Prvi stih Bhagavad-gīte

Prvi stih Bhagavad-gīte

Bhagavad-gītā 1.1.

dhrtarāstra uvāca
dharma-ksetre kuru-ksetre
samavetā yuyutsavah
māmakāh pāndavāś caiva
kim akurvata sañjaya

dhrtarāstrah uvāca — Kralj Dhrtarāstra reče; dharma-ksetre — na mjestu hodočašća; kuru-ksetre — na mjestu zvanom Kuruksetra; samavetāh — okupljeni; yuyutsavah — željni borbe; māmakāh — moji (sinovi); pāndavāh — sinovi Pāndua; ca — i; eva — zacijelo; kim — što; akurvata — učinili su; sañjaya — o Sañjaya.

Dhrtarāstra reče: O Sañjaya,okupivši se na svetom mjestu, Kuruksetri, što su učinili moji sinovi i sinovi Pāndua, željni borbe ?

Smisao: Bhagavad-gītā je teističko naučavanje, čitano u svim djelovima svijeta. U Gītā-māhātmyi (Hvalospjevu Gīti), u kojem je sažeto izložen sadržaj Gīte, čitatelju se savjetuje da Bhagavad-gītu pomno proučava uz pomoć Śrī Krišninog bhakte i pokuša je shvatiti bez osobno motiviranih tumačenja. Primjer pravilna razumijevanja ovog nauka postavio je u samoj Gīti Arjuna, koji je Gítu čuo od samoga Gospodina. Ako netko, zahvaljujući sreći, shvati Bhagavad-gītu u nizu učeničkog naslijeđa, bez motivirana tumačenja, nadilazi proučavanje vedske mudrosti i svih svetih spisa. U Bhagavad-gīti čitatelj će naći sve što se nalazi u drugim svetim spisima, ali i ono što se u njima ne može naći.

To je posebno odličje Gīte. Ona je savršeno teističko naučavanje, jer ju je izgovorila sama Svevišnja Božanska Osoba, Gospodin Śrī Krišna. Razgovor između Dhrtarāstre i Sañjaye opisan u Mahābhārati tvori temelj ove velike filozofije. Smatra se da je ova filozofija bila izložena na bojnom polju Kuruksetri, koje je još od davnih vremena vedske kulture sveto mjesto hodočašća. Izgovorio ju je Gospodin kada je osobno boravio na ovom planetu kako bi čovječanstvu pružio vodstvo. Riječ dharma-ksetra (mjesto na kojem se vrše religijski obredi) je značajna, jer je Svevišnja Božanska Osoba bila nazočna na bojnom polju Kuruksetri na strani Arjune. Otac Kurua, Dhrtarāstra, sumnjao je u mogućnost konačne pobjede svojih sinova. Tako je obuzet dvojbom upitao svoga tajnika Sañjayu: „Što su učinili?” Bio je uvjeren da su se njegovi sinovi i sinovi njegova mlađeg brata Pāndua okupili na bojnom polju Kuruksetri radi odlučna ratovanja.

Ipak, njegovo je pitanje važno. On nije htio da se rođaci i braća nagode. Htio je biti siguran u sudbinu svojih sinova na bojnom polju. Budući da se bitka trebala voditi na Kuruksetri, koja je u Vedama opisana kao mjesto obožavanja čak i za stanovnike raja, jako se plašio utjecaja sveta mjesta na ishod bitke. Znao je vrlo dobro da će ono povoljno utjecati na Arjunu i sinove Pāndua, koji su po prirodi bili puni vrlina. Sañjaya je bio Vyāsin učenik. Njegovom milošću mogao je vidjeti bojno polje čak i dok se nalazio u Dhrtarāstrinoj sobi. Zato ga je Dhrtarāstra upitao o situaciji na bojnom polju. I Pāndave i Dhrtarāstrini sinovi pripadaju istoj obitelji, ali Dhrtarāstra ovdje otkriva svoj um.

Namjerno izjavljuje da su samo njegovi sinovi Kurui i izdvaja Pānduove sinove iz obiteljskog naslijeđa. Tako možemo shvatiti njegov stav prema vlastitim nećacima, sinovima Pāndua. Kao što se s rižina polja čupaju nepotrebne biljke, tako se od samoga početka ove pripovijesti očekuje da će na religijskom polju Kuruksetri, na kojem je bio nazočan sam otac religije, Śrī Krišna, biti iščupane nepoželjne biljke, poput Dhrtarāstrina sina Duryodhane i drugih, i da će Gospodin na čelo postaviti istinski religiozne osobe, predvođene Yudhisthirom. To je značaj riječi dharma-ksetre i kuru-ksetre, uz njihov povijesni i vedski značaj.

(iz Bhagavad-gīte kakva jest; prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (1. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (1. dio)

tele i dušaIz povijesti saznajemo kako se organizirano kršćanstvo postupno udaljilo od svojih vegetarijanskih korijena. Premda su se oci ranog kršćanstva držali bezmesne ishrane, u novije je vrijeme Rimska katolička crkva donijela odredbu po kojoj bi katolici trebali postiti barem u određene dane i uzdržavati se od konzumiranja mesa petkom (u znak sjećanja na Kristovu žrtvu). Ali čak je i to pravilo ublaženo nakon što je 1966. g. Američka katolička konferencija odlučila da se katolici trebaju suzdržavati od jedenja mesa samo petkom tokom korizme. Mnoge su rane kršćanske grupe podupirale bezmesni način života. Ustvari, pisana ostavština rane Crkve ukazuje kako jedenje mesa nije bilo službeno dopušteno sve do četvrtog stoljeća, kada je car Konstantin odlučio svoju verziju kršćanstva nametnuti svima. Tumačenje Biblije koje zagovara jedenje mesa postalo je službenom vjerom Rimske carevine, a kršćani koji su prakticirali vegetarijanstvo morali su to činiti potajno, riskirajući da budu osuđeni na smrt zbog krivovjerja.

Kaže se da je Konstantin onima koje je uhvatio znao ulijevati rastopljeno olovo u usta. U srednjem je vijeku sv. Toma Akvinski (1225-1274 g.n.e.) uvjeravao kršćane kako je ubijanje životinja odobreno božanskom providnošću. Možda su njegove osobne navike utjecale na njegove stavove, jer premda je bio genij i po mnogo čemu asketa, vlastiti su ga biografi okarakterizirali kao proždrljivca. Naravno, sv. Toma Akvinski je bio također poznat i po svojoj doktrini o različitim vrstama duša koje tijelo može posjedovati. Naučavao je da životinje nemaju dušu. Znakovito je da je, po njemu, nemaju ni žene. Ali ako se prisjetimo kako je Crkva još ranije popustila i priznala da i žene imaju dušu, sv. Toma se na kraju nerado složio, rekavši da su za jedan stupanj iznad životinja – koje definitivno nemaju dušu. Mnogi su kršćanski vođe prihvatili to viđenje. S druge strane, ako netko uistinu studira Bibliju, neizostavno i sasvim jasno će uvidjeti kako životinje doista imaju dušu:

(Postanak 1.30)
A svemu zvjerinju zemaljskom i svim pticama nebeskim i svemu što se miče na zemlji i u čem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu.

Prema Reubenu Alcalayu, jednom od najvećih učenjaka hebrejsko-engleske lingvistike dvadesetog stoljeća i autoru Potpunog hebrejsko-engleskog rječnika, točne hebrejske riječi upotrijebljene u ovom stihu jesu nefesh (“duša) i chayah (“živa”). Usprkos činjenici da popularna izdanja Biblije gornje riječi prevode općim terminom “život”, nastojeći tako sugerirati kako životinje ne moraju obavezno imati “dušu”, točan nam prijevod otkriva upravo suprotno: životinje sasvim sigurno imaju dušu, barem prema Bibliji. Štoviše, da bi se opisala duša ljudi pa čak i duša kukaca upotrijebljena je ta ista hebrejska riječ. Prema tome, argument po kojem životinje možda i imaju neku vrstu duše, ali da to nije ona koju imaju ljudi, ne nalazi uporišta u Bibliji.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (2. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (2. dio)

franjo-asiškiNeki povijesni dokumenti tvrde kako su dvanaestorica Apostola, pa čak i Judina zamjena – Matija, bili vegetarijanci, te da su se rani kršćani, u cilju čistoće i milosrđa, suzdržavali od jedenja mesa. Na primjer, sv. Ivan Krizostom (345-407 g.n.e.), jedan od najistaknutijih naobraženih zagovornika kršćanstva svog vremena, piše: “Mi, vođe kršćanstva, suzdržavamo se od jedenja mesa životinja ne bismo li upokorili svoja tijela… neprirodno jedenje mesa onečišćuje osobu”.

Klement Aleksandrijski (160-240 g. n. e.), učeni teoretičar rane Crkve, očito je u velikoj mjeri utjecao na Krizostoma, budući da je gotovo stotinu godina ranije zapisao: “Ali one što svijaju se oko raspaljenih trpeza, pothranjujući vlastite bolesti, shrvao je najpohlepniji demon, kojeg bez srama nazvat ću demonom želuca, najgorim od svih demona…Daleko je bolje biti sretan nego svoja tijela pretvarati u groblja za životinje.Imajući na umu, apostol Matija jeo je sjemenje, orahe i povrće, ne meso.”

Za Klementove homilije, također napisane u drugom stoljeću, mnogi kažu da se temelje na propovijedima sv. Petra i smatraju ih, izuzimajući Bibliju, možda najranijim kršćanskim tekstovima. Homilija XII smiono izjavljuje: “Neprirodno jedenje mesa, sa svojim žrtvovanjima i nečistim gozbama, isto je tako zagađujuće kao i pogansko obožavanje zloduha, i onaj tko se tome prepušta zapravo jede sa vragom.” Tko smo mi da bismo raspravljali sa sv. Petrom? Nadalje, postoji jedna učena rasprava o načinu ishrane sv. Pavla, usprkos plemenitom stavu glede ishrane kojeg nalazimo u njegovim zapisima. Djela 24:5 govore o Pavlu kao pripadniku nazarećanske sekte – sekte koja je slijedila principe esena, uključujui i vegetarijanstvo.

A prema dr.Edgaru Goodspeedu, u njegovoj se Povijesti ranog kršćanstva spominju “Tomina djela” koja su nekad koristile rane kršćanske sekte. Ovi spisi opisuju da se i sv. Toma također suzdržavao od mesne ishrane. U međuvremenu, istaknuti nam crkveni otac Euzebije (264-349 g.n.e.), navodeći Hegesippusa (oko 160 g .n.e.), govori kako se Jakov, inače od mnogih prihvaćen kao Kristov brat, također suzdržavao od jedenja mesa životinja.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (3. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (3. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (3. dio)Temeljno načelo zajedničko svim kršćanima jest iskupljenje kroz Isusa. Vjera u to da će osoba biti iskupljena kroz Isusa čini srce kršćanske doktrine, ne slijeđenje nekih određenih propisa, kakav je na primjer Mojsijev zakon (Efežanima 2:8). Zaista bi bila rijetkost naći kršćanskog učitelja koji inzistira na tome da osoba mora ili pak ne smije jesti određenu vrstu hrane, ili da dobrostivost prema životinjama doprinosi spasenju. To je dovelo do jednog od najvećih raskola u kršćanskoj teologiji: do polemike vjera – djela. Dok mnogi smatraju kako je vjera u Isusa jedini uvjet za dostizanje Božjeg kraljevstva, bez obzira na dobra djela ili moral i etičko ponašanje, drugi drže kako spasenje mora uključiti vjeru u Isusa i dobra djela. Ideja da jedino vjera vodi iskupljenju proizlazi iz popularnog pogrešnog shvaćanja o odnosu između vjere i djela, pogrešnog shvaćanja kojeg su u potpunosti raskinuli vel. J. Todd Ferrier iz Reda Križa i engleski zagovornik vegetarijanstva vel. V.A. Holmes-Gore. Prema Ferrieru i Holmes-Goreu do ove kontroverze glede vjere i djela je došlo kad su mnogi srednjovjekovni kršćanski vođe počeli razmatrati Pavlova učenja izvan njihovog povijesnog konteksta.
Nastavak teksta...

Pavao je propovijedao Farizejima i ostalima koji nisu vjerovali u koncepciju božanske milosti kao snage koja vodi iskupljenju. Zbog toga je, poučavajući Farizeje, stavljao naglasak na “vjeru”. Međutim vjera i djela su ono čemu Biblija uistinu poučava. Kao što Jakov kaže: “Vjera bez djela je mrtva.” (Vidi Jakov, 1. i 2. poglavlje). Prema tome, kad je Pavao rekao kako čovjek može jesti što god hoće – uključujući i meso (I. Korinćanima 8.8) – samo je ustvari nastojao staviti naglasak na vjeru. Ako pomno proučimo Pavlovo učenje sve nam postaje mnogo jasnije, jer usprkos činjenici da uveliko ističe vjeru, u drugim nam tekstovima otkriva vrijednost kreposnih djela, uključujući i dobrostivost prema životinjama. Ustvari, Pavao je poučavao kako su kreposna djela čak i uzvišenija od vjere (1. Korinćanima 13:13). Pa ipak, vidimo kako je danas velika većina pripadnika kršćanske zajednice spremna, voljna i kadra poučavati vjerom u Isusa ali nije tako spremna slijediti učenja koja mogu zahtijevati promjenu životnog stila. S tim u vezi, vel. Andrew Linzey, Kapelan Sveučilišta u Essexsu, iznosi ocjenu kako su mnogi zagovrnici kršćanstva zanemarili svoju dužnost vršenja kreposnih djela, posebice prema životinjama. U svojoj knjizi, Animal Rights: A Christian Assessment of Man’s Treatment of Animals, on sa žaljenjem piše: “Tužno je, ali mora se priznati kako kršćani, bili oni katolici ili pripadnici drugih grupacija, nisu uspjeli stvoriti teologiju koja bi se na zadovoljavajući i moralan način odnosila prema životinjama.

Bez obzira kako netko tumačio kasnija učenja, najraniji oblici kršćanstva (i brojne židovske sekte iz kojih su oni proizašli) isticali su vegetarijanski ideal. Shvatili su kako je uz vjeru, koja je nesumnjivo važna, jednako tako važno i pravilno ponašanje, odnosno “djela”. Stoga su savjesno slijedili načela spisa. Sasvim prirodno, to se odrazilo na njihovu prehranu i opći stav prema životinjama. Nazareni, therapeuti, ebioniti, gnostici i eseni – svi su podržavali bezmesni način života. Montanisti, pripadnici još jedne od ranokršćanskih sljedbi, nisu konzumirali mesnu ishranu, a to nije činio ni Tertullian, jedan od očeva rane Crkve. Između najprincipijelnijih očeva koji nisu odobravali jedenje mesa, već smo bili izdvojili Ivana Krizostoma i Klementa Aleksandrijskog, dvojicu od najutjecajnijih mislilaca rane Crkve. Možda je Klementov najistaknutiji učenik, Origen (185-254 g. n. e.) jedan od najproduktivnijih pisaca rane Crkve, imao pravo kad je ovako okarakterizirao one koji su prihvatili jedenje mesa: “… Vjerujem da su žrtvovanje životinja izmislili oni ljudi koji su, služeći se tim izgovorom, željeli jesti meso.” (Stromata, “O žrtvovanjima”, knjiga VII). Kasnije kršćanske sljedbe također su podržale vegetarijanstvo. Ellen G. White, jedna od utemeljitelja Adventističke crkve sedmog dana, bila je vatreni vegetarijanac, kao i John Wesley, utemeljitelj metodizma. Sylvester Graham, prezbiterijanski svećenik čuven po svojim “jetkim šalama”, bio je zagovornik bezmesnog ideala, dok je William Metcalfe, pastor Engleske biblijsko-kršćanske crkve, napisao knjigu pod nazivom Apstinencija od mesa životinja (1823). Vjeruje se kako je to bila prva knjiga o vegetarijanstvu objavljena u SAD-u.
Zatvori

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Krist i Krišna (1.dio)

Krist i Krišna (1.dio)

IsusVlč.Hart: Kad zazivamo Boga – a trebali bismo naučiti kako to činiti svakog trenutka, čak i usred dnevnih poslova – trebali bismo Ga biti svjesni i onda će naša molitva imati dublje značenje. Ovo je osnovna ideja svjesnosti Krišne, to znam. I u kršćanskoj tradiciji rečeno nam je da neprestano molimo. To je biblijska zapovijed (1 Sol. 5.17). Ali isto tako nam je rečeno da se pazimo “isprazna” ponavljanja. Poznato mi je da se i predani sluge Krišne čuvaju toga. Vaši vas spisi poučavaju da pjevate “pažljivo” i u svjesnosti Krišne.

Satyaraja dasa: To je nužan proces spoznaje Boga za ovo doba: “Pjevajte sveto ime! Pjevajte sveto ime! Pjevate sveto ime! U dobu Kali nema drugog puta prema duhovnoj spoznaji. Nema drugog načina! Nema drugog načina! Nema drugog načina!”

Vlč. Hart: Na izvjestan se način to može smatrati i srcem kršćanskog učenja također. Na primjer, u rimokatoličkoj misi, prije čitanja evanđelja, svećenik izgovara molitvu: Dominus sit in corde meo et in labiis meis, što znači: “Gospod je u mom srcu i na mojim usnama.” Nije li pjevanje svetog imena najbolji način da nam Bog bude na usnama? Stoga nam psalmi govore da “od izlaska sunca pa sve do zalaska” trebamo slaviti Gospodinovo ime. Već Pavao prenosi tu ideju govoreći nam da “tko god zaziva ime Gopodnje, bit će spašen.” (Rimljanima 10.13)

Satyaraja dasa: Da. To je svjesnost Krišne.

Vlč. Hart: Biti Ga svjestan zanimljiv je koncept. On je Tvorac, Održavatelj. On je naše najneposrednije iskustvo, a ipak nam izmiče. Biti svjestan Njega zvuči mnogo lakše nego što to jest. Isprva je zapravo nemoguće biti istinski svjestan Njega, jer smo zbog naše uvjetovanosti takoreći u stanju duhovne amnezije. Čak i ne znamo tko je On. Zaboravili smo svoga prvobitnog Oca. Vrlo mi je teško to objasniti polaznicima sjemeništa.

Krishna and BalaramaSatyaraja dasa: Naravno da je teško. U biblijskoj tradiciji ne postoji mnogo podataka o kraljevstu Božjem. Kako ono izgleda? Gdje se nalazi? Kako Bog izgleda? Da li se On očituje u različitim oblicima? U jednom obliku? Bez oblika ? Kako meditirati na Boga ili zazivati Ga ako nam je sam pojam nejasan? Ako je vaše znanje o Njemu nejasno, kako možete očekivati da ćete razviti blizak odnos s Njim? Riječ “amnezija” koju ste naveli, zapravo je vrlo točna. Mi smo zaboravili svoj vječni odnos s Bogom. Jednako kao kod uobičajene amnezije, najbolje je liječenje ako bolesnika odvedete u njegovo prvobitno okružje. To će otvoriti vrata njegova sjećanja. Ali da biste ga odveli u njegovo prvobitno okružje, prvo morate znati gdje se ono nalazi. Morate poznavati njegovu obitelj, prijatelje i okolinu. Izlažući ga tim stvarima on će se postupno izliječiti i sjetiti svoga stvarnog života.

Slično tome, u svjesnosti Krišne svi su detalji o kraljevstvu Božjem otkriveni. To je zapravo prilično zapanjujuće. Saznajemo podatke o postojanju i kretanju svih onih koji su u bliskoj vezi s Bogom u Njegovom kraljevstvu – onih koji nikada nisu pali. I Biblija nas poučava da Bog prožima sve, ali samo je u vedskim spisima opisano kako se to točno događa. Kako se On širi u Svoje četverostruke oblike i zatim u tri avatare (purushe) Višnua, ulazeći u svaki atom. Svi su detalji tamo. To je više nego što razum može primiti. To razdire granice sjećanja, prodire kroz našu materijalističku uvjetovanost i mi bivamo izliječeni. Kad imamo sve te podatke, postaje gotovo lagano meditirati na Boga pjevajući ili upućujući mu molitve. Uz to, čovjek se brzo izliječi od duhovne amnezije…

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (4. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (4. dio)

IsusTrapisti, benediktinci i kartuzijanski redovi Rimske katoličke crkve, kao i druge kršćanske organizacije kao što je Univerzalni kršćanski gnostički pokret i Bratstvo Roznkrojcera, svi zagovaraju vegetarijanski način života, čak iako im sljedbenici baš i nisu dosljedni tome. Danas su istaknute dvije kršćanske grupe koje marljivo rade ne bi li ukazale na značaj bezmesnog načina života za suvremenog kršćanina: Katolički znanstveni krug za dobrobit životinja i Kršćani koji pomažu životinjama i ljudima (CHAP). Iako su odlukom Ekumenskog koncila iz 1965. g. znatno ublaženi monaški propisi glede jedenja mesa, posebice za trapiste, većina ovih monaha i dalje slijedi izvorna vegetarijanska učenja.

I premda se za sv. Franju ponekad kaže da nije bio dosljedan svom vegetarijanstvu, velika se većina franjevaca i dalje drži tog vida ishrane, možda zato što je sv. Franjo zaštitnik životinja i otjelovljenje iskrene ljubavi prema svim Božjim stvorenjima. Suvremeni benediktinski monah, brat David Steindl-Rast, ističe da iako se biblijska tradicija u pogledu čovjekova odnosa prema životinjama može tumačiti različito,životi svetaca ukazuju na značaj univerzalne samilosti. Brat David kaže: “Na žalost, kršćani imaju svog udjela u eksploataciji našeg okoliša i zlostavljanju životinja. Ponekad čak pokušavaju opravdati svoje zločine navodeći stihove iz Biblije, pogrešno ih vadeći iz konteksta. Ali istinski se duh tradicije može najbolje osjetiti kroz njezine svece…. U nastojanju da jednog sveca razluči od drugog, kršćanska se umjetnost služi svim vrstama životinja. Sv. Menas ima dvije kamile; sv. Ulrih štakora; sv. Bridgid guske i patke; sv. Benedikt gavrana, itd. Obilježje sv. Huberta je jelen sa raspelom među rogovima.

Prema legendi, ovaj je svetac bio lovac ali odustao je od tog nasilničkog života kad je u jelenu kojeg se spremao ubiti vidio Krista.” Ovo je upečatljiv primjer kako se u svim stvorenjima može vidjeti duh božanskog. “Naposljetku”, brat David zaključuje,”samog Krista zovu Janje Božje”. Ponekad se zaboravlja kako bi ljubav koju je ispovijedao Krist trebala biti sveobuhvatna, odnosno odraz Gospodinove ljubavi prema svemu stvorenom. Doista, “Oče naš” počinje sa (na izvornom aramejskom): “awoon dwashmaya.” Premda se to uglavnom prevodi kao “Oče naš koji jesi na nebesima”, dosljedniji je prijevod “Naš oče sveopći koji jesi na nebesima.” Izvorni aramejski izjavljuje kako je Bog otac svih živih bića u svemiru, bez obzira na životne vrste u kojima se ona pojavljuju. Iz ovoga proizlazi da je kršćanska ljubav sveobuhvatna, i u skladu sa stupnjem do kojeg netko širi tu sveobuhvatnu ljubav, u tom mu je stupnju Bog uzvraća. Vegetarijancima je značajno što se molitva “Oče naš” nastavlja sa: “Daj nam naš kruh svagdašnji danas.”

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Krist i Krišna (2. dio)‏

Krist i Krišna (2. dio)‏

Isus Satyaraja dasa: Da. Religija je jedna. Ona biva otkrivena na različite načine, razotkriva se, shodno vremenu i prilikama. No bit je ista. Uzmite rječnik, na primjer. Postoji onaj mali, svrsishodan – džepni rječnik. Ali postoje i veliki, neskraćeni rječnici, poput ovog na vašem stolu. Znanje je isto, ali neskraćeni rječnik daje više detalja, objašnjava svaku nijansu date riječi.

Prava je stvar, dakako, pronaći tradiciju koja daje najveću i najopsežniju objavu. Smatram da Isus vrlo jasno otkriva ograničenja kršćanske objave: “Imao bih vam još mnogo reći, ali sad to još ne možete nositi.” (Ivan 16.12)

Vlč. Hart: Da. Iako je rečeno da je Isus prenio dublje, povjerljivije znanje svojim učenicima, također je istina da je biblijska tradicija kao cjelina otkriva kroz usporedbe i čini se da je vrlo teško pronaći suvisao i sustavan način da se te izvorne, dublje istine dosegnu.Da se nadovežem na ono što ste govorili, sigurno će vas zanimati da Biblija navodi ove Isusove riječi: “Ako mi ne vjerujete kad vam govorim o zemaljskim stvarima, kako ćete mi vjerovati kad vam budem govorio s nebeskim?” (Ivan 3.12)

Satyaraja dasa: Upravo tako. Ali Krišna kaže u Bhagavad-giti: “Sad ću ti u potpunosti objasniti ovo znanje koje obuhvaća znanje o pojavnom svijetu i božanskoj prirodi. Kad ga shvatiš, ništa ti više neće preostati da saznaš.” (Bg.7.2) Doista postoji jasan i sustavan pristup postizanju ovog stupnja spoznaje Boga. On se naziva svjesnost Krišne. Stoga ova vedska objava pruža mnogo.

Vlč.Hart: Kad se pozivate na “vedsku tradiciju”, smatram da podrazumijevate nešto više nego samo zastarjelu indijsku religiju. Da vidimo jesam li u pravu. Iz naših nedavnih rasprava, ako mogu sažeti, proizlazi sljedeće – nekada je postojala drevna tradicija jednoboštva poznata kao vaišnavizam ili obožavanje Višnua (Krišne ili Boga). Prvobitno se nazivala sanatana dharma ili “vječna djelatnost duše”. Sveta kultura i književnost koja razjašnjava ove istine može se nazivati “vedska tradicija”. Je li to točno?

Krishna and BalaramaSatyaraja dasa: Da.

Vlč Hart: Ono što se meni čini zanimljivim jest to da površni pogled na povijest religija govori da su judaizam, kršćanstvo i islam jedine postojeće monoteističke religije ili zasigurno tri najranije. Ali sada jasno uočavam preteču u vedskoj (vaišnavskoj) tradiciji drevne Indije. To je zadivljujuće. Budući da sam kršćanin, ideja o drevnoj kulturi koja je gajila ljubav prema Bogu – posebice “Jednom Svevišnjem Bogu” koji je meni poznat, u meni budi radoznalost. Opće prihvaćenim judeo-kršćanskim izvorima prethodilo je ovo – više nimalo ne sumnjam. Ali gdje je sve završilo? Zašto se indijska religija više ne prihvaća kao monoteistička ?

Satyaraja dasa: Prvobitni sustav učenja ljubavi prema Bogu stručnije se nazivao bhakti-yoga ili nauka o predanom služenju. Suprutno raširenom vjerovanju, Indija je potakla prvu monoteističku tradiciju – u pravu ste – i ona je bila utemeljena na na bhakti-yogi, služenju Gospodina Krišne. Ideja o “Jednom Svemogućem Bogu” bila je sastavni dio prvobitne vedske kulture. Većina učenjaka u tome ne nalazi problem. No s prilivom budističke misli petsto godina prije Krista i monističkim učenjem Šankare – “sve je jedno” – u osmom stoljeću nove ere prvobitni je vedski pojam zasjenjen. Slijedila je zbrka znana kao “hinduizam”, sa svojim obiljem bogova i željom za stapanjem u postojanju Svevišnjeg. Ovakvim su tumačenjima ideja prethodili ljubav i obožavanje Jednog Svevišnjeg Božanstva – poznatog pod neograničenim brojem različitih imena, ali prvobitno poznatim kao “Krišna”. Ta je ljubav prožimala vedsku tradiciju i ona je prethodnica triju popularnih monoteističkih tradicija.

Krist i Krišna (3. dio)‏

Krist i Krišna (3. dio)‏

IsusSatyaraja dasa: Da. Prema vedskoj tradiciji, mi – duša – zapravo ne umiremo. Samo smo da tako kažemo reciklirani.

Vlč. Hart: (smijeh) Reinkarnaciju su također prihvatili mnogi filozofi rane Crkve. Prema mojem shvaćanju ona je logično objašnjenje onoga što se događa  u vrijeme smrti. Napokon, prvi zakon termodinamike – zakon očuvanja energije – navodi da energija ne može biti stvorena ili uništena. Što se onda događa s tom energijom, tom tvari koja oživljava tijelo u vrijeme smrti?

Satyaraja dasa: Retoričko pitanje, nesumnjivo.

Vlč. Hart: Naravno. Reinkarnacija je prihvatljiv odgovor. Najraniji su crkveni oci to znali. Zapravo je vrlo zanimljivo proučavati povijest toga kako je moderno kršćanstvo došlo do odbacivanja doktrine. Pojedinosti o tome iznosi istaknuti kršćanski teolog, dr. Geddes MacGregor. Njegova se knjiga zove Reinkarnacija u kršćanstvu. Odlična je.

Satyaraja dasa: Koliko je meni poznato rana je Crkva bila pod utjecajem Platona, što bi onda stavilo dodatni naglasak na vjerovanje u reinkarnaciju.

Vlč. Hart: Kršćanska je doktrina prvotno bila platonska ~ sve do vremena Tome Akvinskog, kada je aristotelska filozofija počela prodirati u crkvena učenje. Ali Crkva pod utjecajem Platona, kao i sam Platon, čvrsto su podupirali ideju reinkarnacije. Mislim da je ta doktrina odbačena tek s Petim ekumenskim koncilom ili Drugim koncilom u Carigradu.

Satyaraja dasa: Zašto je bila odbačena?

Vlč. Hart: To je teško… Postoje problemi… Pa, prvenstveno je bila odbačena zbog papinskog proglasa, koji je opet bio od utjecajem vodećih političara tog vremena – posebno cara Justinijana. Čini se da su “tadašnje vlasti” očekivale da će ljudi postati nemarni u svojoj odluci da postignu savršenstva. Kada bi ljudi mislili da imaju više od jednog života pomoću kojeg mogu postati savršeni kršćani, mogli bi se uteći grešnosti u ovom životu, misleći: “Okajat ću sve u sljedećem.” Stoga je bilo odlučeno da se zatre doktrina o reinkarnaciji. Svi tekstovi izvađeni su iz Biblije… No ovo je obzirniji scenario. Postoji još jedno gledište koje daje mnogo zastranjeniju priču. Politika… spletke… U svakom slučaju, to je povijest i mi tu ne možemo ništa.

Krishna and BalaramaSatyaraja dasa: Pa, možemo im dati istinu. Možemo objasniti logiku i čak biblijsku utemeljenost reinkarnacije. Vedska je književnost lišena politike, barem na duhovnoj i filozofskoj razini. Predani sluge uključeni u organizaciju i upravljanje možda će i morati uprljati ruke u nekoj mjeri, ali nikada u stvarima koje se tiču teologije i hermeneutike (znanosti o načinu tumačenja povijesnih spomenika, rukopisa, znanstvenih djela, Biblije itd., op. prev.), već samo organizacije.

Vlč. Hart: Ali kako osoba prima znanje? Zasigurno mora koristiti svoje zbirne i spekulativne sposobnosti. Politički vođe imaju sklonost ka mjerenju na naš način mišljenja i nastoje usmjeriti naše razmišljanje…

Satyaiaja dasa: Ne. To može biti istina na Zapadu – doista, to je povijest Zapadne kulture i iskrivljavanje judeo-kršćanske tradicije. Ali na Istoku i naročito u vaišnavskoj tradiciji, za vodstvo se obraća brahmanama čistoj intelektualnoj i svećeničkoj klasi. Sigurno ne političarima.

Vidite, u vedskoj tradiciji postoje standardne pramane ili načini stjecanja znanja. Oni širenje utjecaja političkog vode čine vrlo teškim. Najvažnija je pramana shruti ili shabda – a odnosi se na vjerodostojno svjedočanstvo ili objavu, posebno zato što ju je u skladu s spisom izgovorio čisti sluga koji dolazi iz učeničkog naslijeđa. Tako ima vrlo malo prostora za izvanjske utjecaje.

Kraj balade

Kraj balade

Kraj baladeKoja će se sretna duša zapitati: “Tko sam ja i kako sam dospio na ove kazališne daske? Postoji li režiser ove čudne predstave? Je li to komedija ili tragedija?” Na početku si kriknuo, na kraju vrisnuo, a između toga… Kako će izgledati tvoja uloga? Jedno polje bit ćeš zaigrano dijete nesvjestan ičega oko sebe. Jedno ćeš polje provesti mijenjajući frizure u vatrenom bunilu zaljubljenosti. Cijelo jedno polje ti ćeš jesti. Pokoje polje biti ćeš bolestan Jedno polje ćeš se ljutiti, čekati u redu, dosađivati se i trpjeti tjeskobu. Tri polja provest ćeš spavajući dubokim snom. Dva do četiri polja teško ćeš raditi za održavanje automobila, kuće i obitelji, za kruh i struju. Često ćeš se nadati i nadati da se dogodi nešto drugačije, nešto neočekivano.

No, ako bude sreće, nećeš se navlačiti po sudskim parnicama i trpjeti čir na želucu. Malo po malo, sasvim neprimjetno, ti ćeš stariti, stariti… Zadovoljstva putenog uživanja postajat će sve jadnija. Poput natopljene spužve iz koje u mladosti na sam dodir teče sok, kasnije će, koliko god je žmikao i cijedio sve postati zakoreno i suho. Senilan í usporen, podbočen staračkim štapom, čekat ćeš kraj balade. Nasljednici se neće previše truditi skriti svoju nervozu. Nestrpljivo će čekati da se riješe zadnje pravne formalnosti. Ne bi bilo loše na vrijeme se upitati – ‘Tko sam ja i kako sam dospio na ove kazališne daske? Postoji li režiser ove čudne predstave?’

(iz knjige Probuditi se na otoku; autor Gordan Jurković)