O umjetnosti (prvi dio)
Kada govorimo o samospoznaji, često ćemo naići na ljude koji smatraju da je njihov put samospoznaje – „put savršenstva“, kroz kreaciju ili neku određenu vrstu umjetnosti, kao i kroz umjetnički način mišljenja i viđenja stvari. Ako im ponudite vedski proces, put bhakti, mnogi će se snažno usprotiviti: “Ne, ja imam svoj put!” Umjetničke sposobnosti i senzibilitet nema svatko, stoga, oni koji ih imaju često se smatraju izabranima, posebnima, izvan i iznad mase. Velik je broj Krišninih bhakta, u manjoj ili većoj mjeri, imao prije posvećivanja bhakti yogi razne artističke preokupacije. Srila Satswarupa das Goswami, jedan od najstarijih učenika Šrila Prabhupade, u svojim „Dnevnicima 1“ opisuje vlastita razmatranja u svezi s tim.
Prije nego je prihvatio Šrila Prabhupadu za svog duhovnog učitelja on je bio pisac kafkijanske i kontemplativne orijentacije. Želeći uskladiti stav pisca koji promatra život sa stavom iskrenog i striktnog učenika Šrila Prabhupade, u svojim knjigama opisuje lutanja i traženja pravog spoja i upotrebe svojih talenata. Naravno, Šrila Prabhupada je prepoznao njegove sklonosti i talent, te mu dao sve svoje blagoslove. Tako je i Šrila Satswarupa das Goswami izdao velik broj vrijednih knjiga gdje je umjetnost pisanja u potpunosti angažirana u službi duhovnog učitelja i Krišne. U uvodu u zbirku eseja Ravindra Swarupa Prabhu briljantno opisuje vlastiti slučaj: „U vrijeme kada sam se upoznao s pokretom za svjesnost Krišne već sam bio jako zainteresiran za transcendiranje materijalne egzistencije. Bio sam voljan odbaciti praktično sve glede oslobođenja.
Toliko sam bio ubijeđen da je patnja i bol esencija ovoga života da sam bio spreman odreći se svih vezanosti, čak i onih najviših i najboljih. Za mene najviše i najbolje se nalazilo u umjetnosti i književnosti – u tim umjetničkim djelima ili kao što ih je pjesnik Yeats predivno naziva “…u tim spomenicima izvanvremenskog intelekta“. I ja sam, još od pubertetskih vremena, tragao za transcendencijom u ulozi umjetnika. Postao sam zanesen određenom figurom umjetnika – jedna figura prezentirana sa završnom lirikom Jamesa Joysa u „Portretu umjetnika kao mladog čovjeka“ glasi „Fabulozan tvorac, umjetnik… stvarajući iznova svoju umjetnost, pretvarajući tupu materiju zemlje u novo, uzvišeno, nedokučivo, neuništivo biće“.
nastavak tekstaMag koji pretvara materiju u duh. Umjetnik koji preobražava otrcanu, prozaičnu supstancu ovog života u novu „vanvremensku, neuništivu kreaciju“; čineći tako on djelomično oslobađa svoju egzistenciju od vremena i promjena. Svakako, taj oslobađajući poriv prema vječnom i nepromjenjivom najdublji je motiv umjetnosti. Kao takav artistički impuls je religiozan; jedini problem je što će nas iznevjeriti i razočarati – jer umjetnost je loša religija. Analizirati ćemo jedan tipičan primjer „ovjekovječene teme“ iz jedne od Shakespearovih soneta:
„Ali tvoje vječno ljeto neće izblijediti
niti ćeš izgubiti svoju ljepotu
niti će se smrt hvaliti da si zalutao u njenu sjenu
sve dok ljudi dišu i oči mogu gledati
to će živjeti i dati ti život“
Pjesnik se odnosi prema svojem stihu kao „vječnom“ – vječnom kao samo vrijeme, ali u posljednja dva reda prevladava realnije viđenje. U najboljem slučaju taj će stih trajati koliko i čovječanstvo. I dok pjesnik smiono ocjenjuje da će njegov stih osloboditi subjekt od rođenja i smrti, sačuvavši ga u vječnoj mladosti, mi u tome prepoznajemo retoričku fikciju i pretjerivanje. Već stoljećima ta blistava mladost truli u svome grobu i sada je, u najboljem slučaju, oskudna šaka prašine. Ništa nije ostalo. Uistinu ništa se nije spasilo od vremena i smrti; niti pjesnik niti njegove teme niti njegova umjetnost.
Kažu da su tokom nacističkog Holokausta Židovi marširali prema plinskim komorama dok im je unajmljeni orkestar zanosno svirao Mozarta i Brahmsa. Estetski užici su kao umirujuća sredstva, sedativi koji ublažuju simptome bolesti. Dobijajući iluziju zdravlja, ignoriramo našu bolest i s vremenom ona nas uništava. Čaroliju umjetnosti teško je prekinuti kada jednom padneš pod njezin magični utjecaj; ipak nekako sam uspio, barem malo, osloboditi se te opijenosti.
Iako sam još uvijek bio duboko privučen velikom umjetnošću i književnošću i još uvijek sam snažno osjećao zavodljivost artističke naklonosti, znao sam da niti užitak stvaranja niti sama umjetnost ne mogu me spasiti od smrti. Počeo sam studirati duhovnu literaturu i s vremenom postao siguran barem u slijedeće: materijalni život je patnja, u esenciji uzrokovana našim željama i lijek za patnju se nalazi u iskorjenjivanju naših želja. Shvaćajući tu činjenicu postao sam voljan odbaciti sve, od grubih zadovoljstava – animalnih apetita, do rafiniranih užitaka umjetnosti i njezinih kreacija (preface to „Endless love“).
Šrila Prabhupada, najistaknutiji prevoditelj i komentator vedske literature, također govori o umjetnicima u komentaru na stih iz Šrimad Bhagavatama (1.11.26): „Njegovo je lice poput mjeseca, posuda iz koje uvijek ispijaju oči što stalno žude za svime što je lijepo.“ U komentaru se nastavlja: „A oni koji su umjetnici očarani predivnim stvorenim svijetom, neka bolje pogledaju prekrasno lice Gospodina radi potpunog zadovoljenja. Gospodinovo lice je utjelovljenje sve ljepote. Ono što nazivaju ljepotom prirode samo je Njegov osmijeh, a ono što nazivaju dražesnim pjevanjem ptica samo je Gospodinovo šaputanje.“…(nastavlja se)
Zatvori
iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)