O umjetnosti (drugi dio)
Umjetnost uvijek traži savršenstvo harmonije ili ljepote, ali biva uvijek frustrirana jer je ovaj materijalni svijet pun nesavršenstava. Stoga Šrila Prabhuphada ističe „prekrasno lice Gospodina“. Možda će nam nova slika mrtve prirode ili neka zbirka lirike pružiti neko zadovoljstvo, budući da je kvalitetno urađeno, međutim, već nakon nekoliko dana ne samo da neće biti ni govora o „potpunom zadovoljstvu“, već će nam dosaditi i postati beznačajno. U vrijeme kada sam i sam bio veliki konzument proizvoda umjetnosti, svaki put kada bih otkrio neku, npr. „dobru“ ploču, istovremeno bih se i radovao i tugovao. Radovao bih se jer sam našao novi kozmički nektar, a tugovao bih jer sam znao da će mi nakon desetak slušanja jednostavno dosaditi. Mnogi umjetnici iz tog razloga postaju dekadenti i bohemi, tj. rapidno propadaju jer im se čini kako su na samome pragu savršenstva i ljepote, da bi se ubrzo našli na staroj tvrdoj zemlji manje-više praznih ruku; upravo kao da mučite gladnoga čovjeka dajući mu svaki drugi dan po jednu mrvicu finog kolača i tako ga izluđujete.
Književna djela koja se mogu više puta čitati obično su ona najslavnija, zbog kojih su sretni pisci možda dobili i Nobelovu nagradu jer su dotakli neka sveopća gledišta, vječne simbole prepoznatljive ljudima svih vremena i podneblja. Svjetska književna remek djela postaju slavna (neki tvrde besmrtna) dodirujući s nekoliko rečenica nešto duboko i sveopće, što ljudi prepoznaju ili ih pobuđuje na duboka i uzvišena razmišljanja i želju da knjigu zadrže, ponovno je pročitaju, preporuče drugima. S druge strane, drevni vedski spisi kao što su Upanišade, Bhagavad-gita i Šrimad Bhagavatam daleko su superiorniji jer su od početka do kraja ispunjeni takvim univerzalnim gledištima, beskrajno dubokim tekstovima o vječnosti, stvaranju i uništavanju, o svrsi i smislu svega, te o samospoznaji, savršenstvu i o Tvorcu svega što postoji, samome Bogu.
Kao očigledan primjer utopističke i imaginarne prirode artističkih stremljenja postoji stara kineska priča o velikom umjetniku zvanom Tang Lin Po. Legende povezane s njegovim imenom govore nam da je Tang Lin bio majstor nad majstorima i da mu nije bilo ravna u cijeloj Aziji. Iako je bio slavan, živio je poput lutalice na zadržavajući se nigdje više od nekoliko dana. Tang Lina je u njegovim beskrajnim lutanjima pratio jedini učenik i sluga zvan Kuang Ce. On bi strpljivo i ponizno nosio mnoštvo neobičnih kistova, slikarska platna, a ponekad i hranu. Kada bi umjetnik i njegov učenik zalutali u kakvo naseljeno mjesto, majstor bi slikao lokalne velikane, trgovce, putnike i tako bi dobili nešto zlatnika za hranu i nastavak putovanja. Svi su voljeli slike Tang Lina jer su na njima ljudi i svijet izgledali nekako sretniji, blistaviji, kao iz neke daleke, ljepše i uzvišenije realnosti.
nastavak tekstaNitko nije znao tako pozlatiti i uzdići obične stvari, obična lica. Tako je veliki majstor lutao poput drevnih pjesnika, a njegove su se slave širile posvuda. Jednog dana, nakon dugog lutanja po šumama i planinama, iznenada su naišli na predivnu kraljevsku palaču okruženu rascvjetanim parkovima i jezerima. Uputili su se prema glavnom ulazu. Tamo su ih ljubazno prihvatili i ugostili poslavši glasnika da obavijesti kralja. Kada je kralj čuo za ime svog neočekivanog gosta, nekako se namrštio, te je zatražio da se gost dovede u njegove odaje. Tang Lin se naklonio s dubokim poštovanjem, predstavio se i ponudio mu svoje skromne usluge. Kralj će na to: „O Tang Lin, veliki varalice, sudbina te poslala u moje kraljevstvo da ovdje ostaviš svoje nečasne kosti. Znaj da te osuđujem na smrt jer si uništio moj, kao i mnoge druge živote, svojim lažnim prikazivanjem svijeta i ljudi.“ Tang Lin je stajao uspravno gledajući kroz prozor daleki let ptica i pitajući se o zamršenim putevima sudbine.
„Ne razumijem tvoje riječi, o veliki kralju. Zaista ne znam jesmo li se ikada ranije sreli?“ Kralj ga je promatrao svojim blijedim tužnim očima u kojima su se miješale nijanse osude i divljenja: „Kada sam bio mlađi volio sam umjetnost više od svega. Među svima božanski izabranima tebi sam se divio najviše. Skupio sam puno tvojih slika, ispunjavajući kamene zidove mojih odaja. Živio sam među njima, u njima, žudeći za tim svijetom koji je tako privlačno sjao, kao da je pozivao, zavodio, opsjedao moju dušu slatkim snovima, jače od vina ili opijuma. Tako sam provodio vrijeme i zaboravio na stvarnost, iako ona nije zaboravila mene. Dugo sam tako živio ne izlazeći u svijet, misleći da sam pred vratima raja kojeg je tvoja duša sanjala i tako vješta ruka stvorila. Ali jednoga dana otišao sam iz svojih odaja ravno među svjetinu. Sa svakim korakom kao da se nešto lomilo, duboko nezadrživo. Gledao sam u strahu ljude i svijet čudeći se njihovim nakaznim i izmučenim licima, njihovim bezimenim čudovišnim bolestima, njihovom okrutnom starenju i konačnim porazima pred hladnom i sigurnom rukom kraljice smrti.
“Tang Line, zašto varaš svijet? Na tvojim slikama nema ružnog lica, nema tegobnih bolesti, ni nemoćne starosti, ni okrutne smrti, nema patnje – najveće istine ovoga svijeta. Nakon tog događaja sam odbacio, prokleo i tebe i tvoju umjetnost koja širi samo neznanje i prevaru. Sudbina te dovela u moje kraljevstvo kao na posljednju stanicu. Tu ćeš ostaviti svoje tijelo i morat ćeš potražiti neki časniji zanat u idućem životu. Pogubit ću te nakon trećeg zalaska sunca, tako da tvoje fantazije više neće zavaravati ljude!“ Rekavši to kralj je pozvao stražu naredivši im da Tang Lina zajedno s njegovim učenikom zatvore u hladnu ćeliju. Naravno, legenda ne bi bila legenda kada ne bi imala bizarni završetak na opće zadovoljstvo svih vjernika umjetnosti i romantično sanjarskih duša. Budući da su pjesnici i umjetnici čuđenje u svijetu nije iznenađujuće da je Tang Lin pobjegao iz zatvora. A evo i kako se to dogodilo… Majstor je herojski digao čelo, a Kuang Ce je jadikovao dok ih je kraljevska straža vodila kamenim stubama u zatvorske odaje. Kada su se masivna željezna vrata zatvorila, Tang Lin je naredio učeniku da smjesta pripremi platno, kistove i sve što je potrebno.
U potpunoj tišini umjetnik je počeo slagati boje i ubrzo su četkice klizile po platnu poput labudova po jezeru. Nakon trećeg zalaska sunca čuo se žamor svjetine, koraci stražara i dželata koji su krenuli po Tang Lina, velikog varalicu. Majstor je bio zaokupljen završavanjem svog velikog prekrasnog djela, slikajući posljednje ukrasne detalje na neobičnoj lađi, usidrenoj na pješčanoj obali nekog nepoznatog mora. Baš u trenutku kada je straža ušla u ćeliju, Tang Lin je iznenada i čvrsto uhvatio za ruku svog prestravljenog učenika i zajedno s njim uskočio u sliku, ravno u naslikanu lađu. Zapanjeni stražari u čudu su gledali kako tajanstveni brod nestaje u daljini horizonta noseći Tang Lina i njegovog učenika oživljenom morskom površinom.
Iz ove romantične i idealistične priče treba izdvojiti arhetipski i idealizirani lik umjetnika Tang Lina. Vrlo je očito da ta figura ukazuje na možda mitološku, ali svakako izuzetno obdarenu, nadahnutu osobu koja posjeduje veliko duhovno (umno) bogatstvo i veliku vjeru u svoju umjetnost. Malo je umjetnika koji vjeruju da će ih njihova slika ili pjesma spasiti od smrti. Također, nametljiva je sličnost Tang Lina s religiozno nadahnutim svecima i prorocima…(nastavlja se)
Zatvori
iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)