Ljubav je jača od sumnje

Ljubav je jača od sumnje

Ljubav mora nadići svaku sumnju koju možemo imati glede vrijednosti duhovnoga života. Neprestane sumnje uvijek su štetne za duhovni napredak, čineći nas podložnim materijalističkim obmanama i slabeći našu povezanost s duhovnim vodstvom i zaštitom. To ne znači da bismo trebali biti zaslijepljeni sljedbenici koji prihvaćaju duhovna učenja bez pitanja. Sumnje se prirodno pojavljuju dok napredujemo na duhovnome putu.

Ali da bismo izbjegli opasnosti koje su sastavni dio otegnutih, dugotrajnih sumnji, trebamo postaviti svako pitanje odmah nakon što se pojavi. Iskreno raspitivanje može umiriti sumnje, a da ne ostavi prostora negativnim utjecajima koji bi nas naveli na stranputicu. Duhovni život zahtijeva veliku snagu, snažnu vjeru i čvrsto uvjerenje.

Neriješene sumnje čine da nam se tijelo i um vraćaju u prijašnje stanje, ponašajući se poput ovisnika o drogi koji se priklanjaju svom poznatom utočištu u drogi kad god život postane težak. Ako su nam vjera i snaga nestali, prirodno pribjegavamo prijašnjim mehanizmima svladavanja poteškoća kako bismo našli neku utjehu. Doista, većina smo ovisnici. Jako smo ovisni o osjetilima i svojoj nižoj prirodi, koji su nam stalni pratitelji već dugo vremena. Dok se duhovno razvijamo, moramo paziti da ne postanemo previše neuravnoteženi jer bismo se mogli vratiti starim obrascima. Zbog toga moramo razriješiti svoje sumnje što prije i što iskrenije.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubomora i zavist nisu ljubav

Ljubomora i zavist nisu ljubav

Čak i u duhovnim krugovima ljudi često ne razumiju kako voljeti jedni druge. Unatoč tobožnjoj posvećenosti duhovnom načinu života, pojedinci mogu osjetiti zavist i ljubomoru. Na primjer, ako netko duhovno napreduje, drugi koji su zarobljeni u materijalnoj svjesnosti mogu biti u nemogućnosti osjetiti sreću zbog te osobe. Umjesto toga postaju ljubomomi i podli. Ljudi koji obožavaju slavu, novac i materijalne udobnosti vezani su za prolazne vidove života. Na kraju su osuđeni na nesreću jer sve što je privremeno propada. Osuđeni su na gubitak i razočaranje. Potraga za sebičnim zadovoljstvima glavno je obilježje zapadne kulture. U procesu uspona prema vrhu, uvjetovani smo da mislimo: “Ja pobjeđujem jedino ako ti gubiš.”

Da bismo napredovali, želimo tuđu nesreću. Čak možemo i zlonamjerno ometati potencijalnog suparnika, vjerujući da je to način da postanemo uspješni. Međutim, trebamo imati na umu da smo, kad god osjećamo tugu, uznemirenost ili zavist zbog nečijeg uspjeha, neosposobljeni za blagoslove duhovnoga života. U takvim okolnostima moramo raditi na sebi kako bismo se oslobodili sebičnih motiva i na kraju dostigli stupanj na kojem ćemo biti sretni i oduševljeni zbog tuđih dostignuća. Tuđi nas rast uvijek ojačava, a ne oslabljuje.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav nije uvijek ugodna

Ljubav nije uvijek ugodna

Budući da ljubav nije određena ugodnim osjećajima, patnja može biti sastavni dio ljubavi. Premda bi mnogi od nas radije iskusili sreću i uklonili patnju iz naših veza, taj se stav temelji na želji za zadovoljavanjem osjetila. Istinska nam ljubav doista može donijeti puno sreće, a opet može biti uzrokom velike patnje. Ako barem malo proučimo svoj život, možemo primijetiti da najveća patnja proizlazi iz veza s onima koje volimo. Možda smo pokušavali davati, ali nismo bili dovoljno cijenjeni, možda smo htjeli ostvariti vezu ispunjenu ljubavlju, ali nekako nismo mogli. Tko se ne može sjetiti duboke povrijeđenosti kad je bio iznevjeren, razočaran, zanemaren, napušten? Istodobno, naša najveća sreća također dolazi iz odnosa s drugima. Paradoks je da nas ljubav, najiscjeljujuća moć koja postoji, također može učiniti toliko ranjivim da patimo.

U ljubavnom odnosu svaka poteškoća u životu postaje izazov da slavimo i služimo Gospodina. Kad nam je stalo do nekoga, teška su vremena prekrasna jer upućuju na potrebu za većom komunikacijom. Zbog toga što naš partner nije primio naše riječi i djela u duhu ljubavi, vidimo potrebu za ljubavlju. To nam pruža divnu priliku da služimo i djelujemo za dobrobit druge osobe. Kad smo u ulozi kontrolora, osjećamo se dobro zbog svega. No čim se stvari prestanu odvijati po planu, možda se nećemo željeti prilagoditi našem partneru. Kad god osjetimo sumnje glede odnosa, okrećemo leđa. Te se sumnje mogu pojaviti jer nam nedostaje vjera ili zato što se osjećamo nesigurnima. Svoje strahove i fobije često projiciramo na partnera i okolinu kako bismo izbjegli činjenicu da je problem u našoj svjesnosti.

Tada, čak i ako nam netko da kompliment, možemo sumnjičavo misliti: “Što misliš time reći?” Neki se ljudi okružuju negativnošću bez obzira što se događalo. Naš cilj kao duhovnih ratnika jest da postanemo toliko puni ljubavi da nas ništa ne može uznemiriti. U tom stanju negativnost neće moći nikako utjecati na nas. Umjesto toga, bit ćemo zahvalni za negativne primjedbe isto kao i za pohvale, a možda ćemo i grube riječi shvatiti kao riječi ljubavi. lsprva se taj način može činiti naivnim. Ali zapravo, takvo ponašanje odražava čvrstu vjeru u Boga i želju da dijelimo ljubav i vjeru s drugima. Svi imamo sposobnost da se usredotočimo na ljubav tako da nam sve u našoj okolini samo pomaže da još više volimo. To je raspoloženje pravog duhovnog ratnika.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav nije osjećaj

Ljubav nije osjećaj

Većina nas drži ljubav osjećajem koji se smanjuje ili raste prema okolnostima. Međutim, istinska ljubav nije povezana s onim što osjećamo niti je ovisna o nekom vanjskom utjecaju. Prava je ljubav božanska i ne može postojati odvojeno od izvora, a to je Bog. Ljubav nije nešto što možemo otvoriti ili zatvoriti poput slavine. U našem društvu to često ne razumijemo. Muškarac i žena mogu dati bračne zavjete, a zatim se predomisliti nakon nekoliko mjeseci ili godina. S takvim stanjem svjesnosti, stalno smo u potrazi za nečim izvan sebe samih, umjesto da se okrenemo vrelu ljubavi u sebi. Povremeno možemo lako biti uznemireni nečijim djelima, ali prava ljubav ostaje čvrsta jer se temelji na nečem mnogo dubljem od osjećaja. Kad je ljubav osjećajna, svako uznemirenje može iznenada pretvoriti predmet naše ljubavi u neprijatelja.

Mnogi ljudi imaju poteškoće prilikom uspostavljanja smislenih odnosa s drugima. Kad slijepa zaljubljenost jednom prođe, razočarano otkrivaju da je njihova veza bila reaktivna, a ne proaktivna. Proaktivna je osoba usredotočena na načela i filozofski je orijentirana, dok je reaktivna osoba zaokupljena egocentričnim potrebama kao što su jedenje, spavanje, branjenje i razmnožavanje. Reaktivni Ijudi sve gledaju sa stajališta osobnog uživanja. Ljubav je za njih osjećaj koji povećava njihov doživljaj blagostanja tako da se, kad god ne dobiju ono što žele, povlače. S druge strane, kad istinski volimo, uopće ne brinemo za sebe. Ljubav je glagol: suosjećamo, poštujemo, dijelimo, pomažemo i dajemo. Ne pokušavamo se osjećati dobro ili kontrolirati okolinu kako bismo povećali vlastito zadovoljstvo.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Biće ljubavi

Biće ljubavi

Svatko od nas može odlučiti da bude biće ljubavi. Ako si to postavimo za cilj odmah ćemo se osjetiti okrijepljenim, pozitivnijim, zdravijim. Možemo ponavljati iznova i iznova: „Želim biti biće ljubavi, želim biti biće duboke uviđajnosti i razumijevanja, želim biti biće samilosti.” Budući da te odlike u svom izvornom obliku pripadaju duši, osoba koja se iskreno usredotočuje na značenje takvih želja vrlo će lako moći doživjeti makar tračak aspekta vječnosti unutar sebe. Gdje god postoji život tu je prisutna vječna duša. Ne moramo uopće sumnjati u istinitost te tvrdnje, već si jednostavno dozvolimo da doživimo dušu onakvom kakva ona jeste. Dozvolimo si da doživimo sebe u svom vječnom, izvornom, božanskom izdanju — kao biće ljubavi, uviđajnosti, samilosti, nesebičnosti. Ako se vrlo iskreno usmjerimo prema tom unutarnjem cilju i pokušavamo djelovati na takav plemenit način, onda činimo vrlo hrabre korake u životu.

Osnovni princip materijalnog postojanja je strah i taj nas strah drži u ropstvu sve dok osoba ne odluči učiniti nešto što je iznad straha, nešto jako hrabro. Najhrabriji su oni ljudi koji čvrsto odluče da žele biti bića ljubavi, da zaista žele bezuvjetno voljeti. Za takvu hrabru odluku nagrada je nesvakidašnje divna, otvaraju se dveri percepcije: „Ja sam vječna duša, ja sam vječno duhovno biće, pripadam božanskom svijetu ljubavi, nikada neću umrijeti.” Oživjeti bezuvjetnu ljubav u svome srcu znači ozdraviti. Nitko ne želi biti bolestan, svatko želi biti zdrav, a da bi se netko izliječio prvo se mora uspostaviti pravilna dijagnoza bolesti. Ako npr. imamo ranu na ruci, onda je želimo čim prije zaliječiti jer nas boli i sputava u normalnom djelovanju. Međutim, ako ne prepoznajemo ranu ili bolest, onda je to problem.

Osoba ispašta raznorazne bijede i nikako ih se ne može osloboditi jer jednostavno ne razumije uzrok ili korijen bolesti, nema uvid u pravilnu dijagnozu. Materijalno postojanje bolesno je stanje čiji su glavni simptomi zavist, zloba, pohlepa, požuda, strah, gnjev i mržnja. Prekrivenost materijalnom energijom nesumnjivo je bolesno stanje za vječno duhovno biće. To nas bolesno stanje spriječava da na pravilan način kušamo nektarsku slatkoću ljubavi i ljubavnih odnosa, kako u ovome svijetu, tako i u društvu neograničeno privlačnih bića duhovnog svijeta. Sve najčarobnije i najzamamnije pojave unutar ove materijalne egzistencije nisu se samo tako slučajno dogodile, već predstavljaju tek blijedi odsjaj izvornih obilja transcendencije.

Na primjer, kad svijetleću žarulju prekrijemo tkaninom, neka će se svjetlost i dalje nazirati, ali vrlo slaba i prigušena. Ako maknemo tkaninu žarulja će zasjati punim sjajem. Svakome je, naravno, jasno da u ovom slučaju svjetlost nikada ne dolazi od prekrivača, tj. tkanine, već od žarulje. Isto vrijedi glede raznolikih obilja koja nam pružaju užitak i zadovoljstvo u ovome materijalnom svijetu, jer ona nikada ne dolaze od „prekrivača”. Kada sa svoje svjesnosti otklonimo prekrivač odlika tupe i mrtve materijalne energije, sva izvorna obilja duhovnog svijeta zasjat će punim sjajem i preplaviti nas masivnim tsunamijem zadovoljstva i ljubavi. Evo i prikladne pripovijesti iz mjesta imenom Nadiya (Bengal, Indija) od prije nekih pet stotina godina… Jednom prilikom, obuzet božanskom ljubavlju, veliki Gospodinov bhakta, Gadadhara Goswami plesao je i veoma glasno uzvikivao Krišnina sveta imena.

Takvo spontano očitovanje zanosnih osjećanja čistoga bića ljubavi kao što je Gadadhara bila je svakodnevna pojava. Međutim, ovaj put okolnosti su bile nešto drugačije. Preplavljen zanosom, protrčavši pored zapanjenih stražara na dverima imanja, Gadadhara je usred noći došao do palače i započeo svoju transcendentalnu izvedbu. Uh, kako je to razbjesnilo vlasnika posjeda, suca i lokalnog moćnika, Kazija. U cijeloj oblasti nitko nije bio tako ozloglašen i griješan kao Kazi, koji bijaše strah i trepet za svakoga. Obuzet zlobom i gnjevom nerijetko bi kažnjavao sve one koji su pjevali sveta imena Gospodina. A sada, netko se odvažio doći na njegov posjed i ispred njegove kuće na sav glas pjevati: „Hari! Krišna! Govinda! Gopala!” I povrh svega, u takvo nedoba, usred noći! Van sebe od bijesa Kazi se čudom čudio i pitao tko je mogao biti toliko hrabar ili lud da učini tako nešto?

Spreman oštro kazniti drznika hitro je istrčao van i napokon uvidio tko je njegov neočekivani noćni posjetitelj: „Gadadhara! To je Gadadhara!” Vidjevši blistavu pojavu svete osobe na čijem su tijelu bili vidljivi svi simptomi transcendentalnog blaženstva, poput drhtanja, ježenja kože i znojenja, ne mogavši izustiti niti riječi, Kazi je ostao zapanjen. Gadadhara je snažno povikao: „Kazi! Poslušaj zašto sam došao! Gauranga i Nityananda, najmilostiviji Avatari, sišli su u ovaj materijalni svijet kako bi svakome podarili slatki nektar Harijevog svetog imena! Ti si jedini koji ne pjeva! Zašto čekaš? Odmah sada pjevaj najpovoljnija sveta imena Harija i ona će te osloboditi svih grijeha!” Zbunjeni Kazi, čija je ljutnja u potpunosti nestala, nasmiješio se i odgovorio: „U redu Gadadhara, sutra ću pjevati sveto ime Harija. Ali, sada molim te odi kući.”

Čuvši Kazija kako je omaškom izgovorio sveto ime, Gadadhara ga je zagrlio i ushićeno uzviknuo: „Zašto sutra, kada si već sada izgovorio Harijevo sveto ime? Izgovorio si ime Harija i zato je tvoj život postao svepovoljan! Oslobodio si se svih grijeha i od danas nikada te više neće snaći nikakva nesreća!” Od toga trenutka, potpuno poražen čistoćom i ljubavlju Gadadhara Goswamija, Kazi je prihvatio utočište te neuobičajeno moćne svete osobe. Postavši njegov učenik bivši je nasilnik postao sveta osoba. Družeći se s bićem ljubavi i sam je postao biće ljubavi.

(iz knjige ‘Sunčani Predjeli’, Gordan Jurković)

Što je ljubav?

Što je ljubav ?

Svi želimo biti voljeni bezuvjetnom, vječnom ljubavlju — ljubavlju koja gleda s one strane ljepote, inteligencije ili bilo koje druge površne odlike. Želimo biti voljeni jednostavno zato što postojimo. Istodobno, svi imamo prirodnu, urođenu težnju da dijelimo ljubav s drugima. Ta se zaokupljenost ljubavlju pojavljuje jer smo u stvarnosti vječna bića puna ljubavi, čije su duše ispunjene znanjem i blaženstvom. Iako smo u fizičkom utjelovljenju privremeno prekriveni materijalnom energijom, naša je izvorna priroda božanska, te uvijek tragamo za blaženom ljubavi duhovnog kraljevstva gdje nas čeka pravo ispunjenje.

No čini se da uvijek nešto krene po zlu. Unatoč neprestanoj potrazi, obično doživljavamo razočaranje, otkrivajući da je naše iskustvo ljubavi prolazno. lako smo možda pokušavali ostvariti razne odnose i pri tome doživljavali neuspjeh, i dalje vjerujemo da negdje postoji prava osoba. lz nekog tajanstvenog razloga, čini se da nikada nismo na pravome mjestu u pravo vrijeme. Danas se nebrojeno ljudi u svijetu nikada nisu osjećali istinski voljenima. Nemaju nikakvu predodžbu o tome što ljubav uistinu jest, unatoč tome što duboko čeznu za njom. Ustvari, u svakodnevnim odnosima pojam “ljubav” poprimio je odveć neodređeno značenje, pa može čak označavati i nešto posve suprotno, kao što je kontrola ili potreba.

Primjerice, pojam ljubavi često se svodi na puku tjelesnu razmjenu ili na proces kojim se pokušava dobiti ljubav od nekoga, ako je potrebno i silom. To nije ljubav. Problem nastaje zato što tražimo odgovore na krivim mjestima. Zaboravili smo duhovnu dimenziju života. Društvu bez duhovne jezgre nedostaje “kozmičko ljepilo” koje bi omogućilo da sve funkcionira kako treba. Ljubav je to kozmičko ljepilo koje nas drži na okupu dok se učimo upoznavati i uspostavljati odnose jedni s drugima i, konačno, sa Svevišnjem Božanskom Osobom.

Čini se da je suvremeno društvo to zaboravilo. Ali duboko u sebi, iako nas doživljaj ljubavi često zaobilazi, znamo da je ljubav naše prirođeno pravo. To je kao kad bi netko ispred nas držao nešto prekrasno, ali izvan našeg dosega. Želimo to, znamo da je dostupno, ali to nešto nismo u stanju dohvatiti. Stoga ga zamjenjujemo nečim drugim, nadajući se da ćemo naći sreću u bogatstvu, ugledu i moći. Pogledajmo dublje kako to funkcionira tako što ćemo najprije proučiti što ljubav nije.

nastavak teksta

Bit ljubavi nije u dobivanju

Pravu ljubav ne zanima osobni dobitak, već kvaliteta razmjene. Kad mislimo samo na sebe, pokušavajući urediti stvari kako bismo dobili ono što želimo, ne izražavamo ljubav. Bezuvjetna ljubav nikada se ne temelji na pokušaju dobivanja. Naprotiv, to je iskustvo davanja i radosna djelatnost u kojoj svaki sudionik teži biti velikodušniji od drugoga. To je posebno važno za društvo u kojem se ljubav često izjednačuje sa seksom. Seks omogućuje jedan od najvećih užitaka koje možemo iskusiti, te pokušavamo uživati u njemu što je češće moguće. Gotovo svi veći pokušaji utjecaja na našu svjesnost temelje se na tome da nas seksualno privuku.

Nažalost, taj pokušaj porobljavanja ljudske civilizacije i predobro uspijeva. Kao što smo već vidjeli, danas bezbrojne reklame pokušavaju pobuditi seksualnu želju javnosti kako bi se povećala prodaja. Kao posljedica toga ljudi su usmjereni na izvanjske stvari i ne pridaju nikakvu važnost međusobnom upoznavanju. Ustvari, budući da ne mogu nadići “tjelesnu igru”, njihova svjesnost ostaje zarobljena i podređena tjelesnim strastima. No ljubav nema nikakve veze s količinom seksualnog zadovoljstva koje možemo dobiti od druge osobe.

Ljubav nije seks. Ljudi često kažu: “Hajdemo voditi ljubav“, a ustvari misle: “lmajmo seks.” Kad vjerujemo da je seks ljubav, tada čak i incest postaje prihvatljiv jer otac koji voli svoju kćer osjećat će se slobodnim da joj priđe seksualno. Uistinu, posvuda u svijetu incest je u porastu, a ranije smo spomenuli kako brojne žrtve incesta nose strašne rane, ponekad cijeli život. Ljubav nema nikakve veze s izrabljivanjem. Ona nije trgovina niti sustav obračunavanja koji zahtijeva da jedna osoba namiri račun druge osobe. Umjesto toga, ljubav izražava istinsku brigu za dobrobit drugoga. To je teško razumjeti u našem “daj mi” društvu koje smatra da ljudi iza svojih djelovanja uvijek imaju skrivene motive.

Često se odlučujemo za sigurne odnose koji funkcioniraju kao trgovina: “Ti zadovolji mene, a ja ću zadovoljiti tebe.” Nažalost, čim se u našem ugovoru pojavi uznemirenje, spremni smo potražiti drugu vezu. Ustvari, prava ljubav nema ništa s onim što netko drugi govori ili radi. Ona se temelji na nama, ne na drugoj osobi. Ta je ljubav izraz onoga što jesmo, što imamo i što možemo dati. Kad volimo nekoga, želimo nešto učiniti za tu osobu. Ako nam je doista stalo do našeg muža, žene, djeteta ili prijatelja, bit ćemo sretni zbog svake prilike da ih služimo. A kad jednom služimo, postat ćemo sretniji jer smo mogli pomoći. Kad god se pojavi neka poteškoća, izgarat ćemo od želje da napravimo nešto za one koje volimo, kako bismo pokazali pažnju i odanost, ne očekujući ništa zauzvrat.

Zatvori

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Beskorisne zamjene za ljubav

Beskorisne zamjene za ljubav

Razmislite koliko u vašem životu ima sreće, uzbuđenja, aktivnosti i sigumosti. Ako nam ovi aspekti ne ispunjavaju život, mogli bismo otkriti da smo zapravo zasuti njihovim suprotnostima. Tuga je suprotnost sreći. U školi ljubavi sretni smo onoliko koliko poštujemo svoj pravi identitet, a tuga je povezana s našim zaboravom. Suprotnost uzbuđenju je dosada. Kad se dosađujemo mislimo da nemamo prilike davati ljubav; zato postajemo ravnodušni i tupi. Ne vidimo sve prilike koje nam se pružaju. Suprotnost je aktivnosti pretjerana neaktivnost. To znači da omalovažavamo povoljne prilike, poričemo ih ili ih doživljavamo kao neprilike. Razmislite o sigurnosti nasuprot nesigurnosti. Kad se osjećamo sigurnima mislimo da se nalazimo na pravome mjestu u pravo vrijeme i osjećamo se zaštićenima.

Nesigurnost dovodi do suprotnih osjećanja, kao što su zbunjenost i strah. Ovakav je mentalitet prikriveni ateizam jer zaboravljamo da je Gospodin uredio stvari čak i ako uvijek ne shvaćamo razlog. Gospodin ne ide na odmor, ne zanemaruje nas niti ima miljenike. Uvijek duboko voli svaku dušu i uređuje izazove i avanture za svakoga od nas. Oslanjanje na zamjene za ljubav znači da još nismo dovoljno gladni. Glad je prisutna, ali je pokušavamo utažiti neprimjerenim zamjenama. Od toga nema nikakve koristi. Ako vam je rezervoar za gorivo prazan, ne možete očekivati da ćete moći voziti automobil ako u njega sipate vodu. Voda će napuniti rezervoar, ali auto se neće pokrenuti. Slično tome, ne možemo očekivati da ćemo biti sretni u duhovnom životu ispunjavajući se stvarima koje ne uvažavaju našu pravu svrhu i identitet.

Međutim, podsjetimo li se da smo stvoreni za ljubav i da smo duboko voljeni, ponovno ćemo osjetiti sreću, uzbuđenje, aktivnost i sigurnost dok čekamo dodatno razumijevanje i podršku. Bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo, uvijek postoji mnogo načina na koje možemo iskusiti i pružiti ljubav. Zamislite ljude koji pokušavaju tu ljubav pronaći na relativan ili privremen način, koji je zapravo požuda. Suočit će se s brojnim zaprekama i neće se isticati u ovoj školi. I što se događa nakon nekog vremena? Kad netko sluša neki predmet u školi ali ne shvaća gradivo, nakon nekog vremena odustat će, a možda će poželjeti napustiti školu. Ljudi koji obavljaju razne aktivnosti i idu odredenim religijskim putem također će odustati od svojih ciljeva ako nekako ne krenu brže i ne napreduju.

Napustit će instituciju ili predavanja. Pobjeći će od onoga što bi im moglo pomoći da steknu potpunu slobodu. Trebamo imati na umu da je svaki dan prilika za učenje lekcije i život uvelike postaje uzbudljiviji jer se počinjemo zaljubljivati u svakoga s kim dolazim u dodir, i vidimo koliko osvježavajuće i okrepljujuće takve razmjene mogu biti. Ne marim tko je tko jer je svatko jedinstven aspekt Gospodina, sastavni djelić istoga Boga. U svakom odnosu možemo iskusiti duboku kvalitetu postojanja dok nešto dijelimo, ma kako malo to bilo. Samo razmislite o tome da je svatko stvoren za ljubav, da ste vi stvoreni za ljubav i da je jedini pravi ljubavnik Majka-Otac Bog. Odnosi u svom najdubljem izrazu usredotočeni su na Boga i povezani s ljubavlju, što umanjuje mogućnost smetnji ili stalnih briga.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Veza između ljubavi i sreće

Veza između ljubavi i sreće

Da bismo pristupili svojoj čovjekoljubivosti i duhovnosti, moramo prihvatiti da po svojoj prirodi volimo i da smo sposobni utjecati na druge ljubavlju. Da imamo barometar koji bi mogao utvrditi razinu sreće i ispunjenosti u životu, rezultat bi bio neposredno povezan s tim koliko funkcioniramo kao nositelji ljubavi. Na primjer, prihvatimo li da smo po svojoj prirodi bića koja vole, nikakav nedostatak materijalnih pogodnosti ne bi nas mogao spriječiti da dijelimo tu ljubav. To jednostavno znači da bismo imali drukčije polje djelovanja u kojem bismo iskusili tko smo i dijelili ono što imamo. Prihvatimo li da smo doista stvoreni za ljubav, nije važno kakve bi nas poteškoće mogle snaći. Jednostavno ćemo ih prihvatiti kao priliku da uhvatimo ljubav i dajemo ljubav.

Kad god nam se ukaže prilika, želimo da nam ona pomogne pronaći put razmjene ljubavi. Sve ćemo aktivnosti i emocije vidjeti kao razmjenu ljubavi ili vapaj za ljubavlju. Vidimo različite oblike zabrinutosti. Neki ljudi imaju brojne obveze, a neki nijednu. Oni koji su u prilici obavljati mnogo toga zabrinuti su jer su u nedoumici kako će izvršiti sve svoje zadatke. S druge strane, oni koji nemaju nikakvih izazova u životu brinu i dosađuju se. Oni koji imaju djecu zatrpani su odgovornostima koje roditeljstvo sa sobom nosi. Oni koji nemaju djecu katkad pate zbog želje da brinu o djeci. Oni koji su u braku katkad su uznemireni jer se supružnik ne ponaša uvijek u skladu s njihovim očekivanjima. Samci ponekad pate jer nemaju bračnog druga.

Međutim, prihvatimo li da se nalazimo u školi ljubavi, brige će proizlaziti iz prekrasnih mogućnosti da se uključimo u proces sadhana-bhakti, duhovne aktivnosti. Željet ćemo zaokupiti svoj um i osjetila u kojem god se polju djelovanja nalazili i željet ćemo sve to ponuditi Gospodinu. Kako budemo sve više shvaćali da smo stvoreni za ljubav, onda ćemo, dok budemo meli pod, prali suđe, čistili dvorište ili brinuli o svom autu, osjetiti određenu sreću jer ćemo sve te aktivnosti obavljati s ljubavlju i brigom. Zaboravimo li da smo stvoreni za ljubav, onda će nam sve te uobičajene djelatnosti, koje su dio “normalnog” života, biti teške. Nećemo prepoznati da nam se kroz obavljanje tih dužnosti pruža prilika da dajemo i primamo ljubav.

nastavak teksta

Dok zarađujemo za život, brinemo o svome zdravlju ili obavljamo religijske aktivnosti, naći ćemo brojne mogućnosti da volimo sebe, svoje pravo “ja”. Zapravo, imamo mnogo prilika da Božjoj ljubavi kažemo “da”. Dok se molimo, meditiramo i slično, pruža nam se prilika da pojačamo vizije ljubavi. Kako idemo sve dublje i dublje u svom duhovnom razvoju, glazba doista postaje umilnija, a meditacija na naš dom u duhovnome svijetu, prebivalištu bezuvjetne ljubavi, postaje sve istaknutija u našem životu. Ovakav se način života pretvara u prirodan način života. Kad naše misli postanu čiste, počinjemo osjećati povezanost s duhovnim kraljevstvom. No to će se dogoditi tek onda kad svoju okolinu budemo sve više gledali kao katalizator različitih izraza ljubavi.

Većina ljudi pokušava pronaći duboko ispunjenje u materiji. Neki ga pokušavaju pronaći u drugoj osobi, što očito vodi u probleme. Onaj tko misli da mu jedna osoba može pomoći da iskusi potpunu puninu u ljubavi prikriveni je ateist. Takvi ljudi zapravo smatraju da im druga osoba može biti Bog. Uostalom, želimo ostvariti odnose kako bi nas druga osoba, zbog velike ljubavi, podsjećala na Gospodina, i kako bismo mi nju podsjećali na Gospodina. Trebali bismo težiti za takvom visokom razinom odnosa sa svojim mužem ili ženom, s prijateljima, djecom, čak i radnim kolegama. Sve dok se ne upustimo u grješne aktivnosti, čak bi i naš posao ili služba trebali biti prilika da se više posvetimo školi ljubavi i njezinim nagradama.

Zatvori

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Proces

Proces

Malo je djela u suvremenoj svjetskoj književnosti koja su me u tolikoj mjeri zapanjila i ispunila stanovitom jezivom slutnjom, kao knjige slavnog i neurotičnog čehoslovaka, Franca Kafke. Taj hipersenzibilni, boležljiv čovjek u plimi rastućeg tehnokratizma, na pragu velikih evropskih ratova i revolucija, kao da je bio izabran od viših sila da prenese univerzalnu arhetipsku poruku o vječnoj nevolji svih nas koji smo zalutali u ovaj iluzorni materijalni svijet. Prilikom čitanja njegove pripovijesti „Proces“ većina senzibilnih i suptilnih čitatelja će osjetiti kako smo, konačno, svi mi u procesu, kao igračke viših sila u žrvnju vlastite sudbine, unaprijed beznadno osuđeni.

Glavni lik te pripovjesti neki je poluanonimni, prosječan građanin kakvih ima na tisuće i kojeg nitko, osim same smrti, nikada ne bi našao u masi istovjetnih pojedinaca. Taj se građanin odjednom nalazi optužen za nešto nedefinirano, ali vrlo ozbiljno i pomalo zbunjujuće. Proces započinje i on je primoran redovito odlaziti u nekakve apsurdne, fantazmagorične sudnice gdje su porota, tužitelji, branitelji, sudac i razne druge osobe prisutni, ili kao dio sustava ili kao optuženi. Sve je poput snoviđenja, ali istovremeno mučno i ozbiljno prijeteće. Kroz cijeli proces naš junak argumentira, buni se protiv suđenja, brani se unajmljujući odvjetnika koji ga, naravno, ohrabruje da će sve biti u redu. Nesretnik se bori na mnoge načine, kao da se želi probuditi iz ružnoga sna, ali proces je već uzeo maha i ništa ga više ne može zaustaviti.

Nemilosrdno i uporno, tužitelji stežu svojim nepobitnim optužbama uže oko njegova vrata. Bespomoćni optuženik pruža svoj posljednji otpor, lagano se prepuštajući sudbini, uviđajući neizbježan poraz u tom tragikomičnom slučaju. Na kraju ove duge i uzaludne borbe, on se predaje u ruke svojim egzekutorima, do posljednjeg trenutka ne shvaćajući poantu ove besmislene igre u kojoj se zabunom našao. Razlog zašto su ove neobične knjige prevedene na većinu svjetskih jezika, te zauzimaju mjesta u nebrojenim domovima i knjižnicama, zašto se obrađuju u mnogim školama Zapada, i zašto nakon Kafke, kafkijansko jezivo i morbidno raspoloženje, njegov mračni, fantazmagorični stil dominira u intelektualnom stvarateljstvu ovih nekoliko desetljeća (osobito u književnoj, filmskoj i likovnoj umjetnosti), možemo pronaći u jednostavnoj životnoj činjenici da svaki pojedini čovjek koji se rodi — mora i umrijeti.

Naša ‘sveznajuća’ suvremena znanost još nije otkrila slučaj koji je izbjegao tom neumoljivom zakonu prirode. Stoga, proces je situacija svakoga od nas: duga i uzaludna borba sa snom koji ne prestaje, koji nas sigurnom rukom vodi u susret sa smrću. Da bi dobili potpuniju i jasniju sliku navest ću izjave samospoznatih mudraca koji o ovom predmetu posjeduju superiorno znanje. Oni citiraju Vede, najstarije spise svijeta, koje datiraju od prije pet tisuća godina. Tako nas Vede poučavaju da smo svi mi, živa bića koja se nalaze u ovom materijalnom svijetu, jednom odlučila napustiti duhovni svijet, Božje kraljevstvo i tako, vlastitom željom, pali iz vječnoga blaženstva u svijet materije kojim dominira ‘samsara’, tj. zakon neprestanog kruženja kroz rođenja i smrti.

nastavak teksta

Vede govore da dušu, koja napušta Boga i duhovni svijet, prožima duboki osjećaj straha i nesigurnosti kada ulazi u svijet materije, svijet smrti. Njezina lutanja kroz kraljevstvo iluzorne materijalne energije (maye) ispunjena su neprestanom tjeskobom, strahom i ludilom, baš kao u suludim životima kafkijanskih figura. Svaka duša koja je pala u ovaj materijalni svijet po zakonu materijalne prirode dobija jedno od 8 400 000 vrsta tijela, koja se na sanskritu (najstarijem jeziku svijeta) nazivaju yantre. Svako pojedino od tih tijela neizostavno podliježe procesu kojeg je i Kafka opisao. Sa samim našim rođenjem dolazi i presuda: bolest, starost i smrt. Iako se svim mogućim sredstvima i načinima pokušavamo oduprijeti ovom nemilosrdnom zakonu materijalne prirode, smrt nam grubo i bez imalo milosti skida životnu masku s kojom smo se tako duboko srasli.

Još jedna uloga na sceni kozmičke zablude je svršena, još jedan proces je izgubljen. I tako iz života u život. Do kada? Sve ovisi o nama. Budući da smo taj proces proživjeli u nebrojenim prijašnjim životima (a i sada ga ponovno proživljavamo), nije neobično da nas prožimaju trnci i neke crne slutnje prilikom čitanja Kafkinog „Procesa“. Iako se Franc Kafka često smatra dekadentom, pesimistom mračnog kruga koji uključuje još i E. A. Poa, C. Baudlera itd., on je na neki način bio medij koji je progovorio u ime svih živih bića koja pate u beskrajnom krugu samsare. Kafka je svojim arhetipskim, simboličkim jezikom dodirnuo vječni kozmički logos, što je učinilo njegovo književno djelo univerzalnim i trajnim. Međutim, ako postoji djelo koje svojom tematikom ne samo da dodiruje ovaj vječni kozmički logos, nego je i sastavljeno od njega, tj. implicira u sebi savršeno duhovno znanje, onda ono predstavlja savršenstvo literature koja neće nikada izblijedjeti. U vlastitoj potrebi za savršenom literaturom imao sam mnogo sreće. Moje otkriće je Bhagavad-gita, a njezin poklon je put koji zauvijek vodi izvan labirinta kafkijanskog pakla.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Bogatstvo izvana ili iznutra? (drugi dio)

Bogatstvo izvana ili iznutra? (drugi dio)

Naročito granice njegovih duhovnih moći neposredno određuju sposobnost za uzvišena uživanja. Ukoliko su one uske, uzaludna će biti sva naša nastojanja izvana, beskorisno će biti ono što za njega mogu učiniti ljudi i sreća jer neće biti u stanju prekoračiti mjeru uobičajene poluživotinjske ljudske sreće i uživanja – on ostaje osuđen na senzualna uživanja, na odan i vijeran obiteljski život, na ispraznu i vulgarnu razonodu. Čak ni obrazovanje ne može mnogo promijeniti taj vidokrug, mada daje neke (diskutabilne) rezultate, jer najizvrsnija, najviša, najraznovrsnija i najtrajnija upravo su duhovna uživanja koja kulminiraju u ljubavi prema Bogu. Ova uživanja uglavnom ovise o duhovnoj moći ili kapacitetu koji ovisi o našoj zrelosti i pratećoj odlučnosti, a u najvišim instancama isključivo ovise o onom što se zove Božja milost.

Bez milosti nemoguće je dobiti ljubav prema Bogu, a bez te ljubavi vrlo je teško vinuti se u istinske duhovne sfere, u one najviše — upravo nemoguće. No bez obzira na te najviše ciljeve, do sada je već jasno koliko mnogo naša sreća ovisi o onome što jesmo, o našem individualitetu. Međutim, većina ljudi, ipak, obraća pažnju samo na sudbinu, samo na ono što imamo, ili na ono što predstavljamo, tj. na našu ulogu. Prevrtljiva sudbina može se promijeniti na bolje ili na gore, ali brahmana, ili onaj tko posjeduje unutarnje bogatstvo, neće se puno obazirati, očekivati ili zahtijevati od nje. S druge strane, jadnik ostaje jadnik, budalast do svoje smrti, makar živio u najraskošnijem kraljevstvu, ili pak, u samom raju okružen blistavim polubogovima. Da je za našu sreću i naše zadovoljstvo subjektivno nesrazmjerno važnije od objektivnog, potvrđuje se u svemu – počevši od toga da je glad najbolji začin za jelo i da starac ravnodušno gleda boginju mladića, a svaki zdrav prosjak sretniji je od bolesnog kralja.

Ono što je čovjek sam po sebi, a prati ga u samoći, što mu nitko ne može dati ili oduzeti, za njega je bitnije od svega onoga što posjeduje, ili što može biti u očima drugih. Iz tog razloga Bhagavad-gita kazuje da su učenost, devocija prema Krišni, strogost, milostivost, tolerancija, čistoća itd. jedino bogatstvo brahmane, jer to je unutarnje i moralno bogatstvo koje uvijek ide s njim i nitko mu ga ne može otuđiti ili uništiti, kao što se može uništiti bilo koje vanjsko ili materijalno bogatstvo. Čovjek pun duha i razvijene svjesnosti se i u potpunoj samoći izvanredno zabavlja svojim mislima, meditacijom ili molitvom, dok budalu ni neprestana promjena drušva, novih i najnovijih predmeta, prizora, šetnji i zabava nije u stanju obraniti od mučne dosade. Barem malo spiritualan, umjeren i miroljubiv čovjek može biti zadovoljan i u neimaštini, dok pohlepnog, zavidnog i zlog ne zadovoljava nikakvo bogatstvo. Kada bi pohlepni čovjek osvojio čitav svijet, lakomim bi očima gledao na druge planete. Nasuprot tome, duhovno bogata osoba, naročito ona u dodiru s Bogom, neprestano uživa izvanredan, duhovno imanentan individualitet i zadovoljstvo unutar sebe.

Njima većina užitaka kojima masa teži sasvim je suvišna, čak ih smatraju tegobnim smetnjama. Tako je i Sokrat, ugledavši luksuzne predmete koji su bili izloženi na prodaju, primjetio: „Koliko mnogo ima onoga što mi nije potrebno“. A u svim monaškim i duhovnim tradicijama oni koji su krenuli putem duhovnog svršenstva; prema potpunoj duhovnoj punini i potpunoj svjesnosti Boga, obavezno uzimaju zavjet siromaštva ili odvojenosti, kao što kaže Gita, ističući odricanje i nevezanost, dakle potpuno se opredjeljujući za unutarnje bogatstvo, zanemarujući materijalni prosperitet i program. Prema svemu tome, za našu životnu sreću apsolutno prvo i najbitnije je ono što jesmo, naša osobnost i karakter, jer oni djeluju neprestano i u svim okolnostima. Osim toga, to nije, kao bogatstvo i položaj, toliko podložno sudbini i ne može se otrgnuti od nas. Ustvari, prema drevnim Vedama, duhovne i moralne odlike koje smo kutivirali tokom života neposredno utječu na naša buduća rođenja u procesu reinkarnacije, zadržavaju se i uzdižu nas u sve više sfere egzistencije, kao na primjer, u svjetove viših bića i polubogova.

nastavak teksta

One su poput ušteđevine u zlatu čije nam kamate omogućavaju boravak u luksuznim hotelima. I budući da je čitav svemir zamišljen kao pedagoška ustanova za tretiranje buntovnih, egocentričnih i moralno izgubljenih, upravo su moralnost, pobožnost i rad na sebi put prema savršenstvu i slobodi. Na osnovu toga duhovno bogatstvo i uzvišen, spiritualan individualitet vrijednosti su koje se mogu nazvati apsolutnim, nasuprot čisto relativnoj vrijednosti kategorija, kao što su položaj, bogatstvo, moć, slava itd. Otuda slijedi, također, da je čovjek daleko manje podložan sudbini i vanjskim okolnostima nego što se to zapravo misli. S druge strane, svjetlucavo bogatstvo, tj. veliko izobilje malo pomaže našoj sreći. Zato se mnogi bogataši osjećaju nesretnima; oni su bez duhovnog razvoja, bez znanja, bez viših ciljeva i potreba i, stoga, bez ikakvih objektivnih interesa, istinski umni i duhovni univerzumi potpuno su nepristupačni, što čovjeka osuđuje na dosadu i tupost poluživotinjskog životarenja.

Dok je takav čovjek zauzet npr. borbom za profit među konkurentima ili potrebom za seksom, gdje mu je životna volja neposredno pobuđena, on je, da tako kažemo, u svom elementu i vrijeme mu brzo prolazi. Međutim, kada nema što raditi ili ima previše vremena, hvata ga mučna dosada i nervoza. Iz tog razloga takvi se ljudi zapliću u bezbroj aktivnosti, bojeći se viška vremena i svog šupljeg individualiteta. Iako tako uporno bježe od dosade, ova ih hvata na sve strane, što je naročito vidljivo nedjeljom poslijepodne, kada postaju bespomoćne žrtve te bolesti. Tokom vožnje u vlakovima ili autobusima oni pomažu jedni drugima igrajući karte, koje, s mogućnošću profita, dodiruje ili uzbuđuje pohlepu, tj. volju i tako sve postaje vrlo interesantno. Ako u vlaku nema društva i ne mogu zaspati, onda će uzdisati pod teretom dosade, paliti mnoge cigarete i bubnjati prstima, neznajući kamo sa sobom. Ono što bogatstvo može pružiti, i pored zadovoljenja stvarnih i prirodnih potreba, neznatno utječe na naš stvarni osjećaj ugodnosti i sreće.

Naprotiv, ovaj osjećaj ometaju mnoge i neizbježne brige povezane s održavanjem velikog imetka. Ne treba niti spominjati kako se svatko na bogatstvo brzo navikne, pa se osjeća kao da ga i nema, a prepoznaje ga tek kada ga gubi ili ga nešto ugrožava, onda se plaši i strahuje za imovinu (čega je lišen onaj tko tog bogatstva nema). Ipak ljudi se tisuću puta više trude da steknu bogatstvo nego duhovni razvoj, dok je sasvim izvjesno da ono što čovjek jest, ili koji nivo svijesti ima, daleko više doprinosi našoj sreći nego ono što ima ili što predstavlja u društvu, tj. koju ulogu igra. Zbog toga i vidimo tolike ljude, koji neumorno i vrijedno rade kao mravi, od jutra do sutra, da bi povećali svoje bogatstvo. Osim toga, oni ne znaju i ne vide ništa iznad uske sfere novca: njihov je duh prazan i, stoga, neosjetljiv za sve drugo. Njima nisu dostupna viša duhovna uživanja, koja uzaludno pokušavaju nadoknaditi prolaznim osjetilnim uživanjima, što traju kratko i često koštaju mnogo novaca. Na kraju će, kao rezultat svog životnog djela, ukoliko im se sreća osmjehne, pred sobom gledati veliku hrpu novca, koju potom ostavljaju nasljednicima, da bi je isti uvećali ili protratili.

Jedan takav životni put, mada vođen s vrlo ozbiljnim i važnim izrazom, upravo je glup kao i onaj koji je za simbol imao kapu sa zvončićima dvorske lude. Dakle, za čovjekovu životnu sreću najbitnije je ono što ima u samome sebi; ako je to šuplje i vulgarno, takva će mu biti i sreća. A ako je, s druge strane, to uzvišeno, čisto i plemenito, ako je to ono vrhunsko, naime moralna čistoća i bhakti – predanost i ljubav prema Bogu, onda takva sreća neće znati granice, po kvaliteti i kvantiteti. Samo zahvaljujući tome što je za sreću najbitnija svjesnost tj. ono što imamo u sebi, većina onih koji su lišeni borbe s nevoljom osjećaju se, u suštini, isto tako nesretnima kao i oni koji se još uvijek s nevoljom bore. Praznina uma, plitkost svijesti i siromaštvo duha pobuđuje ljude da traže društvo sebi sličnih, a to je zato jer, kao što kaže stara latinska poslovica: „similis simili gaudet“ ili „Sličan se sličnom raduje“.

Tada počinje zajednička hajka za zabavom i razonodom, koje prije svega nalaze u senzualnim uživanjima i zadovoljstvima i najzad — u razvratu. Izvor užasnog raspiništva, zahvaljujući kojem mnogi bogati nasljednici, često za nevjerovatno kratko vrijeme, protrate veliki dio nasljedstva, ustvari nije ništa do samo dosada, koja potiče od upravo opisanog siromaštva i praznine duha. Osobe izvanjski bogate, ali u duši siromašne, uzaludno teže k tome da unutarnje siromaštvo nadoknade izvanjskim bogatstvom. Oni nalikuju starcima koji se pokušavaju pomladiti družeći se s mladim djevojkama. Oni koji se odaju rasipništvu unutarnje siromaštvo na kraju dovodi i do vanjskog siromaštva. Kao što kaže mudri stih iz Dhamapade: bilo gdje da ideš, tvoj um ide s tobom, a tvoj um je kao tvoj individualitet, oni te prate uvijek i svugdje, i njima je obojeno sve što vidiš, sve što doživljavaš, misliš, želiš ili osjećaš. Stoga, ima li što važnije od rada na sebi, unutarnjeg i duhovnog života? S informacijama o vrhunskom unutarnjem, duhovnom bogatstvu, bhakti i svjesnosti Boga, Bhagavad gita nam snažno poručuje da nema.

„Ali onaj tko nalazi zadovoljstvo u jastvu, tko je svoj ljudski život posvetio samospoznaji i tko je potpuno zadovoljan samo u jastvu, nema dužnosti“. B.G. 3. 17

„Takva oslobođena osoba ne osjeća privlačnost prema materijalnom osjetilnom zadovoljstvu, već uvijek u sebi uživa u transu. Na taj način samospoznata duša uživa u neograničnoj sreći jer se usredotočuje na Svevišnjeg.“ B.G. 5. 21

„Onaj tko nalazi sreću u sebi, tko aktivno uživa u sebi i čiji je cilj unutarnje prirode, savršeni je mistik, oslobođen je u Svevišnjem i na kraju dostiže Svevišnjeg.“ B.G. 5 .24

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

  • Kontakt

    Ako imate bilo kakvih pitanja slobodno nam se obratite popunjavanjem obrasca ili nam pišite na e-mail adresu info@sretna-dusa.com

    Kontakt