Postati transcendentalan

Kad iskreno služimo drugu osobu bezuvjetnom ljubavlju, predajemo se Božjoj volji. Vlastite interese stavljamo na stranu i činimo ono što je potrebno, bez obzira na cijenu. Zbog svoje ljubavi, ne reagiramo čak i ako je netko kritičan ili ljut. Jednostavno pokušavamo pronaći taktičniji način služenja. Nastavljamo biti ponizni, što znači brinuti za druge i činiti još više za njih nego što bismo činili za sebe jer ih volimo više nego što volimo sebe. To je istinska bezuvjetna ljubav.

Takvo postojano ponašanje znači da postajemo transcendentalni, umjesto da ostajemo samo sentimentalni. Sentimentalni smo onda kad smo vezani za to da se osjećamo dobro, da zadržimo mir pod svaku cijenu ili kad podnosimo nedjela drugih kako bismo izbjegli njihovo nezadovoljstvo. To je oblik osjetilnog uživanja koji je smetnja duhovnome životu. Kao što smo vidjeli, prava se ljubav ne temelji na želji da se dobro osjećamo, mentalno, psihički ili fizički. Središte takva površnog pristupa jest sebičnost jer samo koristimo odnos, čak i s Bogom, kako bismo dobili ono što želimo.

Postajemo transcendentalni kad se uzdignemo iznad materijalnog djelovanja i iznad razine svakodnevne osrednjosti. Uzdižemo se usredotočavajući se na cilj, ustrajavajući u duhovnoj praksi i prolazeći svakodnevne testove. Ne smijemo dopustiti zaprekama, kao što su naša osjetila ili osjetila drugih ljudi, da nam stoje na putu.

Ljubav ne znači uvijek da imamo i održavamo kontakt s drugom osobom ili da smo blagi i ljubazni. Ponekad moramo otići ili izreći oštre riječi. Ali takvo je djelovanje nježno prema srcu jer je pobuda nesebična. Ako smo sposobni za pravu ljubav, ne prestajemo voljeti druge, čak i ako odlučimo biti žestoki ili prestati se družiti s njima. Unatoč nastupu, prioritet nam uvijek treba biti njihovo najviše dobro.

Kao duhovni ratnici, trebali bismo uvijek nastojati podići razinu energije oko sebe. Kad uzdižemo svoju okolinu, brzo napredujemo jer zračimo božanstvenost i ljubav gdje god idemo. Prema zakonu karme, što god damo drugima, primit ćemo natrag. Stoga, što više ljubavi dajemo, više ćemo je iskusiti.

To nas dovodi do teme osposobljenosti. Iako možemo željeti pomoći drugima, možemo vjerovati da nemamo dovoljno ljubavi za dati. U takvim situacijama, Gospodin koji prebiva u našim srcima može se odazvati na naš poziv, osposobljavajući nas za služenje iznad naših uobičajenih sposobnosti. Doista, visoko duhovni ljudi ne oslanjaju se isključivo na vlastitu inteligenciju ili na svoje uobičajeno razumijevanje. Njihova duboka, čista predanost donosi neograničenu ljubav, znanje i spoznaje iznad njihovih osobnih granica. Zbog toga se, kad postanemo prijemljivi za Božju pomoć, čuda počinju događati.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav je nemotivirano služenje

Ljubav je mnogo više od sladunjavih riječi; ona postaje istinska jedino kroz naše ponašanje. Ljubav izražavamo kroz ono što činimo. Ako netko izjavljuje ljubav drugome, ali nije voljan služiti tu osobu, ta ljubav nije duboka. Ona je teoretska i nije istinska. Ako ne pokazujemo ljubav kroz dinamičko djelovanje, nešto nije u redu. Što je ljubav dublja, to ćemo je više izražavati nesebičnim služenjem objekta naše ljubavi.

To razumijevanje ljubavi kao služenja osnova je svih velikih svjetskih religija. Iako se te religije, površno gledano, razlikuju, ujedinjuju se oko jedne središnje točke: prava religija znači služiti Boga. Kako god da se nazivamo – kršćaninom, židovom, muslimanom, budistom ili hindusom – to nema neki poseban značaj niti ga imaju obredi koje izvodimo. Iza svih izvanjskih djelatnosti stoji činjenica da je svaki religijski put nastao kako bi nam omogućio određene načine da volimo i služimo Boga.

lako ljubav transcendira gledanje, slušanje i osjećanje, svi se ti elementi mogu uključiti u nesebično služenje. Kad je naša ljubav bezuvjetna, ne tražimo neko određeno iskustvo za vlastitu dobrobit, kao što bismo tražili ako bismo se upustili u koristoljubive djelatnosti zadovoljavanja svojih osjetila. Sebične nam djelatnosti ne dopuštaju da razvijemo dublju povezanost s Bogom, već se temelje na “ja”, “moje potrebe”, “moje želje”, “moje tijelo”. Nisu istinski usmjerene na drugoga ili na služenje voljene osobe.

Što više dajemo i dijelimo ono što imamo, to više stavljamo Boga na prvo mjesto, prihvaćajući poteškoće kako bismo Njega služili. Ako imamo malo, dajemo komad kruha ili čašu vode. Imamo li samo bananu, onda ćemo to ponuditi. Ako imamo bilo što za jesti, onda bi i druga osoba trebala imati mogućnost da jede.

Kad nekog volimo, želimo se brinuti o njemu: žarko želimo izraziti ono što iznutra osjećamo čineći nešto za predmet naše ljubavi. Čovjek koji voli svoju ženu i djecu neće im samo govoriti o tome: provodit će vrijeme s njima i brinut će se za njihove potrebe. Žena može tvrditi da voli muža i dijete, ali ako ne hrani dijete i ne pomaže mužu, onda s pravom možemo sumnjati u njezinu iskrenost.

Katkad možemo govoriti ljubavne riječi, iako osjećamo suprotno, kako bismo dobili priznanje ili potvrdu da smo sami voljeni. Takvo ponašanje ne odražava ni ljubav ni služenje. Ne bismo trebali govoriti neiskreno samo da bismo bili nagrađeni. Ako je naša ljubav istinska, davat ćemo se slobodno i iskreno voljenoj osobi bez pitanja: “Što tu ima za mene?”

Kad bi se ljubav sastojala u očekivanju određena odgovora, što bi se dogodilo kad ne bismo dobili onaj koji želimo? Kad ljubav izjednačavamo sa zadovoljavanjem osjetila, izlažemo se opasnosti da postanemo ljuti, mrzovoljni ili razočarani kad god nismo zadovoljni. Ipak, većina nas uz ljubav postavlja uvjete jer najviše nam je stalo do vlastite udobnosti. Ali bezuvjetna ljubav nadilazi osobno zadovoljstvo pojedinca, pa čak i do tog stupnja da se osoba izlaže velikim neugodnostima u korist voljene osobe.

Služenje je prirodno. Uvijek služimo nekoga ili nešto, a oni koji se međusobno vole razumljivo žele izraziti ljubav kroz služenje. Zbog toga imamo Zlatno pravilo: “Čini drugima ono što bi htio da drugi tebi čine.” Kad vidimo sebe kao slugu voljene osobe, spontano nastojimo zadovoljiti tu osobu izražavajući na taj način svoju ljubav. Ravnodušni smo prema pohvali ili pokudi. Ali nažalost, iako možemo pokušavati poletno služiti, naša je pobuda često nečista; želimo biti prepoznati i cijenjeni. Moramo naučiti služiti s veseljem čak i u odsutnosti bilo kakva uzvraćanja ili priznanja.

Trebali bismo uvijek imati na umu da je način na koji se ophodimo prema drugima zapravo način na koji se odnosimo prema sebi jer nam se sve, prije ili kasnije, vraća. Zbog čega neki ljudi uvijek dobivaju toliko puno pomoći i brige? Zato što je daju i zbog toga im se vraća na isti način. Zašto nitko ne vjeruje onima koji ne vjeruju drugima? Zato što im se ta energija nepovjerenja vraća. Moramo biti pažljivi u onome što činimo i kako mislimo jer naše misli i djela odašilju sile koje nam natrag donose rezultate.

Možemo napraviti pokus radeći anonimnu uslugu nekome do koga nam je doista stalo. U pravilu, kad poklanjamo nekome nešto, šaljemo i kartu kojom identificiramo sebe kao darovatelja i dajemo do znanja da očekujemo priznanje za našu darežljivost. Očigledno, to nije nesebično, bezuvjetno ponašanje jer se temelji na slavljenju sebe. Test nesebičnog i nemotiviranog služenja možemo proći kad pomognemo nekome ne očekujući pohvalu, sretni jednostavno zato što znamo da smo pravilno postupili.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com