O umjetnosti (treći dio)

O umjetnosti (treći dio)

Kao što su indijski mudraci, mistici i sveci često bili lutalice nevezani za dom, obitelj, bogatstvo i ostalo, propovijedajući o transcendenciji ili kraljevstvu nebeskom, tako je Tang Lin lutao, vjerujući i propovijedajući o transcendenciji ili kraljevstvu nebeskom kroz umjetničko viđenje i stvaranje. Tijekom čitave povijesti ljudskog društva postojali su misionari kulta umjetnosti, prvenstveno pjesnici i književnici, ali i likovni i glazbeni umjetnici koji su svjesno ili nesvjesno uzdizali umjetnost na nivo religije. Naravno, tu ne govorimo o religiji samo kao konfesiji, nacionalnoj tradiciji ili vjerskom formalizmu, nego o religiji kao vedskoj dharmi tj. istinskom putu ka transcendenciji i spoznaji kozmičke svijesti ili Boga. Dakle, oni koji uzvisuju umjetnost na položaj istinske dharme možemo reći da zavode tragatelje u slijepu ulicu. Put umjetnosti može nas obogatiti, rafinirati i podariti nam suptilniju percepciju stvarnosti s čime, nažalost, ponekad samo dublje uranjamo u već dovoljno kompleksnu varku (mayu) ovog pojavnog svijeta.

Fenomen umjetnosti star je kao i čovječanstvo, opstajući i razvijajući se kroz dugi niz generacija. Iako je umjetnost sve do kasne renesanse bila pretežno sakralna, u funkciji religija i kultova, ona je oduvijek izražavala svoja vjerovanja i gledišta o svijetu i životu. Neki su filozofi u svom sustavu stavili na najviše mjesto umjetnost, kao npr. Schelling. Hegel umjetnost također smatra, poslije filozofije, najvišim očitovanjem duha. Umjetnički poriv izvorno je religiozan impuls, kao što je to Ravindra Svarupa Prabhu primijetio u svojem eseju. To je oslobađajući poriv prema vječnom i nepromjenjivom, kao i želja za transcendiranjem okova materije. Dakle, čini se da je umjetnost sa svojom poviješću, svojim svecima, teolozima, teoretičarima, žrtvama i mučenicima (Van Gogha neki smatraju pravim svecem i mučenikom) i mnoštvom vjernika i sljedbenika, također vrsta religije. Ali što Vede, najstariji sveti spisi na svijetu, kazuju o tome? Vede takvu vrstu religije nazivaju mano dharma — religija uma, tj. put koji neovisno o svetim spisima stremi prema uzvišenosti, spoznaji i transcendenciji.

nastavak teksta

Ukoliko umjetnik kroz taj proces ostvari standard duhovne čistoće opisan u Bhagavad giti, kao što su oslobođenje od egoizma i uobraženosti, tj. poniznost, odsustvo požude, pohlepe, zavisti, nevezanost za materijalno, i druge simptome čistog i plemenitog srca, onda će takav proces dovesti umjetnika na uzvišeni nivo transcendencije i tada će njegovo stvarateljstvo biti savršeno i besmrtno. Nažalost, takvi umjetnici su rijetki, oni koji pristupaju kreaciji s nevinošću i čistoćom koja će im omogućiti da se zaista uzdignu u duhovnije i uzvišenije sfere. Svjesnost takvog umjetnika spontano napušta zemaljske, tjelesne kao i psihičke opsesije i svakodnevne preokupacije i uzdiše se u finije sfere, dostižući čisti zrak nevinog promatranja, divljenja i stvaranja. Trenuci takvih inspiracija svakako su stanja oslobođena ega, nalik na duhovna stanja mistika ili sveca u kojima umjetnik postaje medij preko kojeg, ponekad, uzvišene ideje postaju artistički izražene, vrijedan doprinosi kulturnoj baštini čovječanstva.

Kao što Nietzsche ističe: „To su oni pravi ljudi koji nisu više životinje – filozofi, umjetnici i sveci“, analizirajući dalje kako je glavna i jedina svrha kulture odgajanje i stvaranje takvih uzvišenih duša. Ali na žalost, ono što će nas opet spustiti iz ovog idealizma je bijedna stvarnost Kali-yuge u kojoj je svrha kulture vrlo diskutabilna, a većina umjetnika daleko od čistoće srca i motiva. Motivi naših suvremenih stvaratelja su sve drugo nego čista inspiracija koju je imao Tang Lin Po i svi autentični umjetnici. Ukratko, glavna svrha kulture više nije stvaranje uzvišenih duša, već širenje materijalizma, interesa korporacija i proizvođača osjetilnih uživanja, a umjetnici su mahom vrlo ograničeni sebičnim, egzistenicijalnim motivima (novac, slava, prestiž, moda, strah od mišljenja kritike, publike itd.) tako sputavajući svoj duh da se zaista vine u čišće i uzvišenije sfere. Takvu osakaćenu i bolesnu umjetnost Vede svakako osuđuju kao prijevarnu dharmu koja nas neće nikamo dovesti.

Vede preporučuju proces bhakti-yoge za pročišćenje uma i srca, nakon čega se možemo baviti daleko kvalitetnijim stvaranjem, oslobođeni okova materijalizma i sebičnosti, te vinuti se u finije sfere, dostižući čisti zrak nevinog promatranja, divljenja i stvaranja. Onima iskrenijima, koji shvaćaju svrhu umjetnosti, stvaranje paralelno sa samospoznajom i stvaranje kao put do Boga i vlastitog, čistog jastva, neće biti strana ovakva mišljenja i ideje pročišćenja koji su predstavljeni kroz ovaj jednostavan i uzvišen proces bhakti.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Facebooktwitterredditpinteresttumblrmail

Ostavite komentar:

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

  • Kontakt

    Ako imate bilo kakvih pitanja slobodno nam se obratite popunjavanjem obrasca ili nam pišite na e-mail adresu info@sretna-dusa.com

    Kontakt