I to je Indija…

I to je Indija…

Sacinandana-Swami-HimalayaU podne do nas stigne vijest da je cesta djelomično raščišćena. Može proći po jedan džip. No nitko nije zaista entuzijastičan – možda zato što osjećamo da sada napuštamo Himalaju? Gotovo da se čini kao da nas Himalaja nije htjela pustiti. Trebamo li uopće otići? A možda nismo oduševljeni samo zbog toga što ćemo, umjesto da mirno proslavimo duhovni praznik, polovicu dana provesti u drndavom džipu. Od marša na Kedarnath svi smo prilično iscrpljeni pa u skladu s tim stižemo u Rišikeś kao isprebijani. Deset je sati u noći. Indijski gradovi imaju osobinu da se noću pretvaraju u neuračunljiva čudovišta. To posebno vrijedi za netradicionalne dijelove grada. Vozimo se kroz prepune poslovne ulice Rišikeśa.

Sva moguća vozila izlaze iz mraka. Smrdljivi ispušni plinovi teško nam padaju na pluća. Trube prodorno tutnje. Bezobzirni, pijani vozači kamiona koji ne znaju voziti bjesne ulicama. Majmuni se drže na uzici, a koze se vode na klanje. A kroz cijeli taj kaos dreče kičasti šlageri na hindiju koji agresivno trešte iz limenih zvučnika – za nekog tko dolazi iz osame Himalaje to je brutalni kulturni šok. Polako postajemo naelektrizirani napetošću kao da smo pod visokim naponom. No da bismo stigli do svog prenoćišta koje leži na drugoj strani Gange moramo tuda proći. Tek što smo prešli most, najednom se nalazimo u džungli. I ovdje je kišilo, a neasfaltiranu cestu ispiru potoci. Nakon izuzetno mučne vožnje stižemo do adrese koju nam je dao Atmananda. Bala Gopala je zaista nabijen napetošću i odlučuje stvar s prenoćištem preuzeti u svoje ruke. Polako ga sve počinje uzrujavati. Vraća se tek nakon jednog sata – neobavljena posla.

U Himalaji se nije dospio obrijati pa sada izgleda prilično pustolovno. Usprkos svojem upornom trudu da stanovnike različitih ašrama uvjeri u našu čestitost, nije mogao zadobiti njihovo povjerenje. “No Westerners…it is anyway to late!” To nam se u Indiji inače nikad ne događa. Pokušavamo u još dvije ašrame, ali svugdje nas odbijaju. Jednom nam ponude dvoranu u kojoj već spava pedeset prosjaka i mnogo pasa. No kada nas oni nepovjerljivo pogledaju, ne želimo dalje smetati njihovom miru. Ne mogu se osloboditi osjećaja da se nešto sprema. Već je gotovo ponoć. Najzad dolazimo do jednog hotela privlačnog izgleda na kojem stoji neonski natpis ljubičaste boje: “Hotel Rajdeep”. Predlažem da pokušamo tamo. U džipu je zrak tako zagušljiv da se može rezati škarama. Potpuno smo iscrpljeni i potrošili smo sve zalihe energije. O mom se prijedlogu raspravlja. Naposlijetku Bala Gopala odlazi i raspituje se o cijenama. Potpuno su pretjerane. Ali budući da je u međuvremenu već ponoć, nemamo drugog izbora…

(iz knjige Put velikog rastanka; autor Sacinandana Swami)

facebooktwittergoogle_plusredditpinteresttumblrmail

Ostavite komentar:

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *