Bog je nepristran

Śrīmad-Bhāgavatam 7.2.6

sapatnair ghātitah ksudrair
bhrātā me dayitah suhrt
pārsni-grāhena harinā
samenāpy upadhāvanaih

sapatnaih — neprijatelji; ghātitah — ubili su; ksudraih — beznačajne moći; bhrātā — brata; me — moga; dayitah — vrlo dragog; suhrt — dobronamjenika; pārsni-grāhena — napavši s leđa; harinā — Svevišnji Gospodin; samena — jednak prema svakome (polubogovima i demonima); api — iako; upadhāvanaih — obožavateljima, polubogovima.

Moji beznačajni neprijatelji polubogovi su se udružili da bi ubili mog dragog i poslušnog dobronamjemika, mog brata Hiranyakšu. Iako je Svevišnji Gospodin Višnu uvijek jednak prema nama – i polubogovima i demonima – budući da su Ga polubogovi obožavali, ovog puta je stao na njihovu stranu i pomogao im da ubiju Hiranyakšu.

SMISAO: Kao što je rečeno u Bhagavad-giti (9.29), samo ’ham sarva-bhūtesu: Gospodin je jednak prema svim živim bićima. Budući da su i polubogovi i demoni živa bića, kako je moguće da je Gospodin bio pristran prema jednima, a neprijateljski raspoložen prema drugima? U stvari, Gospodin ne može biti pristran. Ipak, budući da polubogovi, bhakte, uvijek strogo slijede naredbe Svevišnjeg Gospodina, zbog svoje iskrenosti pobjeđuju demone koji znaju da je Višnu Svevišnji Gospodin, ali ne slijede Njegove upute. Budući da se neprestano sjećaju Svevišnje Božanske Osobe Višnua, demoni poslije smrti obično dostižu sāyujya-mukti (stapanje s Gospodinovim tijelom). Demon Hiranyakašipu optužio je Gospodina da je postupio pristrano jer su Ga polubogovi obožavali, ali Gospodin, baš kao ni vlada, uopće nije pristran. Vlada nije pristrana ni prema jednom građaninu, ali građanin koji se pokorava zakonima dobija po državnim zakonima brojne pogodnosti kako bi živio spokojno i ostvario svoje prave interese.

(iz Śrīmad-Bhāgaatama, krunskog dragulja vedske književnosti. Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Simbolika Isusa Krista (drugi dio)

Simbolika Isusa Krista (drugi dio)

Drugim riječima, osobi zaokupljenoj takvim razmatranjima poznatim kao socrealističkim ili marksističkim razmišljanjem, ovaj religijski simbol će reflektirati ili odraziti upravo ono što misli, imati će upravo to značenje. Rani kršćanski filozofi apologeti kao Justin-filozof Atinagora u svom sinkretizmu s antičkom filozofijom vidjeli su Krista kao božanski Logos, red i mudrost, koji prožima svijet i ujedno je posrednik između neba i zemlje, Boga i čovjeka, čemu su se priklonili i mnogi ljudi, kasnije teolozi. Prije toga Heraklit je svjetski zakon nazivao Logos, stoici svjetski um, a Filon Aleksandrijski (judaistički teolog-filozof) uveo je Logos u židovsku religiju kao nešto između Boga i čovjeka, kao očitovanje božje mudrosti u ovom svijetu. Konačno, kršćanski su oci sve te aspekte naslijedili i ujedinili u liku Isusa Krista. G.G. Majorov piše: “Novo u poređenju sa stoicima i Filonom Aleksandrijiskim bilo je Justinovo poistovjećivanje Logosa sa Kristom.

Zato za njega svi oni koji su živjeli suglasno s Logosom jesu kršćani pa makar ih smatrali poganima, kao Sokrat ili Heraklit. Kao i Filon, Justin čini Logos posrednikom između svijeta i Boga. Budući da je savršeno trancendentalan, Bog svoju vezu sa svijetom ostvaruje putem Logosa koji i jest njegov sin, rođen za stvaranje svijeta.” Ovoj se interperetaciji Krista također nema što prigovoriti jer je kroz takve metafizičke spekulacije sasvim moguće vidjeti Krista kao Logos i budući da on dolazi u ime svoga Boga-oca i jest logos. Gnostici, koji od samog početka egzistiraju paralelno s kršćanstvom, kao tajna i ezoterična ljevica službenog kršćanstva, gledali su na simbol raspeća kao na simbol smrti i ponovnog rođenja adepta na putu gnoze (spoznaje) u kojem on umire u jednom nivou svijesti da bi se rodio u drugom, sličnom primjeru gusjenice koja umire da bi postala leptir. Okultisti i hermetičari vidjet će Krista kao maga koji je zavladao elementima, a čuda koja je izvodio služiti će kao dokazi.

Nietzsche će reći da je to nadčovjek, hindu jogini da je veliki yogi, umjetnici da je veliki umjetnik koji je umro za ljepotu kako bi postao čisti medij, filantropisti da je savršen primjer požrtvovnosti, solidarnosti i nesebičnosti; bezbrojne ideologije i religijska učenja imati će svoje interpretacije i konačno, za većinu kršćana on neće biti samo koncept, već dragi i voljeni Isus Krist koje se žrtvovao za sve nas…itd. Na taj način svatko će vidjeti svoju stvar na istom primjeru. Međutim, tko je u stvari Isus Krist i što on predstavlja teško je objektivno odrediti, a da ne upadnemo u istu jednostranost. Za Indiju se kaže da je majka religije i duhovnosti, Vatikan planete Zemlje. Najstariji religijski spisi svijeta, drevne Vede, oblikuju indijsku misao i duhovnost već mnogo tisuća godina i stoga bi svakako bilo zanimljivo pogledati što bi rekao jedan vedski mudrac o Isusu Kristu. Prije svega ta procjena ne bi bila bazirana na hirovitom, subjektivnom viđenju, sviđanju ili ne sviđanju, već na vrlo određenom i definiranom kriteriju poznatom kao guru, šastra i sadhu.

nastavak teksta

Budući da se duhovno znanje tradicionalno prenosilo s učitelja (gurua) na učenika, guru je izvor znanja i autoritet.  Međutim, ako je njegovo učenje istinito, mora biti u skladu sa ostala dva izvora znanja tj. šastrama ili objavljenim spisima, čiji su autori veliki rišiji (mudraci), jogiji i inkarnacije iz davnina. Riječ sadhu odnosi se na druge vjerodostojne učitelje i svece koji su također spoznali apsolutnu istinu. Sva ova tri autoriteta i izvora znanja daju transcedentalno znanje koje uključuje višedimenzionalnu strukturu kreacije, kao i vizije i informacije o vječnom, duhovnom svijetu, Bogu itd. Budući da je ovo znanje daleko izvan ograničene mogućnosti empirijske i znanstvene spoznaje, treba se prihvatiti na osnovu autoriteta i vjere, da bi se kasnije neposredno spoznalo. To je proces silaznog znanja koji su prakticirale mnoge generacije od drevnih vremena do današnjih dana. Dakle, prema tom autoritativnom kriteriju Isusu Kristu bi vjerojatno najviše odgovarao termin šaktyavesa-avatara. Šaktyavesa znači posebno opunomoćen, a avatara znači onaj koji silazi (iz duhovnog svijeta), tj. onaj tko je došao na zemlju radi neke misije.

Isus Krist je stoga svetac i čisti bhakta vrhunskog reda koji ima izuzetnu i vrlo nezahvalnu misiju u teškim vremenima i degradiranoj socijalnoj sredini. On je bio duhovni učitelj par exellence (zvali su ga rabbi što je značilo – učitelj tj. guru) pokazujući ne samo kako djelovati kao pravi čovjek – hrabro i bezkompromisno, nego i vrhunski čin samilosti i ljubavi prema patnjama ljudi, uzimajući na sebe njihove grijehe tj. negativnu karmu. Sve su te odlike, prema vedskim standardima, vrhunske odlike najboljih među sadhuima, tj. svetim osobama. Sam čin raspeća simbolizira, kao što mnogi gnostici i kršćanski mistici ukazuju, ono što se u vedskoj duhovnosti naziva inicijacija ili drugo rođenje u kojem kandidat dobiva novo, duhovno ime i identitet, dok stari materijalni nestaje u vatri yajne tj. žrtvene vatre. To je proces kroz koji svaki istinski spiritualista mora proći: umrijeti da bi živio; umrijeti kao egocentričan materijalista, da bi se rodio kao svet, potpuno nesebičan, čisti bhakta i svetac.

Pored nesebičnosti tj. samilosti u vedskoj duhovnosti se navodi još 26 plemenitih odlika čistih bhakta, no one se očituju tek kad osoba, poput Isusa, napravi yajnu tj. žrtvu, žrtvujući svoj ego, volju i pohlepu za neovisnim, hedonističkim životom, te se potpuno preda Bogu, uzimajući na sebe, kao instrument u Božjim rukama, teret grešnih reakcija (karme) koji beskrajno muči tolike pale duše. Isus Krist je, bez sumnje, upravo vrhunski primjer takvog čina samilosti i svetosti. Dok je u zapadnom svijetu primjer takvog sveca i šaktyavesa-avatare rijedak i izoliran, vedske purane obiluju mnogim primjerima ukazujući da je u drevnoj civilizaciji bila duhovnija tj. povoljnija klima u kojoj su mogli češće procvjetati takvi veličanstveni i rijetki cvijetovi čiji izvanredni mirisi prožimaju i nadahnjuju mnoga stoljeća. U današnje vrijeme čiste, ili malo proširene egocentričnosti, gdje sve što se događa među ljudima možemo slobodno nazvati interes ili više amerikanizirano business, ovakve priče zvuče kao daleke bajke ili religijske fantazije, što opet svjedoči o stupnju degradacije i materijalizmu koji je zavladao svijetom.

Stupanj degradacije koji nas vodi ravno u rasulo, nihilizam i paklenu budućnost, a negdje već i sadašnjost. Jedan pokazatelj suvremenog mentaliteta je npr. reklama “Coca-cola, to je ono pravo” u kojoj se, izgleda uspješno, sugerira masi da je senzacija bockanja (od mjehurića gaziranog napitka) u ustima potrošača ono pravo, tj. vrhunac života, što ukazuje na jadnu, trivijalnu i bezumnu situaciju i stanje suvremenog čovječanstva. U vedsko doba “ono pravo” bila je samospoznaja, dodir s kozmičkom sviješću tj. s Bogom. Ako je bio neki moto, onda bi on glasio: “Smisao života je samospoznaja, a ne nadraživanje osjetila” ili pak stih iz Bhagavad gite 3.16: “Onaj tko u ljudskom životu ne slijedi ovaj ciklus žrtvovanja, sigurno vodi život pun grijeha. Živeći samo radi zadovoljavanja osjetila, takva osoba živi uzalud.” Ako čovječanstvo želi zaustaviti ovaj samoubilački marš, stupanje po sve tanjem ledu, morati će se okrenuti našim drevnim precima i razmisliti o nekim sasvim drugačijim idealima i ciljevima koji mogu u velikoj mjeri promijeniti sudbinu pojedinca i društva.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Simbolika Isusa Krista (prvi dio)

Simbolika Isusa Krista (prvi dio)

U naše vrijeme često se čuju izjave u stilu: “Sve su religije u suštini iste”, “Svi putovi vode u Rim” i slično. Teozofija i New Age pokreti utemeljeni su na takvim premisama, spekulirajući i kombinirajući sve moguće religijske kolorite u ezoterične mješavine; čudovišne, umjetne hibride, stvarajući religiju novog doba, put za suvremenog čovjeka i njegov svijet. Kroje se i prekrojavaju svakakve mješavine sistema, po hirovima različitih ukusa i malo tko to shvaća ozbiljno i ti trendovi jedva da opstaju više od par godina ili desetljeća. Sva ona vjerovanja, učenja i aktivnosti naših “praznovjernih” predaka, prezrenih u sirovom entuzijazmu mladog racionalizma, uzdižu se poput tisuće feniksa iz već hladnog pepela našeg stoljeća, te raspaljuju maštu rijetkih, romantičnih homosapiensa, nesretnih zbog urbano-kompjuterskih, hladnih horizonta.

U atmosferi kompeticije, u povijesti neviđenog bogatstva religijskog i duhovnog pluralizma, zanimljivo je pogledati kako se gleda na starije i tradicionalnije religijske simbole i dogme kao na potvrdu partikularne doktrine. Religijska simbolika i dogme služe kao dokazi za različite teorije, tj. pripisuje im se alegorična i simbolična značenja, koja se interpretiraju kao dokaz nekog mišljenja i selektivno se ističe ili zanemaruje ono što podržava ili proturječi dotičnoj teoriji ili vjerovanju. Većina filozofa i spekulatora ponovno i ponovno stavljaju religiju pod svoja mutna povećala, mikroskope s ugrađenim predrasudama, u namjeri da tu šarenu raskošnu pticu ogole i očerupaju u nadi da će briljantno eksponirati njezinu suštinu koja izgleda da uvijek potvrđuje upravo njihova mišljenja i stavove. Ponekad se čini da im to uspijeva i izgleda kao da religijski simboli govore, barem između redova, upravo njima u prilog.

Ovakva uvjerljivost i prilagodljivost simbola dolazi u stvari od njihove istinite i univerzalne prirode i svaka interpretacija je relativna istina direktno ovisna o subjektu koji interpretira. U tom smislu simbol kao ogledalo u kojem se odražava onaj koji promatra tj. sam subjekt, njegova ubjeđenja i nivo svijesti. Budući da za neki nivo svijesti, promatrano s te perspektive, simbol otkriva upravo odgovarajuće značenje – stoga to je samo relativna ili parcijalna istina. Ili kao što je to W. James ispravno i konkretno primijetio: “Ono što je danas izvjesno, jest postojanje bitno različitih poimanja, od kojih svatko odgovara jednom dijelu istine o svijetu, svako je potvrđeno do određenog stupnja i svatko izostavlja jedan dio stvarnosti”. Tek kada vidimo kako neki predstavnik X teorije gorljivo argumentira i tjera svoje uvjerenje preko svojih prepreka, kroz sve simbole i sisteme da bi ga potvrdio, on isto tako gorljivo izostavlja jednako važan, veliki dio stvarnosti, svjesno ili nesvjesno.

nastavak teksta

U nekoliko sljedećih primjera vidjet ćemo različite interpretacije istih simbola. Tako npr. Erich Fromm, još uvijek popularan psiholog, freudistički i pozitivistički orijentiran mislilac, tjera svoju istinu ili uvjerenje kroz staru, toliko iskorištenu simboliku judeokršćanske teologije i kao socijalistički angažiran pisac, nekakve marginalne nuspojave i socijalno psihološke fenomene smatra glavnom, gotovo jedinom i zadnjom suštinom kršćanstva. Npr. u svom radu “Dogma o Kristu” pokušava nas uvjeriti kako je bijedan i napaćen proletarijat Palestine i Jeruzalema mrzio svoje eksploatatore i gospodare na čijoj je strani i sam Bog-otac kojeg, stoga, također mrze. Isus, mučen, ismijavan, razapet patnik – slika je s kojom se automatski identificiraju neizmjerne mase ugnjetavanih.

Njihova patnja i žrtve koje ne mogu izbjeći, situacija koja je u svakom pogledu bijedna sada postaje vrlina, heroizam i svetost po uzoru na Krista. Krist je heroj, mesija, čovjek uzdignut do Boga. Ili kao što kaže Erich From: “Sada razumijemo kakvo je značenje taj mit morao imati za sljedbenike ranog kršćanstva. Ti su ljudi žestoko mrzili vlasti koje su im se suprotstavljale “očinskom” snagom: svećenike, učene ljude, aristokrate; ukratko, sve gospodare koji su ih isključivali iz uživanja života i koji su u njihovom emocionalnom svijetu igrali ulogu strogog, odbojnog, prijetećeg oca mučitelja – oni su također morali mrziti tog Boga koji je bio saveznik njihovih ugnjetavača i koji je dozvoljavao da trpe i budu potlačeni. Oni su samo željeli da vladaju, čak i da budu gospodari, ali im se činilo beznadno da pokušaju to postići u stvarnosti i silom zbaciti i uništiti svoje sadašnje gospodare. Tako su zadovoljavali svoje želje u fantaziji.

Svjesno oni se nisu usudili klevetati očinskog Boga. Svjesna je mržnja bila rezervirana za vlast, ne za uzvišeni lik oca, samo božansko biće. Ali je nesvjesno neprijateljstvo prema božanskom ocu našlo izraz u fantaziji o Kristu. Oni su stavili čovjeka uz bok i učinili ga suvladarem Boga-Oca.” I zatim: “Vjernici su se poistovjetili s tim sinom; oni su se s njim mogli poistovjetiti zato što je on bio biće koje pati poput njih. To je osnova neodoljive snage i učinka koju je ideja o čovjeku patniku, uzvišenom od Boga, imala na mase: oni su se mogli poistovjetiti samo s bićem koje pati. Tisuće ljudi prije njega bilo je razapeto, mučeno i ponižavano. Ako su oni vjerovali da je taj razapeti čovjek uzvišen do Boga, to je značilo da su u svojem nesvjesnom oni sami bili Bog. “Takvo gledište može biti istina što se tiče jednog segmenta socijalne i psihičke stvarnosti određene klase ljudi. Moguće je da je za njih Krist bio projekcija njihovih proleterskih čežnji, kompleksa potlačenosti – međutim, to je samo mali dio univerzuma kojeg obuhvaća ili dodiruje ideja i simbol Krista, sina Božjeg.” …(nastavlja se)

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

O umjetnosti (treći dio)

O umjetnosti (treći dio)

Kao što su indijski mudraci, mistici i sveci često bili lutalice nevezani za dom, obitelj, bogatstvo i ostalo, propovijedajući o transcendenciji ili kraljevstvu nebeskom, tako je Tang Lin lutao, vjerujući i propovijedajući o transcendenciji ili kraljevstvu nebeskom kroz umjetničko viđenje i stvaranje. Tijekom čitave povijesti ljudskog društva postojali su misionari kulta umjetnosti, prvenstveno pjesnici i književnici, ali i likovni i glazbeni umjetnici koji su svjesno ili nesvjesno uzdizali umjetnost na nivo religije. Naravno, tu ne govorimo o religiji samo kao konfesiji, nacionalnoj tradiciji ili vjerskom formalizmu, nego o religiji kao vedskoj dharmi tj. istinskom putu ka transcendenciji i spoznaji kozmičke svijesti ili Boga. Dakle, oni koji uzvisuju umjetnost na položaj istinske dharme možemo reći da zavode tragatelje u slijepu ulicu. Put umjetnosti može nas obogatiti, rafinirati i podariti nam suptilniju percepciju stvarnosti s čime, nažalost, ponekad samo dublje uranjamo u već dovoljno kompleksnu varku (mayu) ovog pojavnog svijeta.

Fenomen umjetnosti star je kao i čovječanstvo, opstajući i razvijajući se kroz dugi niz generacija. Iako je umjetnost sve do kasne renesanse bila pretežno sakralna, u funkciji religija i kultova, ona je oduvijek izražavala svoja vjerovanja i gledišta o svijetu i životu. Neki su filozofi u svom sustavu stavili na najviše mjesto umjetnost, kao npr. Schelling. Hegel umjetnost također smatra, poslije filozofije, najvišim očitovanjem duha. Umjetnički poriv izvorno je religiozan impuls, kao što je to Ravindra Svarupa Prabhu primijetio u svojem eseju. To je oslobađajući poriv prema vječnom i nepromjenjivom, kao i želja za transcendiranjem okova materije. Dakle, čini se da je umjetnost sa svojom poviješću, svojim svecima, teolozima, teoretičarima, žrtvama i mučenicima (Van Gogha neki smatraju pravim svecem i mučenikom) i mnoštvom vjernika i sljedbenika, također vrsta religije. Ali što Vede, najstariji sveti spisi na svijetu, kazuju o tome? Vede takvu vrstu religije nazivaju mano dharma — religija uma, tj. put koji neovisno o svetim spisima stremi prema uzvišenosti, spoznaji i transcendenciji.

nastavak teksta

Ukoliko umjetnik kroz taj proces ostvari standard duhovne čistoće opisan u Bhagavad giti, kao što su oslobođenje od egoizma i uobraženosti, tj. poniznost, odsustvo požude, pohlepe, zavisti, nevezanost za materijalno, i druge simptome čistog i plemenitog srca, onda će takav proces dovesti umjetnika na uzvišeni nivo transcendencije i tada će njegovo stvarateljstvo biti savršeno i besmrtno. Nažalost, takvi umjetnici su rijetki, oni koji pristupaju kreaciji s nevinošću i čistoćom koja će im omogućiti da se zaista uzdignu u duhovnije i uzvišenije sfere. Svjesnost takvog umjetnika spontano napušta zemaljske, tjelesne kao i psihičke opsesije i svakodnevne preokupacije i uzdiše se u finije sfere, dostižući čisti zrak nevinog promatranja, divljenja i stvaranja. Trenuci takvih inspiracija svakako su stanja oslobođena ega, nalik na duhovna stanja mistika ili sveca u kojima umjetnik postaje medij preko kojeg, ponekad, uzvišene ideje postaju artistički izražene, vrijedan doprinosi kulturnoj baštini čovječanstva.

Kao što Nietzsche ističe: „To su oni pravi ljudi koji nisu više životinje – filozofi, umjetnici i sveci“, analizirajući dalje kako je glavna i jedina svrha kulture odgajanje i stvaranje takvih uzvišenih duša. Ali na žalost, ono što će nas opet spustiti iz ovog idealizma je bijedna stvarnost Kali-yuge u kojoj je svrha kulture vrlo diskutabilna, a većina umjetnika daleko od čistoće srca i motiva. Motivi naših suvremenih stvaratelja su sve drugo nego čista inspiracija koju je imao Tang Lin Po i svi autentični umjetnici. Ukratko, glavna svrha kulture više nije stvaranje uzvišenih duša, već širenje materijalizma, interesa korporacija i proizvođača osjetilnih uživanja, a umjetnici su mahom vrlo ograničeni sebičnim, egzistenicijalnim motivima (novac, slava, prestiž, moda, strah od mišljenja kritike, publike itd.) tako sputavajući svoj duh da se zaista vine u čišće i uzvišenije sfere. Takvu osakaćenu i bolesnu umjetnost Vede svakako osuđuju kao prijevarnu dharmu koja nas neće nikamo dovesti.

Vede preporučuju proces bhakti-yoge za pročišćenje uma i srca, nakon čega se možemo baviti daleko kvalitetnijim stvaranjem, oslobođeni okova materijalizma i sebičnosti, te vinuti se u finije sfere, dostižući čisti zrak nevinog promatranja, divljenja i stvaranja. Onima iskrenijima, koji shvaćaju svrhu umjetnosti, stvaranje paralelno sa samospoznajom i stvaranje kao put do Boga i vlastitog, čistog jastva, neće biti strana ovakva mišljenja i ideje pročišćenja koji su predstavljeni kroz ovaj jednostavan i uzvišen proces bhakti.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

O umjetnosti (drugi dio)

O umjetnosti (drugi dio)

Umjetnost uvijek traži savršenstvo harmonije ili ljepote, ali biva uvijek frustrirana jer je ovaj materijalni svijet pun nesavršenstava. Stoga Šrila Prabhuphada ističe „prekrasno lice Gospodina“. Možda će nam nova slika mrtve prirode ili neka zbirka lirike pružiti neko zadovoljstvo, budući da je kvalitetno urađeno, međutim, već nakon nekoliko dana ne samo da neće biti ni govora o „potpunom zadovoljstvu“, već će nam dosaditi i postati beznačajno. U vrijeme kada sam i sam bio veliki konzument proizvoda umjetnosti, svaki put kada bih otkrio neku, npr. „dobru“ ploču, istovremeno bih se i radovao i tugovao. Radovao bih se jer sam našao novi kozmički nektar, a tugovao bih jer sam znao da će mi nakon desetak slušanja jednostavno dosaditi. Mnogi umjetnici iz tog razloga postaju dekadenti i bohemi, tj. rapidno propadaju jer im se čini kako su na samome pragu savršenstva i ljepote, da bi se ubrzo našli na staroj tvrdoj zemlji manje-više praznih ruku; upravo kao da mučite gladnoga čovjeka dajući mu svaki drugi dan po jednu mrvicu finog kolača i tako ga izluđujete.

Književna djela koja se mogu više puta čitati obično su ona najslavnija, zbog kojih su sretni pisci možda dobili i Nobelovu nagradu jer su dotakli neka sveopća gledišta, vječne simbole prepoznatljive ljudima svih vremena i podneblja. Svjetska književna remek djela postaju slavna (neki tvrde besmrtna) dodirujući s nekoliko rečenica nešto duboko i sveopće, što ljudi prepoznaju ili ih pobuđuje na duboka i uzvišena razmišljanja i želju da knjigu zadrže, ponovno je pročitaju, preporuče drugima. S druge strane, drevni vedski spisi kao što su Upanišade, Bhagavad-gita i Šrimad Bhagavatam daleko su superiorniji jer su od početka do kraja ispunjeni takvim univerzalnim gledištima, beskrajno dubokim tekstovima o vječnosti, stvaranju i uništavanju, o svrsi i smislu svega, te o samospoznaji, savršenstvu i o Tvorcu svega što postoji, samome Bogu.

Kao očigledan primjer utopističke i imaginarne prirode artističkih stremljenja postoji stara kineska priča o velikom umjetniku zvanom Tang Lin Po. Legende povezane s njegovim imenom govore nam da je Tang Lin bio majstor nad majstorima i da mu nije bilo ravna u cijeloj Aziji. Iako je bio slavan, živio je poput lutalice na zadržavajući se nigdje više od nekoliko dana. Tang Lina je u njegovim beskrajnim lutanjima pratio jedini učenik i sluga zvan Kuang Ce. On bi strpljivo i ponizno nosio mnoštvo neobičnih kistova, slikarska platna, a ponekad i hranu. Kada bi umjetnik i njegov učenik zalutali u kakvo naseljeno mjesto, majstor bi slikao lokalne velikane, trgovce, putnike i tako bi dobili nešto zlatnika za hranu i nastavak putovanja. Svi su voljeli slike Tang Lina jer su na njima ljudi i svijet izgledali nekako sretniji, blistaviji, kao iz neke daleke, ljepše i uzvišenije realnosti.

nastavak teksta

Nitko nije znao tako pozlatiti i uzdići obične stvari, obična lica. Tako je veliki majstor lutao poput drevnih pjesnika, a njegove su se slave širile posvuda. Jednog dana, nakon dugog lutanja po šumama i planinama, iznenada su naišli na predivnu kraljevsku palaču okruženu rascvjetanim parkovima i jezerima. Uputili su se prema glavnom ulazu. Tamo su ih ljubazno prihvatili i ugostili poslavši glasnika da obavijesti kralja. Kada je kralj čuo za ime svog neočekivanog gosta, nekako se namrštio, te je zatražio da se gost dovede u njegove odaje. Tang Lin se naklonio s dubokim poštovanjem, predstavio se i ponudio mu svoje skromne usluge. Kralj će na to: „O Tang Lin, veliki varalice, sudbina te poslala u moje kraljevstvo da ovdje ostaviš svoje nečasne kosti. Znaj da te osuđujem na smrt jer si uništio moj, kao i mnoge druge živote, svojim lažnim prikazivanjem svijeta i ljudi.“ Tang Lin je stajao uspravno gledajući kroz prozor daleki let ptica i pitajući se o zamršenim putevima sudbine.

„Ne razumijem tvoje riječi, o veliki kralju. Zaista ne znam jesmo li se ikada ranije sreli?“ Kralj ga je promatrao svojim blijedim tužnim očima u kojima su se miješale nijanse osude i divljenja: „Kada sam bio mlađi volio sam umjetnost više od svega. Među svima božanski izabranima tebi sam se divio najviše. Skupio sam puno tvojih slika, ispunjavajući kamene zidove mojih odaja. Živio sam među njima, u njima, žudeći za tim svijetom koji je tako privlačno sjao, kao da je pozivao, zavodio, opsjedao moju dušu slatkim snovima, jače od vina ili opijuma. Tako sam provodio vrijeme i zaboravio na stvarnost, iako ona nije zaboravila mene. Dugo sam tako živio ne izlazeći u svijet, misleći da sam pred vratima raja kojeg je tvoja duša sanjala i tako vješta ruka stvorila. Ali jednoga dana otišao sam iz svojih odaja ravno među svjetinu. Sa svakim korakom kao da se nešto lomilo, duboko nezadrživo. Gledao sam u strahu ljude i svijet čudeći se njihovim nakaznim i izmučenim licima, njihovim bezimenim čudovišnim bolestima, njihovom okrutnom starenju i konačnim porazima pred hladnom i sigurnom rukom kraljice smrti.

“Tang Line, zašto varaš svijet? Na tvojim slikama nema ružnog lica, nema tegobnih bolesti, ni nemoćne starosti, ni okrutne smrti, nema patnje – najveće istine ovoga svijeta. Nakon tog događaja sam odbacio, prokleo i tebe i tvoju umjetnost koja širi samo neznanje i prevaru. Sudbina te dovela u moje kraljevstvo kao na posljednju stanicu. Tu ćeš ostaviti svoje tijelo i morat ćeš potražiti neki časniji zanat u idućem životu. Pogubit ću te nakon trećeg zalaska sunca, tako da tvoje fantazije više neće zavaravati ljude!“ Rekavši to kralj je pozvao stražu naredivši im da Tang Lina zajedno s njegovim učenikom zatvore u hladnu ćeliju. Naravno, legenda ne bi bila legenda kada ne bi imala bizarni završetak na opće zadovoljstvo svih vjernika umjetnosti i romantično sanjarskih duša. Budući da su pjesnici i umjetnici čuđenje u svijetu nije iznenađujuće da je Tang Lin pobjegao iz zatvora. A evo i kako se to dogodilo… Majstor je herojski digao čelo, a Kuang Ce je jadikovao dok ih je kraljevska straža vodila kamenim stubama u zatvorske odaje. Kada su se masivna željezna vrata zatvorila, Tang Lin je naredio učeniku da smjesta pripremi platno, kistove i sve što je potrebno.

U potpunoj tišini umjetnik je počeo slagati boje i ubrzo su četkice klizile po platnu poput labudova po jezeru. Nakon trećeg zalaska sunca čuo se žamor svjetine, koraci stražara i dželata koji su krenuli po Tang Lina, velikog varalicu. Majstor je bio zaokupljen završavanjem svog velikog prekrasnog djela, slikajući posljednje ukrasne detalje na neobičnoj lađi, usidrenoj na pješčanoj obali nekog nepoznatog mora. Baš u trenutku kada je straža ušla u ćeliju, Tang Lin je iznenada i čvrsto uhvatio za ruku svog prestravljenog učenika i zajedno s njim uskočio u sliku, ravno u naslikanu lađu. Zapanjeni stražari u čudu su gledali kako tajanstveni brod nestaje u daljini horizonta noseći Tang Lina i njegovog učenika oživljenom morskom površinom.

Iz ove romantične i idealistične priče treba izdvojiti arhetipski i idealizirani lik umjetnika Tang Lina. Vrlo je očito da ta figura ukazuje na možda mitološku, ali svakako izuzetno obdarenu, nadahnutu osobu koja posjeduje veliko duhovno (umno) bogatstvo i veliku vjeru u svoju umjetnost. Malo je umjetnika koji vjeruju da će ih njihova slika ili pjesma spasiti od smrti. Također, nametljiva je sličnost Tang Lina s religiozno nadahnutim svecima i prorocima…(nastavlja se)

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

O umjetnosti (prvi dio)

O umjetnosti (prvi dio)

Kada govorimo o samospoznaji, često ćemo naići na ljude koji smatraju da je njihov put samospoznaje – „put savršenstva“, kroz kreaciju ili neku određenu vrstu umjetnosti, kao i kroz umjetnički način mišljenja i viđenja stvari. Ako im ponudite vedski proces, put bhakti, mnogi će se snažno usprotiviti: “Ne, ja imam svoj put!” Umjetničke sposobnosti i senzibilitet nema svatko, stoga, oni koji ih imaju često se smatraju izabranima, posebnima, izvan i iznad mase. Velik je broj Krišninih bhakta, u manjoj ili većoj mjeri, imao prije posvećivanja bhakti yogi razne artističke preokupacije. Srila Satswarupa das Goswami, jedan od najstarijih učenika Šrila Prabhupade, u svojim „Dnevnicima 1“ opisuje vlastita razmatranja u svezi s tim.

Prije nego je prihvatio Šrila Prabhupadu za svog duhovnog učitelja on je bio pisac kafkijanske i kontemplativne orijentacije. Želeći uskladiti stav pisca koji promatra život sa stavom iskrenog i striktnog učenika Šrila Prabhupade, u svojim knjigama opisuje lutanja i traženja pravog spoja i upotrebe svojih talenata. Naravno, Šrila Prabhupada je prepoznao njegove sklonosti i talent, te mu dao sve svoje blagoslove. Tako je i Šrila Satswarupa das Goswami izdao velik broj vrijednih knjiga gdje je umjetnost pisanja u potpunosti angažirana u službi duhovnog učitelja i Krišne. U uvodu u zbirku eseja Ravindra Swarupa Prabhu briljantno opisuje vlastiti slučaj: „U vrijeme kada sam se upoznao s pokretom za svjesnost Krišne već sam bio jako zainteresiran za transcendiranje materijalne egzistencije. Bio sam voljan odbaciti praktično sve glede oslobođenja.

Toliko sam bio ubijeđen da je patnja i bol esencija ovoga života da sam bio spreman odreći se svih vezanosti, čak i onih najviših i najboljih. Za mene najviše i najbolje se nalazilo u umjetnosti i književnosti – u tim umjetničkim djelima ili kao što ih je pjesnik Yeats predivno naziva “…u tim spomenicima izvanvremenskog intelekta“. I ja sam, još od pubertetskih vremena, tragao za transcendencijom u ulozi umjetnika. Postao sam zanesen određenom figurom umjetnika – jedna figura prezentirana sa završnom lirikom Jamesa Joysa u „Portretu umjetnika kao mladog čovjeka“ glasi „Fabulozan tvorac, umjetnik… stvarajući iznova svoju umjetnost, pretvarajući tupu materiju zemlje u novo, uzvišeno, nedokučivo, neuništivo biće“.

nastavak teksta

Mag koji pretvara materiju u duh. Umjetnik koji preobražava otrcanu, prozaičnu supstancu ovog života u novu „vanvremensku, neuništivu kreaciju“; čineći tako on djelomično oslobađa svoju egzistenciju od vremena i promjena. Svakako, taj oslobađajući poriv prema vječnom i nepromjenjivom najdublji je motiv umjetnosti. Kao takav artistički impuls je religiozan; jedini problem je što će nas iznevjeriti i razočarati – jer umjetnost je loša religija. Analizirati ćemo jedan tipičan primjer „ovjekovječene teme“ iz jedne od Shakespearovih soneta:

„Ali tvoje vječno ljeto neće izblijediti
niti ćeš izgubiti svoju ljepotu
niti će se smrt hvaliti da si zalutao u njenu sjenu
sve dok ljudi dišu i oči mogu gledati
to će živjeti i dati ti život“

Pjesnik se odnosi prema svojem stihu kao „vječnom“ – vječnom kao samo vrijeme, ali u posljednja dva reda prevladava realnije viđenje. U najboljem slučaju taj će stih trajati koliko i čovječanstvo. I dok pjesnik smiono ocjenjuje da će njegov stih osloboditi subjekt od rođenja i smrti, sačuvavši ga u vječnoj mladosti, mi u tome prepoznajemo retoričku fikciju i pretjerivanje. Već stoljećima ta blistava mladost truli u svome grobu i sada je, u najboljem slučaju, oskudna šaka prašine. Ništa nije ostalo. Uistinu ništa se nije spasilo od vremena i smrti; niti pjesnik niti njegove teme niti njegova umjetnost.

Kažu da su tokom nacističkog Holokausta Židovi marširali prema plinskim komorama dok im je unajmljeni orkestar zanosno svirao Mozarta i Brahmsa. Estetski užici su kao umirujuća sredstva, sedativi koji ublažuju simptome bolesti. Dobijajući iluziju zdravlja, ignoriramo našu bolest i s vremenom ona nas uništava. Čaroliju umjetnosti teško je prekinuti kada jednom padneš pod njezin magični utjecaj; ipak nekako sam uspio, barem malo, osloboditi se te opijenosti.

Iako sam još uvijek bio duboko privučen velikom umjetnošću i književnošću i još uvijek sam snažno osjećao zavodljivost artističke naklonosti, znao sam da niti užitak stvaranja niti sama umjetnost ne mogu me spasiti od smrti. Počeo sam studirati duhovnu literaturu i s vremenom postao siguran barem u slijedeće: materijalni život je patnja, u esenciji uzrokovana našim željama i lijek za patnju se nalazi u iskorjenjivanju naših želja. Shvaćajući tu činjenicu postao sam voljan odbaciti sve, od grubih zadovoljstava – animalnih apetita, do rafiniranih užitaka umjetnosti i njezinih kreacija (preface to „Endless love“).

Šrila Prabhupada, najistaknutiji prevoditelj i komentator vedske literature, također govori o umjetnicima u komentaru na stih iz Šrimad Bhagavatama (1.11.26): „Njegovo je lice poput mjeseca, posuda iz koje uvijek ispijaju oči što stalno žude za svime što je lijepo.“ U komentaru se nastavlja: „A oni koji su umjetnici očarani predivnim stvorenim svijetom, neka bolje pogledaju prekrasno lice Gospodina radi potpunog zadovoljenja. Gospodinovo lice je utjelovljenje sve ljepote. Ono što nazivaju ljepotom prirode samo je Njegov osmijeh, a ono što nazivaju dražesnim pjevanjem ptica samo je Gospodinovo šaputanje.“…(nastavlja se)

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Sloboda od koristoljublja (drugi dio)

Sloboda od koristoljublja (drugi dio)

Međutim, taj ideal vrlo je teško postići jer su korijeni koristoljubivog mentaliteta duboko u srcu svakog stanovnika ovoga svijeta. Oni se ukorijenjuju od davnih vremena, kroz mnoge živote. Čak i među mnogima koji se svjesno trude, taj ideal teško je postići, bez milosti viših sila — gotovo nemoguće. Čovjek može odbiti misli o nagradi, ali unutar tog odbijanja često se može vidjeti samo želja za nagradom (želja i dalje ostaje). Gita kaže da duša mora biti nesputana, oslobođena želja i brige za dobitkom i gubitkom, da bi kušala blaženstvo i vlastite slave. Ali sve dok se ne usmjeri prema unutra, prema stanju unutar kojeg nema ni nagrade ni kazne, uzalud se trudi. Može izgledati kao da čini veliki napredak, ali jednog će se dana suočiti sa svojim vlastitim srcem i sudbinom, i shvatiti da je, umjesto slatkog, odabrala gorak plod. Možda će moći varati druge, ali ne i sebe; maska će pasti, izgubiti će blaženu slobodu i postati rob želja, koje će vući svoju žrtvu kroz bezbrojne nevolje, život za životom.

Takva će osoba postati sušta suprotnost čovjeku kojeg Krišna opisuje kroz stihove Bhagavad gite… „O Prithin sine, kada djeluješ s pravim znanjem možeš se osloboditi ropstva uzrokovanog djelovanjem.“ 2.39. „Izvršavaj svoju dužnost uravnoteženo, o Arđuna, odbacujući svu vezanost za uspjeh i neuspjeh. Takva staloženost se naziva yoga.“ 2.48. Djelatnosti se moraju vršiti kao žrtva za Višnua, inače uzrokuju ropstvo u ovom materijalnom svijetu. Stoga, o Kuntin sine, vrši svoju propisanu dužnost za Njegovo zadovoljstvo. Tako ćeš uvijek biti oslobođen ropstva“. 3.9. …stoga, trebaš djelovati bez vezanosti za plodove aktivnosti, jer se djelovanjem bez vezanosti dostiže Svevišnji.“ I stih 5.3. koji kaže da onaj tko niti mrzi niti želi plodove svojih aktivnosti poznat je kao sanyasi* (sa nitya – sanyasi) mudrac koji je uvijek odvojen i slobodan. Stih završava s riječima: „Takva osoba, oslobođena svih dvostranosti, lako nadilazi materijalno ropstvo i biva potpuno oslobođena.“

Međutim, prema Giti, oslobođenje od materijalnog ropstva samo je preduvjet za jedan viši princip, naime za predavanje. Predati se u potpunosti Bogu, Krišni, kao što se preporučuje u konačnom zaključku Bhagavad gite (BG 18.66) kao i u transcendentalnom procesu drevnog Vaišnavizma, znači uistinu se utemeljiti u samospoznaji, u blaženstvu druženja s Bogom, unutar srca više ne mareći za nagrade i plodove naših aktivnosti, sve te prolazne, svjetovne stvari koje su samo uznemirenje i prijetnja našem unutarnjem bogatstvu. Svatko voli i štiti svoje bogatstvo. Unutarnje, duhovno bogatstvo treba zaštititi od obamana koristoljubivog mentaliteta. Predati se znači pokušati sasvim napustiti besmislenu, apsurdnu volju i pohlepu za životom pod vodstvom našeg ega i prepustiti Bogu Njegov položaj konačnog i vječnog uživatelja, „Puruše“, i tako se osloboditi te preteške uloge, tog iluzornog tereta i nepregledne količine patnje, koja je samo druga strana iste medalje, naime volje ili žudnje za materijalnom egzistencijom.

nastavak teksta

Jasno je da zbog te želje nastaju sve vrste patnji, ona je uzrok cijelog materijalnog svijeta i naše uvjetovane egzistencije u njemu. Ta je želja neposredni uzrok naših neprestanih tragedija na kotaču samsare, beskrajnih repriza rođenja, bolesti, starosti, smrti; a ukidanjem ili preusmjeravanjem te želje nestaju svi ti problemi i patnja. U karakterističnom budhističkom stilu sam Budha davao bi primjer dva snopa trske koji su naslonjeni jedan na drugog i tako se drže. Ako netko otkloni prvi snop, drugi odmah pada ili ako se ukloni drugi snop prvi pada. Sasvim slično tome, ako otklonimo egoističnu žudnju za materijalnim životom nestat će i sva patnja; odsustvo patnje i pojava duhovnog blaženstva lišit će nas i same potrebe i želje za materijalnim, prolaznim životom. Na kraju, da sumiramo: Iz svakodnevne poluživotinjske svjesnosti može nas privremeno izdvojiti misaoni i suptilni svijet zapadnog intelektualizma i umjetnosti, a za jednu radikalniju promjenu i oslobođenje potrebno je razviti vrline nesebičnosti itd., i konačno Bhakti, predavanje Vrhovnoj Božanskoj Osobi.

Blaženstvo bezinteresnog bavljenja suptilnim umjetnostima, filozofijom, teoretskim ili idealističkim predmetima samo je, dakle, mali izlet i utjeha, bijeg od neprekidnog robovanja strastima i nužnostima; uklanjanje tereta i jarma koji stoji na svačijem životu – da bi se na neko vrijeme vinuli u blažene, platonske sfere, svijet misli, bezbolnih ideja i inspiracija. Iako svaka vrsta razonoda i užitaka ima sličnu svrhu, naime zaborav egzistencije, malo koja je u tolikoj mjeri efektivna kao misaoni i intelektualni život u vrlini, koji postaje životno raspoloženje i lišava privilegiranog pojedinca velike količine patnje koja muči većinu, zauzetu svakodnevicom. Većini ljudi svakodnevne potrebe i ugode su uglavnom i cilj i svrha, dok je misaonima, brahmanskim tipovima, to samo sredstvo za viši, intelektualni ili duhovni život. U čovjekovoj evoluciji svijesti upravo opisana stanja i doživljavanje bili bi, dakle, samo nagovještaji i prvi koraci prema onom velikom blaženstvu i oslobođenju koje se postiže u potpunom odsustvu egoizma, te u postupnom, sve većem predavanju onoj sili koja održava svijet i život, naime samome Bogu.

To je savršenstvo opisano u Bhakti yoga terminologiji kao atma-nivedanam – potpuno predavanje, što znači, ponovno, potpuno napuštanje sebične volje i predavanje Božjoj volji kroz bhakti (predavanje, ljubav, služenje) što i jest krajnji cilj te yoge. Na žalost, slično kao i u ashtanga yogi gdje praktikant nakon mnogih vježbi i strogosti dostigne neki suptilan nivo svijesti obogaćen sidhijima tj. mističnim moćima, te zaključi da mu je to sasvim dovoljno, pa poželi sebično uživati u tome i na taj način pada s puta, čovjek u vrlini i misaonom životu često postaje samozadovoljan i tašt, zbog čega ne napreduje dalje, već mu prijeti opasnost da postane sve prazniji i da stagnira. Tek ako je iskren prevazići će iskušenje i okrenuti se prema daljim horizontima, diviti se ili čak krenuti putem duhovnosti, zlatnim stepenicama prema najvišoj svjesnosti, ljubavi prema Bogu.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Sloboda od koristoljublja (prvi dio)

Sloboda od koristoljublja (prvi dio)

Vjerojatno u svim vremenima karakteri kao što je Molierov škrtac uživaju podsmijeh i antipatije većine ljudi. Vjerojatno zato što se doima bijedno i primitivno, i što emanira odbojnost tamo negdje, sa dna hijerarhija vrlina i etike. Ono što je odbojno kod takvih karaktera je njihova prevelika sličnost životinji koja je sasvim i uvijek spremna da nepokolebljivo i bez odstupanja ispuni svoje instiktivne, sebične interese, ne mareći ni za koga i nizašta osim za svoje gole potrebe i slijepu volju za životom (iako čak i kod životinja postoje izuzeci).

Vuk zariva svoje očnjake u tijelo žrtve s istom nužnošću s kojom kamen pada s visine. Nikada se neće dogoditi da kamen stane na pola puta u dilemi: „Biti ili ne biti?“, ili da vuk stane pred žrtvom kontemplirajući biblijsku uputu: „Ljubi bližnjeg svog.“ Ista slijepa i nagonska volja za životom prizemljuje i dirigira životima životinja, životom karaktera o kojem govorimo, i tolikih, zapravo, gotovo svih ljudi. Oni koji se barem malo uzdignu iz te kaljuže, iz te snažne gravitacije, rijetki su i zaslužuju poštovanje. Kada iz nepregledne mase zemaljskih kreatura proviri neka blistava glava onda budući naraštaji grade skulpture, nazivaju ulice i trgove imenima svojih genija i heroja. Sva ostala većina čine onu bezličnu masu koja se vječno rađa i umire zauzeta svojim trbuhom i plijenom kojeg grčevito drži. Oni zaista okorjeli održavaju talog tog živog blata i na putu su u mračno životinjsko carstvo.

Osim ovih rjeđih i uzvišenijih svi su sebično vezani za konzumiranje i uživanje raznih objekata ovog svijeta, kao što je određena specifična hrana, spolni objekti itd., koji se pojavljuju kao plodovi njihovog djelovanja. Svatko je vrlo vezan za te plodove i u svezi toga pravi je Molierov škrtac. Ovdje, međutim, nećemo govoriti o tom sveprožimajućem fenomenu koji je uostalom svakom poznat iz neposrednog iskustva, nego o onom rjeđem i izvrsnijem, tj. o fenomenu djelovanja bez vezanosti za rezultate, posebno istaknutom u drevnoj Bhagavad giti. Umjetnost radi umjetnosti, slavni larpurlartizam, djelovanje – per se –, potpuno čisto – iz dužnosti ili ljubavi, nemotivirano, bez vezanosti za rezultate, nagrade i plodove svake vrste.

To je najplemenitiji stav prema bilo kojoj istinskoj umjetnosti, filozofiji, posebno prema religiji, pa čak i znanosti. Baviti se nečim iz čiste ljubavi, bez ikakvog skrivenog motiva, suptilnog seksa u vidu žudnje za imenom, slavom, položajem i časti. Bez žudnje za profitom svake vrste, ego distinkcijom itd. To su standardi čistoće po kojima umjetnost, znanost, filozofija i religija, barem ona klasična, još i danas uživa ugled, poštovanje, akademski status i slično. Taj idealizam i platonska čistoća počeci su evolutivnog uspinjanja u više predjele, antiegoizma, duhovnosti i čistoće. To su prve stepenice ka vječnoj i bezbolnoj, nematerijalnoj egzistenciji u apsolutnom svijetu o kojem nam sa žarom govore svi sveti spisi svijeta.

Kreativne umjetnosti i akademske discipline samo su prvi tj. početni koraci u istraživanju te mogućnosti, jedna stepenica prema konačnoj slobodi od nužnosti. Čini se da nam neki geniji čovječanstva pokazuju kako dospjeti u područje sasvim lišeno naše zemaljske gladi, volje i pohlepe, tjelesnog, zemaljskog, individualnog i egoističnog principa. Ući u područje sasvim lišeno sfere proživljavanja i probijanja naših apetita kroz šumu tuđih apetita i interesa; područje gdje vladaju čisti, platonski interesi, gdje riječi kao borba, opstanak, egzistencija – gube svaku težinu i značenje. Područje ili nivo koji daje najuzvišenije spoznaje, oslobođenje od patnje, te kvalitetniju i duboku sreću, za razliku od bijedne i prolazne sreće običnog života.

Otuda dolazi tolika strast raznih umjetnika za umjetnošću, znanstvenika za naukom, filozofa za filozofijom, mudraca za mudrošću, sveca za čistoćom i druženje s Bogom. Oni koji kroče neprolaznom stazom Bhagavad gite znaju kako Krišna svom učeniku Arđuni ponovo i ponovo savjetuje da napusti svu vezanost za plodove svojih aktivnosti jer ta vezanost (karma bhandanam), uzrokuje ropstvo, podređuje nas strastima, željama i sudbini, otuđuje nas od nas samih i daruje nam široki spektar različitih patnji. Na toliko mjesta Krišna savjetuje Arđunu da napusti koristoljubivi mentalitet i da se utemelji u jastvu. Međutim, taj ideal vrlo je teško postići jer su korijeni koristoljubivog mentaliteta duboko u srcu svakog stanovnika ovoga svijeta… (nastavlja se)

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Tolerancija

Tolerancija

Da bi bili u stanju osjećati i izraziti samilost tolerancija je od suštinske važnosti. Jedna od prvih lekcija koju Krišna daje u Bhagavad-giti tiče se tolerancije.

matra-sparsas tu kaunteya sitosna-sukha-duhkha-dah
agamapayino nityas tams titiksasva bharata

“O Kuntin sine, nestalno pojavljivanje sreće i nesreće i njihovo iščezavanje tijekom vremena su kao dolazak i odlazak ljeta i zime. Oni potječu od osjetilnog opažanja, o potomče Bharate, i osoba mora naučiti podnositi ih bez uznemirenosti.”

Tolerancija je preliminarni korak u razvoju samilosti. Sva živa bića su djelići i čestice Krišne. Oni su naša braća i sestre. Razumjevši to možemo uložiti svjestan napor da postanemo ponizni, tolerantni i puni ljubavi prema drugima. U Šrimad Bhagavatamu Gospodina Kapiladeva opisuje svete osobine bhakte kako slijedi:

titiksavah karunikah
suhrdah sarva-bhutanam
ajata-satravah santah
sadhavah sadhu-bhusanah

“Simptomi sadhua su da je tolerantan, milostiv i prijateljski naklonjen prema svim živim bićima. Nema neprijatelja, miran je, slijedi svete spise i sve njegove osobine su uzvišene.”

SMISAO: Kao što je gore opisano, sadhu je Gospodinov bhakta. Njegovo je zanimanje, stoga, da prosvjetljuje ljude o predanom služenju Gospodina. To je njegova milost. On zna da je ljudski život bez predanog služenja Gospodina upropašten. Bhakta putuje po čitavoj zemlji, od vrata do vrata i propovijeda: “Budite svjesni Krišne. Budite bhakta Gospodina Krišne. Ne upropaštavajte svoj život jednostavno zadovoljavajući svoje životinjske sklonosti. Ljudski život je namijenjen za samospoznaju ili svjesnost Krišne.” To su poruke sadhua. On nije zadovoljan samo vlastitim oslobođenjem. Uvijek misli na druge. Najsamilosnija je osoba prema svim palim dušama. Jedna od njegovih odlika je stoga karunika, velika milostivost prema palim dušama. Dok je zaokupljen propovijedanjem susreće se s toliko mnogo protivnika i stoga sadhu ili Gospodinov bhakta mora biti veoma tolerantan. Netko se može loše ophoditi prema njemu, jer uvjetovane duše nisu spremne primiti transcendentalno znanje o predanom služenju. Ne sviđa im se, to je njihova bolest. Sadhu ima nezahvalan zadatak da im ukaže na značaj predanog služenja.

nastavak teksta

Ponekad se nad bhaktama radi nasilje. Isus Krist je bio razapet na križ, Haridasa Thakura je bio bičevan na dvadeset i dva trga, a glavnog pratitelja Gospodina Caitanye, Nityanandu, grubo su napali Jagai i Madhai. Ali svi oni su ipak bili tolerantni, jer je njihova misija bila izbaviti pale duše. Jedna od odlika sadhua je da je veoma tolerantan i milostiv prema svim palim dušama. On je milostiv jer je dobronamjernik svih živih bića. Važno je naučiti kako tolerirati i izbjeći razmišljanje da su oni koji zadovoljavaju moja osjetila moji prijatelji, a oni koji ne zadovoljavaju moja osjetila su neprijatelji. Kada razmišljamo u smislu prijatelja i neprijatelja, samo određeni ljudi će biti predmetom naše empatije, a drugi neće, jednostavno zato što ne ugađaju našim osjetilima.

To nije svjesnost Krišne, već egocentrizam. Učitelji Prahlada Maharaja pokušavali su ga naučiti ovom konceptu prijatelja i neprijatelja. On je te razlike odbacio kao demonske. Nažalost, većina nas još uvijek nije odbacila tu dvojnost. Međutim, postoje konkretne situacije kada nije prikladno tolerirati određeno ponašanje. Primjerice, osoba ne treba tolerirati bogohuljenje Krišne ili Njegovog bhakte ili fizičko nasilje. Takva netolerancija je zapravo duhovna, zato što dolazi iz ljubavi, a ne iz osujećene požude. Ako čujemo da netko kaže: “Krišna potječe od Brahmana.”, ili “On je neosoban.” to rađa srdžbu; zato što osoba voli Krišnu. I možete izraziti tu srdžbu, ali pravilno, filozofski. Takva vrsta srdžbe proizlazi iz ljubavi prema Krišni. To nije frustracija, već ljubav.

Kako možemo razviti toleranciju?

Možemo je razviti tako što djelujemo na način koji Krišni pruža zadovoljstvo. Ako djelujemo iz ljubavi prema Krišni, onda ćemo biti spremni tolerirati zbog Njega. Priča koja ilustrira kako možemo razviti toleranciju je priča o biku Dharmi. Njega je tukao Kali i stajao je na jednoj nozi mokreći. Kada je Maharaja Parikšit došao i upitao ga: “Tko ti je ovo učinio?!” bik Dharma nije odgovorio: “Kali je to učinio! Uhvati ga! Da vidimo sada kako pati!” On je umjesto toga odgovorio: “To je veoma teško ustvrditi.” On je vidio Gospodina iza tih teških okolnosti. Bik Dharma je rekao da ako bilo tko krivi neposrednog počinitelja, koji se čini kao uzrok, postaje jednako kažnjiv kao i neposredni počinitelj. Da je bik Dharma rekao Maharaji Parikšitu: “Kali je kriv. On je prouzročio moju bol”, postao bi jednako kažnjiv kao Kali.

Slično tomu, od neprocjenjive je vrijednosti za prakticirajuće bhakte da toleriraju sve što im se dešava, dobro ili loše i to vide kao rezultat svojih prošlih aktivnosti, da im je to dato za pročišćenje. Postoji lijep stih u Šrimad Bhagavatmu koji je izgovorio Brahma, koji nas uči kako da postanemo tolerantni. tat te ‘nukampah susamiksamano bhunjana evatma-krtam vipakam hrd-vag-vapurbhir vidadhan namas te jiveta yo mukti-pade sa daya-bhak “Moj dragi Gospodine, onaj tko iskreno čeka da mu Ti podariš svoju bezuzročnu milost, dok sve vrijeme strpljivo ispašta reakcije svojih prošlih zlodjela i odaje Ti poštovanje svojim srcem, riječima i tijelom je sigurno podoban za oslobođenje, jer je to postalo njegovo zakonito pravo.” 4 Ponekad je lakše tolerirati teške situacije, više nego ugodne, jer ugodne situacije imaju sposobnost da nas zbune više nego one izazovne. Od suštinske je važnosti da kao bhakte vidimo Krišnu iza svega.

Za bhaktu, svaku situaciju direktno daje Krišna. Ako netko još uvijek nije prihvatio svjesnost Krišne, onda je to reakcija koju usmjeravaju zakoni karme. Za onoga koji je na putu duhovnog napretka, to je Krišna i On to radi da bi nas naučio konkretnoj lekciji. Krišna kaže u Bhagavad-giti:

yo mam pasyati sarvatra sarvam ca mayi pasyati
tasyaham na pranasyami sa ca me na pranasyati

“Za onog tko Me vidi u svemu i sve vidi u Meni, nikada nisam izgubljen, niti je on ikada izgubljen za Mene.”

Ako osoba to tako promatra, onda shvaća da štogod da se desi je za njegovo vlastito dobro. To je Krišna uredio. Šrila Prabhupada također kaže: “Niti vlat trave se ne pomiče bez volje Svevišnje Božanske Osobe.” Razvoj ovakvog mentaliteta nam može pomoći da razvijemo toleranciju, koja je preduvjet za samilost. Prabhupada je savršeno pokazao ove osobine, toleranciju i samilost. Jedan od razloga Šrila Prabhupadovog uspjeha je da je bio istinski tolerantan. Možete li zamisliti stupanj tolerancije koju je on imao?

U Vrindavanu je bio kod kuće i okružen vaišnavama, ali u Americi je živio s ljudima koji su bili nečisti i bavili se gnusnim aktivnostima. Njegova braća po Bogu su ga kritizirala. Bez razumijevanja su rekli: “O, on je bio uspješan zato što se volio družiti sa zapadnjacima.” No, Šrila Prabhupada je bio tako uspješan zato što je kao nitya sidha (čisti bhakta) Mahabhagavata bio uronjen u ljubav prema Krišni i svim Krišninim djelićima i česticama. Prabhupada nas je volio kao što majka voli svoju djecu. Šrila Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakur je ilustrirao nužnost tolerancije. Rekao je: “Da bi napravili bhakte morate dati litre krvi.” Također je rekao: “Ako žele meso, dajte im meso, ali dajte im svjesnost Krišne.” Nije stvar u tomu da zapravo trebamo dijeliti meso. To je bio primjer njegove tolerancije, primjer koji ne slijedimo doslovno. Njegovo raspoloženje je bilo da učinimo bilo što što je potrebno da bi ljude doveli do svjesnosti Krišne i da usput toleriramo njihove loše navike. Šrila Prabhupada je također pokazao taj najveći aspekt, tu najvišu demonstraciju empatije i tolerancije.

U našim spisima pronalazimo brojne primjere velikih tolerantnih ličnosti. Jedna od mojih najdražih je Prahlada Maharaja. Prahlad se nije molio Gospodinu da ubije Njegovog oca. Tijekom vremena kada su ga mučili nikada nije zatražio od Gospodina Nrisimhadeva da uništi njegovog oca. Ponekad ljudi postanu radosni kada vide da netko drugi pati. Ako netko počini ubojstvo i zbog toga ga usmrte smrtonosnom injekcijom ili električnom stolicom u Americi, vidimo da se izvan zatvora dešava događaj pod nazivom ‘zabava na parkiralištu.’ Ljudi se okupe, sjede u svojim kamionetima pijući pivo, čekajući da se smaknuće osobe desi. Čim se pronese vijest da je osuđenik mrtav, oni skoče i viču: “To je odlično! Sad je mrtav!” Naravno mi razumijemo da je u nekim slučajevima smrtonosna kazna potrebna za dobro osobe koja je kažnjena i za društvo. Međutim, ne treba je primjenjivati u raspoloženju odmazde.

Prahlad Maharaja nije bio takav. Cijelo vrijeme dok ga je otac mučio, Prahlad je samo mantrao Krišnina sveta imena. Nikada nije osjećao animozitet prema svom ocu i nikada se nije naljutio na one koji su ga napadali. Nikada ih nije smatrao svojim neprijateljima, niti se molio za svoju tjelesnu zaštitu. Njegove molitve su bile za dostizanje čistog predanog služenja, kao i za dobrobit onih koji su ga mučili. Kada je Gospodin uništio Hiranjakašipua, Prahlada nije rekao: “Drago mi je što je moj otac ubijen. Neka pati!” Umjesto toga, zatražio je od Gospodina Nrisimhadeva: “Molim Te, spasi ga!” Poslije te kušnje, pokazao je samilost prema svim palim uvjetovanim dušama. Čak i kada mu je Gospodin ponudio bilo što Prahlada je prvobitno odbio rekavši da on nije trgovac (netko tko radi službu i za uzvrat traži nešto). Konačno je nešto i zatražio, iako ne za sebe. Prahlada je bio toliko preplavljen empatijom prema uvjetovanim dušama, osobito prema ocu da je preklinjao Gospodina da im podari svoju milost. Prahladu smatram savršenim primjerom vaišnavske tolerancije, ljubavi, milosti i čistoće. On je blistav primjer inspiracije za mene u mom duhovnom životu.

Zatvori

iz knjige: Spoznaja naše empatijske prirode povezane s Krišnom; Bir Krishna Das Goswami)

Škola ljubavi (prvi dio)

Ljubav utažuje glad

Život je škola ljubavi. U toj školi nismo samo gladni, već i skapavamo za ljubavlju. Skapavanje je po život opasno. Osoba koju snađe takva nevolja želi preživjeti, no ne dobije li na vrijeme hranu i vodu, razboljet će se, čak i umrijeti. Zamislite kako je teško živjeti takozvani normalan život ako nemate hranu, vodu ili krov nad glavom. Velika muka. Promislimo Ii o ovome korak dalje, shvatit ćemo da je naša prava hrana i utočište ljubav, jer duša je stvorena za ljubav. Na kraju krajeva, u životu su najvažniji duhovni izražaji, koji uključuju potpunost, znanje i sreću. Ti će se duhovni izražaji očitovati kad prepoznamo svoju vječnu prirodu. Mi smo vječna bića, što znači da nismo stvoreni za prolazna iskustva. Ako sebe smatramo privremenim bićima, to znači da će i naši ciljevi biti privremeni. No, budući da smo vječni, predodređeno je i da su naše aktivnosti vječne.

Dok nastojimo udovoljiti različitim tjelesnim prohtjevima, tragamo za određenim iskustvima, pogodnim prilikama i odnosima koji nas mogu osloboditi dublje izgladnjelosti i nahraniti nas. Zapravo čeznemo za odnosima, jer želimo zajednicu ljubavi. Želimo živjeti punim životom jer sam je život doista ljubavna veza. To znači da itekako imamo problema s kvalitetom svog postojanja ako nismo u sredini ili odnosima ispunjenim ljubavlju. Ustvari, kad razmišljamo o različitim emocijama, bit će nam još jasnije kako je život škola ljubavi i kako se izražava u svoj svojoj punini kroz ciljeve religije, koji streme zadovoljavanju Gospodina. Ono što zadovoljava Gospodina zapravo zadovoljava dušu.

Naš prirodni položaj

Pretvaramo se na raznorazne načine i izigravamo Boga umjesto da priznamo da smo stvoreni za ljubav i da nas Svevišnji voli više nego što možemo i zamisliti. Shvatimo li da smo vrijedni sve ljubavi, kako ikad možemo pasti u očaj? Ako doista prihvatimo da smo stvoreni za ljubav i da smo duboko voljeni, možemo li biti neaktivni? Nikad ne bismo bili mrzovoljni jer bismo uvijek imali mogućnosti primati ljubav i davati ljubav. Ako uistinu prihvatimo da je život škola ljubavi, kako ne bismo svakog trenutka bili pažljivi? Neprestano bismo pokušavali doći do hrane koja nam pomaže djelovati u skladu s našim prirodnim položajem. Kao što stroj najbolje funkcionira kad se pravilno koristi za ono za što je i namijenjen, tako i mi postižemo najbolje rezultate kada djelujemo u skladu s onim za što smo stvoreni. I obmuto, kada stroj koji ima određenu svrhu nepravilno koristimo, stvorit ćemo mnoge probleme.

Kad nismo sretni, to znači da zaboravljamo svoj identitet i svrhu. Naše nezadovoljstvo znači da propuštamo prilike da dijelimo ljubav, dajemo ljubav i primamo ljubav. Na primjer, kad nas uhvati malodušnost, to znači da ne šaljemo dovoljno ljubavi. To je škola ljubavi. Neki ljudi uvijek iznova doživljavaju neuspjeh jer nekako ne shvaćaju. Neki imaju vrlo uzbudljive trenutke u životu, ali i prolaze kroz iznimno zamršene razdoblja. To znači da ponekad dobiju ljubav, ponekad ne. Neki pokušavaju pronaći ljubav samo u jednoj osobi. Pokušavaju pronaći ljubav samo u jednoj aktivnosti, rasi, religiji ili političkoj skupini. Jednostavno je ne dobivaju jer, budući da su stvoreni za ljubav, ne mogu dobiti hranu samo na jedan određen način samo u odredeno vrijeme. Moraju je uvijek imati, a ona mora dolaziti iz brojnih područja. I ne samo da ljubav mora dolaziti iz različitih smjerova, već se također mora davati na raznorazne načine. S druge strane, neki su oduševljeni životom ljubavi. Svaki trenutak vide kao priliku da iskuse još više od onoga što već doživljavaju. Nekako u tome uspijevaju…(nastaviće se)

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com