Metafizika (treći dio)

Metafizika (treći dio)

O suvremenom stanju stvari nedvosmisleno se izražava C. G. Jung: “Kršćanstvo koje nestaje – u tome vidim veliki gubitak za koji ćemo morati platiti strahovitu cijenu. Posljedice se pokazuju u raspadanju etičkih vrijednosti i totalnoj dezorijentaciji našeg pogleda na svijet. Prirodoznanstvene “istine” i egzistencijalna filozofija slaba su zamjena.” Prije 19. stoljeća kršćanstvo je, s velikom snagom, snažnom vjerom i žrtvama koje su prezirale smrt, osvojio i poveo europski svijet koji je htio pobjeći od antičke grubosti i nesavjesnosti. Ako otklonimo kršćanstvo, onda smo opet u prvotnoj divljini o kojoj nam suvremena povijest pruža nenadmašive primjere. Kršćanstvo je danas gotovo u istom poganskom svijetu i divljini kao i prije dvije tisuće godina, ali ovaj put je teško očekivati da će gojazno i mlitavo tijelo prebogate institucije, razdirano mračnim uspomenama prošlosti, traumama teških vremena, glavoboljama političkih manevara, uspjeti skupiti snagu i ponovno obuzdati svijet. Čini se — sasvim nemoguće. Neki borbeniji teolozi predlažu: “Zauzmimo stav Tertulijana, ranih kršćana! Idemo iz početka, duh sveti je s nama!”

I ti glasovi još dugo odjekuju crkvenim muzejima i pustim hodnicima. Mlade generacije s kraja dvadesetog stoljeća postaju stanovnici svijeta, planeta Zemlje kao velikog sela. Prijevozne i komunikacijske mreže smanjile su zemlju na jedno veliko selo. Svaki dan tisuće ljudi piju jutarnju kavu slušajući ili čitajući novosti iz Amerike, Kine itd., upravo kao što na selima saznaju novosti preko ograde. Istok, posebno Indija, postaje dostupan i prisutan sa svojim neizmjernim duhovnim znanjem. Duhovna tradicija i znanje drevne Indije, bez upadljive fasade, nudi istinski i duboki sadržaj, praktično iskustvo u primjeni. Bez bolesne shizofrenije, vedska je duhovnost ostala u integralnom jedinstvu. Religija, filozofija, yoga: u prirodnom su skladu, međuovisni su i isprepleteni tvore zdravu cjelinu, prijeko potrebnu zapadnom čovjeku. Za razliku od kršćanskog, prilično oskudnog deduktivnog znanja (koje se svakih desetak godina mora prilagođavati novim znanstvenim teorijama), vedsko znanje je izuzetno obilno i fascinantno – upravo nadljudsko i vječno, govoreći o stvarima koje ni najdalekovidniji znanstvenici ne mogu niti zamisliti.

Glede metafizike, teme i pitanja s kojih smo skrenuli (što stoji iza prirode i omogućuje je), dano je objašnjenje sasvim jedinstveno u povijesti svjetskih religija i metafizičkih sustava. Objašnjenje koje sadrži u sebi sve glavne i zajedničke ideje svjetskih religija i mističkih sustava, plus nešto jedinstveno i daleko više. Naravno, obim i svrha ovog eseja ne dozvoljavaju nam da zađemo u opis i detalje fantastične vedske kozmogonije (o kojoj treba čitati u izvornom obliku u Šrimad-Bhagavatamu, Bhagavata-purani, koji je preveden na naš jezik zahvaljujući radu Centra za vedske studije), stoga će jedan sažeti prikaz biti prikladan. Dakle, Božjom voljom svijet koji percipiramo je takav kakav jest zbog naše svjesnosti i instrumenata percepcije. Optički aranžmani koji omogućuju vid, slušni koji omogućuju sluh itd. nesavršeni su i ograničeni na određeni opseg u skali frekvencija. Naša osjetila nam ne dozvoljavaju da percipiramo bilo što izvan tri dimenzije. Svjesnost, koja je ograničena na tijelo i tjelesne mogućnosti (što je svjesnost velike većine čovječanstva), dijeli uglavnom zajedničku sliku svijeta koja se popularno naziva stvarnost, čvrsta zemlja pod nogama itd. To je situacija koju smo na početku definirali kao vrijeme, prostor i uzročnost.

nastavak teksta

Vedska kultura navodi brojne primjere jogija i asketa koji su u velikoj mjeri napustili spomenutu tjelesnu svjesnost tako što su, između ostalog, odbacili gustu mrežu vezanosti za tijelo i tjelesne odnose ili svijet lažnog ja, lažne osobnosti. Lažni ego generira bezbrojne materijalne želje i one nas čvrsto vežu za bijedno i ograničeno, mogli bismo reći — poluživotinjsko tjelesno postojanje. Takvi uspješni jogiji i mistici napuštaju zajednički doživljaj i predodžbu svijeta, koju dijeli i na koju je osuđen ostatak čovječanstva, a njihova vizija, kao i svjesnost, postaju drukčiji, tj. transcendentalni. Iz tog je razloga u Šrimad Bhagavatamu dan opis svijeta i planetarnih sustava koji se sasvim razlikuje od nama poznate predodžbe. To je zato što je njihova svjesnost i postojanje na višoj razini i tako imaju pristup nama nedostupnim područjima. Za one koji su najdalje dospjeli na putu prosvjetljenja i koji su potpuno odbacili “ahankaru” ili lažni ego i prateće materijalne želje, čitav svijet postaje nešto sasvim drugo jer oni vide duhovnu, vječnu suštinu svih stvari i bića, a to je duhovna energija, atma ili duša – individualnila duhovna čestica i djelić Boga.

Ovo je jedan transcendentalni element koji je još uvijek prepoznatljiv i u drugim religijama i o kojem se govori s velikim poštovanjem jer je rijetko i uzvišeno iskustvo, međutim, vedska mudrost ide više i dalje. Značajno je da autori koji stoje iza vedskog znanja, kao što su Krišna Dvaipayana Vyasadeva, Valmiki, Kapila, Ramanuđa, Madhvaćarya itd., rijetke uzvišene osobe koje su u potpunosti spoznale apsolutnu istinu, tj. vječnu duhovnu prirodu. Što znači da tvorci sustava nisu to bili zbog nekog položaja poglavara velikih vjerskih institucija ili spekulativni filozofi, nego upravo one izuzetne i izvanredne osobe koje imaju ostvaren vrhunski duhovni uvid. Tattva darshi – kako kaže drevna Bhagavad-gita 4.34: “…onaj tko je vidio istinsku prirodu stvari.” Nije onda neobično da Vede sadrže takve precizne transcendentalne podatke: opis duhovnog svijeta, kraljevstva nebeskog; kako se Bog inkarnira i stvara iluzorni svijet, kako trimurti (Brahma, Višnu, Šiva) pletu mreže kozmičke iluzije, kako se vječna duša nalazi u srcu (suštini) svih živih bića i još mnogo uzvišenih istina.

Također, tu je i spoj deduktivnog i induktivnog znanja, budući da se ono što je objavljeno potvrđuje mnogim subjektivnim iskustvima različitih praktikanata i mistika. Svi ovi elementi tvore jednu logičnu i objektivnu sliku ili, bolje rečeno, stvarnost koju treba doživjeti i spoznati kao vlastito duhovno iskustvo, a ne kao (još jednu) mentalnu apstrakciju. Iako je istok privukao zapadni svijet ateističkim i nihilističkim religijama, zanimljivo je primijetiti da je u vedskoj tradiciji zadnja instanca duhovnog znanja i iskustva upravo Bog kao Osoba; transcendentalna neograničena Osoba, koja posjeduje bezbrojne oblike, ekspanzije ili inkarnacije. Vječnost, znanje i blaženstvo dodiruju savršenstvo u svakoj od tih ekspanzija, ali ono postiže apsolutnu kulminaciju u sinu Maharađe Nande, Šri Krišni. Sve ove bezbrojne transcendentalne ekspanzije obitavaju u neograničenom duhovnom svijetu, Božjem kraljevstvu i također manifestiraju i prožimaju materijalnu kreaciju.

Novo vrijeme traži nove ideje, ovog puta čak iz same kolijevke čovječanstva, drevne vedske kulture. I u pitanju metafizike, suvremeni čovjek ne može više vjerovati u naivne i manjkave teorije koje zahtijevaju samo vjeru i zabranjuju razum. Oni koji tragaju za dragocjenim duhovnim iskustvom i kompletnim znanjem o metafizičkom, neka se okrenu vedskoj tradiciji jer ona najavljuje svoju renesansu na neurotičnim horizontima zapada nad kojim se nadvija zlokobna sjena nuklearne aveti.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Metafizika (drugi dio)

Metafizika (drugi dio)

Dakle, sve fizičke pojave, uključujući i nas same, su unutar te tri kategorije. Prostor sa svoje tri dimenzije, vrijeme koje nam svakodnevno skraćuje život i uzročnost — rešetke su kaveza u kojem smo se rodili i u kojem treba živjeti i umrijeti. Kao što svako živo biće uhvaćeno u zamku ili kavez prirodno traži izlaz, izgubljenu slobodu, tako i čovjek traži objašnjenje; put i izlaz iz ovog kaveza – materijalnog svijeta i tijela. U našem zapadnom intelektualnom razvitku, utemeljenom na antičkoj kulturi i kršćanstvu, teorijska djelatnost koja se bavi tim područjem naziva se metafizika. Evo jedne od definicija metafizike: “Pod pojmom metafizike se podrazumijeva svako saznanje koje teži da dopre dalje, na onu stranu mogućnosti iskustva, na onu stranu prirode, ili o onom što stoji iza prirode i omogućuje je.” U okvirima zapadne civilizacije i načina mišljenja najstarija poznata metafizika je naravno religija; ili primitivne i paganske religije, kako bi to rekao sujetan europski intelekt.

Religije i mitovi drevnih Sumerana, Asiraca, Babilonaca, Egipćana, starih Grka bili su fantastični i bizarni metafizički sustavi kojima se suprotstavila tek grčka filozofija. S grčkom kulturom pojavljuje se druga vrsta metafizike, a to je filozofija (ljubav prema mudrosti) kao opozicija religijskim i mitskim predodžbama. Tu se po prvi puta jasno suprotstavljaju dvije vrste metafizike. S jedne strane filozofi koji su odabrali induktivni ili uzlazni proces s kojim su pokušali dokučiti što je “s one strane prirode”, što je omogućuje. Religija se, s druge strane, temeljila na deduktivnom znanju, objavi ili otkrovenju koje je dano ljudima od samoga Boga, Njegovog predstavnika ili, u slučaju mita, od nekog bića koje je “s one strane prirode”, tj. koje dolazi iz višeg, transcendentalnog svijeta i u mogućnosti je razotkriti nam karakteristike druge stvarnosti, kraljevstva nebeskog itd. Težište filozofije bi trebalo biti unutar samog sustava, dok je kod religije težište u objavi ili svetom spisu.

Ako istinu usporedimo s nekom dalekom zemljom, onda filozofi pokušavaju saznati nešto o njoj spekulirajući s logičnim fantazijama, a pristalice deduktivnog znanja tako što će naći nekog tko je bio tamo i tko će im jednostavno reći što ima tamo, a oni će mu vjerovati, posebno ako se izvještaj poklapa s drugim svjedocima “daleke zemlje”. Grčki filozofi odbili su vjerovati, što je bilo sasvim prirodno, budući da je ondašnje vjerovanje, tj. silazno znanje bilo prilično naivno i bizarno. Zeus i kompanija koji planduju i pletu intrige visoko tamo negdje na Olimpu, kao u nekoj dugoj seriji olimpske dinastije. Jednom zgodom netko iz olimpskog društva napravio je ozbiljnu grešku zbog čega su ga ostali bogovi gurnuli s Olimpa, tako da je on puna tri dana padao i konačno je aterirao na zemlju, gdje je i ostao kao polusmrtnik angažirajući se u raznim aferama s lokalnim stanovništvom. U takvoj atmosferi, kada postoji jedno takvo – čudno i diskutabilno silazno znanje, prirodno je da će ljudi pokušavati sami dati odgovore na egzistencijalna i metafizička pitanja.

nastavak teksta

Pitagora, Sokrat, Platon i Aristotel nastali su u tim vremenima, mislioci koji su postavili okvire unutar kojih se kretalo znanstveno i filozofsko nastojanje čitave kulture zapada. Što se tiče metafizičkih pitanja, Platon je, čini mi se, najdalje otišao vjerujući da iza ovog pojavnog svijeta, svijeta sjena, postoji svijet ideja kao pravi, vječni svijet. On je također učio da je duša vječna i da je, prije ljudskog, obitavala u vječnom svijetu ideja. Koliko je Platon sam došao do ovih ideja, a koliko je bio pod utjecajem deduktivne metafizike sa istoka (posebno iz Indije), nije mi poznato. Ipak, Platon ostaje primjer induktivne metafizike koja je u prisnom dodiru i srodstvu s mnogim silaznim učenjima i ezoteričnim naukama. I kršćanski i arapski teolozi i skolastičari u velikoj su mjeri prigrlili platonizam, posebno neo-platonizam, u svoje skolastike. S propašću antičke civilizacije gubi se vjera i entuzijazam za induktivno, apstraktno mišljenje i sve se postupno okreće k novoj, deduktivnoj metafizici – kršćanstvu, koje dolazi na pripremljen teren.

Poganska, dekadentna i okrutna kolijevka europske civilizacije – rimsko carstvo u rasulu, plodno je tlo za širenje evanđelja – Radosne vijesti. Nadahnutim apostolima, cijelim mnoštvom mučenika, kršćanstvo je uz velike žrtve postalo službena i privilegirana metafizika za cijelu Europu. Postajući moćna institucija s mnoštvom ljudi punih svojih sebičnih interesa, kršćanstvo manipulira i vlada osvojenim teritorijem i s diktatorskim fanatizmom onemogućuje svaku opoziciju i drukčije mišljenje. To je ono slavno i traumatično doba srednjeg vijeka, pobožnog doba, kada mnogi aspekti kršćanstva imaju najmanje veze s izvornim učenjem Krista. U ranom kršćanstvu vjera nije imala ništa s filozofijom i Tertulijan je, još u drugom stoljeću, zaneseno odbijao svaku spregu vjere sa samospoznajom, religije s filozofijom, Jeruzalema s Atenom. Međutim, kasnije se razvila zamršena spekulativna skolastika koja je nastojala objasniti istine vjere ili tzv. dogme.

Klasični teolozi-skolastičari imali su svaki svoju teoriju, svoje viđenje filozofskih problema i njihova pojava je na stranicama povijesti filozofije, čini mi se, suvišna i neoprezna jer njihova filozofija, bazirana na također oskudnom biblijskom znanju, ostala je nezgrapna i bespomoćna meta, oslabljena na tuđem terenu, žrtva rešetanja mnogih generacija novih i nadobudnih filozofa; prvenstveno zato što oni nisu, kao ostali tražili istinu, budući da su je već imali i umjesto da su filozofirali, oni su zapravo — propovijedali. Tako je kod nas mnogo stoljeća vladala dominacija fanatične privilegirane metafizike i spekulativni metafizičari su završavali na lomači, ukoliko bi se usudili javno govoriti svoja mišljenja. Tek poslije renesanse induktivna metafizika slobodno širi krila, obračunava se i rastavlja od kršćanstva i njegove politike. Filozofi 18. i 19. stoljeća beskompromisno skidaju maske s fasade kršćanstva, a teologija postaje vrsta narodne ili naivne, u svakom slučaju prevaziđene, metafizike.

Kao reakcija na diktaturu srednjeg vijeka, filozofija i znanost stoje kao direktna opozicija poljuljanoj moći crkve i kršćanstva uopće. S kasnom renesansom, još uvijek pobožni mislioci, kao npr. R. Descartes, s najboljom namjerom definitivno odvajaju kršćanstvo od filozofije i znanosti, tj. vjeru od uma i ne sluteći da time potiskuje privilegiranu i dominantnu metafiziku na marginu iz koje će padati samo u još veću marginu. Sljedeća stoljeća svjedoci su postupne i nepovratne stagnacije kršćanstva i posljedične ekspanzije empirizma i racionalizma. Rezultat cijelog procesa je današnje sekularno društvo i znanost kao religija suvremenog čovjeka. Shizofrenija koja se rađala i razvijala kroz stoljeća, sada vidljiva u punoj zrelosti, kobno prožima ne samo postindustrijsko društvo, nego i psihu bezbrojnih pojedinaca. Suvremeni čovjek ne može se više vratiti neprikladnim predodžbama biblijskog svijeta i jeziku srednjega vijeka, niti može naći smisao i utočište u efemernim teorijama poput kvantne mehanike i životnim filozofijama poput egzistencijalizma, komunizma itd…(nastavlja se)

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Metafizika (prvi dio)

Metafizika (prvi dio)

Oduvijek sam s čuđenjem promatrao svijet koji nas okružuje. Svakodnevni svijet prepun mnoštva raznih bića, ljudi, stvari i pojava. Gledao sam kako sve to neprestano nastaje i nestaje, rađa se i umire. Promatrajući u tišini nezadrživ tok rijeke vremena, život i svijet nalikuju nekoj velikoj kazališnoj predstavi, kozmičkoj tragikomediji, čudnovatoj drami bez početka i kraja s neizrecivo velikim brojem glumaca. Takva su me zapažanja dovela do osjećaja da se sve više razlikujem od onih koji ne nalaze u tome baš ništa neobično, koji ne vide smisao onih dubokih, egzistencijalnih pitanja: “Što je čovjek? Kamo ide? Koji je smisao?”, itd. Često bi njihovi ozbiljni, ponekad uvrijeđeni glasovi, odzvanjali nebom mojih usamljenih šetnji: “Ali život je za živjeti — za živjeti, a ne za razmišljanje, gubljenje vremena. A osim toga o čemu bih razmišljao?” Problem je u tome što oni nisu nalazili ništa vrijedno nekog posebnog razmišljanja, dok sam ja imao nepregledno obilje materijala.

Prvo me je zbunjivala ta različitost i prateća samoća, sve dok nisam shvatio da nisam ni toliko različit niti toliko usamljen. Naime, otkrio sam da ima, ne previše, ali sasvim dovoljno sličnih ljudi, kako u sadašnjosti tako i u prošlim vremenima. Onaj veći dio, jednostavne i obične ljude, promatrao sam kao što se promatraju jeleni, lisice ili ptice – s interesom i simpatijom, budući da smo susjedi, braća koja dijele zrak i hranu, darove naše majke Zemlje. Tim jednostavnim ljudima sve je samo po sebi posve normalno, samo po sebi razumljivo. U toj jednostavnosti oni se približavaju i postaju slični višim vrstama životinja (sisavci) koje u neprekidnoj sadašnjosti spokojnim pogledom promatraju kako padaju kiše, ili drhte pred sijevanjem munja, intuitivno razumijevajući sve, bez ikakvih apstraktnih misli. Naravno, svaki čovjek barem ponekad razmišlja, za razliku od životinje.

Najčešće prilikom smrtnog slučaja, malo preko zime ili u trenucima patnje. Životinja to nikada ne radi; ona ostaje u jednom kompaktnom jedinstvu s prirodom, jer je ona i sama priroda i nikada joj se ne čini da nešto nije u redu s prirodom. Ona se jednostavno veseli životu i radi potpuno iste stvari koje su radili bezbrojni, gotovo sasvim isti primjerci te vrste; svi nepogrešivo vođeni urođenim instinktom. Čovjek, kao što je poznato, također djeluje po urođenim instinktima vrste. Bezbrojni ljudski životi, odigrani na pozornici svijeta, u suštini su uvijek jedna te ista priča, beskrajna repriza s malim varijacijama; simfonija kojom dirigira uvijek isti dirigent — urođeni instinkti vrste i psihički arhetipovi, onako kako je Stvoritelj zamislio tu vrstu života. Jedna tipična, iako vrlo rijetko očitovana kvaliteta ljudskog života: težnja ka samospoznaji (kao i mogućnosti njezinog ostvarenja) dolazi od velikog mozga kojim je privilegiran taj oblik života.

nastavak teksta

Iz tajanstvenog razloga čovjeku je dan veliki, kompleksni mozak. Osim čovjeka niti jedno vidljivo biće se ne čudi što postoji i ne pita koji je smisao njegovog postojanja? Svima se to samo po sebi razumije, pa oni to i ne primjećuju. Što se tiče samih ljudi, vjerujem da ukoliko neki čovjek stoji niže u duhovnom i intelektualnom pogledu, utoliko za njega sam život ima manje nečeg zagonetnog. Zaokupljen neposrednom borbom za opstanak, osobnim strastima i željama, plemenitim zadatkom biološkog produženja vrste (tzv. Ljubav) i ostalim okupacijama svijeta nužnosti, zemaljskog života, on u svijetu koji ga okružuje primjećuje samo objekte svojih potreba i želja, a svijet, kakav je sam po sebi ili što stoji iza njega – to je izvan sfere njegovog ozbiljnog interesa. U velikoj mjeri pod utjecajem dobre literature, ti problemi nisu bili izvan sfere mog interesa, štoviše smatrao sam ih izuzetno važnim, kako za pojedinca tako i za čovječanstvo.

Ta pitanja ne samo da su živo zaokupljala moju maštu, nego su i povećavala nadu u rješenje ozbiljnog problema ljudskog života – problema smrti. I dok su ljudi s filozofijom “život je za živjeti…” izgledali poput punoglavaca u maloj lokvi, koji jedan uz drugog veselo mašu repićima, zanemarujući činjenicu da će voda uskoro ishlapiti, ja sam često mislio na to i nadao se da ću naći rješenje, izlaz iz opasne situacije. Vođen tim idejama udaljavao sam se sve više od nekog prosječnog čovjeka čija se dijagnoza mogla vidjeti u svakidašnjim novinama: neurotična životinja koja zloupotrebljava svoj veliki (mali) mozak mijenjajući kandže i toljagu nuklearnim oružjem, suludo jureći svijetom na četiri kotača, umjesto na četiri noge. Biti prosječan ili normalan čovjek znači, manje ili više, biti usredotočen na sam život i opstanak, kao i cijela priroda kojoj je suvišno i luksuzno razmišljati o samoj sebi i smislu.

Suvremeni normalan ili “prirodan čovjek” s prezirom se osvrće na životinje koje jedu, spavaju, brane se i razmnožavaju na isti, primitivan i divlji način, ne shvaćajući da on radi sasvim isto u nešto drukčijem miljeu – u džungli tehnološke revolucije – nesvjestan, isto kao i one, bilo čega drugog do neopozivog pokoravanja osjetilnim i psihološkim nagonima karakterističnih za vrstu. Čovjek postaje ponosan i zloćudan kralj životinja, svjestan svojih potreba i inteligencije koja ga čini superiornijim od životinja, ali nesvjestan samoga sebe i svrhe svog postojanja u svijetu. Međutim, za čovjeka kojem se budi samosvijest, koji je filozofski nastrojen, koji gleda i čudi se pred svijetom, smirujući stihijski tok uskovitlane borbe za opstanak i trke za užicima, svijet se ukazuje kao velika misterija, kao nedokučiva čarobna zavjesa iza koje neodoljivo želi zaviriti. Tko je spustio zavjesu? Tko ju je satkao? Tko je izgradio kuću smrti? Pitanja su s kojima se Buddha zaputio u šumu, odlučan da se ne vrati bez odgovora; pitanja su s kojima počinje ljudski život.

Filozofski konstatirajući situaciju u kojoj se nalazimo možemo zaključiti da postojimo kao zatočenici u trodimenzionalnom svijetu, putujući, kao i sve vidljivo, od rođenja do smrti. Tijekom putovanja spopada nas puno patnje i boli, nešto utješnog zadovoljstva, trenuci koje zovemo srećom isprepleteni i pomiješani s dosadom, umorom, gnjavažom, strahom i sve poput probijanja kroz gustu, sirovu džunglu. Život je zaista čudna borba jer nitko ne pobjeđuje, osim smrti. Sve što znamo i vidimo, nalazi se unutar tri kategorije: prostor, vrijeme i uzročnost. Pod uzročnost se podrazumijeva neprekidni lanac uzroka i posljedica i svaka stvar ili pojava koja je postojala ili će postojati, nužno je dio lanca. Ako obratimo pažnju na bilo koju stvar u našoj blizini, kao npr. na olovku koju držim u ruci, možemo vidjeti dugi lanac malih uzroka i posljedica čiji je rezultat prisutnost ove olovke, upravo ovdje i sada. U stvari, taj lanac doseže čak do onih drevnih vremena kada je čovjek šarao prstom po pijesku, gledajući tanku krivudavu brazdu…(nastavlja se)

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Bog je nepristran

Śrīmad-Bhāgavatam 7.2.6

sapatnair ghātitah ksudrair
bhrātā me dayitah suhrt
pārsni-grāhena harinā
samenāpy upadhāvanaih

sapatnaih — neprijatelji; ghātitah — ubili su; ksudraih — beznačajne moći; bhrātā — brata; me — moga; dayitah — vrlo dragog; suhrt — dobronamjenika; pārsni-grāhena — napavši s leđa; harinā — Svevišnji Gospodin; samena — jednak prema svakome (polubogovima i demonima); api — iako; upadhāvanaih — obožavateljima, polubogovima.

Moji beznačajni neprijatelji polubogovi su se udružili da bi ubili mog dragog i poslušnog dobronamjemika, mog brata Hiranyakšu. Iako je Svevišnji Gospodin Višnu uvijek jednak prema nama – i polubogovima i demonima – budući da su Ga polubogovi obožavali, ovog puta je stao na njihovu stranu i pomogao im da ubiju Hiranyakšu.

SMISAO: Kao što je rečeno u Bhagavad-giti (9.29), samo ’ham sarva-bhūtesu: Gospodin je jednak prema svim živim bićima. Budući da su i polubogovi i demoni živa bića, kako je moguće da je Gospodin bio pristran prema jednima, a neprijateljski raspoložen prema drugima? U stvari, Gospodin ne može biti pristran. Ipak, budući da polubogovi, bhakte, uvijek strogo slijede naredbe Svevišnjeg Gospodina, zbog svoje iskrenosti pobjeđuju demone koji znaju da je Višnu Svevišnji Gospodin, ali ne slijede Njegove upute. Budući da se neprestano sjećaju Svevišnje Božanske Osobe Višnua, demoni poslije smrti obično dostižu sāyujya-mukti (stapanje s Gospodinovim tijelom). Demon Hiranyakašipu optužio je Gospodina da je postupio pristrano jer su Ga polubogovi obožavali, ali Gospodin, baš kao ni vlada, uopće nije pristran. Vlada nije pristrana ni prema jednom građaninu, ali građanin koji se pokorava zakonima dobija po državnim zakonima brojne pogodnosti kako bi živio spokojno i ostvario svoje prave interese.

(iz Śrīmad-Bhāgaatama, krunskog dragulja vedske književnosti. Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Simbolika Isusa Krista (drugi dio)

Simbolika Isusa Krista (drugi dio)

Drugim riječima, osobi zaokupljenoj takvim razmatranjima poznatim kao socrealističkim ili marksističkim razmišljanjem, ovaj religijski simbol će reflektirati ili odraziti upravo ono što misli, imati će upravo to značenje. Rani kršćanski filozofi apologeti kao Justin-filozof Atinagora u svom sinkretizmu s antičkom filozofijom vidjeli su Krista kao božanski Logos, red i mudrost, koji prožima svijet i ujedno je posrednik između neba i zemlje, Boga i čovjeka, čemu su se priklonili i mnogi ljudi, kasnije teolozi. Prije toga Heraklit je svjetski zakon nazivao Logos, stoici svjetski um, a Filon Aleksandrijski (judaistički teolog-filozof) uveo je Logos u židovsku religiju kao nešto između Boga i čovjeka, kao očitovanje božje mudrosti u ovom svijetu. Konačno, kršćanski su oci sve te aspekte naslijedili i ujedinili u liku Isusa Krista. G.G. Majorov piše: “Novo u poređenju sa stoicima i Filonom Aleksandrijiskim bilo je Justinovo poistovjećivanje Logosa sa Kristom.

Zato za njega svi oni koji su živjeli suglasno s Logosom jesu kršćani pa makar ih smatrali poganima, kao Sokrat ili Heraklit. Kao i Filon, Justin čini Logos posrednikom između svijeta i Boga. Budući da je savršeno trancendentalan, Bog svoju vezu sa svijetom ostvaruje putem Logosa koji i jest njegov sin, rođen za stvaranje svijeta.” Ovoj se interperetaciji Krista također nema što prigovoriti jer je kroz takve metafizičke spekulacije sasvim moguće vidjeti Krista kao Logos i budući da on dolazi u ime svoga Boga-oca i jest logos. Gnostici, koji od samog početka egzistiraju paralelno s kršćanstvom, kao tajna i ezoterična ljevica službenog kršćanstva, gledali su na simbol raspeća kao na simbol smrti i ponovnog rođenja adepta na putu gnoze (spoznaje) u kojem on umire u jednom nivou svijesti da bi se rodio u drugom, sličnom primjeru gusjenice koja umire da bi postala leptir. Okultisti i hermetičari vidjet će Krista kao maga koji je zavladao elementima, a čuda koja je izvodio služiti će kao dokazi.

Nietzsche će reći da je to nadčovjek, hindu jogini da je veliki yogi, umjetnici da je veliki umjetnik koji je umro za ljepotu kako bi postao čisti medij, filantropisti da je savršen primjer požrtvovnosti, solidarnosti i nesebičnosti; bezbrojne ideologije i religijska učenja imati će svoje interpretacije i konačno, za većinu kršćana on neće biti samo koncept, već dragi i voljeni Isus Krist koje se žrtvovao za sve nas…itd. Na taj način svatko će vidjeti svoju stvar na istom primjeru. Međutim, tko je u stvari Isus Krist i što on predstavlja teško je objektivno odrediti, a da ne upadnemo u istu jednostranost. Za Indiju se kaže da je majka religije i duhovnosti, Vatikan planete Zemlje. Najstariji religijski spisi svijeta, drevne Vede, oblikuju indijsku misao i duhovnost već mnogo tisuća godina i stoga bi svakako bilo zanimljivo pogledati što bi rekao jedan vedski mudrac o Isusu Kristu. Prije svega ta procjena ne bi bila bazirana na hirovitom, subjektivnom viđenju, sviđanju ili ne sviđanju, već na vrlo određenom i definiranom kriteriju poznatom kao guru, šastra i sadhu.

nastavak teksta

Budući da se duhovno znanje tradicionalno prenosilo s učitelja (gurua) na učenika, guru je izvor znanja i autoritet.  Međutim, ako je njegovo učenje istinito, mora biti u skladu sa ostala dva izvora znanja tj. šastrama ili objavljenim spisima, čiji su autori veliki rišiji (mudraci), jogiji i inkarnacije iz davnina. Riječ sadhu odnosi se na druge vjerodostojne učitelje i svece koji su također spoznali apsolutnu istinu. Sva ova tri autoriteta i izvora znanja daju transcedentalno znanje koje uključuje višedimenzionalnu strukturu kreacije, kao i vizije i informacije o vječnom, duhovnom svijetu, Bogu itd. Budući da je ovo znanje daleko izvan ograničene mogućnosti empirijske i znanstvene spoznaje, treba se prihvatiti na osnovu autoriteta i vjere, da bi se kasnije neposredno spoznalo. To je proces silaznog znanja koji su prakticirale mnoge generacije od drevnih vremena do današnjih dana. Dakle, prema tom autoritativnom kriteriju Isusu Kristu bi vjerojatno najviše odgovarao termin šaktyavesa-avatara. Šaktyavesa znači posebno opunomoćen, a avatara znači onaj koji silazi (iz duhovnog svijeta), tj. onaj tko je došao na zemlju radi neke misije.

Isus Krist je stoga svetac i čisti bhakta vrhunskog reda koji ima izuzetnu i vrlo nezahvalnu misiju u teškim vremenima i degradiranoj socijalnoj sredini. On je bio duhovni učitelj par exellence (zvali su ga rabbi što je značilo – učitelj tj. guru) pokazujući ne samo kako djelovati kao pravi čovjek – hrabro i bezkompromisno, nego i vrhunski čin samilosti i ljubavi prema patnjama ljudi, uzimajući na sebe njihove grijehe tj. negativnu karmu. Sve su te odlike, prema vedskim standardima, vrhunske odlike najboljih među sadhuima, tj. svetim osobama. Sam čin raspeća simbolizira, kao što mnogi gnostici i kršćanski mistici ukazuju, ono što se u vedskoj duhovnosti naziva inicijacija ili drugo rođenje u kojem kandidat dobiva novo, duhovno ime i identitet, dok stari materijalni nestaje u vatri yajne tj. žrtvene vatre. To je proces kroz koji svaki istinski spiritualista mora proći: umrijeti da bi živio; umrijeti kao egocentričan materijalista, da bi se rodio kao svet, potpuno nesebičan, čisti bhakta i svetac.

Pored nesebičnosti tj. samilosti u vedskoj duhovnosti se navodi još 26 plemenitih odlika čistih bhakta, no one se očituju tek kad osoba, poput Isusa, napravi yajnu tj. žrtvu, žrtvujući svoj ego, volju i pohlepu za neovisnim, hedonističkim životom, te se potpuno preda Bogu, uzimajući na sebe, kao instrument u Božjim rukama, teret grešnih reakcija (karme) koji beskrajno muči tolike pale duše. Isus Krist je, bez sumnje, upravo vrhunski primjer takvog čina samilosti i svetosti. Dok je u zapadnom svijetu primjer takvog sveca i šaktyavesa-avatare rijedak i izoliran, vedske purane obiluju mnogim primjerima ukazujući da je u drevnoj civilizaciji bila duhovnija tj. povoljnija klima u kojoj su mogli češće procvjetati takvi veličanstveni i rijetki cvijetovi čiji izvanredni mirisi prožimaju i nadahnjuju mnoga stoljeća. U današnje vrijeme čiste, ili malo proširene egocentričnosti, gdje sve što se događa među ljudima možemo slobodno nazvati interes ili više amerikanizirano business, ovakve priče zvuče kao daleke bajke ili religijske fantazije, što opet svjedoči o stupnju degradacije i materijalizmu koji je zavladao svijetom.

Stupanj degradacije koji nas vodi ravno u rasulo, nihilizam i paklenu budućnost, a negdje već i sadašnjost. Jedan pokazatelj suvremenog mentaliteta je npr. reklama “Coca-cola, to je ono pravo” u kojoj se, izgleda uspješno, sugerira masi da je senzacija bockanja (od mjehurića gaziranog napitka) u ustima potrošača ono pravo, tj. vrhunac života, što ukazuje na jadnu, trivijalnu i bezumnu situaciju i stanje suvremenog čovječanstva. U vedsko doba “ono pravo” bila je samospoznaja, dodir s kozmičkom sviješću tj. s Bogom. Ako je bio neki moto, onda bi on glasio: “Smisao života je samospoznaja, a ne nadraživanje osjetila” ili pak stih iz Bhagavad gite 3.16: “Onaj tko u ljudskom životu ne slijedi ovaj ciklus žrtvovanja, sigurno vodi život pun grijeha. Živeći samo radi zadovoljavanja osjetila, takva osoba živi uzalud.” Ako čovječanstvo želi zaustaviti ovaj samoubilački marš, stupanje po sve tanjem ledu, morati će se okrenuti našim drevnim precima i razmisliti o nekim sasvim drugačijim idealima i ciljevima koji mogu u velikoj mjeri promijeniti sudbinu pojedinca i društva.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Simbolika Isusa Krista (prvi dio)

Simbolika Isusa Krista (prvi dio)

U naše vrijeme često se čuju izjave u stilu: “Sve su religije u suštini iste”, “Svi putovi vode u Rim” i slično. Teozofija i New Age pokreti utemeljeni su na takvim premisama, spekulirajući i kombinirajući sve moguće religijske kolorite u ezoterične mješavine; čudovišne, umjetne hibride, stvarajući religiju novog doba, put za suvremenog čovjeka i njegov svijet. Kroje se i prekrojavaju svakakve mješavine sistema, po hirovima različitih ukusa i malo tko to shvaća ozbiljno i ti trendovi jedva da opstaju više od par godina ili desetljeća. Sva ona vjerovanja, učenja i aktivnosti naših “praznovjernih” predaka, prezrenih u sirovom entuzijazmu mladog racionalizma, uzdižu se poput tisuće feniksa iz već hladnog pepela našeg stoljeća, te raspaljuju maštu rijetkih, romantičnih homosapiensa, nesretnih zbog urbano-kompjuterskih, hladnih horizonta.

U atmosferi kompeticije, u povijesti neviđenog bogatstva religijskog i duhovnog pluralizma, zanimljivo je pogledati kako se gleda na starije i tradicionalnije religijske simbole i dogme kao na potvrdu partikularne doktrine. Religijska simbolika i dogme služe kao dokazi za različite teorije, tj. pripisuje im se alegorična i simbolična značenja, koja se interpretiraju kao dokaz nekog mišljenja i selektivno se ističe ili zanemaruje ono što podržava ili proturječi dotičnoj teoriji ili vjerovanju. Većina filozofa i spekulatora ponovno i ponovno stavljaju religiju pod svoja mutna povećala, mikroskope s ugrađenim predrasudama, u namjeri da tu šarenu raskošnu pticu ogole i očerupaju u nadi da će briljantno eksponirati njezinu suštinu koja izgleda da uvijek potvrđuje upravo njihova mišljenja i stavove. Ponekad se čini da im to uspijeva i izgleda kao da religijski simboli govore, barem između redova, upravo njima u prilog.

Ovakva uvjerljivost i prilagodljivost simbola dolazi u stvari od njihove istinite i univerzalne prirode i svaka interpretacija je relativna istina direktno ovisna o subjektu koji interpretira. U tom smislu simbol kao ogledalo u kojem se odražava onaj koji promatra tj. sam subjekt, njegova ubjeđenja i nivo svijesti. Budući da za neki nivo svijesti, promatrano s te perspektive, simbol otkriva upravo odgovarajuće značenje – stoga to je samo relativna ili parcijalna istina. Ili kao što je to W. James ispravno i konkretno primijetio: “Ono što je danas izvjesno, jest postojanje bitno različitih poimanja, od kojih svatko odgovara jednom dijelu istine o svijetu, svako je potvrđeno do određenog stupnja i svatko izostavlja jedan dio stvarnosti”. Tek kada vidimo kako neki predstavnik X teorije gorljivo argumentira i tjera svoje uvjerenje preko svojih prepreka, kroz sve simbole i sisteme da bi ga potvrdio, on isto tako gorljivo izostavlja jednako važan, veliki dio stvarnosti, svjesno ili nesvjesno.

nastavak teksta

U nekoliko sljedećih primjera vidjet ćemo različite interpretacije istih simbola. Tako npr. Erich Fromm, još uvijek popularan psiholog, freudistički i pozitivistički orijentiran mislilac, tjera svoju istinu ili uvjerenje kroz staru, toliko iskorištenu simboliku judeokršćanske teologije i kao socijalistički angažiran pisac, nekakve marginalne nuspojave i socijalno psihološke fenomene smatra glavnom, gotovo jedinom i zadnjom suštinom kršćanstva. Npr. u svom radu “Dogma o Kristu” pokušava nas uvjeriti kako je bijedan i napaćen proletarijat Palestine i Jeruzalema mrzio svoje eksploatatore i gospodare na čijoj je strani i sam Bog-otac kojeg, stoga, također mrze. Isus, mučen, ismijavan, razapet patnik – slika je s kojom se automatski identificiraju neizmjerne mase ugnjetavanih.

Njihova patnja i žrtve koje ne mogu izbjeći, situacija koja je u svakom pogledu bijedna sada postaje vrlina, heroizam i svetost po uzoru na Krista. Krist je heroj, mesija, čovjek uzdignut do Boga. Ili kao što kaže Erich From: “Sada razumijemo kakvo je značenje taj mit morao imati za sljedbenike ranog kršćanstva. Ti su ljudi žestoko mrzili vlasti koje su im se suprotstavljale “očinskom” snagom: svećenike, učene ljude, aristokrate; ukratko, sve gospodare koji su ih isključivali iz uživanja života i koji su u njihovom emocionalnom svijetu igrali ulogu strogog, odbojnog, prijetećeg oca mučitelja – oni su također morali mrziti tog Boga koji je bio saveznik njihovih ugnjetavača i koji je dozvoljavao da trpe i budu potlačeni. Oni su samo željeli da vladaju, čak i da budu gospodari, ali im se činilo beznadno da pokušaju to postići u stvarnosti i silom zbaciti i uništiti svoje sadašnje gospodare. Tako su zadovoljavali svoje želje u fantaziji.

Svjesno oni se nisu usudili klevetati očinskog Boga. Svjesna je mržnja bila rezervirana za vlast, ne za uzvišeni lik oca, samo božansko biće. Ali je nesvjesno neprijateljstvo prema božanskom ocu našlo izraz u fantaziji o Kristu. Oni su stavili čovjeka uz bok i učinili ga suvladarem Boga-Oca.” I zatim: “Vjernici su se poistovjetili s tim sinom; oni su se s njim mogli poistovjetiti zato što je on bio biće koje pati poput njih. To je osnova neodoljive snage i učinka koju je ideja o čovjeku patniku, uzvišenom od Boga, imala na mase: oni su se mogli poistovjetiti samo s bićem koje pati. Tisuće ljudi prije njega bilo je razapeto, mučeno i ponižavano. Ako su oni vjerovali da je taj razapeti čovjek uzvišen do Boga, to je značilo da su u svojem nesvjesnom oni sami bili Bog. “Takvo gledište može biti istina što se tiče jednog segmenta socijalne i psihičke stvarnosti određene klase ljudi. Moguće je da je za njih Krist bio projekcija njihovih proleterskih čežnji, kompleksa potlačenosti – međutim, to je samo mali dio univerzuma kojeg obuhvaća ili dodiruje ideja i simbol Krista, sina Božjeg.” …(nastavlja se)

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

O umjetnosti (treći dio)

O umjetnosti (treći dio)

Kao što su indijski mudraci, mistici i sveci često bili lutalice nevezani za dom, obitelj, bogatstvo i ostalo, propovijedajući o transcendenciji ili kraljevstvu nebeskom, tako je Tang Lin lutao, vjerujući i propovijedajući o transcendenciji ili kraljevstvu nebeskom kroz umjetničko viđenje i stvaranje. Tijekom čitave povijesti ljudskog društva postojali su misionari kulta umjetnosti, prvenstveno pjesnici i književnici, ali i likovni i glazbeni umjetnici koji su svjesno ili nesvjesno uzdizali umjetnost na nivo religije. Naravno, tu ne govorimo o religiji samo kao konfesiji, nacionalnoj tradiciji ili vjerskom formalizmu, nego o religiji kao vedskoj dharmi tj. istinskom putu ka transcendenciji i spoznaji kozmičke svijesti ili Boga. Dakle, oni koji uzvisuju umjetnost na položaj istinske dharme možemo reći da zavode tragatelje u slijepu ulicu. Put umjetnosti može nas obogatiti, rafinirati i podariti nam suptilniju percepciju stvarnosti s čime, nažalost, ponekad samo dublje uranjamo u već dovoljno kompleksnu varku (mayu) ovog pojavnog svijeta.

Fenomen umjetnosti star je kao i čovječanstvo, opstajući i razvijajući se kroz dugi niz generacija. Iako je umjetnost sve do kasne renesanse bila pretežno sakralna, u funkciji religija i kultova, ona je oduvijek izražavala svoja vjerovanja i gledišta o svijetu i životu. Neki su filozofi u svom sustavu stavili na najviše mjesto umjetnost, kao npr. Schelling. Hegel umjetnost također smatra, poslije filozofije, najvišim očitovanjem duha. Umjetnički poriv izvorno je religiozan impuls, kao što je to Ravindra Svarupa Prabhu primijetio u svojem eseju. To je oslobađajući poriv prema vječnom i nepromjenjivom, kao i želja za transcendiranjem okova materije. Dakle, čini se da je umjetnost sa svojom poviješću, svojim svecima, teolozima, teoretičarima, žrtvama i mučenicima (Van Gogha neki smatraju pravim svecem i mučenikom) i mnoštvom vjernika i sljedbenika, također vrsta religije. Ali što Vede, najstariji sveti spisi na svijetu, kazuju o tome? Vede takvu vrstu religije nazivaju mano dharma — religija uma, tj. put koji neovisno o svetim spisima stremi prema uzvišenosti, spoznaji i transcendenciji.

nastavak teksta

Ukoliko umjetnik kroz taj proces ostvari standard duhovne čistoće opisan u Bhagavad giti, kao što su oslobođenje od egoizma i uobraženosti, tj. poniznost, odsustvo požude, pohlepe, zavisti, nevezanost za materijalno, i druge simptome čistog i plemenitog srca, onda će takav proces dovesti umjetnika na uzvišeni nivo transcendencije i tada će njegovo stvarateljstvo biti savršeno i besmrtno. Nažalost, takvi umjetnici su rijetki, oni koji pristupaju kreaciji s nevinošću i čistoćom koja će im omogućiti da se zaista uzdignu u duhovnije i uzvišenije sfere. Svjesnost takvog umjetnika spontano napušta zemaljske, tjelesne kao i psihičke opsesije i svakodnevne preokupacije i uzdiše se u finije sfere, dostižući čisti zrak nevinog promatranja, divljenja i stvaranja. Trenuci takvih inspiracija svakako su stanja oslobođena ega, nalik na duhovna stanja mistika ili sveca u kojima umjetnik postaje medij preko kojeg, ponekad, uzvišene ideje postaju artistički izražene, vrijedan doprinosi kulturnoj baštini čovječanstva.

Kao što Nietzsche ističe: „To su oni pravi ljudi koji nisu više životinje – filozofi, umjetnici i sveci“, analizirajući dalje kako je glavna i jedina svrha kulture odgajanje i stvaranje takvih uzvišenih duša. Ali na žalost, ono što će nas opet spustiti iz ovog idealizma je bijedna stvarnost Kali-yuge u kojoj je svrha kulture vrlo diskutabilna, a većina umjetnika daleko od čistoće srca i motiva. Motivi naših suvremenih stvaratelja su sve drugo nego čista inspiracija koju je imao Tang Lin Po i svi autentični umjetnici. Ukratko, glavna svrha kulture više nije stvaranje uzvišenih duša, već širenje materijalizma, interesa korporacija i proizvođača osjetilnih uživanja, a umjetnici su mahom vrlo ograničeni sebičnim, egzistenicijalnim motivima (novac, slava, prestiž, moda, strah od mišljenja kritike, publike itd.) tako sputavajući svoj duh da se zaista vine u čišće i uzvišenije sfere. Takvu osakaćenu i bolesnu umjetnost Vede svakako osuđuju kao prijevarnu dharmu koja nas neće nikamo dovesti.

Vede preporučuju proces bhakti-yoge za pročišćenje uma i srca, nakon čega se možemo baviti daleko kvalitetnijim stvaranjem, oslobođeni okova materijalizma i sebičnosti, te vinuti se u finije sfere, dostižući čisti zrak nevinog promatranja, divljenja i stvaranja. Onima iskrenijima, koji shvaćaju svrhu umjetnosti, stvaranje paralelno sa samospoznajom i stvaranje kao put do Boga i vlastitog, čistog jastva, neće biti strana ovakva mišljenja i ideje pročišćenja koji su predstavljeni kroz ovaj jednostavan i uzvišen proces bhakti.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

O umjetnosti (drugi dio)

O umjetnosti (drugi dio)

Umjetnost uvijek traži savršenstvo harmonije ili ljepote, ali biva uvijek frustrirana jer je ovaj materijalni svijet pun nesavršenstava. Stoga Šrila Prabhuphada ističe „prekrasno lice Gospodina“. Možda će nam nova slika mrtve prirode ili neka zbirka lirike pružiti neko zadovoljstvo, budući da je kvalitetno urađeno, međutim, već nakon nekoliko dana ne samo da neće biti ni govora o „potpunom zadovoljstvu“, već će nam dosaditi i postati beznačajno. U vrijeme kada sam i sam bio veliki konzument proizvoda umjetnosti, svaki put kada bih otkrio neku, npr. „dobru“ ploču, istovremeno bih se i radovao i tugovao. Radovao bih se jer sam našao novi kozmički nektar, a tugovao bih jer sam znao da će mi nakon desetak slušanja jednostavno dosaditi. Mnogi umjetnici iz tog razloga postaju dekadenti i bohemi, tj. rapidno propadaju jer im se čini kako su na samome pragu savršenstva i ljepote, da bi se ubrzo našli na staroj tvrdoj zemlji manje-više praznih ruku; upravo kao da mučite gladnoga čovjeka dajući mu svaki drugi dan po jednu mrvicu finog kolača i tako ga izluđujete.

Književna djela koja se mogu više puta čitati obično su ona najslavnija, zbog kojih su sretni pisci možda dobili i Nobelovu nagradu jer su dotakli neka sveopća gledišta, vječne simbole prepoznatljive ljudima svih vremena i podneblja. Svjetska književna remek djela postaju slavna (neki tvrde besmrtna) dodirujući s nekoliko rečenica nešto duboko i sveopće, što ljudi prepoznaju ili ih pobuđuje na duboka i uzvišena razmišljanja i želju da knjigu zadrže, ponovno je pročitaju, preporuče drugima. S druge strane, drevni vedski spisi kao što su Upanišade, Bhagavad-gita i Šrimad Bhagavatam daleko su superiorniji jer su od početka do kraja ispunjeni takvim univerzalnim gledištima, beskrajno dubokim tekstovima o vječnosti, stvaranju i uništavanju, o svrsi i smislu svega, te o samospoznaji, savršenstvu i o Tvorcu svega što postoji, samome Bogu.

Kao očigledan primjer utopističke i imaginarne prirode artističkih stremljenja postoji stara kineska priča o velikom umjetniku zvanom Tang Lin Po. Legende povezane s njegovim imenom govore nam da je Tang Lin bio majstor nad majstorima i da mu nije bilo ravna u cijeloj Aziji. Iako je bio slavan, živio je poput lutalice na zadržavajući se nigdje više od nekoliko dana. Tang Lina je u njegovim beskrajnim lutanjima pratio jedini učenik i sluga zvan Kuang Ce. On bi strpljivo i ponizno nosio mnoštvo neobičnih kistova, slikarska platna, a ponekad i hranu. Kada bi umjetnik i njegov učenik zalutali u kakvo naseljeno mjesto, majstor bi slikao lokalne velikane, trgovce, putnike i tako bi dobili nešto zlatnika za hranu i nastavak putovanja. Svi su voljeli slike Tang Lina jer su na njima ljudi i svijet izgledali nekako sretniji, blistaviji, kao iz neke daleke, ljepše i uzvišenije realnosti.

nastavak teksta

Nitko nije znao tako pozlatiti i uzdići obične stvari, obična lica. Tako je veliki majstor lutao poput drevnih pjesnika, a njegove su se slave širile posvuda. Jednog dana, nakon dugog lutanja po šumama i planinama, iznenada su naišli na predivnu kraljevsku palaču okruženu rascvjetanim parkovima i jezerima. Uputili su se prema glavnom ulazu. Tamo su ih ljubazno prihvatili i ugostili poslavši glasnika da obavijesti kralja. Kada je kralj čuo za ime svog neočekivanog gosta, nekako se namrštio, te je zatražio da se gost dovede u njegove odaje. Tang Lin se naklonio s dubokim poštovanjem, predstavio se i ponudio mu svoje skromne usluge. Kralj će na to: „O Tang Lin, veliki varalice, sudbina te poslala u moje kraljevstvo da ovdje ostaviš svoje nečasne kosti. Znaj da te osuđujem na smrt jer si uništio moj, kao i mnoge druge živote, svojim lažnim prikazivanjem svijeta i ljudi.“ Tang Lin je stajao uspravno gledajući kroz prozor daleki let ptica i pitajući se o zamršenim putevima sudbine.

„Ne razumijem tvoje riječi, o veliki kralju. Zaista ne znam jesmo li se ikada ranije sreli?“ Kralj ga je promatrao svojim blijedim tužnim očima u kojima su se miješale nijanse osude i divljenja: „Kada sam bio mlađi volio sam umjetnost više od svega. Među svima božanski izabranima tebi sam se divio najviše. Skupio sam puno tvojih slika, ispunjavajući kamene zidove mojih odaja. Živio sam među njima, u njima, žudeći za tim svijetom koji je tako privlačno sjao, kao da je pozivao, zavodio, opsjedao moju dušu slatkim snovima, jače od vina ili opijuma. Tako sam provodio vrijeme i zaboravio na stvarnost, iako ona nije zaboravila mene. Dugo sam tako živio ne izlazeći u svijet, misleći da sam pred vratima raja kojeg je tvoja duša sanjala i tako vješta ruka stvorila. Ali jednoga dana otišao sam iz svojih odaja ravno među svjetinu. Sa svakim korakom kao da se nešto lomilo, duboko nezadrživo. Gledao sam u strahu ljude i svijet čudeći se njihovim nakaznim i izmučenim licima, njihovim bezimenim čudovišnim bolestima, njihovom okrutnom starenju i konačnim porazima pred hladnom i sigurnom rukom kraljice smrti.

“Tang Line, zašto varaš svijet? Na tvojim slikama nema ružnog lica, nema tegobnih bolesti, ni nemoćne starosti, ni okrutne smrti, nema patnje – najveće istine ovoga svijeta. Nakon tog događaja sam odbacio, prokleo i tebe i tvoju umjetnost koja širi samo neznanje i prevaru. Sudbina te dovela u moje kraljevstvo kao na posljednju stanicu. Tu ćeš ostaviti svoje tijelo i morat ćeš potražiti neki časniji zanat u idućem životu. Pogubit ću te nakon trećeg zalaska sunca, tako da tvoje fantazije više neće zavaravati ljude!“ Rekavši to kralj je pozvao stražu naredivši im da Tang Lina zajedno s njegovim učenikom zatvore u hladnu ćeliju. Naravno, legenda ne bi bila legenda kada ne bi imala bizarni završetak na opće zadovoljstvo svih vjernika umjetnosti i romantično sanjarskih duša. Budući da su pjesnici i umjetnici čuđenje u svijetu nije iznenađujuće da je Tang Lin pobjegao iz zatvora. A evo i kako se to dogodilo… Majstor je herojski digao čelo, a Kuang Ce je jadikovao dok ih je kraljevska straža vodila kamenim stubama u zatvorske odaje. Kada su se masivna željezna vrata zatvorila, Tang Lin je naredio učeniku da smjesta pripremi platno, kistove i sve što je potrebno.

U potpunoj tišini umjetnik je počeo slagati boje i ubrzo su četkice klizile po platnu poput labudova po jezeru. Nakon trećeg zalaska sunca čuo se žamor svjetine, koraci stražara i dželata koji su krenuli po Tang Lina, velikog varalicu. Majstor je bio zaokupljen završavanjem svog velikog prekrasnog djela, slikajući posljednje ukrasne detalje na neobičnoj lađi, usidrenoj na pješčanoj obali nekog nepoznatog mora. Baš u trenutku kada je straža ušla u ćeliju, Tang Lin je iznenada i čvrsto uhvatio za ruku svog prestravljenog učenika i zajedno s njim uskočio u sliku, ravno u naslikanu lađu. Zapanjeni stražari u čudu su gledali kako tajanstveni brod nestaje u daljini horizonta noseći Tang Lina i njegovog učenika oživljenom morskom površinom.

Iz ove romantične i idealistične priče treba izdvojiti arhetipski i idealizirani lik umjetnika Tang Lina. Vrlo je očito da ta figura ukazuje na možda mitološku, ali svakako izuzetno obdarenu, nadahnutu osobu koja posjeduje veliko duhovno (umno) bogatstvo i veliku vjeru u svoju umjetnost. Malo je umjetnika koji vjeruju da će ih njihova slika ili pjesma spasiti od smrti. Također, nametljiva je sličnost Tang Lina s religiozno nadahnutim svecima i prorocima…(nastavlja se)

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

O umjetnosti (prvi dio)

O umjetnosti (prvi dio)

Kada govorimo o samospoznaji, često ćemo naići na ljude koji smatraju da je njihov put samospoznaje – „put savršenstva“, kroz kreaciju ili neku određenu vrstu umjetnosti, kao i kroz umjetnički način mišljenja i viđenja stvari. Ako im ponudite vedski proces, put bhakti, mnogi će se snažno usprotiviti: “Ne, ja imam svoj put!” Umjetničke sposobnosti i senzibilitet nema svatko, stoga, oni koji ih imaju često se smatraju izabranima, posebnima, izvan i iznad mase. Velik je broj Krišninih bhakta, u manjoj ili većoj mjeri, imao prije posvećivanja bhakti yogi razne artističke preokupacije. Srila Satswarupa das Goswami, jedan od najstarijih učenika Šrila Prabhupade, u svojim „Dnevnicima 1“ opisuje vlastita razmatranja u svezi s tim.

Prije nego je prihvatio Šrila Prabhupadu za svog duhovnog učitelja on je bio pisac kafkijanske i kontemplativne orijentacije. Želeći uskladiti stav pisca koji promatra život sa stavom iskrenog i striktnog učenika Šrila Prabhupade, u svojim knjigama opisuje lutanja i traženja pravog spoja i upotrebe svojih talenata. Naravno, Šrila Prabhupada je prepoznao njegove sklonosti i talent, te mu dao sve svoje blagoslove. Tako je i Šrila Satswarupa das Goswami izdao velik broj vrijednih knjiga gdje je umjetnost pisanja u potpunosti angažirana u službi duhovnog učitelja i Krišne. U uvodu u zbirku eseja Ravindra Swarupa Prabhu briljantno opisuje vlastiti slučaj: „U vrijeme kada sam se upoznao s pokretom za svjesnost Krišne već sam bio jako zainteresiran za transcendiranje materijalne egzistencije. Bio sam voljan odbaciti praktično sve glede oslobođenja.

Toliko sam bio ubijeđen da je patnja i bol esencija ovoga života da sam bio spreman odreći se svih vezanosti, čak i onih najviših i najboljih. Za mene najviše i najbolje se nalazilo u umjetnosti i književnosti – u tim umjetničkim djelima ili kao što ih je pjesnik Yeats predivno naziva “…u tim spomenicima izvanvremenskog intelekta“. I ja sam, još od pubertetskih vremena, tragao za transcendencijom u ulozi umjetnika. Postao sam zanesen određenom figurom umjetnika – jedna figura prezentirana sa završnom lirikom Jamesa Joysa u „Portretu umjetnika kao mladog čovjeka“ glasi „Fabulozan tvorac, umjetnik… stvarajući iznova svoju umjetnost, pretvarajući tupu materiju zemlje u novo, uzvišeno, nedokučivo, neuništivo biće“.

nastavak teksta

Mag koji pretvara materiju u duh. Umjetnik koji preobražava otrcanu, prozaičnu supstancu ovog života u novu „vanvremensku, neuništivu kreaciju“; čineći tako on djelomično oslobađa svoju egzistenciju od vremena i promjena. Svakako, taj oslobađajući poriv prema vječnom i nepromjenjivom najdublji je motiv umjetnosti. Kao takav artistički impuls je religiozan; jedini problem je što će nas iznevjeriti i razočarati – jer umjetnost je loša religija. Analizirati ćemo jedan tipičan primjer „ovjekovječene teme“ iz jedne od Shakespearovih soneta:

„Ali tvoje vječno ljeto neće izblijediti
niti ćeš izgubiti svoju ljepotu
niti će se smrt hvaliti da si zalutao u njenu sjenu
sve dok ljudi dišu i oči mogu gledati
to će živjeti i dati ti život“

Pjesnik se odnosi prema svojem stihu kao „vječnom“ – vječnom kao samo vrijeme, ali u posljednja dva reda prevladava realnije viđenje. U najboljem slučaju taj će stih trajati koliko i čovječanstvo. I dok pjesnik smiono ocjenjuje da će njegov stih osloboditi subjekt od rođenja i smrti, sačuvavši ga u vječnoj mladosti, mi u tome prepoznajemo retoričku fikciju i pretjerivanje. Već stoljećima ta blistava mladost truli u svome grobu i sada je, u najboljem slučaju, oskudna šaka prašine. Ništa nije ostalo. Uistinu ništa se nije spasilo od vremena i smrti; niti pjesnik niti njegove teme niti njegova umjetnost.

Kažu da su tokom nacističkog Holokausta Židovi marširali prema plinskim komorama dok im je unajmljeni orkestar zanosno svirao Mozarta i Brahmsa. Estetski užici su kao umirujuća sredstva, sedativi koji ublažuju simptome bolesti. Dobijajući iluziju zdravlja, ignoriramo našu bolest i s vremenom ona nas uništava. Čaroliju umjetnosti teško je prekinuti kada jednom padneš pod njezin magični utjecaj; ipak nekako sam uspio, barem malo, osloboditi se te opijenosti.

Iako sam još uvijek bio duboko privučen velikom umjetnošću i književnošću i još uvijek sam snažno osjećao zavodljivost artističke naklonosti, znao sam da niti užitak stvaranja niti sama umjetnost ne mogu me spasiti od smrti. Počeo sam studirati duhovnu literaturu i s vremenom postao siguran barem u slijedeće: materijalni život je patnja, u esenciji uzrokovana našim željama i lijek za patnju se nalazi u iskorjenjivanju naših želja. Shvaćajući tu činjenicu postao sam voljan odbaciti sve, od grubih zadovoljstava – animalnih apetita, do rafiniranih užitaka umjetnosti i njezinih kreacija (preface to „Endless love“).

Šrila Prabhupada, najistaknutiji prevoditelj i komentator vedske literature, također govori o umjetnicima u komentaru na stih iz Šrimad Bhagavatama (1.11.26): „Njegovo je lice poput mjeseca, posuda iz koje uvijek ispijaju oči što stalno žude za svime što je lijepo.“ U komentaru se nastavlja: „A oni koji su umjetnici očarani predivnim stvorenim svijetom, neka bolje pogledaju prekrasno lice Gospodina radi potpunog zadovoljenja. Gospodinovo lice je utjelovljenje sve ljepote. Ono što nazivaju ljepotom prirode samo je Njegov osmijeh, a ono što nazivaju dražesnim pjevanjem ptica samo je Gospodinovo šaputanje.“…(nastavlja se)

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Sloboda od koristoljublja (drugi dio)

Sloboda od koristoljublja (drugi dio)

Međutim, taj ideal vrlo je teško postići jer su korijeni koristoljubivog mentaliteta duboko u srcu svakog stanovnika ovoga svijeta. Oni se ukorijenjuju od davnih vremena, kroz mnoge živote. Čak i među mnogima koji se svjesno trude, taj ideal teško je postići, bez milosti viših sila — gotovo nemoguće. Čovjek može odbiti misli o nagradi, ali unutar tog odbijanja često se može vidjeti samo želja za nagradom (želja i dalje ostaje). Gita kaže da duša mora biti nesputana, oslobođena želja i brige za dobitkom i gubitkom, da bi kušala blaženstvo i vlastite slave. Ali sve dok se ne usmjeri prema unutra, prema stanju unutar kojeg nema ni nagrade ni kazne, uzalud se trudi. Može izgledati kao da čini veliki napredak, ali jednog će se dana suočiti sa svojim vlastitim srcem i sudbinom, i shvatiti da je, umjesto slatkog, odabrala gorak plod. Možda će moći varati druge, ali ne i sebe; maska će pasti, izgubiti će blaženu slobodu i postati rob želja, koje će vući svoju žrtvu kroz bezbrojne nevolje, život za životom.

Takva će osoba postati sušta suprotnost čovjeku kojeg Krišna opisuje kroz stihove Bhagavad gite… „O Prithin sine, kada djeluješ s pravim znanjem možeš se osloboditi ropstva uzrokovanog djelovanjem.“ 2.39. „Izvršavaj svoju dužnost uravnoteženo, o Arđuna, odbacujući svu vezanost za uspjeh i neuspjeh. Takva staloženost se naziva yoga.“ 2.48. Djelatnosti se moraju vršiti kao žrtva za Višnua, inače uzrokuju ropstvo u ovom materijalnom svijetu. Stoga, o Kuntin sine, vrši svoju propisanu dužnost za Njegovo zadovoljstvo. Tako ćeš uvijek biti oslobođen ropstva“. 3.9. …stoga, trebaš djelovati bez vezanosti za plodove aktivnosti, jer se djelovanjem bez vezanosti dostiže Svevišnji.“ I stih 5.3. koji kaže da onaj tko niti mrzi niti želi plodove svojih aktivnosti poznat je kao sanyasi* (sa nitya – sanyasi) mudrac koji je uvijek odvojen i slobodan. Stih završava s riječima: „Takva osoba, oslobođena svih dvostranosti, lako nadilazi materijalno ropstvo i biva potpuno oslobođena.“

Međutim, prema Giti, oslobođenje od materijalnog ropstva samo je preduvjet za jedan viši princip, naime za predavanje. Predati se u potpunosti Bogu, Krišni, kao što se preporučuje u konačnom zaključku Bhagavad gite (BG 18.66) kao i u transcendentalnom procesu drevnog Vaišnavizma, znači uistinu se utemeljiti u samospoznaji, u blaženstvu druženja s Bogom, unutar srca više ne mareći za nagrade i plodove naših aktivnosti, sve te prolazne, svjetovne stvari koje su samo uznemirenje i prijetnja našem unutarnjem bogatstvu. Svatko voli i štiti svoje bogatstvo. Unutarnje, duhovno bogatstvo treba zaštititi od obamana koristoljubivog mentaliteta. Predati se znači pokušati sasvim napustiti besmislenu, apsurdnu volju i pohlepu za životom pod vodstvom našeg ega i prepustiti Bogu Njegov položaj konačnog i vječnog uživatelja, „Puruše“, i tako se osloboditi te preteške uloge, tog iluzornog tereta i nepregledne količine patnje, koja je samo druga strana iste medalje, naime volje ili žudnje za materijalnom egzistencijom.

nastavak teksta

Jasno je da zbog te želje nastaju sve vrste patnji, ona je uzrok cijelog materijalnog svijeta i naše uvjetovane egzistencije u njemu. Ta je želja neposredni uzrok naših neprestanih tragedija na kotaču samsare, beskrajnih repriza rođenja, bolesti, starosti, smrti; a ukidanjem ili preusmjeravanjem te želje nestaju svi ti problemi i patnja. U karakterističnom budhističkom stilu sam Budha davao bi primjer dva snopa trske koji su naslonjeni jedan na drugog i tako se drže. Ako netko otkloni prvi snop, drugi odmah pada ili ako se ukloni drugi snop prvi pada. Sasvim slično tome, ako otklonimo egoističnu žudnju za materijalnim životom nestat će i sva patnja; odsustvo patnje i pojava duhovnog blaženstva lišit će nas i same potrebe i želje za materijalnim, prolaznim životom. Na kraju, da sumiramo: Iz svakodnevne poluživotinjske svjesnosti može nas privremeno izdvojiti misaoni i suptilni svijet zapadnog intelektualizma i umjetnosti, a za jednu radikalniju promjenu i oslobođenje potrebno je razviti vrline nesebičnosti itd., i konačno Bhakti, predavanje Vrhovnoj Božanskoj Osobi.

Blaženstvo bezinteresnog bavljenja suptilnim umjetnostima, filozofijom, teoretskim ili idealističkim predmetima samo je, dakle, mali izlet i utjeha, bijeg od neprekidnog robovanja strastima i nužnostima; uklanjanje tereta i jarma koji stoji na svačijem životu – da bi se na neko vrijeme vinuli u blažene, platonske sfere, svijet misli, bezbolnih ideja i inspiracija. Iako svaka vrsta razonoda i užitaka ima sličnu svrhu, naime zaborav egzistencije, malo koja je u tolikoj mjeri efektivna kao misaoni i intelektualni život u vrlini, koji postaje životno raspoloženje i lišava privilegiranog pojedinca velike količine patnje koja muči većinu, zauzetu svakodnevicom. Većini ljudi svakodnevne potrebe i ugode su uglavnom i cilj i svrha, dok je misaonima, brahmanskim tipovima, to samo sredstvo za viši, intelektualni ili duhovni život. U čovjekovoj evoluciji svijesti upravo opisana stanja i doživljavanje bili bi, dakle, samo nagovještaji i prvi koraci prema onom velikom blaženstvu i oslobođenju koje se postiže u potpunom odsustvu egoizma, te u postupnom, sve većem predavanju onoj sili koja održava svijet i život, naime samome Bogu.

To je savršenstvo opisano u Bhakti yoga terminologiji kao atma-nivedanam – potpuno predavanje, što znači, ponovno, potpuno napuštanje sebične volje i predavanje Božjoj volji kroz bhakti (predavanje, ljubav, služenje) što i jest krajnji cilj te yoge. Na žalost, slično kao i u ashtanga yogi gdje praktikant nakon mnogih vježbi i strogosti dostigne neki suptilan nivo svijesti obogaćen sidhijima tj. mističnim moćima, te zaključi da mu je to sasvim dovoljno, pa poželi sebično uživati u tome i na taj način pada s puta, čovjek u vrlini i misaonom životu često postaje samozadovoljan i tašt, zbog čega ne napreduje dalje, već mu prijeti opasnost da postane sve prazniji i da stagnira. Tek ako je iskren prevazići će iskušenje i okrenuti se prema daljim horizontima, diviti se ili čak krenuti putem duhovnosti, zlatnim stepenicama prema najvišoj svjesnosti, ljubavi prema Bogu.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)