Ponekad se mala djeca u svojoj nevinosti pitaju to neobično pitanje: ”Tko sam ja?” Živo se sjećam da sam kao mališan i sam bio zaokupljen tom zagonetkom. Nažalost, ni u školi, ni na televiziji, ni u susjedstvu, ni u trgovini, ni među prijateljima, ni u obiteljskom krugu – nitko nije znao odgovoriti na to pitanje. Zapravo, to nikome niti nije bila baš neka presudno važna tema – ”Tko sam ja?” Puno su važniji bili politika, sport, ekonomija, zdravlje… ”A to: ‘Tko sam ja?’ – kakvo je to uopće pitanje? Pa ja sam ja, poštar Pero, a ovo je moja supruga Melita, ona je trgovkinja. Imamo kćer Sanelu koja je balerina i sina Krunu koji će biti automehaničar. Eto tko smo mi!” No ja sam bio malo žešće ‘opaljen’ pa sam se, stojeći pred ogledalom, zagledavao skroz blizu u oko želeći, valjda, kao da je to neki prozor, zaviriti malo dublje unutra i otkriti tko sam to zapravo ‘ja’.
To su bili moji dječji pokušaji rješavanja enigme. Odrastajući, nastojao sam, kao i velika većina, ostvariti ciljeve prihvaćene kao vrijednosti naše moderne civilizacije. Kako postati imućan, kako postati slavan, kako postati učen, kako postati snažan i lijep, kako biti sretan jedući bolje, spavajući bolje, braneći se bolje i, naravno, ”uzeti sve što život pruža jer danas si cvijet, sutra uvela ruža”. Kako to činiti sve više i u svemu tome napredovati, biti bolji od drugih, ili barem dovoljno dobar da ne bi bio prepoznat kao nesposoban i stoga neuspješan. Iako dobrano ugruvan i omamljen u takvoj bezumnoj stihiji konzumentskog stampeda, nekom dobrom srećom to prekrasno i briljantno dječje pitanje ‘tko sam ja?’ još je uvijek tinjalo i pulsiralo duboko u meni. I tako se dogodilo da sam u dvadeset trećoj godini za varaždinskih studentskih dana počeo otkrivati da postoje ljudi i knjige koji na takva i slična pitanja imaju vrlo suvisle odgovore.
”Ti nisi ovo tijelo. Ti si vječna duša unutar prolaznoga materijalnog tijela. Ti si vječna duša puna znanja i narastajućeg blaženstva. Ti ne pripadaš prolaznom svijetu rođenja, bolesti, starosti i uvelih ruža – tj. smrti. Ti ne pripadaš svijetu u kojem je svatko neizbježno ranjavan od strane vlastitog tijela i uma, prirodnih nepogoda i drugih živih bića. Ti ne pripadaš svijetu u kojem se odsutnost ratova, boli i bijeda pogrešno smatra srećom. Znaj da je svijet u tebi, a ne izvan tebe. Sve što ti jesi – to je tvoje bogatstvo ili siromaštvo, snaga ili slabost, uspjeh ili neuspjeh, pobjeda ili poraz. Sam si sebi nagrada ili kazna. Napusti tamu i izađi na svijetlo – tako ćeš doći do Izvora neograničene sreće i uživanja. Spoznaj sebe i shvati da si vječan. Nikad nećeš umrijeti, shvati da se razlikuješ od materijalnog tijela i uma, jer si vječna duša…”
Uu, kako sam bio ushićen tih dana (a i nakon dvadeset godina još jesam). Tako sam snažno osjećao da je sve to istina – da sam vječan, da nikad neću umriijeti, da postoji ljubav… Naravno da sam pun poleta svoje najnovije svemirske spoznaje želio podijeliti i s drugima, pa vrlo brzo stekoh nadimak ‘dijete cvijeća’. Čim bi me vidjeli, prijatelji s faksa mahali bi i počeli pjevati poznatu pjesmu “and here’s to you Mrs. Robinson, Jesus loves you more than you will know, wo, wo, wo… heaven holds a place for those who pray, hey, hey, hey…” Njih te teme nisu baš zanimale kao mene, a ni ja nisam bio nešto posebno vješt u svom pokušaju da predstavim i obranim svoja razmišljanja i teze. Uz vedar osmjeh njihov je zaključak bio sljedeći: ”To ti je sad faza i već će te proći. Ne brini, već će te to proći… Idemo sada na kavu u Charlie!” Promišljajući o njihovim riječima, pitao sam se je li to zaista tako? Hoće li me sve to uistinu s vremenom proći? Negdje duboko u srcu osjećao sam da neće. Dveri koje su se posve neočekivano preda mnom odškrinule nisu bile obične. Bile su to dveri najdrevnije basnoslovne riznice – riznice vanvremenskoga vedskog duhovnog znanja.
Dječja su pitanja jako dobra pitanja od kojih, kako odrastamo, nikako ne bismo smjeli odustati. Odustati od dječjih pitanja i tema u kontekstu odrastanja znači upravo obrnuto – prestati rasti. Dječja su pitanja zdrav temelj neprestanog rasta koji bi nas trebao pratiti cijeli život. Tijelo raste i razvija se do neke osamnaeste ili dvadeset prve godine, no čovjekov karakter, duh i sve ono što čini unutarnji svijet, ima sposobnost i potrebu širiti se i razvijati tijekom cijeloga životnog vijeka, a i nakon toga. Djeca u svojoj nevinosti i čistoći posjeduju genijalnu intuiciju za presudno važne teme. Nažalost, suvremeno potrošačko društvo kreiralo je opsjenu koja nepravedno zanemaruje i umrtvljuje tu intuiciju. Kad odrasli ne znaju dati pravilne odgovore na najbitnija dječja pitanja, zanemarujući ih ili podcjenjujući, i djeca ih isto tako počinju smatrati nevažnima i s vremenom odustaju od njih. To je zastrašujuće alarmantna situacija! Ne želimo da se djeca s odrastanjem pretvaraju u potrošačke zombije.
Zasigurno ne želimo ugasiti njihovu sposobnost prepoznavanja suptilnosti i čarolije ovoga svijeta. Dajmo im priliku da slobodno udahnu i izlože se vječnim istinama i mudrostima, prema kojima smo ‘mi odrasli’ nažalost postali preskeptični i preneosjetljivi. Imat ćemo priliku vlastitim očima i ušima svjedočiti kako su djeca nevjerojatno sposobna cijelim svojim bićem usvojiti najgenijalnije mudrosti bez ikakvih prevelikih poteškoća. Tad ćemo bez problema moći prepoznati da od te iste djece možemo učiti jako, jako puno. Dajmo im najdragocjenije i najdragocjenije ćemo i dobiti. Djeca će nam tada pomoći da ostvarimo ono za čime tako snažno čeznemo – da postanemo i budemo sretno razigrana i nevina djeca.
Gordan Jurković (Jananivasa Dasa)