O umjetnosti (treći dio)

O umjetnosti (treći dio)

Kao što su indijski mudraci, mistici i sveci često bili lutalice nevezani za dom, obitelj, bogatstvo i ostalo, propovijedajući o transcendenciji ili kraljevstvu nebeskom, tako je Tang Lin lutao, vjerujući i propovijedajući o transcendenciji ili kraljevstvu nebeskom kroz umjetničko viđenje i stvaranje. Tijekom čitave povijesti ljudskog društva postojali su misionari kulta umjetnosti, prvenstveno pjesnici i književnici, ali i likovni i glazbeni umjetnici koji su svjesno ili nesvjesno uzdizali umjetnost na nivo religije. Naravno, tu ne govorimo o religiji samo kao konfesiji, nacionalnoj tradiciji ili vjerskom formalizmu, nego o religiji kao vedskoj dharmi tj. istinskom putu ka transcendenciji i spoznaji kozmičke svijesti ili Boga. Dakle, oni koji uzvisuju umjetnost na položaj istinske dharme možemo reći da zavode tragatelje u slijepu ulicu. Put umjetnosti može nas obogatiti, rafinirati i podariti nam suptilniju percepciju stvarnosti s čime, nažalost, ponekad samo dublje uranjamo u već dovoljno kompleksnu varku (mayu) ovog pojavnog svijeta.

Fenomen umjetnosti star je kao i čovječanstvo, opstajući i razvijajući se kroz dugi niz generacija. Iako je umjetnost sve do kasne renesanse bila pretežno sakralna, u funkciji religija i kultova, ona je oduvijek izražavala svoja vjerovanja i gledišta o svijetu i životu. Neki su filozofi u svom sustavu stavili na najviše mjesto umjetnost, kao npr. Schelling. Hegel umjetnost također smatra, poslije filozofije, najvišim očitovanjem duha. Umjetnički poriv izvorno je religiozan impuls, kao što je to Ravindra Svarupa Prabhu primijetio u svojem eseju. To je oslobađajući poriv prema vječnom i nepromjenjivom, kao i želja za transcendiranjem okova materije. Dakle, čini se da je umjetnost sa svojom poviješću, svojim svecima, teolozima, teoretičarima, žrtvama i mučenicima (Van Gogha neki smatraju pravim svecem i mučenikom) i mnoštvom vjernika i sljedbenika, također vrsta religije. Ali što Vede, najstariji sveti spisi na svijetu, kazuju o tome? Vede takvu vrstu religije nazivaju mano dharma — religija uma, tj. put koji neovisno o svetim spisima stremi prema uzvišenosti, spoznaji i transcendenciji.

nastavak teksta

Ukoliko umjetnik kroz taj proces ostvari standard duhovne čistoće opisan u Bhagavad giti, kao što su oslobođenje od egoizma i uobraženosti, tj. poniznost, odsustvo požude, pohlepe, zavisti, nevezanost za materijalno, i druge simptome čistog i plemenitog srca, onda će takav proces dovesti umjetnika na uzvišeni nivo transcendencije i tada će njegovo stvarateljstvo biti savršeno i besmrtno. Nažalost, takvi umjetnici su rijetki, oni koji pristupaju kreaciji s nevinošću i čistoćom koja će im omogućiti da se zaista uzdignu u duhovnije i uzvišenije sfere. Svjesnost takvog umjetnika spontano napušta zemaljske, tjelesne kao i psihičke opsesije i svakodnevne preokupacije i uzdiše se u finije sfere, dostižući čisti zrak nevinog promatranja, divljenja i stvaranja. Trenuci takvih inspiracija svakako su stanja oslobođena ega, nalik na duhovna stanja mistika ili sveca u kojima umjetnik postaje medij preko kojeg, ponekad, uzvišene ideje postaju artistički izražene, vrijedan doprinosi kulturnoj baštini čovječanstva.

Kao što Nietzsche ističe: „To su oni pravi ljudi koji nisu više životinje – filozofi, umjetnici i sveci“, analizirajući dalje kako je glavna i jedina svrha kulture odgajanje i stvaranje takvih uzvišenih duša. Ali na žalost, ono što će nas opet spustiti iz ovog idealizma je bijedna stvarnost Kali-yuge u kojoj je svrha kulture vrlo diskutabilna, a većina umjetnika daleko od čistoće srca i motiva. Motivi naših suvremenih stvaratelja su sve drugo nego čista inspiracija koju je imao Tang Lin Po i svi autentični umjetnici. Ukratko, glavna svrha kulture više nije stvaranje uzvišenih duša, već širenje materijalizma, interesa korporacija i proizvođača osjetilnih uživanja, a umjetnici su mahom vrlo ograničeni sebičnim, egzistenicijalnim motivima (novac, slava, prestiž, moda, strah od mišljenja kritike, publike itd.) tako sputavajući svoj duh da se zaista vine u čišće i uzvišenije sfere. Takvu osakaćenu i bolesnu umjetnost Vede svakako osuđuju kao prijevarnu dharmu koja nas neće nikamo dovesti.

Vede preporučuju proces bhakti-yoge za pročišćenje uma i srca, nakon čega se možemo baviti daleko kvalitetnijim stvaranjem, oslobođeni okova materijalizma i sebičnosti, te vinuti se u finije sfere, dostižući čisti zrak nevinog promatranja, divljenja i stvaranja. Onima iskrenijima, koji shvaćaju svrhu umjetnosti, stvaranje paralelno sa samospoznajom i stvaranje kao put do Boga i vlastitog, čistog jastva, neće biti strana ovakva mišljenja i ideje pročišćenja koji su predstavljeni kroz ovaj jednostavan i uzvišen proces bhakti.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

O umjetnosti (drugi dio)

O umjetnosti (drugi dio)

Umjetnost uvijek traži savršenstvo harmonije ili ljepote, ali biva uvijek frustrirana jer je ovaj materijalni svijet pun nesavršenstava. Stoga Šrila Prabhuphada ističe „prekrasno lice Gospodina“. Možda će nam nova slika mrtve prirode ili neka zbirka lirike pružiti neko zadovoljstvo, budući da je kvalitetno urađeno, međutim, već nakon nekoliko dana ne samo da neće biti ni govora o „potpunom zadovoljstvu“, već će nam dosaditi i postati beznačajno. U vrijeme kada sam i sam bio veliki konzument proizvoda umjetnosti, svaki put kada bih otkrio neku, npr. „dobru“ ploču, istovremeno bih se i radovao i tugovao. Radovao bih se jer sam našao novi kozmički nektar, a tugovao bih jer sam znao da će mi nakon desetak slušanja jednostavno dosaditi. Mnogi umjetnici iz tog razloga postaju dekadenti i bohemi, tj. rapidno propadaju jer im se čini kako su na samome pragu savršenstva i ljepote, da bi se ubrzo našli na staroj tvrdoj zemlji manje-više praznih ruku; upravo kao da mučite gladnoga čovjeka dajući mu svaki drugi dan po jednu mrvicu finog kolača i tako ga izluđujete.

Književna djela koja se mogu više puta čitati obično su ona najslavnija, zbog kojih su sretni pisci možda dobili i Nobelovu nagradu jer su dotakli neka sveopća gledišta, vječne simbole prepoznatljive ljudima svih vremena i podneblja. Svjetska književna remek djela postaju slavna (neki tvrde besmrtna) dodirujući s nekoliko rečenica nešto duboko i sveopće, što ljudi prepoznaju ili ih pobuđuje na duboka i uzvišena razmišljanja i želju da knjigu zadrže, ponovno je pročitaju, preporuče drugima. S druge strane, drevni vedski spisi kao što su Upanišade, Bhagavad-gita i Šrimad Bhagavatam daleko su superiorniji jer su od početka do kraja ispunjeni takvim univerzalnim gledištima, beskrajno dubokim tekstovima o vječnosti, stvaranju i uništavanju, o svrsi i smislu svega, te o samospoznaji, savršenstvu i o Tvorcu svega što postoji, samome Bogu.

Kao očigledan primjer utopističke i imaginarne prirode artističkih stremljenja postoji stara kineska priča o velikom umjetniku zvanom Tang Lin Po. Legende povezane s njegovim imenom govore nam da je Tang Lin bio majstor nad majstorima i da mu nije bilo ravna u cijeloj Aziji. Iako je bio slavan, živio je poput lutalice na zadržavajući se nigdje više od nekoliko dana. Tang Lina je u njegovim beskrajnim lutanjima pratio jedini učenik i sluga zvan Kuang Ce. On bi strpljivo i ponizno nosio mnoštvo neobičnih kistova, slikarska platna, a ponekad i hranu. Kada bi umjetnik i njegov učenik zalutali u kakvo naseljeno mjesto, majstor bi slikao lokalne velikane, trgovce, putnike i tako bi dobili nešto zlatnika za hranu i nastavak putovanja. Svi su voljeli slike Tang Lina jer su na njima ljudi i svijet izgledali nekako sretniji, blistaviji, kao iz neke daleke, ljepše i uzvišenije realnosti.

nastavak teksta

Nitko nije znao tako pozlatiti i uzdići obične stvari, obična lica. Tako je veliki majstor lutao poput drevnih pjesnika, a njegove su se slave širile posvuda. Jednog dana, nakon dugog lutanja po šumama i planinama, iznenada su naišli na predivnu kraljevsku palaču okruženu rascvjetanim parkovima i jezerima. Uputili su se prema glavnom ulazu. Tamo su ih ljubazno prihvatili i ugostili poslavši glasnika da obavijesti kralja. Kada je kralj čuo za ime svog neočekivanog gosta, nekako se namrštio, te je zatražio da se gost dovede u njegove odaje. Tang Lin se naklonio s dubokim poštovanjem, predstavio se i ponudio mu svoje skromne usluge. Kralj će na to: „O Tang Lin, veliki varalice, sudbina te poslala u moje kraljevstvo da ovdje ostaviš svoje nečasne kosti. Znaj da te osuđujem na smrt jer si uništio moj, kao i mnoge druge živote, svojim lažnim prikazivanjem svijeta i ljudi.“ Tang Lin je stajao uspravno gledajući kroz prozor daleki let ptica i pitajući se o zamršenim putevima sudbine.

„Ne razumijem tvoje riječi, o veliki kralju. Zaista ne znam jesmo li se ikada ranije sreli?“ Kralj ga je promatrao svojim blijedim tužnim očima u kojima su se miješale nijanse osude i divljenja: „Kada sam bio mlađi volio sam umjetnost više od svega. Među svima božanski izabranima tebi sam se divio najviše. Skupio sam puno tvojih slika, ispunjavajući kamene zidove mojih odaja. Živio sam među njima, u njima, žudeći za tim svijetom koji je tako privlačno sjao, kao da je pozivao, zavodio, opsjedao moju dušu slatkim snovima, jače od vina ili opijuma. Tako sam provodio vrijeme i zaboravio na stvarnost, iako ona nije zaboravila mene. Dugo sam tako živio ne izlazeći u svijet, misleći da sam pred vratima raja kojeg je tvoja duša sanjala i tako vješta ruka stvorila. Ali jednoga dana otišao sam iz svojih odaja ravno među svjetinu. Sa svakim korakom kao da se nešto lomilo, duboko nezadrživo. Gledao sam u strahu ljude i svijet čudeći se njihovim nakaznim i izmučenim licima, njihovim bezimenim čudovišnim bolestima, njihovom okrutnom starenju i konačnim porazima pred hladnom i sigurnom rukom kraljice smrti.

“Tang Line, zašto varaš svijet? Na tvojim slikama nema ružnog lica, nema tegobnih bolesti, ni nemoćne starosti, ni okrutne smrti, nema patnje – najveće istine ovoga svijeta. Nakon tog događaja sam odbacio, prokleo i tebe i tvoju umjetnost koja širi samo neznanje i prevaru. Sudbina te dovela u moje kraljevstvo kao na posljednju stanicu. Tu ćeš ostaviti svoje tijelo i morat ćeš potražiti neki časniji zanat u idućem životu. Pogubit ću te nakon trećeg zalaska sunca, tako da tvoje fantazije više neće zavaravati ljude!“ Rekavši to kralj je pozvao stražu naredivši im da Tang Lina zajedno s njegovim učenikom zatvore u hladnu ćeliju. Naravno, legenda ne bi bila legenda kada ne bi imala bizarni završetak na opće zadovoljstvo svih vjernika umjetnosti i romantično sanjarskih duša. Budući da su pjesnici i umjetnici čuđenje u svijetu nije iznenađujuće da je Tang Lin pobjegao iz zatvora. A evo i kako se to dogodilo… Majstor je herojski digao čelo, a Kuang Ce je jadikovao dok ih je kraljevska straža vodila kamenim stubama u zatvorske odaje. Kada su se masivna željezna vrata zatvorila, Tang Lin je naredio učeniku da smjesta pripremi platno, kistove i sve što je potrebno.

U potpunoj tišini umjetnik je počeo slagati boje i ubrzo su četkice klizile po platnu poput labudova po jezeru. Nakon trećeg zalaska sunca čuo se žamor svjetine, koraci stražara i dželata koji su krenuli po Tang Lina, velikog varalicu. Majstor je bio zaokupljen završavanjem svog velikog prekrasnog djela, slikajući posljednje ukrasne detalje na neobičnoj lađi, usidrenoj na pješčanoj obali nekog nepoznatog mora. Baš u trenutku kada je straža ušla u ćeliju, Tang Lin je iznenada i čvrsto uhvatio za ruku svog prestravljenog učenika i zajedno s njim uskočio u sliku, ravno u naslikanu lađu. Zapanjeni stražari u čudu su gledali kako tajanstveni brod nestaje u daljini horizonta noseći Tang Lina i njegovog učenika oživljenom morskom površinom.

Iz ove romantične i idealistične priče treba izdvojiti arhetipski i idealizirani lik umjetnika Tang Lina. Vrlo je očito da ta figura ukazuje na možda mitološku, ali svakako izuzetno obdarenu, nadahnutu osobu koja posjeduje veliko duhovno (umno) bogatstvo i veliku vjeru u svoju umjetnost. Malo je umjetnika koji vjeruju da će ih njihova slika ili pjesma spasiti od smrti. Također, nametljiva je sličnost Tang Lina s religiozno nadahnutim svecima i prorocima…(nastavlja se)

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

O umjetnosti (prvi dio)

O umjetnosti (prvi dio)

Kada govorimo o samospoznaji, često ćemo naići na ljude koji smatraju da je njihov put samospoznaje – „put savršenstva“, kroz kreaciju ili neku određenu vrstu umjetnosti, kao i kroz umjetnički način mišljenja i viđenja stvari. Ako im ponudite vedski proces, put bhakti, mnogi će se snažno usprotiviti: “Ne, ja imam svoj put!” Umjetničke sposobnosti i senzibilitet nema svatko, stoga, oni koji ih imaju često se smatraju izabranima, posebnima, izvan i iznad mase. Velik je broj Krišninih bhakta, u manjoj ili većoj mjeri, imao prije posvećivanja bhakti yogi razne artističke preokupacije. Srila Satswarupa das Goswami, jedan od najstarijih učenika Šrila Prabhupade, u svojim „Dnevnicima 1“ opisuje vlastita razmatranja u svezi s tim.

Prije nego je prihvatio Šrila Prabhupadu za svog duhovnog učitelja on je bio pisac kafkijanske i kontemplativne orijentacije. Želeći uskladiti stav pisca koji promatra život sa stavom iskrenog i striktnog učenika Šrila Prabhupade, u svojim knjigama opisuje lutanja i traženja pravog spoja i upotrebe svojih talenata. Naravno, Šrila Prabhupada je prepoznao njegove sklonosti i talent, te mu dao sve svoje blagoslove. Tako je i Šrila Satswarupa das Goswami izdao velik broj vrijednih knjiga gdje je umjetnost pisanja u potpunosti angažirana u službi duhovnog učitelja i Krišne. U uvodu u zbirku eseja Ravindra Swarupa Prabhu briljantno opisuje vlastiti slučaj: „U vrijeme kada sam se upoznao s pokretom za svjesnost Krišne već sam bio jako zainteresiran za transcendiranje materijalne egzistencije. Bio sam voljan odbaciti praktično sve glede oslobođenja.

Toliko sam bio ubijeđen da je patnja i bol esencija ovoga života da sam bio spreman odreći se svih vezanosti, čak i onih najviših i najboljih. Za mene najviše i najbolje se nalazilo u umjetnosti i književnosti – u tim umjetničkim djelima ili kao što ih je pjesnik Yeats predivno naziva “…u tim spomenicima izvanvremenskog intelekta“. I ja sam, još od pubertetskih vremena, tragao za transcendencijom u ulozi umjetnika. Postao sam zanesen određenom figurom umjetnika – jedna figura prezentirana sa završnom lirikom Jamesa Joysa u „Portretu umjetnika kao mladog čovjeka“ glasi „Fabulozan tvorac, umjetnik… stvarajući iznova svoju umjetnost, pretvarajući tupu materiju zemlje u novo, uzvišeno, nedokučivo, neuništivo biće“.

nastavak teksta

Mag koji pretvara materiju u duh. Umjetnik koji preobražava otrcanu, prozaičnu supstancu ovog života u novu „vanvremensku, neuništivu kreaciju“; čineći tako on djelomično oslobađa svoju egzistenciju od vremena i promjena. Svakako, taj oslobađajući poriv prema vječnom i nepromjenjivom najdublji je motiv umjetnosti. Kao takav artistički impuls je religiozan; jedini problem je što će nas iznevjeriti i razočarati – jer umjetnost je loša religija. Analizirati ćemo jedan tipičan primjer „ovjekovječene teme“ iz jedne od Shakespearovih soneta:

„Ali tvoje vječno ljeto neće izblijediti
niti ćeš izgubiti svoju ljepotu
niti će se smrt hvaliti da si zalutao u njenu sjenu
sve dok ljudi dišu i oči mogu gledati
to će živjeti i dati ti život“

Pjesnik se odnosi prema svojem stihu kao „vječnom“ – vječnom kao samo vrijeme, ali u posljednja dva reda prevladava realnije viđenje. U najboljem slučaju taj će stih trajati koliko i čovječanstvo. I dok pjesnik smiono ocjenjuje da će njegov stih osloboditi subjekt od rođenja i smrti, sačuvavši ga u vječnoj mladosti, mi u tome prepoznajemo retoričku fikciju i pretjerivanje. Već stoljećima ta blistava mladost truli u svome grobu i sada je, u najboljem slučaju, oskudna šaka prašine. Ništa nije ostalo. Uistinu ništa se nije spasilo od vremena i smrti; niti pjesnik niti njegove teme niti njegova umjetnost.

Kažu da su tokom nacističkog Holokausta Židovi marširali prema plinskim komorama dok im je unajmljeni orkestar zanosno svirao Mozarta i Brahmsa. Estetski užici su kao umirujuća sredstva, sedativi koji ublažuju simptome bolesti. Dobijajući iluziju zdravlja, ignoriramo našu bolest i s vremenom ona nas uništava. Čaroliju umjetnosti teško je prekinuti kada jednom padneš pod njezin magični utjecaj; ipak nekako sam uspio, barem malo, osloboditi se te opijenosti.

Iako sam još uvijek bio duboko privučen velikom umjetnošću i književnošću i još uvijek sam snažno osjećao zavodljivost artističke naklonosti, znao sam da niti užitak stvaranja niti sama umjetnost ne mogu me spasiti od smrti. Počeo sam studirati duhovnu literaturu i s vremenom postao siguran barem u slijedeće: materijalni život je patnja, u esenciji uzrokovana našim željama i lijek za patnju se nalazi u iskorjenjivanju naših želja. Shvaćajući tu činjenicu postao sam voljan odbaciti sve, od grubih zadovoljstava – animalnih apetita, do rafiniranih užitaka umjetnosti i njezinih kreacija (preface to „Endless love“).

Šrila Prabhupada, najistaknutiji prevoditelj i komentator vedske literature, također govori o umjetnicima u komentaru na stih iz Šrimad Bhagavatama (1.11.26): „Njegovo je lice poput mjeseca, posuda iz koje uvijek ispijaju oči što stalno žude za svime što je lijepo.“ U komentaru se nastavlja: „A oni koji su umjetnici očarani predivnim stvorenim svijetom, neka bolje pogledaju prekrasno lice Gospodina radi potpunog zadovoljenja. Gospodinovo lice je utjelovljenje sve ljepote. Ono što nazivaju ljepotom prirode samo je Njegov osmijeh, a ono što nazivaju dražesnim pjevanjem ptica samo je Gospodinovo šaputanje.“…(nastavlja se)

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Sloboda od koristoljublja (drugi dio)

Sloboda od koristoljublja (drugi dio)

Međutim, taj ideal vrlo je teško postići jer su korijeni koristoljubivog mentaliteta duboko u srcu svakog stanovnika ovoga svijeta. Oni se ukorijenjuju od davnih vremena, kroz mnoge živote. Čak i među mnogima koji se svjesno trude, taj ideal teško je postići, bez milosti viših sila — gotovo nemoguće. Čovjek može odbiti misli o nagradi, ali unutar tog odbijanja često se može vidjeti samo želja za nagradom (želja i dalje ostaje). Gita kaže da duša mora biti nesputana, oslobođena želja i brige za dobitkom i gubitkom, da bi kušala blaženstvo i vlastite slave. Ali sve dok se ne usmjeri prema unutra, prema stanju unutar kojeg nema ni nagrade ni kazne, uzalud se trudi. Može izgledati kao da čini veliki napredak, ali jednog će se dana suočiti sa svojim vlastitim srcem i sudbinom, i shvatiti da je, umjesto slatkog, odabrala gorak plod. Možda će moći varati druge, ali ne i sebe; maska će pasti, izgubiti će blaženu slobodu i postati rob želja, koje će vući svoju žrtvu kroz bezbrojne nevolje, život za životom.

Takva će osoba postati sušta suprotnost čovjeku kojeg Krišna opisuje kroz stihove Bhagavad gite… „O Prithin sine, kada djeluješ s pravim znanjem možeš se osloboditi ropstva uzrokovanog djelovanjem.“ 2.39. „Izvršavaj svoju dužnost uravnoteženo, o Arđuna, odbacujući svu vezanost za uspjeh i neuspjeh. Takva staloženost se naziva yoga.“ 2.48. Djelatnosti se moraju vršiti kao žrtva za Višnua, inače uzrokuju ropstvo u ovom materijalnom svijetu. Stoga, o Kuntin sine, vrši svoju propisanu dužnost za Njegovo zadovoljstvo. Tako ćeš uvijek biti oslobođen ropstva“. 3.9. …stoga, trebaš djelovati bez vezanosti za plodove aktivnosti, jer se djelovanjem bez vezanosti dostiže Svevišnji.“ I stih 5.3. koji kaže da onaj tko niti mrzi niti želi plodove svojih aktivnosti poznat je kao sanyasi* (sa nitya – sanyasi) mudrac koji je uvijek odvojen i slobodan. Stih završava s riječima: „Takva osoba, oslobođena svih dvostranosti, lako nadilazi materijalno ropstvo i biva potpuno oslobođena.“

Međutim, prema Giti, oslobođenje od materijalnog ropstva samo je preduvjet za jedan viši princip, naime za predavanje. Predati se u potpunosti Bogu, Krišni, kao što se preporučuje u konačnom zaključku Bhagavad gite (BG 18.66) kao i u transcendentalnom procesu drevnog Vaišnavizma, znači uistinu se utemeljiti u samospoznaji, u blaženstvu druženja s Bogom, unutar srca više ne mareći za nagrade i plodove naših aktivnosti, sve te prolazne, svjetovne stvari koje su samo uznemirenje i prijetnja našem unutarnjem bogatstvu. Svatko voli i štiti svoje bogatstvo. Unutarnje, duhovno bogatstvo treba zaštititi od obamana koristoljubivog mentaliteta. Predati se znači pokušati sasvim napustiti besmislenu, apsurdnu volju i pohlepu za životom pod vodstvom našeg ega i prepustiti Bogu Njegov položaj konačnog i vječnog uživatelja, „Puruše“, i tako se osloboditi te preteške uloge, tog iluzornog tereta i nepregledne količine patnje, koja je samo druga strana iste medalje, naime volje ili žudnje za materijalnom egzistencijom.

nastavak teksta

Jasno je da zbog te želje nastaju sve vrste patnji, ona je uzrok cijelog materijalnog svijeta i naše uvjetovane egzistencije u njemu. Ta je želja neposredni uzrok naših neprestanih tragedija na kotaču samsare, beskrajnih repriza rođenja, bolesti, starosti, smrti; a ukidanjem ili preusmjeravanjem te želje nestaju svi ti problemi i patnja. U karakterističnom budhističkom stilu sam Budha davao bi primjer dva snopa trske koji su naslonjeni jedan na drugog i tako se drže. Ako netko otkloni prvi snop, drugi odmah pada ili ako se ukloni drugi snop prvi pada. Sasvim slično tome, ako otklonimo egoističnu žudnju za materijalnim životom nestat će i sva patnja; odsustvo patnje i pojava duhovnog blaženstva lišit će nas i same potrebe i želje za materijalnim, prolaznim životom. Na kraju, da sumiramo: Iz svakodnevne poluživotinjske svjesnosti može nas privremeno izdvojiti misaoni i suptilni svijet zapadnog intelektualizma i umjetnosti, a za jednu radikalniju promjenu i oslobođenje potrebno je razviti vrline nesebičnosti itd., i konačno Bhakti, predavanje Vrhovnoj Božanskoj Osobi.

Blaženstvo bezinteresnog bavljenja suptilnim umjetnostima, filozofijom, teoretskim ili idealističkim predmetima samo je, dakle, mali izlet i utjeha, bijeg od neprekidnog robovanja strastima i nužnostima; uklanjanje tereta i jarma koji stoji na svačijem životu – da bi se na neko vrijeme vinuli u blažene, platonske sfere, svijet misli, bezbolnih ideja i inspiracija. Iako svaka vrsta razonoda i užitaka ima sličnu svrhu, naime zaborav egzistencije, malo koja je u tolikoj mjeri efektivna kao misaoni i intelektualni život u vrlini, koji postaje životno raspoloženje i lišava privilegiranog pojedinca velike količine patnje koja muči većinu, zauzetu svakodnevicom. Većini ljudi svakodnevne potrebe i ugode su uglavnom i cilj i svrha, dok je misaonima, brahmanskim tipovima, to samo sredstvo za viši, intelektualni ili duhovni život. U čovjekovoj evoluciji svijesti upravo opisana stanja i doživljavanje bili bi, dakle, samo nagovještaji i prvi koraci prema onom velikom blaženstvu i oslobođenju koje se postiže u potpunom odsustvu egoizma, te u postupnom, sve većem predavanju onoj sili koja održava svijet i život, naime samome Bogu.

To je savršenstvo opisano u Bhakti yoga terminologiji kao atma-nivedanam – potpuno predavanje, što znači, ponovno, potpuno napuštanje sebične volje i predavanje Božjoj volji kroz bhakti (predavanje, ljubav, služenje) što i jest krajnji cilj te yoge. Na žalost, slično kao i u ashtanga yogi gdje praktikant nakon mnogih vježbi i strogosti dostigne neki suptilan nivo svijesti obogaćen sidhijima tj. mističnim moćima, te zaključi da mu je to sasvim dovoljno, pa poželi sebično uživati u tome i na taj način pada s puta, čovjek u vrlini i misaonom životu često postaje samozadovoljan i tašt, zbog čega ne napreduje dalje, već mu prijeti opasnost da postane sve prazniji i da stagnira. Tek ako je iskren prevazići će iskušenje i okrenuti se prema daljim horizontima, diviti se ili čak krenuti putem duhovnosti, zlatnim stepenicama prema najvišoj svjesnosti, ljubavi prema Bogu.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Sloboda od koristoljublja (prvi dio)

Sloboda od koristoljublja (prvi dio)

Vjerojatno u svim vremenima karakteri kao što je Molierov škrtac uživaju podsmijeh i antipatije većine ljudi. Vjerojatno zato što se doima bijedno i primitivno, i što emanira odbojnost tamo negdje, sa dna hijerarhija vrlina i etike. Ono što je odbojno kod takvih karaktera je njihova prevelika sličnost životinji koja je sasvim i uvijek spremna da nepokolebljivo i bez odstupanja ispuni svoje instiktivne, sebične interese, ne mareći ni za koga i nizašta osim za svoje gole potrebe i slijepu volju za životom (iako čak i kod životinja postoje izuzeci).

Vuk zariva svoje očnjake u tijelo žrtve s istom nužnošću s kojom kamen pada s visine. Nikada se neće dogoditi da kamen stane na pola puta u dilemi: „Biti ili ne biti?“, ili da vuk stane pred žrtvom kontemplirajući biblijsku uputu: „Ljubi bližnjeg svog.“ Ista slijepa i nagonska volja za životom prizemljuje i dirigira životima životinja, životom karaktera o kojem govorimo, i tolikih, zapravo, gotovo svih ljudi. Oni koji se barem malo uzdignu iz te kaljuže, iz te snažne gravitacije, rijetki su i zaslužuju poštovanje. Kada iz nepregledne mase zemaljskih kreatura proviri neka blistava glava onda budući naraštaji grade skulpture, nazivaju ulice i trgove imenima svojih genija i heroja. Sva ostala većina čine onu bezličnu masu koja se vječno rađa i umire zauzeta svojim trbuhom i plijenom kojeg grčevito drži. Oni zaista okorjeli održavaju talog tog živog blata i na putu su u mračno životinjsko carstvo.

Osim ovih rjeđih i uzvišenijih svi su sebično vezani za konzumiranje i uživanje raznih objekata ovog svijeta, kao što je određena specifična hrana, spolni objekti itd., koji se pojavljuju kao plodovi njihovog djelovanja. Svatko je vrlo vezan za te plodove i u svezi toga pravi je Molierov škrtac. Ovdje, međutim, nećemo govoriti o tom sveprožimajućem fenomenu koji je uostalom svakom poznat iz neposrednog iskustva, nego o onom rjeđem i izvrsnijem, tj. o fenomenu djelovanja bez vezanosti za rezultate, posebno istaknutom u drevnoj Bhagavad giti. Umjetnost radi umjetnosti, slavni larpurlartizam, djelovanje – per se –, potpuno čisto – iz dužnosti ili ljubavi, nemotivirano, bez vezanosti za rezultate, nagrade i plodove svake vrste.

To je najplemenitiji stav prema bilo kojoj istinskoj umjetnosti, filozofiji, posebno prema religiji, pa čak i znanosti. Baviti se nečim iz čiste ljubavi, bez ikakvog skrivenog motiva, suptilnog seksa u vidu žudnje za imenom, slavom, položajem i časti. Bez žudnje za profitom svake vrste, ego distinkcijom itd. To su standardi čistoće po kojima umjetnost, znanost, filozofija i religija, barem ona klasična, još i danas uživa ugled, poštovanje, akademski status i slično. Taj idealizam i platonska čistoća počeci su evolutivnog uspinjanja u više predjele, antiegoizma, duhovnosti i čistoće. To su prve stepenice ka vječnoj i bezbolnoj, nematerijalnoj egzistenciji u apsolutnom svijetu o kojem nam sa žarom govore svi sveti spisi svijeta.

Kreativne umjetnosti i akademske discipline samo su prvi tj. početni koraci u istraživanju te mogućnosti, jedna stepenica prema konačnoj slobodi od nužnosti. Čini se da nam neki geniji čovječanstva pokazuju kako dospjeti u područje sasvim lišeno naše zemaljske gladi, volje i pohlepe, tjelesnog, zemaljskog, individualnog i egoističnog principa. Ući u područje sasvim lišeno sfere proživljavanja i probijanja naših apetita kroz šumu tuđih apetita i interesa; područje gdje vladaju čisti, platonski interesi, gdje riječi kao borba, opstanak, egzistencija – gube svaku težinu i značenje. Područje ili nivo koji daje najuzvišenije spoznaje, oslobođenje od patnje, te kvalitetniju i duboku sreću, za razliku od bijedne i prolazne sreće običnog života.

Otuda dolazi tolika strast raznih umjetnika za umjetnošću, znanstvenika za naukom, filozofa za filozofijom, mudraca za mudrošću, sveca za čistoćom i druženje s Bogom. Oni koji kroče neprolaznom stazom Bhagavad gite znaju kako Krišna svom učeniku Arđuni ponovo i ponovo savjetuje da napusti svu vezanost za plodove svojih aktivnosti jer ta vezanost (karma bhandanam), uzrokuje ropstvo, podređuje nas strastima, željama i sudbini, otuđuje nas od nas samih i daruje nam široki spektar različitih patnji. Na toliko mjesta Krišna savjetuje Arđunu da napusti koristoljubivi mentalitet i da se utemelji u jastvu. Međutim, taj ideal vrlo je teško postići jer su korijeni koristoljubivog mentaliteta duboko u srcu svakog stanovnika ovoga svijeta… (nastavlja se)

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Tolerancija

Tolerancija

Da bi bili u stanju osjećati i izraziti samilost tolerancija je od suštinske važnosti. Jedna od prvih lekcija koju Krišna daje u Bhagavad-giti tiče se tolerancije.

matra-sparsas tu kaunteya sitosna-sukha-duhkha-dah
agamapayino nityas tams titiksasva bharata

“O Kuntin sine, nestalno pojavljivanje sreće i nesreće i njihovo iščezavanje tijekom vremena su kao dolazak i odlazak ljeta i zime. Oni potječu od osjetilnog opažanja, o potomče Bharate, i osoba mora naučiti podnositi ih bez uznemirenosti.”

Tolerancija je preliminarni korak u razvoju samilosti. Sva živa bića su djelići i čestice Krišne. Oni su naša braća i sestre. Razumjevši to možemo uložiti svjestan napor da postanemo ponizni, tolerantni i puni ljubavi prema drugima. U Šrimad Bhagavatamu Gospodina Kapiladeva opisuje svete osobine bhakte kako slijedi:

titiksavah karunikah
suhrdah sarva-bhutanam
ajata-satravah santah
sadhavah sadhu-bhusanah

“Simptomi sadhua su da je tolerantan, milostiv i prijateljski naklonjen prema svim živim bićima. Nema neprijatelja, miran je, slijedi svete spise i sve njegove osobine su uzvišene.”

SMISAO: Kao što je gore opisano, sadhu je Gospodinov bhakta. Njegovo je zanimanje, stoga, da prosvjetljuje ljude o predanom služenju Gospodina. To je njegova milost. On zna da je ljudski život bez predanog služenja Gospodina upropašten. Bhakta putuje po čitavoj zemlji, od vrata do vrata i propovijeda: “Budite svjesni Krišne. Budite bhakta Gospodina Krišne. Ne upropaštavajte svoj život jednostavno zadovoljavajući svoje životinjske sklonosti. Ljudski život je namijenjen za samospoznaju ili svjesnost Krišne.” To su poruke sadhua. On nije zadovoljan samo vlastitim oslobođenjem. Uvijek misli na druge. Najsamilosnija je osoba prema svim palim dušama. Jedna od njegovih odlika je stoga karunika, velika milostivost prema palim dušama. Dok je zaokupljen propovijedanjem susreće se s toliko mnogo protivnika i stoga sadhu ili Gospodinov bhakta mora biti veoma tolerantan. Netko se može loše ophoditi prema njemu, jer uvjetovane duše nisu spremne primiti transcendentalno znanje o predanom služenju. Ne sviđa im se, to je njihova bolest. Sadhu ima nezahvalan zadatak da im ukaže na značaj predanog služenja.

nastavak teksta

Ponekad se nad bhaktama radi nasilje. Isus Krist je bio razapet na križ, Haridasa Thakura je bio bičevan na dvadeset i dva trga, a glavnog pratitelja Gospodina Caitanye, Nityanandu, grubo su napali Jagai i Madhai. Ali svi oni su ipak bili tolerantni, jer je njihova misija bila izbaviti pale duše. Jedna od odlika sadhua je da je veoma tolerantan i milostiv prema svim palim dušama. On je milostiv jer je dobronamjernik svih živih bića. Važno je naučiti kako tolerirati i izbjeći razmišljanje da su oni koji zadovoljavaju moja osjetila moji prijatelji, a oni koji ne zadovoljavaju moja osjetila su neprijatelji. Kada razmišljamo u smislu prijatelja i neprijatelja, samo određeni ljudi će biti predmetom naše empatije, a drugi neće, jednostavno zato što ne ugađaju našim osjetilima.

To nije svjesnost Krišne, već egocentrizam. Učitelji Prahlada Maharaja pokušavali su ga naučiti ovom konceptu prijatelja i neprijatelja. On je te razlike odbacio kao demonske. Nažalost, većina nas još uvijek nije odbacila tu dvojnost. Međutim, postoje konkretne situacije kada nije prikladno tolerirati određeno ponašanje. Primjerice, osoba ne treba tolerirati bogohuljenje Krišne ili Njegovog bhakte ili fizičko nasilje. Takva netolerancija je zapravo duhovna, zato što dolazi iz ljubavi, a ne iz osujećene požude. Ako čujemo da netko kaže: “Krišna potječe od Brahmana.”, ili “On je neosoban.” to rađa srdžbu; zato što osoba voli Krišnu. I možete izraziti tu srdžbu, ali pravilno, filozofski. Takva vrsta srdžbe proizlazi iz ljubavi prema Krišni. To nije frustracija, već ljubav.

Kako možemo razviti toleranciju?

Možemo je razviti tako što djelujemo na način koji Krišni pruža zadovoljstvo. Ako djelujemo iz ljubavi prema Krišni, onda ćemo biti spremni tolerirati zbog Njega. Priča koja ilustrira kako možemo razviti toleranciju je priča o biku Dharmi. Njega je tukao Kali i stajao je na jednoj nozi mokreći. Kada je Maharaja Parikšit došao i upitao ga: “Tko ti je ovo učinio?!” bik Dharma nije odgovorio: “Kali je to učinio! Uhvati ga! Da vidimo sada kako pati!” On je umjesto toga odgovorio: “To je veoma teško ustvrditi.” On je vidio Gospodina iza tih teških okolnosti. Bik Dharma je rekao da ako bilo tko krivi neposrednog počinitelja, koji se čini kao uzrok, postaje jednako kažnjiv kao i neposredni počinitelj. Da je bik Dharma rekao Maharaji Parikšitu: “Kali je kriv. On je prouzročio moju bol”, postao bi jednako kažnjiv kao Kali.

Slično tomu, od neprocjenjive je vrijednosti za prakticirajuće bhakte da toleriraju sve što im se dešava, dobro ili loše i to vide kao rezultat svojih prošlih aktivnosti, da im je to dato za pročišćenje. Postoji lijep stih u Šrimad Bhagavatmu koji je izgovorio Brahma, koji nas uči kako da postanemo tolerantni. tat te ‘nukampah susamiksamano bhunjana evatma-krtam vipakam hrd-vag-vapurbhir vidadhan namas te jiveta yo mukti-pade sa daya-bhak “Moj dragi Gospodine, onaj tko iskreno čeka da mu Ti podariš svoju bezuzročnu milost, dok sve vrijeme strpljivo ispašta reakcije svojih prošlih zlodjela i odaje Ti poštovanje svojim srcem, riječima i tijelom je sigurno podoban za oslobođenje, jer je to postalo njegovo zakonito pravo.” 4 Ponekad je lakše tolerirati teške situacije, više nego ugodne, jer ugodne situacije imaju sposobnost da nas zbune više nego one izazovne. Od suštinske je važnosti da kao bhakte vidimo Krišnu iza svega.

Za bhaktu, svaku situaciju direktno daje Krišna. Ako netko još uvijek nije prihvatio svjesnost Krišne, onda je to reakcija koju usmjeravaju zakoni karme. Za onoga koji je na putu duhovnog napretka, to je Krišna i On to radi da bi nas naučio konkretnoj lekciji. Krišna kaže u Bhagavad-giti:

yo mam pasyati sarvatra sarvam ca mayi pasyati
tasyaham na pranasyami sa ca me na pranasyati

“Za onog tko Me vidi u svemu i sve vidi u Meni, nikada nisam izgubljen, niti je on ikada izgubljen za Mene.”

Ako osoba to tako promatra, onda shvaća da štogod da se desi je za njegovo vlastito dobro. To je Krišna uredio. Šrila Prabhupada također kaže: “Niti vlat trave se ne pomiče bez volje Svevišnje Božanske Osobe.” Razvoj ovakvog mentaliteta nam može pomoći da razvijemo toleranciju, koja je preduvjet za samilost. Prabhupada je savršeno pokazao ove osobine, toleranciju i samilost. Jedan od razloga Šrila Prabhupadovog uspjeha je da je bio istinski tolerantan. Možete li zamisliti stupanj tolerancije koju je on imao?

U Vrindavanu je bio kod kuće i okružen vaišnavama, ali u Americi je živio s ljudima koji su bili nečisti i bavili se gnusnim aktivnostima. Njegova braća po Bogu su ga kritizirala. Bez razumijevanja su rekli: “O, on je bio uspješan zato što se volio družiti sa zapadnjacima.” No, Šrila Prabhupada je bio tako uspješan zato što je kao nitya sidha (čisti bhakta) Mahabhagavata bio uronjen u ljubav prema Krišni i svim Krišninim djelićima i česticama. Prabhupada nas je volio kao što majka voli svoju djecu. Šrila Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakur je ilustrirao nužnost tolerancije. Rekao je: “Da bi napravili bhakte morate dati litre krvi.” Također je rekao: “Ako žele meso, dajte im meso, ali dajte im svjesnost Krišne.” Nije stvar u tomu da zapravo trebamo dijeliti meso. To je bio primjer njegove tolerancije, primjer koji ne slijedimo doslovno. Njegovo raspoloženje je bilo da učinimo bilo što što je potrebno da bi ljude doveli do svjesnosti Krišne i da usput toleriramo njihove loše navike. Šrila Prabhupada je također pokazao taj najveći aspekt, tu najvišu demonstraciju empatije i tolerancije.

U našim spisima pronalazimo brojne primjere velikih tolerantnih ličnosti. Jedna od mojih najdražih je Prahlada Maharaja. Prahlad se nije molio Gospodinu da ubije Njegovog oca. Tijekom vremena kada su ga mučili nikada nije zatražio od Gospodina Nrisimhadeva da uništi njegovog oca. Ponekad ljudi postanu radosni kada vide da netko drugi pati. Ako netko počini ubojstvo i zbog toga ga usmrte smrtonosnom injekcijom ili električnom stolicom u Americi, vidimo da se izvan zatvora dešava događaj pod nazivom ‘zabava na parkiralištu.’ Ljudi se okupe, sjede u svojim kamionetima pijući pivo, čekajući da se smaknuće osobe desi. Čim se pronese vijest da je osuđenik mrtav, oni skoče i viču: “To je odlično! Sad je mrtav!” Naravno mi razumijemo da je u nekim slučajevima smrtonosna kazna potrebna za dobro osobe koja je kažnjena i za društvo. Međutim, ne treba je primjenjivati u raspoloženju odmazde.

Prahlad Maharaja nije bio takav. Cijelo vrijeme dok ga je otac mučio, Prahlad je samo mantrao Krišnina sveta imena. Nikada nije osjećao animozitet prema svom ocu i nikada se nije naljutio na one koji su ga napadali. Nikada ih nije smatrao svojim neprijateljima, niti se molio za svoju tjelesnu zaštitu. Njegove molitve su bile za dostizanje čistog predanog služenja, kao i za dobrobit onih koji su ga mučili. Kada je Gospodin uništio Hiranjakašipua, Prahlada nije rekao: “Drago mi je što je moj otac ubijen. Neka pati!” Umjesto toga, zatražio je od Gospodina Nrisimhadeva: “Molim Te, spasi ga!” Poslije te kušnje, pokazao je samilost prema svim palim uvjetovanim dušama. Čak i kada mu je Gospodin ponudio bilo što Prahlada je prvobitno odbio rekavši da on nije trgovac (netko tko radi službu i za uzvrat traži nešto). Konačno je nešto i zatražio, iako ne za sebe. Prahlada je bio toliko preplavljen empatijom prema uvjetovanim dušama, osobito prema ocu da je preklinjao Gospodina da im podari svoju milost. Prahladu smatram savršenim primjerom vaišnavske tolerancije, ljubavi, milosti i čistoće. On je blistav primjer inspiracije za mene u mom duhovnom životu.

Zatvori

iz knjige: Spoznaja naše empatijske prirode povezane s Krišnom; Bir Krishna Das Goswami)

Što je empatija?

Što je empatija?

“Empatijska komunikacija (EK) može se primijeniti na sve razine komunikacije: intimne odnose, obitelji, škole, organizacije, terapije, pregovaranja, konflikte, itd. Nije potrebno da druga osoba poznaje proces EK ili čak bude motivirana da ga koristi. Jedna je osoba dovoljna da započne proces povezivanja. Šrila Bhaktivinoda Thakura spominje da mi imamo i materijalne i duhovne potrebe te da bi glatko napredovali na duhovnome putu trebamo se pozabaviti s obje vrste potreba. S ovim razumijevanjem na umu pokušao sam shvatiti zašto mnogi bhakte imaju problema u svom duhovnom životu i odnosima. U svjetlu uputa Bhaktivinoda Thakura, uvidio sam da učenja Marshalla B. Rosenberga, autora knjige “Nenasilna komunikacija: jezik života” pomažu u razumijevanju ovog izazova (i kako se nositi s njim). Rezultat toga je Empatijska komunikacija. Koristim termin empatijska, zato što znači imati samilosti za druge što je pečat naprednog bhakte. Moj interes je mijenjanje odnosa tako da bhakte u društvu svjesnom Krišne mogu živjeti funkcionalne živote, materijalno i duhovno.

U ovoj knjizi naći ćete preporuke koje možete koristiti da vam pomognu razviti samilost i empatiju sukladno procesu svjesnosti Krišne, kao što je to dala Njegova Božanska Milost Šrila Prabhupada. Kada kažem proces, ne mislim na neki puki mehanički proces. Iako prvobitno ima nešto mehanike, to je zapravo pitanje mijenjanja srca, biti brižan prema drugima i željeti se povezati s njjma. Stoga, to nije samo jezik, iako koristimo jezik za mijenjanje naše svjesnosti. Ako nismo pažljivi koje riječi koristimo, ljude možemo otjerati od Krišninih lotosovih stopala, umjesto da ih do njih dovedemo. Empatijska komunikacija (EK) može se primijeniti na sve razine komunikacije: intimne odnose, obitelji, škole, organizacije, terapije, pregovaranja, konflikte, itd. Nije potrebno da druga osoba poznaje proces EK ili čak bude motivirana da ga koristi. Jedna je osoba dovoljna da započne proces povezivanja. To nam može pripomoći da situacije dovedemo do rješenja i pomoći da se oslobodimo od ometajućih učinaka prošlih iskustava i uvjetovanosti. Empatijska nam komunikacija dozvoljava da prekinemo obrazac razmišljanja koji se nalazi u samoj srži rasprava, srdžbe i depresije, da konflikte riješimo mirno i izgradimo odnose na obostranom poštovanju, samilosti i suradnji.

nastavak teksta

Osoba treba znati razliku između prave samilosti (bilo transcendentalne ili materijalne) i čistog sentimentalizma ili suosjećanja (vidi prvo poglavlje). Ova razlika između empatije i suosjećanja, bit će objašnjena u prvom poglavlju. Ako razumijemo razliku, bit ćemo u stanju razlučiti istinsku samilost od sentimentalnog suosjećanja. Stoga, fokus prvog poglavlja je u vezi samilosti. Drugo poglavlje istražuje kako strukture društva doprinose nepovezanosti i nasilju, kako koristimo moć u raznim odnosima i kako blokiramo samilost u komunikaciji. Treće poglavlje detaljno obrađuje potpuni proces EK kao i kako razraditi strategije koje se mogu praktično koristiti u empatijskoj komunikaciji (od povezivanja sa sobom i drugima do nošenja sa srdžbom). Četvrto poglavlje je o empatijskom odgoju djece u svjesnosti Krišne i peto se poglavlje bavi izričajem iskrene zahvalnosti i poštovanja. Što je empatija? “Briga za druge je simptom nekoga tko ima meko srce i tko ne voli vidjeti druge u boli. Bhakta ne voli vidjeti nikakvu vrstu patnje, bilo materijalne ili duhovne. Kada su bhakte pogrešno indiferentni prema patnji drugih, tendencija je da im srca postanu tvrda i time riskiraju postati nezainteresirani da drugima daju svjesnost Krišne.

Razlika između empatije i suosjećanja

Koja je razlika između empatije i suosjećanja? Uobičajeni engleski jezik zapravo ne čini razliku između empatije i suosjećanja. Ponekad se empatija koristi kao sinonim za suosjećanje, ali suosjećanje često ima negativnu konotaciju i osuđujući ton, stoga preferiram koristiti empatiju. Suosjećanje se bavi mojim osjećanjima prema drugome. Dok se empatija bavi mojim pokušajem da shvatim osjećanja i potrebe drugih. Stoga, ova knjiga određuje pravu ili istinsku samilost kao empatiju. Postoji potreba da razlučimo pravu samilost (bilo transcendentalne ili materijalne) i sentimentalnu samilost, koja može biti štetna po živa bića. Prabhupada daje primjer dječaka koji je patio od bolesti jetre. Njegov brat, koji je suosjećao s njim, dao mu je prženu hranu i slatkiše. Oboje je veoma loše za oštećenu jetru. Ovo je primjer kako bez pravilnog razumijevanja, djela motivirana samilošću, mogu povrijediti živo biće. To važi i za materijalno i duhovno ophođenje. Samilost (empatija) je u skladu sa šastrama. Kada smo suosjećajni s nekim, fokus je na našim emocijama koje su povezane sa njihovom situacijom. Na primjer, ako kažete osobi koja pati od zubobolje “Baš mi je žao zbog tebe,” što to zapravo čini za tu osobu? Ne puno.

To što mi osjećamo da nam je “žao” zbog unesrećene osobe ne pomaže niti njima niti nama. Zamislite da vas muči bol i da netko kaže kako mu je zaista žao zbog vas. Kako to utječe na vas? Neće učiniti da bol nestane. To je suosjećanje, jer nije u skladu s nečijim osjećanjima. Poprilično je drugačija od samilosti svjesnosti Krišne. Prije no što sam se pridružio pokretu moja majka je običavala uključivati se u razne karitativne aktivnosti. Kada sam je upitao u vezi njenih milosrdnih djela, rekla je da se zbog toga osjeća dobro. To je bilo suosjećanje. Ti biraš učiniti nešto zato što to “čini da se osjećaš dobro” ili zato što “čini da se osjećaš krivim”, ako to ne učiniš. Motivacija je osobna i nije povezana sa osjećanjima ili potrebama druge osobe. Suosjećanje znači da mislimo na sebe. Žalosno je da se čak i mnogi terapeuti ophode na taj način sa svojim klijentima. Jednom sam promatrao profesionalnog socijalnog radnika kako savjetuje bhaktu koji je kao dijete pretrpio traume. Socijalni radnik je rekao: “Osjećam tugu zbog tebe.” To nije ponudilo nikakvu dobrobit osobi, jer se suosjećanje ne bavi priznavanjem osjećanja ili potrebe te osobe. To je samo još jedan primjer govora o sebi. Važno je zapitati samog sebe: “Gdje je fokus – na meni ili njima?”

Kao suprotnost postoji empatija koja osjećanja i potrebe druge osobe stavlja u centar svog fokusa. Termin na sanskritu za to je para duhkha duhkhi, što znači da su tuđa osjećanja važnija od naših vlastitih. Osobi pomažete više ako ste empatični. Kako stići do točke da ste para duhkha duhkhi umjesto samo suosjećajni? Vratimo se natrag na primjer zubobolje. Zaista patite i netko na samilostan i reflektirajući način kaže: “Čini mi se da te jako boli zub i da te to prilično uznemiruje.” Ovo je izričaj empatije. Na primjer, ako je netko vidljivo tužan, mi možemo izraziti tu emociju govoreći: “Čini mi se da danas nisi posebno sretan.” Ovaj osobni odraz može pružiti utjehu. Također, trebate izraziti njihova osjećanja putem tona glasa i govora tijela. Empatija počinje s unutarnjom namjerom povezivanja s drugim bićem. Ne radi se o riječima, već o osobnoj povezanosti. Empatija znači nazočnost. Biti tu za nekoga, biti u kontaktu s njegovim ili njenim osjećanjima i u isto vrijeme u kontaktu sa sobom, sa svojim vlastitim osjećanjima i potrebama. To čini vezu osobnom i potpunom, recipročnom. U trećem poglavlju ove knjige objasnit ću to opširnije praktičnim izrazima. Empatija – ili nazočnost – je fokus.

Pitati se, brinuti i namjeravati. To je briga za ljude bez osuđivanja. Empatija nije gnječenje, analiziranje, preporučivanje, savjetovanje, obrazovanje, upravljanje ili popravljanje. Fokus i briga će potaknuti empatijske veze. Neki profesionalni terapeuti kažu da morate sjesti u određeni položaj i ponašati se na određeni način da bi komunicirali samilost. Na tečaju koji sam pohađao rekli su nam da se, kako bi zaista bili empatični prema ljudima, morate nagnuti naprijed, pokazati interes i ne prekrižiti noge. U mom iskustvu to tako ne funkcionira, zato što je prava empatija stanje svjesnosti. Ako se oslonimo na izvanjske detalje onda to postane umjetno i statično. Empatija znači povezivanje tako što smo osobno (i srcem i umom) nazočni i potpuno svjesni osjećanja i potreba druge osobe. Možete sjediti na bilo koji način koji vam dozvoljava da se ta povezanost desi. Očigledno ne bi trebalo stalno gledati na svoj sat. Gledati u drugu osobu je važno, kao što je i svjesnost o govoru tijela i tonu glasa – više od riječi. Zapravo, ne morate ništa ni reći. Empatija se izražava vlastitom svjesnošću. Ono što treba podijeliti, bit će podijeljeno. Empatija je holistička i izražava se svakim aspektom vlastitog bića.

Zatvori

(iz knjige: Spoznaja naše empatijske prirode povezane s Krišnom; Bir Krishna Das Goswami)

Glad za vječnim (drugi dio)

Glad za vječnim (drugi dio)

Intoksikacije (alkohol i narkotici)

Ne treba posebno spominjati ogromnu raširenost i proizvodnju proizvoda te vrste u suvremenom svijetu. Bar što se tiče nekih vrsta droga mladi ljudi šezdesetih i sedamdesetih, dakle hipiji, koristili su ih za tada vrlo popularnu promjenu stanja svijesti, traganje za alternativom, spoznajom, nirvanom. Interesantno je primjetiti kako nakon dužeg perioda materijalističke malograđanštine, s vrhuncem besmisla i nehumanosti – ratom u Vijetnamu, dolazi snažni radikalni revolt ili, s naše metafiziče perspektive: snažan i masovni poriv bezbrojnih duša prema transcendenciji, napuštanje uskih granica na bilo koji način. To je upravo bilo osnovno obilježje hippy filozofije i way of life : „Otkačiti se!“ Poezija, glazba, umjetnost, budhizam, tantra, seks, yoga, sve vrste droga, same ili kombinirane s nekim, ili više navedenih elemenata, bili su redoviti sastojci hippy – psihodeličnih laboratorija posvećenih traganju za vrhunskom ekstazom – visinama koje dodiruju vječnost.

Čitajući između redova, opet vidimo dušu koja se propinje do svjetlosti nakon mrtvog perioda, baš kao sjeme koje klija kada se otope zimski snjegovi. U vrhuncima narkomanskih doživljaja mogu se vidjeti ponovno ona zrnca i trenutci vječnosti, prisutni kod nekih orgazama, koji na isti način stvaraju neodoljivu fascinaciju, ovisnost i ropstvo. Ponovno ti trenutci provociraju i bude u duši njezin imanentan i neuništivi apetit za izgubljenom vječnošću i svjetlom Božjeg kraljevstva. Naravno, to ne znači da je požudna osoba koja žudi za seksom jednaka svetoj osobi koja žudi za Bogom. U dubokom ishodištu poriv je isti, ali ovisno o nivou i čistoći svjesnosti taj poriv dobiva pozitivno ili negativno usmjerenje – prema nebu ili prema zemlji.

Kao i seks, moglo bi se reći da intoksikacija ima relativno pozitivnu i negativnu primjenu, odnosno višu i nižu primjenu. Viša bi bila, prema tome, ona koja teži prema višim stanjima, inspiracijom itd. Naime, poznato je da su neki poznati kompozitori skladali simfonije pod utjecajem vina, a pjesnici pisali pjesme pod utjecajem opijuma, itd. Niža ili destruktivna primjena je ona koja teži prema nižim stanjima, tj. zaboravu, apatiji, ludilu itd. Konzenkventno rečeno, intoksikacija je ipak samo negativna, budući da je umjetni surogat, artificijal, štetna i otrovna zamjena za prirodno i duboko duhovno iskustvo.

nastavak teksta

Mediokritetski spektakli (kao što su nogometne utakmice, masovni koncerti, itd.)

Mladići bez osobite perspektive, stanovnici urbanih kvartova, sačinjavaju u najvećem broju slučajeva „fanove“ i navijače popularnih nogometnih klubova. Velika Britanija je vodeća u tom pogledu. Engleski nogomet je poznat po vatrenim obožavateljima „kulta“ sportskih zvijezda. Tu je interesantno pogledati kako bezazleni mladići, tvornički radnici, školarci, nezaposleni, mehaničari, trgovci, konobari, sasvim jednostavni pitomi ljudi iznenada postaju nekakvi divlji Siouxi, sa svim ratnim bojama i usklicima, okupljeni pod zastavom „Tigrova iz Liverpoola“, „Crveni Bikovi“, ili nešto slično, sasvim ludo. Svaka ekipa, ili mogli bismo reći pleme, ima svoj specifični „image“, svoje usklike, svog poglavicu, ratnike odmjerenih snaga, i puno euforije i uzbuđenja pojačanih drogom i alkoholom. Takve su horde poznate po divljoj razularenosti i nasilju.

Tu se možda ne može govoriti o žudnji duše za vječnim, već prije o spontanom revoltu ljudske psihe na sterilnost i otuđenost nehumane urbanizacije i industrijalizacije. Taj revolt je kao urlik zvijeri zatočene u kavezu, koja se ne želi i ne može sasvim prilagoditi i pripitomiti. Također, cijeli taj show daje nešto romantike i samopoštovanja monotonom i beznadnom životu u kojem su jedinke neki mali, slab i jeftin dio stroja; jedan broj među tisućama brojeva kojeg je lako zamijeniti. Stupajući u pleme „Crvenih bikova“, depersonalizirani dio stroja postaje ratnik koji juri prerijama metropole i kanjonima podzemnih željeznica, slijedeći svog hrabrog i snažnog poglavicu i ostale junake. Vjerujem da je sličan slučaj s punkerima i ostalim likovima rock kulture, undergrounda i kontra kulture; vjerujem da slični motivi leže u pozadini: isticanje vlastitog identiteta, revolt protiv otuđenosti, protiv utapljanja i nestajanja u masi, kao i protiv uniformiranosti i tehnokracije. Ovo bi išlo u prilog jasnijeg shvaćanja, najblaže rečeno – pogrešnog usmjerenja suvremena civilizacije.

Doba Aquarius

Ovaj fenomen je povezan sa spomenutim hipijima i rapidnim poboljšanjem komunikacija i transporta nakon drugog svjetskog rata što je omogućilo masovna kretanja i cirkulaciju ideja i naroda iz jedne zemlje ili kontinenta na druge. Aquarius je doba Vodenjaka ili doba spiritualnog buđenja i masovnog interesa za spiritualno, ezoterično, mistično, duhovno i parapsihološko svake vrste. Šezdesetih godina, hipiji su bili nositelji tog širokog spektra, eteričnih senzibiliteta, egzotičnih metafizičkih interesa, što je također uzrokovalo dolazak velikog broja učitelja iz Indije i ostatka Azije. Moglo bi se reći da se. tzv. Aquarius nastavlja u novije vrijeme pod nazivom „New Age“, i u nekoj mjeri je zaslužan za ono što se naziva multireligioznost ili „religiozni pluralizam“. Jednostavno rečeno, tisuće religija i duhovnih zajednica grade svoje kuće vjere u svim metropolama svijeta.

Nove religije, učenja i spiritualne organizacije niču poput gljiva nakon kiše. Fenomen jedinstven u povijesti čovječanstva govori nam, više od ičega, o snažnoj metafizičkoj potrebi ljudskog bića koje je, kako Vede kažu, u najdubljoj suštini atma ili vječno duhovno biće, odvojeni djelić Boga. Ono, poput kozmičke lutalice, luta bez prestanka tražeći svoj dom, izgubljeni dom, izgubljeno carstvo. Iako suvremena znanost želi reducirati svijet i ljudsku psihu na procese kemije i fizike, ljudi sami nalaze svoj put, i na tisuće načina ukazuju na transcendentalnu esenciju naše egzistencije. Ovaj kratki esej, s nekoliko šturih primjera, neka bude putokaz maštovitom čitatelju za otkrivanje mnogih drugih, svakodnevnih primjera prirodne žudnje prema vječnom – prema izvoru svog postojanja.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Glad za vječnim (prvi dio)

Glad za vječnim (prvi dio)

U zadnjih 40-ak godina populacija zapadnog svijeta kao da osjeća više nego ikada proročanske riječi: „Što vam vrijedi da dobijete čitav svijet, kada ćete izgubiti vlastitu dušu!“

Tehnološkom revolucijom i industrijalizacijom kao da je svijet dobijen, ako se uopće može koristiti riječ ‘svijet’ za programiranu automatiku urbane svakodnevice. Ljudski život strahovito reduciran na robotski, s pogledom na veliku količinu kemikalija koje čine nebo i zemlju. Ledena psihoza otuđenosti (kako od ljudi tako i od prirode) regularno prožima urbanog pojedinca koji gleda kroz prozor svog malog kaveza na trinaestom katu nebodera neprestanu tutnjavu rijeke automobila, dok vjetar njiše grane bujne prašume antena izrasle nad krovovima.

Ja sam vreća kemikalija, ovaj grad je gomila poludjelih kemikalija i energija – ovaj svemir je beskraj kemikalija – tako propovijeda znanost – religija sintetičkih primitivaca s kraja dvadesetog i početka 21. stoljeća. Čovjek je samo organizam, stroj s elektromagnetnim impulsima u glavi i svijet je samo gomila smeća koja sasvim slučajno na nešto liči. Takva suvremena vizija svijeta odvodi na tisuće ljudi na psihijatrije, dovodi ih u depresije, neuroze, alkoholizam, narkomaniju i bezbrojne druge destrukcije. Kao što je Krist pretkazao, čovjek zaista gubi dušu i ako to neki smatraju hrabrim, pozitivističkim i progresivnim korakom čovječanstva, još su očigledniji pokušaji da se povrati duša, odnosno, da se opet uspostavi odnos s nekim ili nečim vječnim i božanskim, u čemu su stare civilizacije, pa čak i naši nedavni preci, uživali u izobilju.

Jedan od glavnih pionira i utemeljitelja suvremene svjesnosti je, pored Charlesa Darwina, svima poznat Sigmund Freud. Sa zastavom progresivnog razvoja, na ruševinama mitske i naivne prošlosti, on hrabro poziva čovječanstvo na herojski korak prema surovoj realnosti, napuštajući napokon svoje djetinjstvo i infantilna vjerovanja u Boga, zagrobni život i sve takve stvari. Freud je smatrao da čovječanstvo treba prestati živjeti u dječjem raju, opijenosti religijom i Bogom, te da je sazrelo vrijeme za muški korak u okrutni, realni svijet. Uzevši u obzir Freudovu glavnu okupaciju i opsesiju, odvažni heroji novog doba bi se trebali klanjati pred genitalijama i svetim duhom libida, umjesto pred Bogom i simbolima duhovnosti. Gledajući u tom svjetlu čini se da su životinje ispred nas na zagonetnim stubama evolucije.

nastavak teksta

Kao rezultat teoretizacija i spekulacija čitave povorke „super-intelektualaca“, među kojima Freud zauzima istaknuto mjesto, nastao je evropski prosječni džentlmen, simbol vanjske politure i plitke ograničenosti racionalizma i empirizma. Prazan, pretjerano pametan, pohlepan i proračunat, uobražen, tašt i samodopadan, razmažen i beskarakteran – samo su neke brze linije skice jednog zapadnjaka na pozornici civilizacije raskoši i lažnoga sjaja. Gledajući iz jedne dublje perspektive, većina zapadnjaka u bolesnom je i hendikepiranom stanju. Carl Gustav Jung – poznati psiholog iz prve polovice dvadesetog stoljeća, iskreno primjećuje nakon razgovora s američkim Indijancima: „Ako s ovim usporedimo našu samodopadljivost, smisao naših života, kako ga izražavamo pomoću svog razuma, ne možemo a da ne uvidimo vlastito siromaštvo. Tek iz puke zavisti možemo se podsmjehivati bezazlenosti Indijanaca i šepuriti se vlastitom pameću; jer u suprotnom otkrili bismo koliko smo siromašni i površni.”

Od najprimitivnije religije pa do najkompleksnijih sustava koje su ljudi upražnjavali i u koje su vjerovali u prošlim vremenima, sve su davale duboku i neophodnu povezanost ograničene ljudske svijesti s dubljim i vječnim dijelom vlastite psihe kao i s cjelokupnim ljudskim rodom. Odlučivši se za racionalizam i empirizam, za mali apstraktni razum, čovjek se lišava svog dodira s duhovnim i vječnim, i tako postaje prepolovljeni bogalj na otoku svog malog mozga. Međutim, instinkt i snažna svjesna ili nesvjesna žudnja za vječnim izbija i traži kompenzaciju na mnogo različitih načina. Kako kažu drevne Vede – svaka duša teži ka Bogu i vječnosti ali zbog „maye“ ili iluzije, odnosno neznanja, to traži na krivom mjestu. U sljedećem tekstu ćemo analizirati neke od najprominentnijih fenomena suvremenog svijeta u ovom svjetlu:

Seks i seksualna ljubav

Više nego ikada ljudi su predani seksu. Seks je sveprožimajući epicentar svih događanja, zadnji motiv svih poduhvata. Neodoljivi intenzitet seksualne privlačnosti duguje svoju snagu upravo onim rijetkim zrncima i slutnjama vječnosti koje donose neke izvanredno uspješne kulminacije ili orgazmi. Iako tragično kratka iskustva, dovoljna su da izbezume dušu da bez prestanka traga za ponavljanjem takvih doživljaja. Kao što je Nietzsche rekao: „Svaki užitak teži ka vječnosti“. Tako i ova ovisnost žudi za neprestanim ponavljanjem. Također, čovjek kao vrsta je vječan, dok je pojedinac kratkog životnog vijeka, tj. prolazan je. Vrsta vječno postoji zahvaljujući seksualnosti i začeću, stoga su seksualnost i genitalije jedina veza između prolaznog i beznačajnog pojedinca i vječne vrste. Vjerojatno su radi toga mnoge stare civilizacije obožavale figure ili skulpture genitalija (u Indiji lingam).

Stoga kod snošaja, koji nisu postali monotona navika ili rutina, postoji neki instiktivni osjećaj vječnosti, kao da je vječni duh ljudske vrste prisutan, prožimajući i čineći da beznačajni pojedinac doživi svoj kozmički značaj dajući svoj doprinos „mayi“ tj. postojanju vrste. Kasnije kada pojedinac obavi svoj zadatak, osjeća kako se vraća svojem beznačajnom životarenju, koje je sada još beznačajnije i dosadnije. Zato su mnogi ljudi nakon snošaja tužni. Aurelije Augustin davno je primjetio: “I životinje su tužne nakon snošaja“. Također, seks i sve vrste erotskih aktivnosti služe zaboravu. Suvremeni čovjek očajno želi pobjeći od svoje dosade, praznine, tjeskobne egzistencije, frustracije – on želi postati uzbuđena životinja i zaboraviti sve, prije svega visoki nivo svijesti svojstven čovjeku i odgovornost koja ga prati. Kao i većinu drugih fenomena koje ćemo analizirati, seks je postao jedan instant surogat, nešto što može barem na tren pružiti psihi zadovoljenje njene neuništive žudnje za vječnošću.

Bez ikakvog kontakta s nečim intenzivnim, s nečim što nas čini da zaboravimo sebe, teret vremena i nesigurne egzistencije, život je suviše mlak. Svatko traži neke trenutke apsorpcije u kojima kao da izmiče vremenu, nalazi neke male utješne vječnosti. Svatko to traži i pronalazi i ovdje i tamo i nijedan normalan čovjek ne može živjeti bez toga. Gotovo sve što nas okružuje govori nam o prolaznosti i ukazuje na našu beznačajnost. Pritisnut tim osjećajem, očigledno depresivnom situacijom, čovjek instiktivno traga za trenutcima vječnosti koji će potvrditi vrijednost i označiti volju njegovog kratkog i neprimjetnog života. Dakle, ono što su nekad davale snažne i žive religije, kao npr. drevna vedska duhovnost – otkrivajući pravi, vječni identitet s dubokim zanosom bhakti yoge, sada u sekularnom svijetu, nudi industrija instant užitaka, komercijalnih zanosa, među kojima seks zauzima istaknuto mjesto.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Priča o kitu

Priča o kitu

1024px-Humpback_stellwagen_edit

Nedavno je na naslovnoj stranici San Francisco Chronicle osvanula priča o ženki grbavog kita koja se uplela i zaglavila u zaštitnu mrežu u obližnjim vodama. Stotine metara kablova i užadi bili su joj omotani oko repa, tijela i usta. Zarobljenog kita otkrio je jedan ribar istočno od Faralonskih otočja, 50 km od San Franciska. Ubrzo je stigla i spasilačka ekipa. Kit je bio u jako nezgodnoj situaciji tako da je jedini način da se spasi bio da se ronioci spuste do njega i izbave ga iz zamke zamršenih konopaca. Nakon nekoliko napornih i dramatičnih sati ženka grbavog kita bila je oslobođena. Plivala je oko njih, kako ronioci kažu,u radosnim krugovima.

Potom je prišla svakom spasiocu ponaosob, nježno ih dodirujući u znak zahvalnosti. Mnogi od ronioca su izjavili da im je to bilo najljepše iskustvo u životu. Spasioc koji je isjekao uže koje je bilo omotano oko usta kaže da su ga njene oči pratile sve vreme dok je bio pored nje i da on nikada više neće biti isti. Neka vi i svi oni koje volite budete blagoslovljeni i sretni da budete okruženi ljudima koji će vam pomoći da se izvučete iz svih mreža koje vas sputavaju i da uvijek znate za radost davanja i primanja zahvalnosti.

  • Kontakt

    Ako imate bilo kakvih pitanja slobodno nam se obratite popunjavanjem obrasca ili nam pišite na e-mail adresu info@sretna-dusa.com

    Kontakt