Ljubav nije osjećaj

Ljubav nije osjećaj

Većina nas drži ljubav osjećajem koji se smanjuje ili raste prema okolnostima. Međutim, istinska ljubav nije povezana s onim što osjećamo niti je ovisna o nekom vanjskom utjecaju. Prava je ljubav božanska i ne može postojati odvojeno od izvora, a to je Bog. Ljubav nije nešto što možemo otvoriti ili zatvoriti poput slavine. U našem društvu to često ne razumijemo. Muškarac i žena mogu dati bračne zavjete, a zatim se predomisliti nakon nekoliko mjeseci ili godina. S takvim stanjem svjesnosti, stalno smo u potrazi za nečim izvan sebe samih, umjesto da se okrenemo vrelu ljubavi u sebi. Povremeno možemo lako biti uznemireni nečijim djelima, ali prava ljubav ostaje čvrsta jer se temelji na nečem mnogo dubljem od osjećaja. Kad je ljubav osjećajna, svako uznemirenje može iznenada pretvoriti predmet naše ljubavi u neprijatelja.

Mnogi ljudi imaju poteškoće prilikom uspostavljanja smislenih odnosa s drugima. Kad slijepa zaljubljenost jednom prođe, razočarano otkrivaju da je njihova veza bila reaktivna, a ne proaktivna. Proaktivna je osoba usredotočena na načela i filozofski je orijentirana, dok je reaktivna osoba zaokupljena egocentričnim potrebama kao što su jedenje, spavanje, branjenje i razmnožavanje. Reaktivni Ijudi sve gledaju sa stajališta osobnog uživanja. Ljubav je za njih osjećaj koji povećava njihov doživljaj blagostanja tako da se, kad god ne dobiju ono što žele, povlače. S druge strane, kad istinski volimo, uopće ne brinemo za sebe. Ljubav je glagol: suosjećamo, poštujemo, dijelimo, pomažemo i dajemo. Ne pokušavamo se osjećati dobro ili kontrolirati okolinu kako bismo povećali vlastito zadovoljstvo.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Biće ljubavi

Biće ljubavi

Svatko od nas može odlučiti da bude biće ljubavi. Ako si to postavimo za cilj odmah ćemo se osjetiti okrijepljenim, pozitivnijim, zdravijim. Možemo ponavljati iznova i iznova: „Želim biti biće ljubavi, želim biti biće duboke uviđajnosti i razumijevanja, želim biti biće samilosti.” Budući da te odlike u svom izvornom obliku pripadaju duši, osoba koja se iskreno usredotočuje na značenje takvih želja vrlo će lako moći doživjeti makar tračak aspekta vječnosti unutar sebe. Gdje god postoji život tu je prisutna vječna duša. Ne moramo uopće sumnjati u istinitost te tvrdnje, već si jednostavno dozvolimo da doživimo dušu onakvom kakva ona jeste. Dozvolimo si da doživimo sebe u svom vječnom, izvornom, božanskom izdanju — kao biće ljubavi, uviđajnosti, samilosti, nesebičnosti. Ako se vrlo iskreno usmjerimo prema tom unutarnjem cilju i pokušavamo djelovati na takav plemenit način, onda činimo vrlo hrabre korake u životu.

Osnovni princip materijalnog postojanja je strah i taj nas strah drži u ropstvu sve dok osoba ne odluči učiniti nešto što je iznad straha, nešto jako hrabro. Najhrabriji su oni ljudi koji čvrsto odluče da žele biti bića ljubavi, da zaista žele bezuvjetno voljeti. Za takvu hrabru odluku nagrada je nesvakidašnje divna, otvaraju se dveri percepcije: „Ja sam vječna duša, ja sam vječno duhovno biće, pripadam božanskom svijetu ljubavi, nikada neću umrijeti.” Oživjeti bezuvjetnu ljubav u svome srcu znači ozdraviti. Nitko ne želi biti bolestan, svatko želi biti zdrav, a da bi se netko izliječio prvo se mora uspostaviti pravilna dijagnoza bolesti. Ako npr. imamo ranu na ruci, onda je želimo čim prije zaliječiti jer nas boli i sputava u normalnom djelovanju. Međutim, ako ne prepoznajemo ranu ili bolest, onda je to problem.

Osoba ispašta raznorazne bijede i nikako ih se ne može osloboditi jer jednostavno ne razumije uzrok ili korijen bolesti, nema uvid u pravilnu dijagnozu. Materijalno postojanje bolesno je stanje čiji su glavni simptomi zavist, zloba, pohlepa, požuda, strah, gnjev i mržnja. Prekrivenost materijalnom energijom nesumnjivo je bolesno stanje za vječno duhovno biće. To nas bolesno stanje spriječava da na pravilan način kušamo nektarsku slatkoću ljubavi i ljubavnih odnosa, kako u ovome svijetu, tako i u društvu neograničeno privlačnih bića duhovnog svijeta. Sve najčarobnije i najzamamnije pojave unutar ove materijalne egzistencije nisu se samo tako slučajno dogodile, već predstavljaju tek blijedi odsjaj izvornih obilja transcendencije.

Na primjer, kad svijetleću žarulju prekrijemo tkaninom, neka će se svjetlost i dalje nazirati, ali vrlo slaba i prigušena. Ako maknemo tkaninu žarulja će zasjati punim sjajem. Svakome je, naravno, jasno da u ovom slučaju svjetlost nikada ne dolazi od prekrivača, tj. tkanine, već od žarulje. Isto vrijedi glede raznolikih obilja koja nam pružaju užitak i zadovoljstvo u ovome materijalnom svijetu, jer ona nikada ne dolaze od „prekrivača”. Kada sa svoje svjesnosti otklonimo prekrivač odlika tupe i mrtve materijalne energije, sva izvorna obilja duhovnog svijeta zasjat će punim sjajem i preplaviti nas masivnim tsunamijem zadovoljstva i ljubavi. Evo i prikladne pripovijesti iz mjesta imenom Nadiya (Bengal, Indija) od prije nekih pet stotina godina… Jednom prilikom, obuzet božanskom ljubavlju, veliki Gospodinov bhakta, Gadadhara Goswami plesao je i veoma glasno uzvikivao Krišnina sveta imena.

Takvo spontano očitovanje zanosnih osjećanja čistoga bića ljubavi kao što je Gadadhara bila je svakodnevna pojava. Međutim, ovaj put okolnosti su bile nešto drugačije. Preplavljen zanosom, protrčavši pored zapanjenih stražara na dverima imanja, Gadadhara je usred noći došao do palače i započeo svoju transcendentalnu izvedbu. Uh, kako je to razbjesnilo vlasnika posjeda, suca i lokalnog moćnika, Kazija. U cijeloj oblasti nitko nije bio tako ozloglašen i griješan kao Kazi, koji bijaše strah i trepet za svakoga. Obuzet zlobom i gnjevom nerijetko bi kažnjavao sve one koji su pjevali sveta imena Gospodina. A sada, netko se odvažio doći na njegov posjed i ispred njegove kuće na sav glas pjevati: „Hari! Krišna! Govinda! Gopala!” I povrh svega, u takvo nedoba, usred noći! Van sebe od bijesa Kazi se čudom čudio i pitao tko je mogao biti toliko hrabar ili lud da učini tako nešto?

Spreman oštro kazniti drznika hitro je istrčao van i napokon uvidio tko je njegov neočekivani noćni posjetitelj: „Gadadhara! To je Gadadhara!” Vidjevši blistavu pojavu svete osobe na čijem su tijelu bili vidljivi svi simptomi transcendentalnog blaženstva, poput drhtanja, ježenja kože i znojenja, ne mogavši izustiti niti riječi, Kazi je ostao zapanjen. Gadadhara je snažno povikao: „Kazi! Poslušaj zašto sam došao! Gauranga i Nityananda, najmilostiviji Avatari, sišli su u ovaj materijalni svijet kako bi svakome podarili slatki nektar Harijevog svetog imena! Ti si jedini koji ne pjeva! Zašto čekaš? Odmah sada pjevaj najpovoljnija sveta imena Harija i ona će te osloboditi svih grijeha!” Zbunjeni Kazi, čija je ljutnja u potpunosti nestala, nasmiješio se i odgovorio: „U redu Gadadhara, sutra ću pjevati sveto ime Harija. Ali, sada molim te odi kući.”

Čuvši Kazija kako je omaškom izgovorio sveto ime, Gadadhara ga je zagrlio i ushićeno uzviknuo: „Zašto sutra, kada si već sada izgovorio Harijevo sveto ime? Izgovorio si ime Harija i zato je tvoj život postao svepovoljan! Oslobodio si se svih grijeha i od danas nikada te više neće snaći nikakva nesreća!” Od toga trenutka, potpuno poražen čistoćom i ljubavlju Gadadhara Goswamija, Kazi je prihvatio utočište te neuobičajeno moćne svete osobe. Postavši njegov učenik bivši je nasilnik postao sveta osoba. Družeći se s bićem ljubavi i sam je postao biće ljubavi.

(iz knjige ‘Sunčani Predjeli’, Gordan Jurković)

Što je ljubav?

Što je ljubav ?

Svi želimo biti voljeni bezuvjetnom, vječnom ljubavlju — ljubavlju koja gleda s one strane ljepote, inteligencije ili bilo koje druge površne odlike. Želimo biti voljeni jednostavno zato što postojimo. Istodobno, svi imamo prirodnu, urođenu težnju da dijelimo ljubav s drugima. Ta se zaokupljenost ljubavlju pojavljuje jer smo u stvarnosti vječna bića puna ljubavi, čije su duše ispunjene znanjem i blaženstvom. Iako smo u fizičkom utjelovljenju privremeno prekriveni materijalnom energijom, naša je izvorna priroda božanska, te uvijek tragamo za blaženom ljubavi duhovnog kraljevstva gdje nas čeka pravo ispunjenje.

No čini se da uvijek nešto krene po zlu. Unatoč neprestanoj potrazi, obično doživljavamo razočaranje, otkrivajući da je naše iskustvo ljubavi prolazno. lako smo možda pokušavali ostvariti razne odnose i pri tome doživljavali neuspjeh, i dalje vjerujemo da negdje postoji prava osoba. lz nekog tajanstvenog razloga, čini se da nikada nismo na pravome mjestu u pravo vrijeme. Danas se nebrojeno ljudi u svijetu nikada nisu osjećali istinski voljenima. Nemaju nikakvu predodžbu o tome što ljubav uistinu jest, unatoč tome što duboko čeznu za njom. Ustvari, u svakodnevnim odnosima pojam “ljubav” poprimio je odveć neodređeno značenje, pa može čak označavati i nešto posve suprotno, kao što je kontrola ili potreba.

Primjerice, pojam ljubavi često se svodi na puku tjelesnu razmjenu ili na proces kojim se pokušava dobiti ljubav od nekoga, ako je potrebno i silom. To nije ljubav. Problem nastaje zato što tražimo odgovore na krivim mjestima. Zaboravili smo duhovnu dimenziju života. Društvu bez duhovne jezgre nedostaje “kozmičko ljepilo” koje bi omogućilo da sve funkcionira kako treba. Ljubav je to kozmičko ljepilo koje nas drži na okupu dok se učimo upoznavati i uspostavljati odnose jedni s drugima i, konačno, sa Svevišnjem Božanskom Osobom.

Čini se da je suvremeno društvo to zaboravilo. Ali duboko u sebi, iako nas doživljaj ljubavi često zaobilazi, znamo da je ljubav naše prirođeno pravo. To je kao kad bi netko ispred nas držao nešto prekrasno, ali izvan našeg dosega. Želimo to, znamo da je dostupno, ali to nešto nismo u stanju dohvatiti. Stoga ga zamjenjujemo nečim drugim, nadajući se da ćemo naći sreću u bogatstvu, ugledu i moći. Pogledajmo dublje kako to funkcionira tako što ćemo najprije proučiti što ljubav nije.

nastavak teksta

Bit ljubavi nije u dobivanju

Pravu ljubav ne zanima osobni dobitak, već kvaliteta razmjene. Kad mislimo samo na sebe, pokušavajući urediti stvari kako bismo dobili ono što želimo, ne izražavamo ljubav. Bezuvjetna ljubav nikada se ne temelji na pokušaju dobivanja. Naprotiv, to je iskustvo davanja i radosna djelatnost u kojoj svaki sudionik teži biti velikodušniji od drugoga. To je posebno važno za društvo u kojem se ljubav često izjednačuje sa seksom. Seks omogućuje jedan od najvećih užitaka koje možemo iskusiti, te pokušavamo uživati u njemu što je češće moguće. Gotovo svi veći pokušaji utjecaja na našu svjesnost temelje se na tome da nas seksualno privuku.

Nažalost, taj pokušaj porobljavanja ljudske civilizacije i predobro uspijeva. Kao što smo već vidjeli, danas bezbrojne reklame pokušavaju pobuditi seksualnu želju javnosti kako bi se povećala prodaja. Kao posljedica toga ljudi su usmjereni na izvanjske stvari i ne pridaju nikakvu važnost međusobnom upoznavanju. Ustvari, budući da ne mogu nadići “tjelesnu igru”, njihova svjesnost ostaje zarobljena i podređena tjelesnim strastima. No ljubav nema nikakve veze s količinom seksualnog zadovoljstva koje možemo dobiti od druge osobe.

Ljubav nije seks. Ljudi često kažu: “Hajdemo voditi ljubav“, a ustvari misle: “lmajmo seks.” Kad vjerujemo da je seks ljubav, tada čak i incest postaje prihvatljiv jer otac koji voli svoju kćer osjećat će se slobodnim da joj priđe seksualno. Uistinu, posvuda u svijetu incest je u porastu, a ranije smo spomenuli kako brojne žrtve incesta nose strašne rane, ponekad cijeli život. Ljubav nema nikakve veze s izrabljivanjem. Ona nije trgovina niti sustav obračunavanja koji zahtijeva da jedna osoba namiri račun druge osobe. Umjesto toga, ljubav izražava istinsku brigu za dobrobit drugoga. To je teško razumjeti u našem “daj mi” društvu koje smatra da ljudi iza svojih djelovanja uvijek imaju skrivene motive.

Često se odlučujemo za sigurne odnose koji funkcioniraju kao trgovina: “Ti zadovolji mene, a ja ću zadovoljiti tebe.” Nažalost, čim se u našem ugovoru pojavi uznemirenje, spremni smo potražiti drugu vezu. Ustvari, prava ljubav nema ništa s onim što netko drugi govori ili radi. Ona se temelji na nama, ne na drugoj osobi. Ta je ljubav izraz onoga što jesmo, što imamo i što možemo dati. Kad volimo nekoga, želimo nešto učiniti za tu osobu. Ako nam je doista stalo do našeg muža, žene, djeteta ili prijatelja, bit ćemo sretni zbog svake prilike da ih služimo. A kad jednom služimo, postat ćemo sretniji jer smo mogli pomoći. Kad god se pojavi neka poteškoća, izgarat ćemo od želje da napravimo nešto za one koje volimo, kako bismo pokazali pažnju i odanost, ne očekujući ništa zauzvrat.

Zatvori

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Beskorisne zamjene za ljubav

Beskorisne zamjene za ljubav

Razmislite koliko u vašem životu ima sreće, uzbuđenja, aktivnosti i sigumosti. Ako nam ovi aspekti ne ispunjavaju život, mogli bismo otkriti da smo zapravo zasuti njihovim suprotnostima. Tuga je suprotnost sreći. U školi ljubavi sretni smo onoliko koliko poštujemo svoj pravi identitet, a tuga je povezana s našim zaboravom. Suprotnost uzbuđenju je dosada. Kad se dosađujemo mislimo da nemamo prilike davati ljubav; zato postajemo ravnodušni i tupi. Ne vidimo sve prilike koje nam se pružaju. Suprotnost je aktivnosti pretjerana neaktivnost. To znači da omalovažavamo povoljne prilike, poričemo ih ili ih doživljavamo kao neprilike. Razmislite o sigurnosti nasuprot nesigurnosti. Kad se osjećamo sigurnima mislimo da se nalazimo na pravome mjestu u pravo vrijeme i osjećamo se zaštićenima.

Nesigurnost dovodi do suprotnih osjećanja, kao što su zbunjenost i strah. Ovakav je mentalitet prikriveni ateizam jer zaboravljamo da je Gospodin uredio stvari čak i ako uvijek ne shvaćamo razlog. Gospodin ne ide na odmor, ne zanemaruje nas niti ima miljenike. Uvijek duboko voli svaku dušu i uređuje izazove i avanture za svakoga od nas. Oslanjanje na zamjene za ljubav znači da još nismo dovoljno gladni. Glad je prisutna, ali je pokušavamo utažiti neprimjerenim zamjenama. Od toga nema nikakve koristi. Ako vam je rezervoar za gorivo prazan, ne možete očekivati da ćete moći voziti automobil ako u njega sipate vodu. Voda će napuniti rezervoar, ali auto se neće pokrenuti. Slično tome, ne možemo očekivati da ćemo biti sretni u duhovnom životu ispunjavajući se stvarima koje ne uvažavaju našu pravu svrhu i identitet.

Međutim, podsjetimo li se da smo stvoreni za ljubav i da smo duboko voljeni, ponovno ćemo osjetiti sreću, uzbuđenje, aktivnost i sigurnost dok čekamo dodatno razumijevanje i podršku. Bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo, uvijek postoji mnogo načina na koje možemo iskusiti i pružiti ljubav. Zamislite ljude koji pokušavaju tu ljubav pronaći na relativan ili privremen način, koji je zapravo požuda. Suočit će se s brojnim zaprekama i neće se isticati u ovoj školi. I što se događa nakon nekog vremena? Kad netko sluša neki predmet u školi ali ne shvaća gradivo, nakon nekog vremena odustat će, a možda će poželjeti napustiti školu. Ljudi koji obavljaju razne aktivnosti i idu odredenim religijskim putem također će odustati od svojih ciljeva ako nekako ne krenu brže i ne napreduju.

Napustit će instituciju ili predavanja. Pobjeći će od onoga što bi im moglo pomoći da steknu potpunu slobodu. Trebamo imati na umu da je svaki dan prilika za učenje lekcije i život uvelike postaje uzbudljiviji jer se počinjemo zaljubljivati u svakoga s kim dolazim u dodir, i vidimo koliko osvježavajuće i okrepljujuće takve razmjene mogu biti. Ne marim tko je tko jer je svatko jedinstven aspekt Gospodina, sastavni djelić istoga Boga. U svakom odnosu možemo iskusiti duboku kvalitetu postojanja dok nešto dijelimo, ma kako malo to bilo. Samo razmislite o tome da je svatko stvoren za ljubav, da ste vi stvoreni za ljubav i da je jedini pravi ljubavnik Majka-Otac Bog. Odnosi u svom najdubljem izrazu usredotočeni su na Boga i povezani s ljubavlju, što umanjuje mogućnost smetnji ili stalnih briga.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Veza između ljubavi i sreće

Veza između ljubavi i sreće

Da bismo pristupili svojoj čovjekoljubivosti i duhovnosti, moramo prihvatiti da po svojoj prirodi volimo i da smo sposobni utjecati na druge ljubavlju. Da imamo barometar koji bi mogao utvrditi razinu sreće i ispunjenosti u životu, rezultat bi bio neposredno povezan s tim koliko funkcioniramo kao nositelji ljubavi. Na primjer, prihvatimo li da smo po svojoj prirodi bića koja vole, nikakav nedostatak materijalnih pogodnosti ne bi nas mogao spriječiti da dijelimo tu ljubav. To jednostavno znači da bismo imali drukčije polje djelovanja u kojem bismo iskusili tko smo i dijelili ono što imamo. Prihvatimo li da smo doista stvoreni za ljubav, nije važno kakve bi nas poteškoće mogle snaći. Jednostavno ćemo ih prihvatiti kao priliku da uhvatimo ljubav i dajemo ljubav.

Kad god nam se ukaže prilika, želimo da nam ona pomogne pronaći put razmjene ljubavi. Sve ćemo aktivnosti i emocije vidjeti kao razmjenu ljubavi ili vapaj za ljubavlju. Vidimo različite oblike zabrinutosti. Neki ljudi imaju brojne obveze, a neki nijednu. Oni koji su u prilici obavljati mnogo toga zabrinuti su jer su u nedoumici kako će izvršiti sve svoje zadatke. S druge strane, oni koji nemaju nikakvih izazova u životu brinu i dosađuju se. Oni koji imaju djecu zatrpani su odgovornostima koje roditeljstvo sa sobom nosi. Oni koji nemaju djecu katkad pate zbog želje da brinu o djeci. Oni koji su u braku katkad su uznemireni jer se supružnik ne ponaša uvijek u skladu s njihovim očekivanjima. Samci ponekad pate jer nemaju bračnog druga.

Međutim, prihvatimo li da se nalazimo u školi ljubavi, brige će proizlaziti iz prekrasnih mogućnosti da se uključimo u proces sadhana-bhakti, duhovne aktivnosti. Željet ćemo zaokupiti svoj um i osjetila u kojem god se polju djelovanja nalazili i željet ćemo sve to ponuditi Gospodinu. Kako budemo sve više shvaćali da smo stvoreni za ljubav, onda ćemo, dok budemo meli pod, prali suđe, čistili dvorište ili brinuli o svom autu, osjetiti određenu sreću jer ćemo sve te aktivnosti obavljati s ljubavlju i brigom. Zaboravimo li da smo stvoreni za ljubav, onda će nam sve te uobičajene djelatnosti, koje su dio “normalnog” života, biti teške. Nećemo prepoznati da nam se kroz obavljanje tih dužnosti pruža prilika da dajemo i primamo ljubav.

nastavak teksta

Dok zarađujemo za život, brinemo o svome zdravlju ili obavljamo religijske aktivnosti, naći ćemo brojne mogućnosti da volimo sebe, svoje pravo “ja”. Zapravo, imamo mnogo prilika da Božjoj ljubavi kažemo “da”. Dok se molimo, meditiramo i slično, pruža nam se prilika da pojačamo vizije ljubavi. Kako idemo sve dublje i dublje u svom duhovnom razvoju, glazba doista postaje umilnija, a meditacija na naš dom u duhovnome svijetu, prebivalištu bezuvjetne ljubavi, postaje sve istaknutija u našem životu. Ovakav se način života pretvara u prirodan način života. Kad naše misli postanu čiste, počinjemo osjećati povezanost s duhovnim kraljevstvom. No to će se dogoditi tek onda kad svoju okolinu budemo sve više gledali kao katalizator različitih izraza ljubavi.

Većina ljudi pokušava pronaći duboko ispunjenje u materiji. Neki ga pokušavaju pronaći u drugoj osobi, što očito vodi u probleme. Onaj tko misli da mu jedna osoba može pomoći da iskusi potpunu puninu u ljubavi prikriveni je ateist. Takvi ljudi zapravo smatraju da im druga osoba može biti Bog. Uostalom, želimo ostvariti odnose kako bi nas druga osoba, zbog velike ljubavi, podsjećala na Gospodina, i kako bismo mi nju podsjećali na Gospodina. Trebali bismo težiti za takvom visokom razinom odnosa sa svojim mužem ili ženom, s prijateljima, djecom, čak i radnim kolegama. Sve dok se ne upustimo u grješne aktivnosti, čak bi i naš posao ili služba trebali biti prilika da se više posvetimo školi ljubavi i njezinim nagradama.

Zatvori

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Proces

Proces

Malo je djela u suvremenoj svjetskoj književnosti koja su me u tolikoj mjeri zapanjila i ispunila stanovitom jezivom slutnjom, kao knjige slavnog i neurotičnog čehoslovaka, Franca Kafke. Taj hipersenzibilni, boležljiv čovjek u plimi rastućeg tehnokratizma, na pragu velikih evropskih ratova i revolucija, kao da je bio izabran od viših sila da prenese univerzalnu arhetipsku poruku o vječnoj nevolji svih nas koji smo zalutali u ovaj iluzorni materijalni svijet. Prilikom čitanja njegove pripovijesti „Proces“ većina senzibilnih i suptilnih čitatelja će osjetiti kako smo, konačno, svi mi u procesu, kao igračke viših sila u žrvnju vlastite sudbine, unaprijed beznadno osuđeni.

Glavni lik te pripovjesti neki je poluanonimni, prosječan građanin kakvih ima na tisuće i kojeg nitko, osim same smrti, nikada ne bi našao u masi istovjetnih pojedinaca. Taj se građanin odjednom nalazi optužen za nešto nedefinirano, ali vrlo ozbiljno i pomalo zbunjujuće. Proces započinje i on je primoran redovito odlaziti u nekakve apsurdne, fantazmagorične sudnice gdje su porota, tužitelji, branitelji, sudac i razne druge osobe prisutni, ili kao dio sustava ili kao optuženi. Sve je poput snoviđenja, ali istovremeno mučno i ozbiljno prijeteće. Kroz cijeli proces naš junak argumentira, buni se protiv suđenja, brani se unajmljujući odvjetnika koji ga, naravno, ohrabruje da će sve biti u redu. Nesretnik se bori na mnoge načine, kao da se želi probuditi iz ružnoga sna, ali proces je već uzeo maha i ništa ga više ne može zaustaviti.

Nemilosrdno i uporno, tužitelji stežu svojim nepobitnim optužbama uže oko njegova vrata. Bespomoćni optuženik pruža svoj posljednji otpor, lagano se prepuštajući sudbini, uviđajući neizbježan poraz u tom tragikomičnom slučaju. Na kraju ove duge i uzaludne borbe, on se predaje u ruke svojim egzekutorima, do posljednjeg trenutka ne shvaćajući poantu ove besmislene igre u kojoj se zabunom našao. Razlog zašto su ove neobične knjige prevedene na većinu svjetskih jezika, te zauzimaju mjesta u nebrojenim domovima i knjižnicama, zašto se obrađuju u mnogim školama Zapada, i zašto nakon Kafke, kafkijansko jezivo i morbidno raspoloženje, njegov mračni, fantazmagorični stil dominira u intelektualnom stvarateljstvu ovih nekoliko desetljeća (osobito u književnoj, filmskoj i likovnoj umjetnosti), možemo pronaći u jednostavnoj životnoj činjenici da svaki pojedini čovjek koji se rodi — mora i umrijeti.

Naša ‘sveznajuća’ suvremena znanost još nije otkrila slučaj koji je izbjegao tom neumoljivom zakonu prirode. Stoga, proces je situacija svakoga od nas: duga i uzaludna borba sa snom koji ne prestaje, koji nas sigurnom rukom vodi u susret sa smrću. Da bi dobili potpuniju i jasniju sliku navest ću izjave samospoznatih mudraca koji o ovom predmetu posjeduju superiorno znanje. Oni citiraju Vede, najstarije spise svijeta, koje datiraju od prije pet tisuća godina. Tako nas Vede poučavaju da smo svi mi, živa bića koja se nalaze u ovom materijalnom svijetu, jednom odlučila napustiti duhovni svijet, Božje kraljevstvo i tako, vlastitom željom, pali iz vječnoga blaženstva u svijet materije kojim dominira ‘samsara’, tj. zakon neprestanog kruženja kroz rođenja i smrti.

nastavak teksta

Vede govore da dušu, koja napušta Boga i duhovni svijet, prožima duboki osjećaj straha i nesigurnosti kada ulazi u svijet materije, svijet smrti. Njezina lutanja kroz kraljevstvo iluzorne materijalne energije (maye) ispunjena su neprestanom tjeskobom, strahom i ludilom, baš kao u suludim životima kafkijanskih figura. Svaka duša koja je pala u ovaj materijalni svijet po zakonu materijalne prirode dobija jedno od 8 400 000 vrsta tijela, koja se na sanskritu (najstarijem jeziku svijeta) nazivaju yantre. Svako pojedino od tih tijela neizostavno podliježe procesu kojeg je i Kafka opisao. Sa samim našim rođenjem dolazi i presuda: bolest, starost i smrt. Iako se svim mogućim sredstvima i načinima pokušavamo oduprijeti ovom nemilosrdnom zakonu materijalne prirode, smrt nam grubo i bez imalo milosti skida životnu masku s kojom smo se tako duboko srasli.

Još jedna uloga na sceni kozmičke zablude je svršena, još jedan proces je izgubljen. I tako iz života u život. Do kada? Sve ovisi o nama. Budući da smo taj proces proživjeli u nebrojenim prijašnjim životima (a i sada ga ponovno proživljavamo), nije neobično da nas prožimaju trnci i neke crne slutnje prilikom čitanja Kafkinog „Procesa“. Iako se Franc Kafka često smatra dekadentom, pesimistom mračnog kruga koji uključuje još i E. A. Poa, C. Baudlera itd., on je na neki način bio medij koji je progovorio u ime svih živih bića koja pate u beskrajnom krugu samsare. Kafka je svojim arhetipskim, simboličkim jezikom dodirnuo vječni kozmički logos, što je učinilo njegovo književno djelo univerzalnim i trajnim. Međutim, ako postoji djelo koje svojom tematikom ne samo da dodiruje ovaj vječni kozmički logos, nego je i sastavljeno od njega, tj. implicira u sebi savršeno duhovno znanje, onda ono predstavlja savršenstvo literature koja neće nikada izblijedjeti. U vlastitoj potrebi za savršenom literaturom imao sam mnogo sreće. Moje otkriće je Bhagavad-gita, a njezin poklon je put koji zauvijek vodi izvan labirinta kafkijanskog pakla.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Bogatstvo izvana ili iznutra? (drugi dio)

Bogatstvo izvana ili iznutra? (drugi dio)

Naročito granice njegovih duhovnih moći neposredno određuju sposobnost za uzvišena uživanja. Ukoliko su one uske, uzaludna će biti sva naša nastojanja izvana, beskorisno će biti ono što za njega mogu učiniti ljudi i sreća jer neće biti u stanju prekoračiti mjeru uobičajene poluživotinjske ljudske sreće i uživanja – on ostaje osuđen na senzualna uživanja, na odan i vijeran obiteljski život, na ispraznu i vulgarnu razonodu. Čak ni obrazovanje ne može mnogo promijeniti taj vidokrug, mada daje neke (diskutabilne) rezultate, jer najizvrsnija, najviša, najraznovrsnija i najtrajnija upravo su duhovna uživanja koja kulminiraju u ljubavi prema Bogu. Ova uživanja uglavnom ovise o duhovnoj moći ili kapacitetu koji ovisi o našoj zrelosti i pratećoj odlučnosti, a u najvišim instancama isključivo ovise o onom što se zove Božja milost.

Bez milosti nemoguće je dobiti ljubav prema Bogu, a bez te ljubavi vrlo je teško vinuti se u istinske duhovne sfere, u one najviše — upravo nemoguće. No bez obzira na te najviše ciljeve, do sada je već jasno koliko mnogo naša sreća ovisi o onome što jesmo, o našem individualitetu. Međutim, većina ljudi, ipak, obraća pažnju samo na sudbinu, samo na ono što imamo, ili na ono što predstavljamo, tj. na našu ulogu. Prevrtljiva sudbina može se promijeniti na bolje ili na gore, ali brahmana, ili onaj tko posjeduje unutarnje bogatstvo, neće se puno obazirati, očekivati ili zahtijevati od nje. S druge strane, jadnik ostaje jadnik, budalast do svoje smrti, makar živio u najraskošnijem kraljevstvu, ili pak, u samom raju okružen blistavim polubogovima. Da je za našu sreću i naše zadovoljstvo subjektivno nesrazmjerno važnije od objektivnog, potvrđuje se u svemu – počevši od toga da je glad najbolji začin za jelo i da starac ravnodušno gleda boginju mladića, a svaki zdrav prosjak sretniji je od bolesnog kralja.

Ono što je čovjek sam po sebi, a prati ga u samoći, što mu nitko ne može dati ili oduzeti, za njega je bitnije od svega onoga što posjeduje, ili što može biti u očima drugih. Iz tog razloga Bhagavad-gita kazuje da su učenost, devocija prema Krišni, strogost, milostivost, tolerancija, čistoća itd. jedino bogatstvo brahmane, jer to je unutarnje i moralno bogatstvo koje uvijek ide s njim i nitko mu ga ne može otuđiti ili uništiti, kao što se može uništiti bilo koje vanjsko ili materijalno bogatstvo. Čovjek pun duha i razvijene svjesnosti se i u potpunoj samoći izvanredno zabavlja svojim mislima, meditacijom ili molitvom, dok budalu ni neprestana promjena drušva, novih i najnovijih predmeta, prizora, šetnji i zabava nije u stanju obraniti od mučne dosade. Barem malo spiritualan, umjeren i miroljubiv čovjek može biti zadovoljan i u neimaštini, dok pohlepnog, zavidnog i zlog ne zadovoljava nikakvo bogatstvo. Kada bi pohlepni čovjek osvojio čitav svijet, lakomim bi očima gledao na druge planete. Nasuprot tome, duhovno bogata osoba, naročito ona u dodiru s Bogom, neprestano uživa izvanredan, duhovno imanentan individualitet i zadovoljstvo unutar sebe.

Njima većina užitaka kojima masa teži sasvim je suvišna, čak ih smatraju tegobnim smetnjama. Tako je i Sokrat, ugledavši luksuzne predmete koji su bili izloženi na prodaju, primjetio: „Koliko mnogo ima onoga što mi nije potrebno“. A u svim monaškim i duhovnim tradicijama oni koji su krenuli putem duhovnog svršenstva; prema potpunoj duhovnoj punini i potpunoj svjesnosti Boga, obavezno uzimaju zavjet siromaštva ili odvojenosti, kao što kaže Gita, ističući odricanje i nevezanost, dakle potpuno se opredjeljujući za unutarnje bogatstvo, zanemarujući materijalni prosperitet i program. Prema svemu tome, za našu životnu sreću apsolutno prvo i najbitnije je ono što jesmo, naša osobnost i karakter, jer oni djeluju neprestano i u svim okolnostima. Osim toga, to nije, kao bogatstvo i položaj, toliko podložno sudbini i ne može se otrgnuti od nas. Ustvari, prema drevnim Vedama, duhovne i moralne odlike koje smo kutivirali tokom života neposredno utječu na naša buduća rođenja u procesu reinkarnacije, zadržavaju se i uzdižu nas u sve više sfere egzistencije, kao na primjer, u svjetove viših bića i polubogova.

nastavak teksta

One su poput ušteđevine u zlatu čije nam kamate omogućavaju boravak u luksuznim hotelima. I budući da je čitav svemir zamišljen kao pedagoška ustanova za tretiranje buntovnih, egocentričnih i moralno izgubljenih, upravo su moralnost, pobožnost i rad na sebi put prema savršenstvu i slobodi. Na osnovu toga duhovno bogatstvo i uzvišen, spiritualan individualitet vrijednosti su koje se mogu nazvati apsolutnim, nasuprot čisto relativnoj vrijednosti kategorija, kao što su položaj, bogatstvo, moć, slava itd. Otuda slijedi, također, da je čovjek daleko manje podložan sudbini i vanjskim okolnostima nego što se to zapravo misli. S druge strane, svjetlucavo bogatstvo, tj. veliko izobilje malo pomaže našoj sreći. Zato se mnogi bogataši osjećaju nesretnima; oni su bez duhovnog razvoja, bez znanja, bez viših ciljeva i potreba i, stoga, bez ikakvih objektivnih interesa, istinski umni i duhovni univerzumi potpuno su nepristupačni, što čovjeka osuđuje na dosadu i tupost poluživotinjskog životarenja.

Dok je takav čovjek zauzet npr. borbom za profit među konkurentima ili potrebom za seksom, gdje mu je životna volja neposredno pobuđena, on je, da tako kažemo, u svom elementu i vrijeme mu brzo prolazi. Međutim, kada nema što raditi ili ima previše vremena, hvata ga mučna dosada i nervoza. Iz tog razloga takvi se ljudi zapliću u bezbroj aktivnosti, bojeći se viška vremena i svog šupljeg individualiteta. Iako tako uporno bježe od dosade, ova ih hvata na sve strane, što je naročito vidljivo nedjeljom poslijepodne, kada postaju bespomoćne žrtve te bolesti. Tokom vožnje u vlakovima ili autobusima oni pomažu jedni drugima igrajući karte, koje, s mogućnošću profita, dodiruje ili uzbuđuje pohlepu, tj. volju i tako sve postaje vrlo interesantno. Ako u vlaku nema društva i ne mogu zaspati, onda će uzdisati pod teretom dosade, paliti mnoge cigarete i bubnjati prstima, neznajući kamo sa sobom. Ono što bogatstvo može pružiti, i pored zadovoljenja stvarnih i prirodnih potreba, neznatno utječe na naš stvarni osjećaj ugodnosti i sreće.

Naprotiv, ovaj osjećaj ometaju mnoge i neizbježne brige povezane s održavanjem velikog imetka. Ne treba niti spominjati kako se svatko na bogatstvo brzo navikne, pa se osjeća kao da ga i nema, a prepoznaje ga tek kada ga gubi ili ga nešto ugrožava, onda se plaši i strahuje za imovinu (čega je lišen onaj tko tog bogatstva nema). Ipak ljudi se tisuću puta više trude da steknu bogatstvo nego duhovni razvoj, dok je sasvim izvjesno da ono što čovjek jest, ili koji nivo svijesti ima, daleko više doprinosi našoj sreći nego ono što ima ili što predstavlja u društvu, tj. koju ulogu igra. Zbog toga i vidimo tolike ljude, koji neumorno i vrijedno rade kao mravi, od jutra do sutra, da bi povećali svoje bogatstvo. Osim toga, oni ne znaju i ne vide ništa iznad uske sfere novca: njihov je duh prazan i, stoga, neosjetljiv za sve drugo. Njima nisu dostupna viša duhovna uživanja, koja uzaludno pokušavaju nadoknaditi prolaznim osjetilnim uživanjima, što traju kratko i često koštaju mnogo novaca. Na kraju će, kao rezultat svog životnog djela, ukoliko im se sreća osmjehne, pred sobom gledati veliku hrpu novca, koju potom ostavljaju nasljednicima, da bi je isti uvećali ili protratili.

Jedan takav životni put, mada vođen s vrlo ozbiljnim i važnim izrazom, upravo je glup kao i onaj koji je za simbol imao kapu sa zvončićima dvorske lude. Dakle, za čovjekovu životnu sreću najbitnije je ono što ima u samome sebi; ako je to šuplje i vulgarno, takva će mu biti i sreća. A ako je, s druge strane, to uzvišeno, čisto i plemenito, ako je to ono vrhunsko, naime moralna čistoća i bhakti – predanost i ljubav prema Bogu, onda takva sreća neće znati granice, po kvaliteti i kvantiteti. Samo zahvaljujući tome što je za sreću najbitnija svjesnost tj. ono što imamo u sebi, većina onih koji su lišeni borbe s nevoljom osjećaju se, u suštini, isto tako nesretnima kao i oni koji se još uvijek s nevoljom bore. Praznina uma, plitkost svijesti i siromaštvo duha pobuđuje ljude da traže društvo sebi sličnih, a to je zato jer, kao što kaže stara latinska poslovica: „similis simili gaudet“ ili „Sličan se sličnom raduje“.

Tada počinje zajednička hajka za zabavom i razonodom, koje prije svega nalaze u senzualnim uživanjima i zadovoljstvima i najzad — u razvratu. Izvor užasnog raspiništva, zahvaljujući kojem mnogi bogati nasljednici, često za nevjerovatno kratko vrijeme, protrate veliki dio nasljedstva, ustvari nije ništa do samo dosada, koja potiče od upravo opisanog siromaštva i praznine duha. Osobe izvanjski bogate, ali u duši siromašne, uzaludno teže k tome da unutarnje siromaštvo nadoknade izvanjskim bogatstvom. Oni nalikuju starcima koji se pokušavaju pomladiti družeći se s mladim djevojkama. Oni koji se odaju rasipništvu unutarnje siromaštvo na kraju dovodi i do vanjskog siromaštva. Kao što kaže mudri stih iz Dhamapade: bilo gdje da ideš, tvoj um ide s tobom, a tvoj um je kao tvoj individualitet, oni te prate uvijek i svugdje, i njima je obojeno sve što vidiš, sve što doživljavaš, misliš, želiš ili osjećaš. Stoga, ima li što važnije od rada na sebi, unutarnjeg i duhovnog života? S informacijama o vrhunskom unutarnjem, duhovnom bogatstvu, bhakti i svjesnosti Boga, Bhagavad gita nam snažno poručuje da nema.

„Ali onaj tko nalazi zadovoljstvo u jastvu, tko je svoj ljudski život posvetio samospoznaji i tko je potpuno zadovoljan samo u jastvu, nema dužnosti“. B.G. 3. 17

„Takva oslobođena osoba ne osjeća privlačnost prema materijalnom osjetilnom zadovoljstvu, već uvijek u sebi uživa u transu. Na taj način samospoznata duša uživa u neograničnoj sreći jer se usredotočuje na Svevišnjeg.“ B.G. 5. 21

„Onaj tko nalazi sreću u sebi, tko aktivno uživa u sebi i čiji je cilj unutarnje prirode, savršeni je mistik, oslobođen je u Svevišnjem i na kraju dostiže Svevišnjeg.“ B.G. 5 .24

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Pravi učitelji mogu nadahnuti svoje učenike

Pravi učitelji mogu nadahnuti svoje učenike

Ima toliko mnogo učitelja koji poznaju filozofiju i teologiju, no kako nisu istinski posvećeni poučavanju, ne mogu nadahnuti ljude duboko u srcu. Ne zaboravite, u školi ljubavi nema varanja. U materijalnim školama, neki u zadnji čas nabubaju gradivo ili čak polože ispit bez učenja. Jednostavno daju učitelju ono što traži. Učitelji koji samo traže da se gradivo ispriča na određen način, a da učenik ne shvati suštinu, varalice su. Njihovi učenici neće naučiti ništa drugo, osim što će usvojiti sklonost varanju. Mnogi diplomiraju u takvoj školi kao vješti prevaranti. Ovladali su umijećem učenja, ali shvaćaju vrlo malo, dok se pretvaraju da znaju tako mnogo.

Mogu proći sve ispite i testove na takav način da se čini kao da su učenje shvatili vrlo ozbiljno. Dakako, to se može dogoditi samo kad učenici imaju učitelja prevaranta, jer takvi učitelji nagrađuju učenike prevarante. Međutim, kod pravog učitelja učenici se ne mogu izvući ovako varajući. Pravi će učitelj pokazati koliko učenik razumije tako da bi mogao pravilno naučiti gradivo. Međutim, da bi prepoznao i pobudio ljubav u drugima, učitelj mora u sebi imati ljubavi. Zbog toga ne možemo varati u školi ljubavi. U drugim školama može se činiti da jedan učenik vrlo marljivo uči, i čak dobije dobru ocjenu, iako ne koristi sve svoje sposobnosti.

U drugom slučaju, učenik, izvana gledajući, nije tako dobar i ne dobiva dobre ocjene, ali ulaže veći napor i koristi sve svoje sposobnosti. Učitelj kojemu su važni samo izvanjski rezultati brzo će prvome učeniku dati visoku ocjenu, a drugome slabiju, ne uzimajući u obzir druge čimbenike. Međutim, mnogi učitelji shvaćaju da je nečija “petica” kvalitetnija od druge “petice” jer se jedan učenik više trudi od drugoga i da se doista udubio u suštinu gradiva. Netko može biti inteligentniji i lako položiti ispite, ali mu kasnije u životu to gradivo neće puno značiti. Drugi se učenik može više truditi da dobije dobru ocjenu, ali se istinski udubio u gradivo.

U duhovnosti su ti čimbenici od suštinske važnosti. Gospodin gleda naše mogućnosti i sposobnosti. Shvaća sva naša ograničenja i prosuđuje nas po tome koliko istinski koristimo ono što imamo. Ova je škola ljubavi divna. U materijalnom se svijetu moramo neprekidno suprotstavljati raznim napadima, ali nas škola ljubavi podsjeća na našu višu svrhu. Čak i ako naizgled nemamo dovoljno novca, zdravlja ili podrške, shvaćamo da to na koncu i nije važno jer duhovni ratnik zna da ništa ne može zaustaviti Božju ljubav. I ništa nas ne može spriječiti da dajemo ljubav što je moguće više. Svaki je trenutak prilika da dajemo i primamo više ljubavi.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Bogatstvo izvana ili iznutra? (prvi dio)

Bogatstvo izvana ili iznutra? (prvi dio)

Jednom u dalekoj Indiji neki je brahmana obožavao velikog i moćnog poluboga Šivu kako bi od njega dobio blagoslov. Nakon dugih i mukotrpnih rituala veliki se polubog napokon pojavio i kada je čuo njegove želje, savjetovao mu je da se obrati Sanatani Goswamiju, velikom mudracu iz Vrindavana.

Zahvalan i radostan, brahmana se odmah uputio u sveti grad Vrindavan na obalama svete rijeke Jamune, gdje je ubrzo pronašao Sanatanu Goswamija zaokupljenog dubokom meditacijom na sveta imena – Hare, Krišna i Rama. Brahmana se, sa svim poštovanjem, obratio Sanatani i obavijestio ga kako mu je Šiva savjetovao da se obrati njemu i traži od njega blagoslove.

Snatana je imao kod sebe čarobni kamen koji je držao na smeću. Na molbu siromašnog brahmane, Sanatana mu je dao čarobni kamen i brahmana je bio vrlo sretan. Sada je mogao dobiti onoliko zlata koliko je htio, jednostavno dodirujući metalne predmete čarobnim kamenom. Ali nakon što je napustio Sanatanu pomislio je: “Ako je čarobni kamen najbolji blagoslov, zašto ga je Sanatana Goswami držao na smeću“? Razmišljajući o tome brahmanina je radost pomalo nestajala, a um mu je obuzimao sve veći nemir. Napokon se vratio i upitao mudraca: „Gospodine, ako je ovo najbolji blagoslov, zašto ste dragulj držali ne smeću?“

S prodornim pogledom i tajanstvenim smješkom, mudrac je odgovorio: „Postoje daleko vrijednije stvari od tvoga zlata i obilja, jesi li spreman da ih primiš?“ Brahmana promuca – da… I mudrac je tražio da najprije baci kamen u Jamunu, kao preduvjet za učenje životne mudrosti i duhovnog života.

„Sreća nije jednostavna stvar,
vrlo ju je teško pronaći u sebi,
a nemoguće — na nekom
drugom mjestu.“
— Chamfort

Zaista, gdje se nalazi sreća? Je li u materijalnom ili duhovnom bogatsvu, je li izvana ili iznutra? Prije nego se upustimo u ova razmatranja navesti ću još jedan tradicionalni primjer, ovaj puta iz budhističke tradicije. Naime, jedan stih iz Dhamapade, budističkih moralnih uputa, veli da onaj tko nije pobijedio svoj um i sprijateljio se s njim, može otići u selo, šumu, grad, planinu, pećinu itd., i uvijek će biti sa svojim neprijateljem i patiti u njegovom društvu.

nastavak teksta

U ovom ću eseju govoriti o nesumnjivim prednostima unutarnjeg, duhovnog bogatsva, osobnim prednostima mudrosti i velikog srca, te duhovnim sklonostima nad bilo kojim materijalnim bogatstvom ili stanjem. Prema pravim osobnim prednostima, velikom duhu i velikom srcu, sve prednosti položaja, podrijetla, pa čak i kraljevskog roda, bogatstva i slično, odnose se kao filmski kraljevi prema stvarima. Dok filmski kraljevi možda jedanput u životu na kratko uživaju i uzlete u toj ulozi, pravi kraljevi cijeli su život takvi, bez otriježnjujućeg vraćanja u svakodnevni život.

A svakako je za blagostanje čovjeka, pa čak i za čitav način njegova života, očito najvažnije to što postoji ili se događa — u njemu samom. Naime, u tome se neposredno nalazi njegovo unutarnje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, koje se, prije svega, javlja kao rezultat njegovog osjećanja, volje i mišljenja, dok sve ono što se nalazi izvan, ima samo posredan utjecaj. Zbog toga se iste vanjske pojave i okolnosti na svakog odražavaju sasvim različito i u istoj sredini svaki čovjek živi u nekom svom, drugom svijetu. Budući sa svaki čovjek neposredno doživljava samo vlastite predstave, osjećanja i uzbuđenja, vanjske stvari utječu na njega tek ukoliko daju povod za ta psihička stanja.

Svijet u kojem živi svaki čovjek, prije svega, ovisi od toga kako ga sam sebi predstavlja. Tako ljudi stječu različite predodžbe o svijetu već prema svojim specifičnim osobnostima; za jedne je siromašan, prazan i jednoličan, a za druge bogat, interesantan i vrlo značajan. Netko, na primjer, zavidi drugima na zanimljivim događajima koji su im se dogodili u životu, a zapravo bi trebao da im zavidi na daru shvaćanja koji je tim događajima dao značaj kakav ga ima u svom opisu; jer jedan isti događaj koji se tako interesantno predstavlja u nečijem svjesnom i budnom umu, u predstavi nekog običnog čovjeka bio bi samo neprivlačna scena iz svakodnevnog života. Tako, na primjer, kada se čita neka poezija, koja se očigledno zasniva na stvarnim događajima, budalasti čitatelj će zavidjeti pjesniku na objektivnom događaju, umjesto na maštovitosti koja je od prilično banalanog događaja nečinila nešto tako veliko i lijepo. Poznata izreka glasi: „Ljepota je u očima promatrača, ne u predmetu“, tj. ljepota je u subjektu, ne u objektu.

Tako će, na primjer, požudan mladić u lijepoj djevojci vidjeti objekt za svoje sebično osjetilno uživanje, dok će pas vidjeti možda neprijatelja ili kosti i meso, starac njegovateljicu ili medicinsku sestru, a isposnik ili bhakta vječnu dušu zarobljenu u materijalnom tijelu. Svatko, kuda god da se okrene, vidi svoje stanje svijesti. Pa tako melankolik vidi tragediju tamo gdje sangvik opaža samo interesantni konflikt, a flegmatik nešto beznačajno.

Sve ovo ima korijen u tome što se svaka stvarnost, tj. svaka ostvarena sadašnjost, sastoji od dva dijela, subjekta i objekta, mada se oni nalaze u tako neophodnoj i tijesnoj vezi, kao što se kisik i vodik nalaze u vodi. Jdnostavnije rečeno; svatko se nalazi u svojoj svijesti kao u svojoj koži, i živi neposredno samo u toj istoj svijesti kao i u svome tijelu, koje mu je sudbina dodijelila – stoga mu se i ne može previše izvanjski pomoći.

Iz tog razloga prava se humanitarna pomoć ne nalazi u materijalnoj pomoći, gdje se mijenjaju samo izvanjske okolnosti, nego u pomoći promjene svijesti, koliko je to moguće, jer je to suštinska promjena koja, ako se ostvari, čovjeku podaruje neizmjerna dobra. Prema Vedama, Božji nas zakoni stavljaju u svijet i situacije koji odgovaraju našim nivoima svijesti, psihičkim stanjima i raspoloženjima. Stoga su svijet i okolnosti u kojima živimo odraz naše svijesti i naših želja. Stoga, ako promijenimo naš nivo svijesti i želje, promijenit će se i sredina koja nas okružuje. Stoga je najvažnije za sve nas raditi na sebi, na vlastitoj svijesti, željama ili srcu, no budući da je to za većinu prilično teško, svijet se i ne mijenja toliko često. Gledajući izvana, svijet je poput kazališta u kojem netko glumi ministra, netko savjetnika ili profesora, netko slugu, vojnika, generala, svećenika itd.

Ali ove razlike imaju samo vanjski karakter, dok u unutrašnjosti, kao jezgro jedne takve pojave, kod svih se skriva jedno te isto – ubogi komedijant sa svojom bijedom i nevoljom. Razlike u položaju i bogatstvu svakomr pružaju priliku da odigra svoju ulogu, kojoj se obično pridaje previše pažnje, ali nikako ne garantiraju količinu sreće i kvalitet svjesnosti. Štoviše, iza svih tih razvikanih uloga i maski skrivaju se mali bijednici koji strahuju za svoju probavu, drhte pred mnogim opakim bolestima, tolikim nevoljama i bijedama ovoga svijeta. Svjesnost, individualitet, sreća i zadovoljstvo imaju mnoge progresivne, evolutivne stupnjeve koji se ni u kom slučaju ne određuju položajem i bogatstvom čovjeka, tj. njegovom ulogom.

Jer sve što za čovjeka postoji i sve što se događa, uvijek je neposredno prisutno samo u njegovoj svijesti i događa se za njega. Tako najsuštinskije značenje prirode samog doživljavanja i spoznavanja (koja ovisi o znanju i nivou svijesti) neke materijalističke osobe, vrlo je siromašno u usporedbi sa sviješću nekog vedskog mudraca, koji u samoći svoje pećine, za svakoga hladne i zastrašujuće, beskrajno uživa družeći se s Bogom, kušajući vječnost i duhovno carstvo unutar svoje meditacije; ili čak u poređenju sa svjesnošću jednog Servantesa koji je pisao Don Kihota u neudobnom zatvoru. Svatko sa sobom nosi svoj um i individualnost, bez obzira gdje ide, i nitko ne može izaći iz svoje individualnosti i njezinih granica, kao što životinja u svim prilikama u koje je čovjek stavlja, ostaje ograničena tim okolnostima…(nastavlja se)
Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Samilost

Samilost

Samilosni ljudi zanemaruju/zaboravljaju svoj osobni interes kako bi pomagali drugima. To je veoma uzvišena razina. Da, možemo početi vježbati na našoj razini napretka tako što ćemo se potruditi da razumijemo značenje samilosti i potom djelovati prema tom razumijevanju. Prabhupada nam je rekao da djelovanje u znanju daje spoznaju. “Osoba koja nije u stanju podnositi tuđu nevolju naziva se samilosnom”, kao što je rečeno u Nektaru uputa, samilost i ljubav za sva živa bića pečat su svjesnosti Krišne. Najveća je patnja ne znati vlastiti izvorni položaj vječnog Krišninog sluge.

Živa bića još od pamtivjeka lutaju ovim materijalnim svijetom. Samo ih milost bhakte može osloboditi. No ako tu milost ne prenesemo na samilostan način, ljudi je neće biti voljni prihvatiti. Smatrat će da ih bhakte osuđuju i da na silu žele promijeniti njihov život. Korisno je da bhakte steknu odgovarajuće komunikacijske vještine kako bi svjesnost Krišne dijelili na uravnotežen način i također da budu s vaišnavama, a da ih ne vrijeđaju ili ranjavaju. Idealno vaišnavsko društvo zasnovano je na načelu samilosti. Ono što je predstavljeno u ovoj knjizi nije puko teorijsko znanje ili analiza duhovne teme, već nešto od suštinskog značaja što se treba primijeniti u praksi.

“No nitko ne zna kako se samilost treba primijeniti. Samilost prema odjeći utopljenika je besmislena. Čovjek koji je upao u ocean neznanja ne može biti spašen tako što spašavamo njegovu odjeća – grubo materijalno tijelo.”

Od ključne je važnosti da budemo jasni što su naši prioriteti, a naš je prvi prioritet da sami budemo svjesni Krišne i da svjesnost Krišne damo drugima. Tako bhakte iskazuju svoju duhovnu samilost prema palim dušama. Među bhaktama mogu postojati razne pogrešne koncepcije. Bhakte mogu misliti da nismo zabrinuti za materijalne patnje ljudi kao što su bolest, glad, siromaštvo, prirodne nepogode, ratovi itd. Oni pretpostavljaju da davanje svjesnosti Krišne drugima nije samo najvažnija, već i isključiva aktivnost socijalne skrbi. Naša je glavna briga dijeljenje transcendentalnog znanja drugima, stoga, ne trebamo se uključivati u bilo kakvu drugu aktivnost, ali kada imamo priliku ljudima osobno pomoći, važno je pokazati našu samilost za njihovu materijalnu patnju.

Kao ljudska bića imamo sposobnost razumjeti bol koju osjećaju drugi. Bhakte su sretni kada podijele prasadam gladnim ljudima ili kada pomognu nekome starom ili bolesnom jednostavnim ljubaznim djelima. Kada vidimo prosjake, mi im damo nešto prasadama (duhovne hrane) ili nešto sitnog novca. Šrila Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakura je korigirao svoje učenike u Vrindavanu jer je njihovo odbijanje da nešto daju bilo dokaz njihovog lažnog ponosa da su veliki bhakte. On im je rekao: “Ako ne date milostinju, misleći da ste bolji od prosjaka zato što ste bhakte, to će vam otvrdnuti srce.” Šrimad Bhagavatam s tim dovodi u vezu sljedeće:

“Stoga su se okupili svi veliki sveci i nakon što su zapazili zvjerstva okrutnog Vene, zaključili su da se velika opasnost i katastrofa približava ljudima svijeta. Stoga su iz samilosti počeli međusobno razgovarati, jer su i sami vršili strogosti.”

nastavak teksta

SMISAO: Prije no što je kralj Vena ustoličen na prijestolje, svi veliki sveci su bili u velikoj tjeskobi želeći vidjeti dobrobit društva. Kada su vidjeli da je kralj Vena veoma neodgovoran, okrutan i grozan, ponovno su počeli razmišljati o dobrobiti naroda. Trebamo razumjeti da mudraci, svete osobe i bhakte nisu nezabrinuti za dobrobit ljudi. Obični materijalisti su zauzeti stjecanjem novca za zadovoljenje osjetila, a obični učenjaci društveno su distancirani dok spekuliraju o oslobođenju, ali istinski bhakte i svete osobe žude vidjeti da ljudi postaju sretni i materijalno i duhovno. Stoga su veliki mudraci započeli međusobno savjetovanje o tome kako da izađu iz opasne situacije koju je stvorio kralj Vena.

Briga za druge znak je nekoga tko ima meko srce i tko ne voli vidjeti druge u boli. Bhakta ne voli vidjeti nikakvu vrstu patnje, bilo materijalne ili duhovne. Istovremeno mi ne možemo jednostavno promijeniti svoje prioritete i postati humanitarna organizacija umjesto one koja dijeli bhakti. Kada su bhakte pogrešno indiferentni prema patnji drugih, tendencija je da im srca postanu tvrda i time riskiraju postati nezainteresirani da drugima daju svjesnost Krišne. Ako su obje vrste svjesnosti prisutne, bhakta je istinski samilostan. Empatija će napredovati paralelno sa žudnjom da damo milost Svetog Imena. Kao što Bhaktivinoda Thakura kaže: “jive doya, krsna-nama- sarva-dharma-sara.” Suština svih oblika religije samilost je prema živim bićima i pjevanje Krišninih imena. Samilost će se pojaviti u našim srcima kada slijedimo upute duhovnog učitelja.

Uključivanjem u propovijedanje, dijeljenjem knjiga, pjevanjem Svetih Imena u javnosti, dijeljenjem prasadama ili bilo kojom duhovnom aktivnošću da pomažemo drugima, naše će srce postupno postati mekše. Čisti bhakta ima meko srce. Ako osoba čuje za patnju drugih i samo kaže: “To je život ili to je njihova karma”, to je pokazatelj tvrdoga srca. Bhakta mekog srca osjeća se ponukanim da nešto učini. Šrila Prabhupada je zaplakao kada je u Mayapuru vidio da se djeca bore s psima za ostatke hrane. Odmah je izdao naredbu da nitko u određenom krugu oko hrama ne smije biti gladan. To je meko srce. I mi trebamo težiti k tome da razvijemo taj osjećaj samilosti i empatije za druge. U suštini to je ono što osobu čini vaišnavom.

Kako razviti samilosnu prirodu?

Razvijati samilost i djelovati samilosno od suštinskog je značaja. Ne možemo odvojiti svjesnost Krišne od samilosti prema drugima. Možemo razviti ove osobine na praktičan način tako što se družimo s vaišnavama i služimo ih. Teorijski, prvi je korak u razvoju vizije samilosti razumjeti da su sva živa bića djelići i čestice Krišne i da On nije zadovoljan ako svoju ljubav usmjerimo samo prema Njemu. To je potvrđeno u Šri Isopanisadi: yas tu sarvani bhutany atmany evanupasyati sarva-bhutesu catmanam tato na vijugupsate “Onaj tko sve vidi u odnosu sa Svevišnjim Gospodinom, tko sva živa bića vidi kao Njegove djeliće i čestice, i tko vidi Svevišnjeg Gospodina unutar svega, nikada ništa i nikoga ne mrzi.”

U vedskoj književnosti postoji mnogo sličnih stihova. Kada vidimo svakoga da je povezan s Krišnom, onda razumijemo odnos koji imamo sa svima ostalima, a to je obiteljski odnos. Upravo kao što je majka empatična prema svome djetetu, zato što prirodno brine za njegovu dobrobit. Šrila Prabhupada je rekao da je ta ljubav, koju majka ima prema djetetu, najbliža čistoj ljubavi koju možemo naći u ovom svijetu. Razlog zašto nismo u stanju istinski voljeti ljude je taj što ne doživljavamo istinsku povezanost (sambandhu) s njima. Stoga, kako možemo razviti sambandhu? Prvi korak je razviti naš odnos s Krišnom, a to možemo učiniti slijeđenjem procesa bhakti-yoge. Meditirati i sjećati se činjenice da su svi djelići i čestice Krišne pomoći će nam da vidimo druge i sebe povezane s Krišnom. Na taj ćemo način vidjeti sve kao djeliće naše duhovne obitelji i nećemo postati žrtvom mentaliteta koji Gospodin Kapila osuđuje u Šrimad Bhagavatamu.

aham sarvesu bhutesu
bhutatmavasthitau sada
tam avajnaya mam martyah
kurute rca-vidambanam

“Onaj tko obožava božanstvo u hramu, ali ne zna da je Svevišnji Gospodin kao Nad-duša (Paramatma) prisutan u srcu svakog živog bića, mora da je u neznanju i uspoređuje se s onim koji sipa ponude u pepeo.

Zatvori

(iz knjige: Spoznaja naše empatijske prirode povezane s Krišnom; Bir Krishna Das Goswami)

  • Kontakt

    Ako imate bilo kakvih pitanja slobodno nam se obratite popunjavanjem obrasca ili nam pišite na e-mail adresu info@sretna-dusa.com

    Kontakt