Vegetarijanstvo u judaizmu (1. dio)

Vegetarijanstvo u judaizmu (1. dio)

tele i duša

“Ti koji si samilostan prema janjetu, bit ćeš pastir mog naroda izraelskog. ”
Izlazak Raba 2, Midrash

Danas ortodoksni judaizam uglavnom ne poučava da je vegetarijanstvo biblijski princip. Naravno, spisi nas obavještavaju da svaka generacija Židova manje razumije Toru od prethodne (Tracate Berakhot, 20A, Talmud Bavli). U tome je možda objašnjenje zašto suvremeni judaizam poriče vegetarijanski način života. Naposljetku, prva hrana koja je dana čovjeku u Tori (takoder poznatoj kao Stari zavjet ili “Pet knjiga Mojsijevih”) nedvojbeno je vegetarijanska:

“Evo, dao sam vam svo bilje što se po svoj zemlji sjemeni, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu”

(Postanak, 1:29) Postanak 3: 18 daje dalje uputu da se jedu biljke. Pokoravajući se tim uputama pripadnici naroda izraelskog kroz deset su generacija (od Adama do Noe) živjeli skromno i bili vegetarijanci.

Ali to slijeđenje Božjeg zakona kratko je trajalo. Do perioda u kojem je živio Noa došlo je do znatne degradacije morala. Otpočelo se sa žrtvovanjem životinja (Postanak 4:4), životinjske su se kože koristile kao odjeća (Postanak 3:21), i ljudi su počeli ubijati jedni druge (Postanak 4:8,23). Tijekom tog perioda “padanja u grijeh”, kako ga opisuje Biblija, Bog je dao ljudima dozvolu za jedenje mesne hrane. Jedenje mesa uzelo je maha. Nakon velike poplave koja je uništila svo bilje, Bog je privremeno dopustio da se jede meso (Postanak 9:4). Ali ubrzo nakon toga pokušao je ponovno uvesti vegetarijansku ishranu.

Kad su lzraelićani napustili Egipat, Bog ih je opskrbio mannom, bezmesnom hranom koja ih je tijekom njihova naporna puta trebala održavati u životu. No lzraelićani su zahtjevali meso, i Bog im ga je dao – zajedno sa pogubnom kugom za sve koji su ga jeli (to je opisano u Brojevíma 11:18-34, kao i u poglavlju ove knjige koje govori o kršćanstvu). Međutim, jedenje mesa je među Židovima postalo duboko ukorijenjeno i rašireno, pa je Bog, prema Bibliji, nakon dva pokušaja da uvede vegetarijanstvo, bio spreman odobriti ga – uz izvjesna ograničenja…

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (1. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (1. dio)

tele i dušaIz povijesti saznajemo kako se organizirano kršćanstvo postupno udaljilo od svojih vegetarijanskih korijena. Premda su se oci ranog kršćanstva držali bezmesne ishrane, u novije je vrijeme Rimska katolička crkva donijela odredbu po kojoj bi katolici trebali postiti barem u određene dane i uzdržavati se od konzumiranja mesa petkom (u znak sjećanja na Kristovu žrtvu). Ali čak je i to pravilo ublaženo nakon što je 1966. g. Američka katolička konferencija odlučila da se katolici trebaju suzdržavati od jedenja mesa samo petkom tokom korizme. Mnoge su rane kršćanske grupe podupirale bezmesni način života. Ustvari, pisana ostavština rane Crkve ukazuje kako jedenje mesa nije bilo službeno dopušteno sve do četvrtog stoljeća, kada je car Konstantin odlučio svoju verziju kršćanstva nametnuti svima. Tumačenje Biblije koje zagovara jedenje mesa postalo je službenom vjerom Rimske carevine, a kršćani koji su prakticirali vegetarijanstvo morali su to činiti potajno, riskirajući da budu osuđeni na smrt zbog krivovjerja.

Kaže se da je Konstantin onima koje je uhvatio znao ulijevati rastopljeno olovo u usta. U srednjem je vijeku sv. Toma Akvinski (1225-1274 g.n.e.) uvjeravao kršćane kako je ubijanje životinja odobreno božanskom providnošću. Možda su njegove osobne navike utjecale na njegove stavove, jer premda je bio genij i po mnogo čemu asketa, vlastiti su ga biografi okarakterizirali kao proždrljivca. Naravno, sv. Toma Akvinski je bio također poznat i po svojoj doktrini o različitim vrstama duša koje tijelo može posjedovati. Naučavao je da životinje nemaju dušu. Znakovito je da je, po njemu, nemaju ni žene. Ali ako se prisjetimo kako je Crkva još ranije popustila i priznala da i žene imaju dušu, sv. Toma se na kraju nerado složio, rekavši da su za jedan stupanj iznad životinja – koje definitivno nemaju dušu. Mnogi su kršćanski vođe prihvatili to viđenje. S druge strane, ako netko uistinu studira Bibliju, neizostavno i sasvim jasno će uvidjeti kako životinje doista imaju dušu:

(Postanak 1.30)
A svemu zvjerinju zemaljskom i svim pticama nebeskim i svemu što se miče na zemlji i u čem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu.

Prema Reubenu Alcalayu, jednom od najvećih učenjaka hebrejsko-engleske lingvistike dvadesetog stoljeća i autoru Potpunog hebrejsko-engleskog rječnika, točne hebrejske riječi upotrijebljene u ovom stihu jesu nefesh (“duša) i chayah (“živa”). Usprkos činjenici da popularna izdanja Biblije gornje riječi prevode općim terminom “život”, nastojeći tako sugerirati kako životinje ne moraju obavezno imati “dušu”, točan nam prijevod otkriva upravo suprotno: životinje sasvim sigurno imaju dušu, barem prema Bibliji. Štoviše, da bi se opisala duša ljudi pa čak i duša kukaca upotrijebljena je ta ista hebrejska riječ. Prema tome, argument po kojem životinje možda i imaju neku vrstu duše, ali da to nije ona koju imaju ljudi, ne nalazi uporišta u Bibliji.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (2. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (2. dio)

franjo-asiškiNeki povijesni dokumenti tvrde kako su dvanaestorica Apostola, pa čak i Judina zamjena – Matija, bili vegetarijanci, te da su se rani kršćani, u cilju čistoće i milosrđa, suzdržavali od jedenja mesa. Na primjer, sv. Ivan Krizostom (345-407 g.n.e.), jedan od najistaknutijih naobraženih zagovornika kršćanstva svog vremena, piše: “Mi, vođe kršćanstva, suzdržavamo se od jedenja mesa životinja ne bismo li upokorili svoja tijela… neprirodno jedenje mesa onečišćuje osobu”.

Klement Aleksandrijski (160-240 g. n. e.), učeni teoretičar rane Crkve, očito je u velikoj mjeri utjecao na Krizostoma, budući da je gotovo stotinu godina ranije zapisao: “Ali one što svijaju se oko raspaljenih trpeza, pothranjujući vlastite bolesti, shrvao je najpohlepniji demon, kojeg bez srama nazvat ću demonom želuca, najgorim od svih demona…Daleko je bolje biti sretan nego svoja tijela pretvarati u groblja za životinje.Imajući na umu, apostol Matija jeo je sjemenje, orahe i povrće, ne meso.”

Za Klementove homilije, također napisane u drugom stoljeću, mnogi kažu da se temelje na propovijedima sv. Petra i smatraju ih, izuzimajući Bibliju, možda najranijim kršćanskim tekstovima. Homilija XII smiono izjavljuje: “Neprirodno jedenje mesa, sa svojim žrtvovanjima i nečistim gozbama, isto je tako zagađujuće kao i pogansko obožavanje zloduha, i onaj tko se tome prepušta zapravo jede sa vragom.” Tko smo mi da bismo raspravljali sa sv. Petrom? Nadalje, postoji jedna učena rasprava o načinu ishrane sv. Pavla, usprkos plemenitom stavu glede ishrane kojeg nalazimo u njegovim zapisima. Djela 24:5 govore o Pavlu kao pripadniku nazarećanske sekte – sekte koja je slijedila principe esena, uključujui i vegetarijanstvo.

A prema dr.Edgaru Goodspeedu, u njegovoj se Povijesti ranog kršćanstva spominju “Tomina djela” koja su nekad koristile rane kršćanske sekte. Ovi spisi opisuju da se i sv. Toma također suzdržavao od mesne ishrane. U međuvremenu, istaknuti nam crkveni otac Euzebije (264-349 g.n.e.), navodeći Hegesippusa (oko 160 g .n.e.), govori kako se Jakov, inače od mnogih prihvaćen kao Kristov brat, također suzdržavao od jedenja mesa životinja.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Uzoriti vladar štiti životinje

Uzoriti vladar štiti životinje

Śrīmad-Bhāgavatam 1.4.12.

śivāya lokasya bhavāya bhūtaye
ya uttama-śloka-parāyanā janāh
jīvanti nātmārtham asau parāśrayam
mumoca nirvidya kutah kalevaram

śivāya — dobro; lokasya — svih živih bića; bhavāya — za procvat; bhūtaye — za gospodarski razvoj; ye — onaj tko je; uttama-śloka-parāyanāh — predan Božanskoj Osobi; janāh — ljudi; jīvanti — žive; na — ali ne; ātma-artham — sebični interes; asau — to; para-āśrayam — utočište za druge; mumoca — napustio je; nirvidya — budući da je bio oslobođen svih vezanosti; kutah — zašto; kalevaram — smrtno tijelo.

Oni koji su predani Božanskoj Osobi žive samo za dobrobit, razvoj i sreću drugih. Ne žive ni zbog kakva sebičnog interesa. Stoga, iako car [Pariksit] nije bio nimalo vezan za svjetovne posjede, kako je mogao napustiti svoje smrtno tijelo koje je bilo utočište za druge?

Smisao: Pariksit Maharaja bio je uzoriti kralj i obiteljski čovjek jer je bio bhakta Božanske Osobe. Gospodinov bhakta prirodno ima sve dobre odlike. Car je bio tipičan primjer. Osobno nije bio nimalo vezan za svjetovna obilja koja je posjedovao, ali je kao kralj koji se brine za blagostanje svojih podanika uvijek djelovao za njihovu dobrobit, ne samo za ovaj nego i idući život. Nije dopuštao otvaranje klaonica ili ubijanje krava. Nije bio nerazuman, pristrani kralj koji štiti jedno živo biće, a odobrava ubijanje drugoga. Kao Gospodinov bhakta, savršeno je dobro znao kako da svojom vladavinom usreći svakoga – ljude, životinje, biljke i sva živa stvorenja. Nije imao sebičnih interesa. Sebičnost može biti sužena ili proširena, no on nije posjedovao nijednu vrstu sebičnosti.

Svoj je interes vidio u zadovoljavanju Vrhovne Istine, Božanske Osobe. Kralj je predstavnik Svevišnjega i stoga njegovi interesi moraju biti istovjetni s interesima Gospodina. Svevišnji želi da sva živa bića postupaju u skladu s Njegovim željama i tako postanu sretna. Stoga kralj želi sve podanike odvesti u Božje carstvo. Djelatnosti građana moraju biti tako organizirane da se na kraju mogu vratiti kući, Bogu. Pod vladavinom uzorita kralja, kraljevstvo je puno obilja. Ljudska bića ne moraju jesti životinje. Žitarica, mlijeka, voća i povrća ima u izobilju, tako da ljudska bića, kao i životinje, mogu jesti koliko im srce želi. Ako sva živa bića imaju dovoljno hrane, ako su zaštićena i pridržavaju se propisanih pravila, neće se međusobno uznemiravati. Car Pariksit je bio plemenit kralj i zato su svi bili sretni za vrijeme njegove vladavine.

(iz Śrīmad-Bhāgavatama, krunskog dragulja vedske književnosti; Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (3. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (3. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (3. dio)Temeljno načelo zajedničko svim kršćanima jest iskupljenje kroz Isusa. Vjera u to da će osoba biti iskupljena kroz Isusa čini srce kršćanske doktrine, ne slijeđenje nekih određenih propisa, kakav je na primjer Mojsijev zakon (Efežanima 2:8). Zaista bi bila rijetkost naći kršćanskog učitelja koji inzistira na tome da osoba mora ili pak ne smije jesti određenu vrstu hrane, ili da dobrostivost prema životinjama doprinosi spasenju. To je dovelo do jednog od najvećih raskola u kršćanskoj teologiji: do polemike vjera – djela. Dok mnogi smatraju kako je vjera u Isusa jedini uvjet za dostizanje Božjeg kraljevstva, bez obzira na dobra djela ili moral i etičko ponašanje, drugi drže kako spasenje mora uključiti vjeru u Isusa i dobra djela. Ideja da jedino vjera vodi iskupljenju proizlazi iz popularnog pogrešnog shvaćanja o odnosu između vjere i djela, pogrešnog shvaćanja kojeg su u potpunosti raskinuli vel. J. Todd Ferrier iz Reda Križa i engleski zagovornik vegetarijanstva vel. V.A. Holmes-Gore. Prema Ferrieru i Holmes-Goreu do ove kontroverze glede vjere i djela je došlo kad su mnogi srednjovjekovni kršćanski vođe počeli razmatrati Pavlova učenja izvan njihovog povijesnog konteksta.
Nastavak teksta...

Pavao je propovijedao Farizejima i ostalima koji nisu vjerovali u koncepciju božanske milosti kao snage koja vodi iskupljenju. Zbog toga je, poučavajući Farizeje, stavljao naglasak na “vjeru”. Međutim vjera i djela su ono čemu Biblija uistinu poučava. Kao što Jakov kaže: “Vjera bez djela je mrtva.” (Vidi Jakov, 1. i 2. poglavlje). Prema tome, kad je Pavao rekao kako čovjek može jesti što god hoće – uključujući i meso (I. Korinćanima 8.8) – samo je ustvari nastojao staviti naglasak na vjeru. Ako pomno proučimo Pavlovo učenje sve nam postaje mnogo jasnije, jer usprkos činjenici da uveliko ističe vjeru, u drugim nam tekstovima otkriva vrijednost kreposnih djela, uključujući i dobrostivost prema životinjama. Ustvari, Pavao je poučavao kako su kreposna djela čak i uzvišenija od vjere (1. Korinćanima 13:13). Pa ipak, vidimo kako je danas velika većina pripadnika kršćanske zajednice spremna, voljna i kadra poučavati vjerom u Isusa ali nije tako spremna slijediti učenja koja mogu zahtijevati promjenu životnog stila. S tim u vezi, vel. Andrew Linzey, Kapelan Sveučilišta u Essexsu, iznosi ocjenu kako su mnogi zagovrnici kršćanstva zanemarili svoju dužnost vršenja kreposnih djela, posebice prema životinjama. U svojoj knjizi, Animal Rights: A Christian Assessment of Man’s Treatment of Animals, on sa žaljenjem piše: “Tužno je, ali mora se priznati kako kršćani, bili oni katolici ili pripadnici drugih grupacija, nisu uspjeli stvoriti teologiju koja bi se na zadovoljavajući i moralan način odnosila prema životinjama.

Bez obzira kako netko tumačio kasnija učenja, najraniji oblici kršćanstva (i brojne židovske sekte iz kojih su oni proizašli) isticali su vegetarijanski ideal. Shvatili su kako je uz vjeru, koja je nesumnjivo važna, jednako tako važno i pravilno ponašanje, odnosno “djela”. Stoga su savjesno slijedili načela spisa. Sasvim prirodno, to se odrazilo na njihovu prehranu i opći stav prema životinjama. Nazareni, therapeuti, ebioniti, gnostici i eseni – svi su podržavali bezmesni način života. Montanisti, pripadnici još jedne od ranokršćanskih sljedbi, nisu konzumirali mesnu ishranu, a to nije činio ni Tertullian, jedan od očeva rane Crkve. Između najprincipijelnijih očeva koji nisu odobravali jedenje mesa, već smo bili izdvojili Ivana Krizostoma i Klementa Aleksandrijskog, dvojicu od najutjecajnijih mislilaca rane Crkve. Možda je Klementov najistaknutiji učenik, Origen (185-254 g. n. e.) jedan od najproduktivnijih pisaca rane Crkve, imao pravo kad je ovako okarakterizirao one koji su prihvatili jedenje mesa: “… Vjerujem da su žrtvovanje životinja izmislili oni ljudi koji su, služeći se tim izgovorom, željeli jesti meso.” (Stromata, “O žrtvovanjima”, knjiga VII). Kasnije kršćanske sljedbe također su podržale vegetarijanstvo. Ellen G. White, jedna od utemeljitelja Adventističke crkve sedmog dana, bila je vatreni vegetarijanac, kao i John Wesley, utemeljitelj metodizma. Sylvester Graham, prezbiterijanski svećenik čuven po svojim “jetkim šalama”, bio je zagovornik bezmesnog ideala, dok je William Metcalfe, pastor Engleske biblijsko-kršćanske crkve, napisao knjigu pod nazivom Apstinencija od mesa životinja (1823). Vjeruje se kako je to bila prva knjiga o vegetarijanstvu objavljena u SAD-u.
Zatvori

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (4. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (4. dio)

IsusTrapisti, benediktinci i kartuzijanski redovi Rimske katoličke crkve, kao i druge kršćanske organizacije kao što je Univerzalni kršćanski gnostički pokret i Bratstvo Roznkrojcera, svi zagovaraju vegetarijanski način života, čak iako im sljedbenici baš i nisu dosljedni tome. Danas su istaknute dvije kršćanske grupe koje marljivo rade ne bi li ukazale na značaj bezmesnog načina života za suvremenog kršćanina: Katolički znanstveni krug za dobrobit životinja i Kršćani koji pomažu životinjama i ljudima (CHAP). Iako su odlukom Ekumenskog koncila iz 1965. g. znatno ublaženi monaški propisi glede jedenja mesa, posebice za trapiste, većina ovih monaha i dalje slijedi izvorna vegetarijanska učenja.

I premda se za sv. Franju ponekad kaže da nije bio dosljedan svom vegetarijanstvu, velika se većina franjevaca i dalje drži tog vida ishrane, možda zato što je sv. Franjo zaštitnik životinja i otjelovljenje iskrene ljubavi prema svim Božjim stvorenjima. Suvremeni benediktinski monah, brat David Steindl-Rast, ističe da iako se biblijska tradicija u pogledu čovjekova odnosa prema životinjama može tumačiti različito,životi svetaca ukazuju na značaj univerzalne samilosti. Brat David kaže: “Na žalost, kršćani imaju svog udjela u eksploataciji našeg okoliša i zlostavljanju životinja. Ponekad čak pokušavaju opravdati svoje zločine navodeći stihove iz Biblije, pogrešno ih vadeći iz konteksta. Ali istinski se duh tradicije može najbolje osjetiti kroz njezine svece…. U nastojanju da jednog sveca razluči od drugog, kršćanska se umjetnost služi svim vrstama životinja. Sv. Menas ima dvije kamile; sv. Ulrih štakora; sv. Bridgid guske i patke; sv. Benedikt gavrana, itd. Obilježje sv. Huberta je jelen sa raspelom među rogovima.

Prema legendi, ovaj je svetac bio lovac ali odustao je od tog nasilničkog života kad je u jelenu kojeg se spremao ubiti vidio Krista.” Ovo je upečatljiv primjer kako se u svim stvorenjima može vidjeti duh božanskog. “Naposljetku”, brat David zaključuje,”samog Krista zovu Janje Božje”. Ponekad se zaboravlja kako bi ljubav koju je ispovijedao Krist trebala biti sveobuhvatna, odnosno odraz Gospodinove ljubavi prema svemu stvorenom. Doista, “Oče naš” počinje sa (na izvornom aramejskom): “awoon dwashmaya.” Premda se to uglavnom prevodi kao “Oče naš koji jesi na nebesima”, dosljedniji je prijevod “Naš oče sveopći koji jesi na nebesima.” Izvorni aramejski izjavljuje kako je Bog otac svih živih bića u svemiru, bez obzira na životne vrste u kojima se ona pojavljuju. Iz ovoga proizlazi da je kršćanska ljubav sveobuhvatna, i u skladu sa stupnjem do kojeg netko širi tu sveobuhvatnu ljubav, u tom mu je stupnju Bog uzvraća. Vegetarijancima je značajno što se molitva “Oče naš” nastavlja sa: “Daj nam naš kruh svagdašnji danas.”

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (5. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (5. dio)

funny-pigNajvažnija odlika principa samilosti i zajedničke ljubavi ogleda se u šestoj zapovijedi: Ne ubij. Premda jednostavna i izravna, ova se zapovijed rijetko tumači doslovno. Ustvari, već se tradicionalno prihvaća samo u relaciji prema ljudima. Pa ipak, točne hebrejske riječi iz Izlaska 20:13, u kojem nalazimo ovu zapovijed, jesu “lo tirtzach”. Prema Reubenu Alcalayu, riječ tirtzach ukazuje na “bilo koju vrstu ubijanja.” Stoga, u skladu sa točnim prijevodom, čovjek bi se trebao suzdržavati od ubijanja in toto. Odričnu riječ “ne” nije potrebno tumačiti. Sporna je riječ “ubij” odnosno “ubiti” što se obično definira kao: 1) lišiti života; 2) okončati sa nekim: 3) uništiti vitalnu ili suštinsku odliku nečega. Ako se bilo što u čemu je život može ubiti onda je to slučaj i sa životinjom. Prema ovoj zapovijedi, ubijanje životinja je zabranjeno.

Život se obično definira kao odlika koja dijeli vitalno i funkcionalno biće od mrtvog tijela. Premda složen fenomen, život ispoljava svoje prisustvo preko određenih simptoma koji su isto tako uočljivi studentu svetih spisa kao i biologu. Sva živa bića prolaze kroz šest faza: rođenje, rast, održavanje, reprodukcija, starenje i smrt. Dakle životinje se prema čovjekovoj i Božjoj definiciji, stavljaju u kategoriju živih bića. Sve što živi može biti ubijeno, a ubiti znači prekršiti zapovijed isto tako svetu kao i sve druge: “Jer tko god drži sav zakon, a učini krivi korak u jednoj stvari, postao je prekršitelj svih. Jer Onaj koji je rekao: ‘Ne učini preljub’, rekao je i: ‘Ne ubij’. Ako dakle ne učiniš preljub a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona.” (Jakov 2:10,11)

Mnogo toga u Starom zavjetu podržava vegetarijanstvo. Može se obrazlagati kako kršćani ne trebaju slijediti Stari zakon već samo Novi. Međutim, sam je Isus poučavao drukčije: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili proroke. Nisam došao ukinuti nego ispuniti; jer zaista vam kažem da bi prije nebo i zemlja prošli nego da na bilo koji način prođe i najmanje slovo ili jedan djelić slova iz Zakona i da se sve ne dogodi. Tko god, dakle, prekrši jednu od ovih najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, bit će nazvan ‘najmanjim’ s obzirom na nebesko kraljevstvo.” (Matej 5:17-19)

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (6. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (6. dio)

black-animals-horse-2Možda glavni razlog zašto bi se kršćanin odlučio “prekršiti Zakon”, usprkos biblijskoj zapovijedi o suzdržavanju od ubijanja, leži u rasprostranjenom vjerovanju kršćana da je Isus jeo meso. Ali znamo da je bio poznat kao “Kraljević Mira”, a njegovo je učenje obuhvaćalo ljubav, samilost i međusobno poštovanje na univerzalnoj razini. Teško je uskladiti krajnje pacifističku sliku Isusa sa odobrenjem o ubijanju životinja. Pa ipak, Novi zavjet opetovano navodi primjere u kojima Isus traži meso, što su mesojedi shvatili kao odobrenje za svoje vlastite prehrambene sklonosti. Međutim, pažljivim proučavanjem grčkog izvornika otkrivamo kako Isus zapravo nije tražio da mu daju “meso”.

Premda engleski prijevodi evanđelja spominju “meso” devetnaest puta, originalne se riječi preciznije prijevode sa “hrana”: broma — “hrana” (upotrijebljeno četiri puta); brosimos – “ono što se može jesti” (upotrijebljeno jednom); brosis – “hrana, ili čin jedenja” (upotrijebljeno četiri puta); prosphagion – “nešto za pojesti” (upotrijebljeno jednom); trophe – “okrijepiti hranom” (upotrijebljeno šest puta); phago – “jesti” (upotrijebljeno tri puta). Prema tome, “Imate li mesa?” (Ivan 21:5) treba čitati: “Imate li išta za jelo?” A kad evanđelje kaže kako su učenici otišli kupiti mesa (Ivan 4:8), doslovniji bi prijevod jednostavno ukazivao kako su otišli kupiti “nešto za jelo”.

U svakom slučaju izvorni grčki upućuje na “hranu” u općem smislu, a ne neizbježno na “meso”. Problem se javlja kod tumačenja izvornog materijala, prijevoda i često pogrešnih prijevoda. Mnogi su pogrešno prevedeni termini iz Biblije nelogični ili čak zabavni (npr. “Red Sea” za “Reed Sea”). Ali neki su doveli do značajnijih promjena, kao na primjer u slučajevima kad se netočna verzija prenosila stoljećima i tako postala dio biblijskog kanona. Zagovornici jedenja mesa mogu to racionalizirati kroz brojne navode, ili pogrešne navode iz Biblije. Ali ako se u obzir uzmu kontekst i način, odnosno smisao Isusovog života, onda postaje teško, ako ne i nemoguće, uskladiti jedenje mesa sa kršćanskom vjerom. Kršćani koji jedu meso iznose primjedbu: “Ako Biblija podupire vegetarijanstvo, kako onda tumačiti događaj sa kruhom i ribama?”

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

  • Kontakt

    Ako imate bilo kakvih pitanja slobodno nam se obratite popunjavanjem obrasca ili nam pišite na e-mail adresu info@sretna-dusa.com

    Kontakt