Poricanje vječnosti duše

Poricanje vječnosti duše

“Američki san” postupno postaje noćna mora. Možda je najužasnija komponenta tog “američkog sna” zatajivanje informacije o reinkarnaciji. Diljem svijeta glavne religije i općenito prihvaćene vjerodostojne filozofije prihvatile su koncept reinkarnacije. Reinkarnacija je zapravo sastavni dio filozofije američkih urođenika, afričke filozofije, hinduizma, budizma, taoizma, drevne grčke filozofije, mističnog judaizma i mističnog islama. Učenjaci koji proučavaju povijest religija također mogu potvrditi da je reinkarnacija neodjeljivi dio ranog mističnog kršćanstva.

Tek u šestom stoljeću, nakon što je car Justinijan reinkarnaciju proglasio neprihvatljivom i heretičkom doktrinom, kršćani su je počeli odbacivati. Djela ranih kršćana, kao što je sv. Jeronim u četvrtom stoljeću, objašnjavaju da se reinkarnacija smatrala ezoteričkom doktrinom koju bi kršćanska filozofija trebala shvatiti i definirati. U drugome stoljeću Origen u svojoj knjizi ‘O prvim načelima’, koja se i danas može naći u knjižnicama, raspravlja o temama reinkarnacije. Ako istražujemo različite svete spise, još uvijek u svima njima možemo pronaći naznake reinkarnacije.

Istina je da su drevni filozofi, suvremeni mistični jogiji i liberalni spiritualisti uvijek priznavali vječnost duše. Doista, taj je koncept toliko široko prihvaćen u mnogim dijelovima svijeta da se oni koji ne vjeruju u reinkarnaciju smatraju zavedenima. Međutim, ovdje na Zapadu, zatomljivanje i obezvrjeđivanje tog koncepta toliko su istaknuti da su čak i oni koji priznaju vječno postojanje duše na kraju dovedeni u iskušenje da odbace to duboko razumijevanje. To je odbacivanje krajnje omalovažavajuće za dušu jer uvjerava ljude da moraju živjeti samo na fizičkoj razini “ovdje” i “sada” i odbaciti sve što ima višu, suptilniju prirodu. Naravno, održavanje takva sna zahtijeva hodanje u snu, a svatko zna da se mjesečar izlaže velikoj opasnosti nesreća, padova i povreda.

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

 

Opsjednutost tijelom

Opsjednutost tijelom

Većina televizijskog programa predstavlja beskrajnu kampanju za zagovaranje tjelesnih udobnosti jer ljudi koji podupiru većinu televizijskih programa proizvode artikle namijenjene tjelesnim udobnostima. To zauzvrat stvara opsesivno zanimanje za tijelo i veliko skretanje od duše. Usredotočivanje na tjelesne udobnosti krajnje je proturječno ljudskome napretku. No ipak, svakoga dana nesvjesno se nastavljamo izlagati utjecajima koji najsnažnije potiču tu opsjednutost tijelom na račun duše.

Zbog svih negativnih misli i slika koje nas neprekidno bombardiraju, oni koji ne rade na uzdizanju svjesnosti bit će posve nesposobni slobodno razmišljati. Ako se ne bavimo nekim procesom duhovnog pomlađivanja ili molitvom i pročišćenjem, odnijet će nas struja egocentričnosti, natjecanja, mržnje i na kraju nasilja.

Ne želim reći da je televizija sama po sebi loša i zla. Samo naša potpuna zaokupljenost onim što televizija nudi stvara problem. Takva zaokupljenost ima tendenciju da nas odvrati od djela ljubavi prema drugima i raspitivanja o višoj prirodi. A kad nismo svjesni više svrhe života ili kad se osjećamo osamljeno i odvojeno od drugih ljudskih bića, postajemo zatupljeni, rastrzani, očajni ili čak skloni samoubojstvu.

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav je jača od sumnje

Ljubav je jača od sumnje

Ljubav mora nadići svaku sumnju koju možemo imati glede vrijednosti duhovnoga života. Neprestane sumnje uvijek su štetne za duhovni napredak, čineći nas podložnim materijalističkim obmanama i slabeći našu povezanost s duhovnim vodstvom i zaštitom. To ne znači da bismo trebali biti zaslijepljeni sljedbenici koji prihvaćaju duhovna učenja bez pitanja. Sumnje se prirodno pojavljuju dok napredujemo na duhovnome putu.

Ali da bismo izbjegli opasnosti koje su sastavni dio otegnutih, dugotrajnih sumnji, trebamo postaviti svako pitanje odmah nakon što se pojavi. Iskreno raspitivanje može umiriti sumnje, a da ne ostavi prostora negativnim utjecajima koji bi nas naveli na stranputicu. Duhovni život zahtijeva veliku snagu, snažnu vjeru i čvrsto uvjerenje.

Neriješene sumnje čine da nam se tijelo i um vraćaju u prijašnje stanje, ponašajući se poput ovisnika o drogi koji se priklanjaju svom poznatom utočištu u drogi kad god život postane težak. Ako su nam vjera i snaga nestali, prirodno pribjegavamo prijašnjim mehanizmima svladavanja poteškoća kako bismo našli neku utjehu. Doista, većina smo ovisnici. Jako smo ovisni o osjetilima i svojoj nižoj prirodi, koji su nam stalni pratitelji već dugo vremena. Dok se duhovno razvijamo, moramo paziti da ne postanemo previše neuravnoteženi jer bismo se mogli vratiti starim obrascima. Zbog toga moramo razriješiti svoje sumnje što prije i što iskrenije.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubomora i zavist nisu ljubav

Ljubomora i zavist nisu ljubav

Čak i u duhovnim krugovima ljudi često ne razumiju kako voljeti jedni druge. Unatoč tobožnjoj posvećenosti duhovnom načinu života, pojedinci mogu osjetiti zavist i ljubomoru. Na primjer, ako netko duhovno napreduje, drugi koji su zarobljeni u materijalnoj svjesnosti mogu biti u nemogućnosti osjetiti sreću zbog te osobe. Umjesto toga postaju ljubomomi i podli. Ljudi koji obožavaju slavu, novac i materijalne udobnosti vezani su za prolazne vidove života. Na kraju su osuđeni na nesreću jer sve što je privremeno propada. Osuđeni su na gubitak i razočaranje. Potraga za sebičnim zadovoljstvima glavno je obilježje zapadne kulture. U procesu uspona prema vrhu, uvjetovani smo da mislimo: “Ja pobjeđujem jedino ako ti gubiš.”

Da bismo napredovali, želimo tuđu nesreću. Čak možemo i zlonamjerno ometati potencijalnog suparnika, vjerujući da je to način da postanemo uspješni. Međutim, trebamo imati na umu da smo, kad god osjećamo tugu, uznemirenost ili zavist zbog nečijeg uspjeha, neosposobljeni za blagoslove duhovnoga života. U takvim okolnostima moramo raditi na sebi kako bismo se oslobodili sebičnih motiva i na kraju dostigli stupanj na kojem ćemo biti sretni i oduševljeni zbog tuđih dostignuća. Tuđi nas rast uvijek ojačava, a ne oslabljuje.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav nije uvijek ugodna

Ljubav nije uvijek ugodna

Budući da ljubav nije određena ugodnim osjećajima, patnja može biti sastavni dio ljubavi. Premda bi mnogi od nas radije iskusili sreću i uklonili patnju iz naših veza, taj se stav temelji na želji za zadovoljavanjem osjetila. Istinska nam ljubav doista može donijeti puno sreće, a opet može biti uzrokom velike patnje. Ako barem malo proučimo svoj život, možemo primijetiti da najveća patnja proizlazi iz veza s onima koje volimo. Možda smo pokušavali davati, ali nismo bili dovoljno cijenjeni, možda smo htjeli ostvariti vezu ispunjenu ljubavlju, ali nekako nismo mogli. Tko se ne može sjetiti duboke povrijeđenosti kad je bio iznevjeren, razočaran, zanemaren, napušten? Istodobno, naša najveća sreća također dolazi iz odnosa s drugima. Paradoks je da nas ljubav, najiscjeljujuća moć koja postoji, također može učiniti toliko ranjivim da patimo.

U ljubavnom odnosu svaka poteškoća u životu postaje izazov da slavimo i služimo Gospodina. Kad nam je stalo do nekoga, teška su vremena prekrasna jer upućuju na potrebu za većom komunikacijom. Zbog toga što naš partner nije primio naše riječi i djela u duhu ljubavi, vidimo potrebu za ljubavlju. To nam pruža divnu priliku da služimo i djelujemo za dobrobit druge osobe. Kad smo u ulozi kontrolora, osjećamo se dobro zbog svega. No čim se stvari prestanu odvijati po planu, možda se nećemo željeti prilagoditi našem partneru. Kad god osjetimo sumnje glede odnosa, okrećemo leđa. Te se sumnje mogu pojaviti jer nam nedostaje vjera ili zato što se osjećamo nesigurnima. Svoje strahove i fobije često projiciramo na partnera i okolinu kako bismo izbjegli činjenicu da je problem u našoj svjesnosti.

Tada, čak i ako nam netko da kompliment, možemo sumnjičavo misliti: “Što misliš time reći?” Neki se ljudi okružuju negativnošću bez obzira što se događalo. Naš cilj kao duhovnih ratnika jest da postanemo toliko puni ljubavi da nas ništa ne može uznemiriti. U tom stanju negativnost neće moći nikako utjecati na nas. Umjesto toga, bit ćemo zahvalni za negativne primjedbe isto kao i za pohvale, a možda ćemo i grube riječi shvatiti kao riječi ljubavi. lsprva se taj način može činiti naivnim. Ali zapravo, takvo ponašanje odražava čvrstu vjeru u Boga i želju da dijelimo ljubav i vjeru s drugima. Svi imamo sposobnost da se usredotočimo na ljubav tako da nam sve u našoj okolini samo pomaže da još više volimo. To je raspoloženje pravog duhovnog ratnika.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav nije osjećaj

Ljubav nije osjećaj

Većina nas drži ljubav osjećajem koji se smanjuje ili raste prema okolnostima. Međutim, istinska ljubav nije povezana s onim što osjećamo niti je ovisna o nekom vanjskom utjecaju. Prava je ljubav božanska i ne može postojati odvojeno od izvora, a to je Bog. Ljubav nije nešto što možemo otvoriti ili zatvoriti poput slavine. U našem društvu to često ne razumijemo. Muškarac i žena mogu dati bračne zavjete, a zatim se predomisliti nakon nekoliko mjeseci ili godina. S takvim stanjem svjesnosti, stalno smo u potrazi za nečim izvan sebe samih, umjesto da se okrenemo vrelu ljubavi u sebi. Povremeno možemo lako biti uznemireni nečijim djelima, ali prava ljubav ostaje čvrsta jer se temelji na nečem mnogo dubljem od osjećaja. Kad je ljubav osjećajna, svako uznemirenje može iznenada pretvoriti predmet naše ljubavi u neprijatelja.

Mnogi ljudi imaju poteškoće prilikom uspostavljanja smislenih odnosa s drugima. Kad slijepa zaljubljenost jednom prođe, razočarano otkrivaju da je njihova veza bila reaktivna, a ne proaktivna. Proaktivna je osoba usredotočena na načela i filozofski je orijentirana, dok je reaktivna osoba zaokupljena egocentričnim potrebama kao što su jedenje, spavanje, branjenje i razmnožavanje. Reaktivni Ijudi sve gledaju sa stajališta osobnog uživanja. Ljubav je za njih osjećaj koji povećava njihov doživljaj blagostanja tako da se, kad god ne dobiju ono što žele, povlače. S druge strane, kad istinski volimo, uopće ne brinemo za sebe. Ljubav je glagol: suosjećamo, poštujemo, dijelimo, pomažemo i dajemo. Ne pokušavamo se osjećati dobro ili kontrolirati okolinu kako bismo povećali vlastito zadovoljstvo.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Što je ljubav?

Što je ljubav ?

Svi želimo biti voljeni bezuvjetnom, vječnom ljubavlju — ljubavlju koja gleda s one strane ljepote, inteligencije ili bilo koje druge površne odlike. Želimo biti voljeni jednostavno zato što postojimo. Istodobno, svi imamo prirodnu, urođenu težnju da dijelimo ljubav s drugima. Ta se zaokupljenost ljubavlju pojavljuje jer smo u stvarnosti vječna bića puna ljubavi, čije su duše ispunjene znanjem i blaženstvom. Iako smo u fizičkom utjelovljenju privremeno prekriveni materijalnom energijom, naša je izvorna priroda božanska, te uvijek tragamo za blaženom ljubavi duhovnog kraljevstva gdje nas čeka pravo ispunjenje.

No čini se da uvijek nešto krene po zlu. Unatoč neprestanoj potrazi, obično doživljavamo razočaranje, otkrivajući da je naše iskustvo ljubavi prolazno. lako smo možda pokušavali ostvariti razne odnose i pri tome doživljavali neuspjeh, i dalje vjerujemo da negdje postoji prava osoba. lz nekog tajanstvenog razloga, čini se da nikada nismo na pravome mjestu u pravo vrijeme. Danas se nebrojeno ljudi u svijetu nikada nisu osjećali istinski voljenima. Nemaju nikakvu predodžbu o tome što ljubav uistinu jest, unatoč tome što duboko čeznu za njom. Ustvari, u svakodnevnim odnosima pojam “ljubav” poprimio je odveć neodređeno značenje, pa može čak označavati i nešto posve suprotno, kao što je kontrola ili potreba.

Primjerice, pojam ljubavi često se svodi na puku tjelesnu razmjenu ili na proces kojim se pokušava dobiti ljubav od nekoga, ako je potrebno i silom. To nije ljubav. Problem nastaje zato što tražimo odgovore na krivim mjestima. Zaboravili smo duhovnu dimenziju života. Društvu bez duhovne jezgre nedostaje “kozmičko ljepilo” koje bi omogućilo da sve funkcionira kako treba. Ljubav je to kozmičko ljepilo koje nas drži na okupu dok se učimo upoznavati i uspostavljati odnose jedni s drugima i, konačno, sa Svevišnjem Božanskom Osobom.

Čini se da je suvremeno društvo to zaboravilo. Ali duboko u sebi, iako nas doživljaj ljubavi često zaobilazi, znamo da je ljubav naše prirođeno pravo. To je kao kad bi netko ispred nas držao nešto prekrasno, ali izvan našeg dosega. Želimo to, znamo da je dostupno, ali to nešto nismo u stanju dohvatiti. Stoga ga zamjenjujemo nečim drugim, nadajući se da ćemo naći sreću u bogatstvu, ugledu i moći. Pogledajmo dublje kako to funkcionira tako što ćemo najprije proučiti što ljubav nije.

nastavak teksta

Bit ljubavi nije u dobivanju

Pravu ljubav ne zanima osobni dobitak, već kvaliteta razmjene. Kad mislimo samo na sebe, pokušavajući urediti stvari kako bismo dobili ono što želimo, ne izražavamo ljubav. Bezuvjetna ljubav nikada se ne temelji na pokušaju dobivanja. Naprotiv, to je iskustvo davanja i radosna djelatnost u kojoj svaki sudionik teži biti velikodušniji od drugoga. To je posebno važno za društvo u kojem se ljubav često izjednačuje sa seksom. Seks omogućuje jedan od najvećih užitaka koje možemo iskusiti, te pokušavamo uživati u njemu što je češće moguće. Gotovo svi veći pokušaji utjecaja na našu svjesnost temelje se na tome da nas seksualno privuku.

Nažalost, taj pokušaj porobljavanja ljudske civilizacije i predobro uspijeva. Kao što smo već vidjeli, danas bezbrojne reklame pokušavaju pobuditi seksualnu želju javnosti kako bi se povećala prodaja. Kao posljedica toga ljudi su usmjereni na izvanjske stvari i ne pridaju nikakvu važnost međusobnom upoznavanju. Ustvari, budući da ne mogu nadići “tjelesnu igru”, njihova svjesnost ostaje zarobljena i podređena tjelesnim strastima. No ljubav nema nikakve veze s količinom seksualnog zadovoljstva koje možemo dobiti od druge osobe.

Ljubav nije seks. Ljudi često kažu: “Hajdemo voditi ljubav“, a ustvari misle: “lmajmo seks.” Kad vjerujemo da je seks ljubav, tada čak i incest postaje prihvatljiv jer otac koji voli svoju kćer osjećat će se slobodnim da joj priđe seksualno. Uistinu, posvuda u svijetu incest je u porastu, a ranije smo spomenuli kako brojne žrtve incesta nose strašne rane, ponekad cijeli život. Ljubav nema nikakve veze s izrabljivanjem. Ona nije trgovina niti sustav obračunavanja koji zahtijeva da jedna osoba namiri račun druge osobe. Umjesto toga, ljubav izražava istinsku brigu za dobrobit drugoga. To je teško razumjeti u našem “daj mi” društvu koje smatra da ljudi iza svojih djelovanja uvijek imaju skrivene motive.

Često se odlučujemo za sigurne odnose koji funkcioniraju kao trgovina: “Ti zadovolji mene, a ja ću zadovoljiti tebe.” Nažalost, čim se u našem ugovoru pojavi uznemirenje, spremni smo potražiti drugu vezu. Ustvari, prava ljubav nema ništa s onim što netko drugi govori ili radi. Ona se temelji na nama, ne na drugoj osobi. Ta je ljubav izraz onoga što jesmo, što imamo i što možemo dati. Kad volimo nekoga, želimo nešto učiniti za tu osobu. Ako nam je doista stalo do našeg muža, žene, djeteta ili prijatelja, bit ćemo sretni zbog svake prilike da ih služimo. A kad jednom služimo, postat ćemo sretniji jer smo mogli pomoći. Kad god se pojavi neka poteškoća, izgarat ćemo od želje da napravimo nešto za one koje volimo, kako bismo pokazali pažnju i odanost, ne očekujući ništa zauzvrat.

Zatvori

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Beskorisne zamjene za ljubav

Beskorisne zamjene za ljubav

Razmislite koliko u vašem životu ima sreće, uzbuđenja, aktivnosti i sigumosti. Ako nam ovi aspekti ne ispunjavaju život, mogli bismo otkriti da smo zapravo zasuti njihovim suprotnostima. Tuga je suprotnost sreći. U školi ljubavi sretni smo onoliko koliko poštujemo svoj pravi identitet, a tuga je povezana s našim zaboravom. Suprotnost uzbuđenju je dosada. Kad se dosađujemo mislimo da nemamo prilike davati ljubav; zato postajemo ravnodušni i tupi. Ne vidimo sve prilike koje nam se pružaju. Suprotnost je aktivnosti pretjerana neaktivnost. To znači da omalovažavamo povoljne prilike, poričemo ih ili ih doživljavamo kao neprilike. Razmislite o sigurnosti nasuprot nesigurnosti. Kad se osjećamo sigurnima mislimo da se nalazimo na pravome mjestu u pravo vrijeme i osjećamo se zaštićenima.

Nesigurnost dovodi do suprotnih osjećanja, kao što su zbunjenost i strah. Ovakav je mentalitet prikriveni ateizam jer zaboravljamo da je Gospodin uredio stvari čak i ako uvijek ne shvaćamo razlog. Gospodin ne ide na odmor, ne zanemaruje nas niti ima miljenike. Uvijek duboko voli svaku dušu i uređuje izazove i avanture za svakoga od nas. Oslanjanje na zamjene za ljubav znači da još nismo dovoljno gladni. Glad je prisutna, ali je pokušavamo utažiti neprimjerenim zamjenama. Od toga nema nikakve koristi. Ako vam je rezervoar za gorivo prazan, ne možete očekivati da ćete moći voziti automobil ako u njega sipate vodu. Voda će napuniti rezervoar, ali auto se neće pokrenuti. Slično tome, ne možemo očekivati da ćemo biti sretni u duhovnom životu ispunjavajući se stvarima koje ne uvažavaju našu pravu svrhu i identitet.

Međutim, podsjetimo li se da smo stvoreni za ljubav i da smo duboko voljeni, ponovno ćemo osjetiti sreću, uzbuđenje, aktivnost i sigurnost dok čekamo dodatno razumijevanje i podršku. Bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo, uvijek postoji mnogo načina na koje možemo iskusiti i pružiti ljubav. Zamislite ljude koji pokušavaju tu ljubav pronaći na relativan ili privremen način, koji je zapravo požuda. Suočit će se s brojnim zaprekama i neće se isticati u ovoj školi. I što se događa nakon nekog vremena? Kad netko sluša neki predmet u školi ali ne shvaća gradivo, nakon nekog vremena odustat će, a možda će poželjeti napustiti školu. Ljudi koji obavljaju razne aktivnosti i idu odredenim religijskim putem također će odustati od svojih ciljeva ako nekako ne krenu brže i ne napreduju.

Napustit će instituciju ili predavanja. Pobjeći će od onoga što bi im moglo pomoći da steknu potpunu slobodu. Trebamo imati na umu da je svaki dan prilika za učenje lekcije i život uvelike postaje uzbudljiviji jer se počinjemo zaljubljivati u svakoga s kim dolazim u dodir, i vidimo koliko osvježavajuće i okrepljujuće takve razmjene mogu biti. Ne marim tko je tko jer je svatko jedinstven aspekt Gospodina, sastavni djelić istoga Boga. U svakom odnosu možemo iskusiti duboku kvalitetu postojanja dok nešto dijelimo, ma kako malo to bilo. Samo razmislite o tome da je svatko stvoren za ljubav, da ste vi stvoreni za ljubav i da je jedini pravi ljubavnik Majka-Otac Bog. Odnosi u svom najdubljem izrazu usredotočeni su na Boga i povezani s ljubavlju, što umanjuje mogućnost smetnji ili stalnih briga.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Veza između ljubavi i sreće

Veza između ljubavi i sreće

Da bismo pristupili svojoj čovjekoljubivosti i duhovnosti, moramo prihvatiti da po svojoj prirodi volimo i da smo sposobni utjecati na druge ljubavlju. Da imamo barometar koji bi mogao utvrditi razinu sreće i ispunjenosti u životu, rezultat bi bio neposredno povezan s tim koliko funkcioniramo kao nositelji ljubavi. Na primjer, prihvatimo li da smo po svojoj prirodi bića koja vole, nikakav nedostatak materijalnih pogodnosti ne bi nas mogao spriječiti da dijelimo tu ljubav. To jednostavno znači da bismo imali drukčije polje djelovanja u kojem bismo iskusili tko smo i dijelili ono što imamo. Prihvatimo li da smo doista stvoreni za ljubav, nije važno kakve bi nas poteškoće mogle snaći. Jednostavno ćemo ih prihvatiti kao priliku da uhvatimo ljubav i dajemo ljubav.

Kad god nam se ukaže prilika, želimo da nam ona pomogne pronaći put razmjene ljubavi. Sve ćemo aktivnosti i emocije vidjeti kao razmjenu ljubavi ili vapaj za ljubavlju. Vidimo različite oblike zabrinutosti. Neki ljudi imaju brojne obveze, a neki nijednu. Oni koji su u prilici obavljati mnogo toga zabrinuti su jer su u nedoumici kako će izvršiti sve svoje zadatke. S druge strane, oni koji nemaju nikakvih izazova u životu brinu i dosađuju se. Oni koji imaju djecu zatrpani su odgovornostima koje roditeljstvo sa sobom nosi. Oni koji nemaju djecu katkad pate zbog želje da brinu o djeci. Oni koji su u braku katkad su uznemireni jer se supružnik ne ponaša uvijek u skladu s njihovim očekivanjima. Samci ponekad pate jer nemaju bračnog druga.

Međutim, prihvatimo li da se nalazimo u školi ljubavi, brige će proizlaziti iz prekrasnih mogućnosti da se uključimo u proces sadhana-bhakti, duhovne aktivnosti. Željet ćemo zaokupiti svoj um i osjetila u kojem god se polju djelovanja nalazili i željet ćemo sve to ponuditi Gospodinu. Kako budemo sve više shvaćali da smo stvoreni za ljubav, onda ćemo, dok budemo meli pod, prali suđe, čistili dvorište ili brinuli o svom autu, osjetiti određenu sreću jer ćemo sve te aktivnosti obavljati s ljubavlju i brigom. Zaboravimo li da smo stvoreni za ljubav, onda će nam sve te uobičajene djelatnosti, koje su dio “normalnog” života, biti teške. Nećemo prepoznati da nam se kroz obavljanje tih dužnosti pruža prilika da dajemo i primamo ljubav.

nastavak teksta

Dok zarađujemo za život, brinemo o svome zdravlju ili obavljamo religijske aktivnosti, naći ćemo brojne mogućnosti da volimo sebe, svoje pravo “ja”. Zapravo, imamo mnogo prilika da Božjoj ljubavi kažemo “da”. Dok se molimo, meditiramo i slično, pruža nam se prilika da pojačamo vizije ljubavi. Kako idemo sve dublje i dublje u svom duhovnom razvoju, glazba doista postaje umilnija, a meditacija na naš dom u duhovnome svijetu, prebivalištu bezuvjetne ljubavi, postaje sve istaknutija u našem životu. Ovakav se način života pretvara u prirodan način života. Kad naše misli postanu čiste, počinjemo osjećati povezanost s duhovnim kraljevstvom. No to će se dogoditi tek onda kad svoju okolinu budemo sve više gledali kao katalizator različitih izraza ljubavi.

Većina ljudi pokušava pronaći duboko ispunjenje u materiji. Neki ga pokušavaju pronaći u drugoj osobi, što očito vodi u probleme. Onaj tko misli da mu jedna osoba može pomoći da iskusi potpunu puninu u ljubavi prikriveni je ateist. Takvi ljudi zapravo smatraju da im druga osoba može biti Bog. Uostalom, želimo ostvariti odnose kako bi nas druga osoba, zbog velike ljubavi, podsjećala na Gospodina, i kako bismo mi nju podsjećali na Gospodina. Trebali bismo težiti za takvom visokom razinom odnosa sa svojim mužem ili ženom, s prijateljima, djecom, čak i radnim kolegama. Sve dok se ne upustimo u grješne aktivnosti, čak bi i naš posao ili služba trebali biti prilika da se više posvetimo školi ljubavi i njezinim nagradama.

Zatvori

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Pravi učitelji mogu nadahnuti svoje učenike

Pravi učitelji mogu nadahnuti svoje učenike

Ima toliko mnogo učitelja koji poznaju filozofiju i teologiju, no kako nisu istinski posvećeni poučavanju, ne mogu nadahnuti ljude duboko u srcu. Ne zaboravite, u školi ljubavi nema varanja. U materijalnim školama, neki u zadnji čas nabubaju gradivo ili čak polože ispit bez učenja. Jednostavno daju učitelju ono što traži. Učitelji koji samo traže da se gradivo ispriča na određen način, a da učenik ne shvati suštinu, varalice su. Njihovi učenici neće naučiti ništa drugo, osim što će usvojiti sklonost varanju. Mnogi diplomiraju u takvoj školi kao vješti prevaranti. Ovladali su umijećem učenja, ali shvaćaju vrlo malo, dok se pretvaraju da znaju tako mnogo.

Mogu proći sve ispite i testove na takav način da se čini kao da su učenje shvatili vrlo ozbiljno. Dakako, to se može dogoditi samo kad učenici imaju učitelja prevaranta, jer takvi učitelji nagrađuju učenike prevarante. Međutim, kod pravog učitelja učenici se ne mogu izvući ovako varajući. Pravi će učitelj pokazati koliko učenik razumije tako da bi mogao pravilno naučiti gradivo. Međutim, da bi prepoznao i pobudio ljubav u drugima, učitelj mora u sebi imati ljubavi. Zbog toga ne možemo varati u školi ljubavi. U drugim školama može se činiti da jedan učenik vrlo marljivo uči, i čak dobije dobru ocjenu, iako ne koristi sve svoje sposobnosti.

U drugom slučaju, učenik, izvana gledajući, nije tako dobar i ne dobiva dobre ocjene, ali ulaže veći napor i koristi sve svoje sposobnosti. Učitelj kojemu su važni samo izvanjski rezultati brzo će prvome učeniku dati visoku ocjenu, a drugome slabiju, ne uzimajući u obzir druge čimbenike. Međutim, mnogi učitelji shvaćaju da je nečija “petica” kvalitetnija od druge “petice” jer se jedan učenik više trudi od drugoga i da se doista udubio u suštinu gradiva. Netko može biti inteligentniji i lako položiti ispite, ali mu kasnije u životu to gradivo neće puno značiti. Drugi se učenik može više truditi da dobije dobru ocjenu, ali se istinski udubio u gradivo.

U duhovnosti su ti čimbenici od suštinske važnosti. Gospodin gleda naše mogućnosti i sposobnosti. Shvaća sva naša ograničenja i prosuđuje nas po tome koliko istinski koristimo ono što imamo. Ova je škola ljubavi divna. U materijalnom se svijetu moramo neprekidno suprotstavljati raznim napadima, ali nas škola ljubavi podsjeća na našu višu svrhu. Čak i ako naizgled nemamo dovoljno novca, zdravlja ili podrške, shvaćamo da to na koncu i nije važno jer duhovni ratnik zna da ništa ne može zaustaviti Božju ljubav. I ništa nas ne može spriječiti da dajemo ljubav što je moguće više. Svaki je trenutak prilika da dajemo i primamo više ljubavi.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com