Simbolika Isusa Krista (drugi dio)

Drugim riječima, osobi zaokupljenoj takvim razmatranjima poznatim kao socrealističkim ili marksističkim razmišljanjem, ovaj religijski simbol će reflektirati ili odraziti upravo ono što misli, imati će upravo to značenje. Rani kršćanski filozofi apologeti kao Justin-filozof Atinagora u svom sinkretizmu s antičkom filozofijom vidjeli su Krista kao božanski Logos, red i mudrost, koji prožima svijet i ujedno je posrednik između neba i zemlje, Boga i čovjeka, čemu su se priklonili i mnogi ljudi, kasnije teolozi. Prije toga Heraklit je svjetski zakon nazivao Logos, stoici svjetski um, a Filon Aleksandrijski (judaistički teolog-filozof) uveo je Logos u židovsku religiju kao nešto između Boga i čovjeka, kao očitovanje božje mudrosti u ovom svijetu. Konačno, kršćanski su oci sve te aspekte naslijedili i ujedinili u liku Isusa Krista. G.G. Majorov piše: “Novo u poređenju sa stoicima i Filonom Aleksandrijiskim bilo je Justinovo poistovjećivanje Logosa sa Kristom.

Zato za njega svi oni koji su živjeli suglasno s Logosom jesu kršćani pa makar ih smatrali poganima, kao Sokrat ili Heraklit. Kao i Filon, Justin čini Logos posrednikom između svijeta i Boga. Budući da je savršeno trancendentalan, Bog svoju vezu sa svijetom ostvaruje putem Logosa koji i jest njegov sin, rođen za stvaranje svijeta.” Ovoj se interperetaciji Krista također nema što prigovoriti jer je kroz takve metafizičke spekulacije sasvim moguće vidjeti Krista kao Logos i budući da on dolazi u ime svoga Boga-oca i jest logos. Gnostici, koji od samog početka egzistiraju paralelno s kršćanstvom, kao tajna i ezoterična ljevica službenog kršćanstva, gledali su na simbol raspeća kao na simbol smrti i ponovnog rođenja adepta na putu gnoze (spoznaje) u kojem on umire u jednom nivou svijesti da bi se rodio u drugom, sličnom primjeru gusjenice koja umire da bi postala leptir. Okultisti i hermetičari vidjet će Krista kao maga koji je zavladao elementima, a čuda koja je izvodio služiti će kao dokazi.

Nietzsche će reći da je to nadčovjek, hindu jogini da je veliki yogi, umjetnici da je veliki umjetnik koji je umro za ljepotu kako bi postao čisti medij, filantropisti da je savršen primjer požrtvovnosti, solidarnosti i nesebičnosti; bezbrojne ideologije i religijska učenja imati će svoje interpretacije i konačno, za većinu kršćana on neće biti samo koncept, već dragi i voljeni Isus Krist koje se žrtvovao za sve nas…itd. Na taj način svatko će vidjeti svoju stvar na istom primjeru. Međutim, tko je u stvari Isus Krist i što on predstavlja teško je objektivno odrediti, a da ne upadnemo u istu jednostranost. Za Indiju se kaže da je majka religije i duhovnosti, Vatikan planete Zemlje. Najstariji religijski spisi svijeta, drevne Vede, oblikuju indijsku misao i duhovnost već mnogo tisuća godina i stoga bi svakako bilo zanimljivo pogledati što bi rekao jedan vedski mudrac o Isusu Kristu. Prije svega ta procjena ne bi bila bazirana na hirovitom, subjektivnom viđenju, sviđanju ili ne sviđanju, već na vrlo određenom i definiranom kriteriju poznatom kao guru, šastra i sadhu.

nastavak teksta

Budući da se duhovno znanje tradicionalno prenosilo s učitelja (gurua) na učenika, guru je izvor znanja i autoritet. Međutim, ako je njegovo učenje istinito, mora biti u skladu sa ostala dva izvora znanja tj. šastrama ili objavljenim spisima, čiji su autori veliki rišiji (mudraci), jogiji i inkarnacije iz davnina. Riječ sadhu odnosi se na druge vjerodostojne učitelje i svece koji su također spoznali apsolutnu istinu. Sva ova tri autoriteta i izvora znanja daju transcedentalno znanje koje uključuje višedimenzionalnu strukturu kreacije, kao i vizije i informacije o vječnom, duhovnom svijetu, Bogu itd. Budući da je ovo znanje daleko izvan ograničene mogućnosti empirijske i znanstvene spoznaje, treba se prihvatiti na osnovu autoriteta i vjere, da bi se kasnije neposredno spoznalo. To je proces silaznog znanja koji su prakticirale mnoge generacije od drevnih vremena do današnjih dana. Dakle, prema tom autoritativnom kriteriju Isusu Kristu bi vjerojatno najviše odgovarao termin šaktyavesa-avatara. Šaktyavesa znači posebno opunomoćen, a avatara znači onaj koji silazi (iz duhovnog svijeta), tj. onaj tko je došao na zemlju radi neke misije.

Isus Krist je stoga svetac i čisti bhakta vrhunskog reda koji ima izuzetnu i vrlo nezahvalnu misiju u teškim vremenima i degradiranoj socijalnoj sredini. On je bio duhovni učitelj par exellence (zvali su ga rabbi što je značilo – učitelj tj. guru) pokazujući ne samo kako djelovati kao pravi čovjek – hrabro i bezkompromisno, nego i vrhunski čin samilosti i ljubavi prema patnjama ljudi, uzimajući na sebe njihove grijehe tj. negativnu karmu. Sve su te odlike, prema vedskim standardima, vrhunske odlike najboljih među sadhuima, tj. svetim osobama. Sam čin raspeća simbolizira, kao što mnogi gnostici i kršćanski mistici ukazuju, ono što se u vedskoj duhovnosti naziva inicijacija ili drugo rođenje u kojem kandidat dobiva novo, duhovno ime i identitet, dok stari materijalni nestaje u vatri yajne tj. žrtvene vatre. To je proces kroz koji svaki istinski spiritualista mora proći: umrijeti da bi živio; umrijeti kao egocentričan materijalista, da bi se rodio kao svet, potpuno nesebičan, čisti bhakta i svetac.

Pored nesebičnosti tj. samilosti u vedskoj duhovnosti se navodi još 26 plemenitih odlika čistih bhakta, no one se očituju tek kad osoba, poput Isusa, napravi yajnu tj. žrtvu, žrtvujući svoj ego, volju i pohlepu za neovisnim, hedonističkim životom, te se potpuno preda Bogu, uzimajući na sebe, kao instrument u Božjim rukama, teret grešnih reakcija (karme) koji beskrajno muči tolike pale duše. Isus Krist je, bez sumnje, upravo vrhunski primjer takvog čina samilosti i svetosti. Dok je u zapadnom svijetu primjer takvog sveca i šaktyavesa-avatare rijedak i izoliran, vedske purane obiluju mnogim primjerima ukazujući da je u drevnoj civilizaciji bila duhovnija tj. povoljnija klima u kojoj su mogli češće procvjetati takvi veličanstveni i rijetki cvijetovi čiji izvanredni mirisi prožimaju i nadahnjuju mnoga stoljeća. U današnje vrijeme čiste, ili malo proširene egocentričnosti, gdje sve što se događa među ljudima možemo slobodno nazvati interes ili više amerikanizirano business, ovakve priče zvuče kao daleke bajke ili religijske fantazije, što opet svjedoči o stupnju degradacije i materijalizmu koji je zavladao svijetom.

Stupanj degradacije koji nas vodi ravno u rasulo, nihilizam i paklenu budućnost, a negdje već i sadašnjost. Jedan pokazatelj suvremenog mentaliteta je npr. reklama “Coca-cola, to je ono pravo” u kojoj se, izgleda uspješno, sugerira masi da je senzacija bockanja (od mjehurića gaziranog napitka) u ustima potrošača ono pravo, tj. vrhunac života, što ukazuje na jadnu, trivijalnu i bezumnu situaciju i stanje suvremenog čovječanstva. U vedsko doba “ono pravo” bila je samospoznaja, dodir s kozmičkom sviješću tj. s Bogom. Ako je bio neki moto, onda bi on glasio: “Smisao života je samospoznaja, a ne nadraživanje osjetila” ili pak stih iz Bhagavad gite 3.16: “Onaj tko u ljudskom životu ne slijedi ovaj ciklus žrtvovanja, sigurno vodi život pun grijeha. Živeći samo radi zadovoljavanja osjetila, takva osoba živi uzalud.” Ako čovječanstvo želi zaustaviti ovaj samoubilački marš, stupanje po sve tanjem ledu, morati će se okrenuti našim drevnim precima i razmisliti o nekim sasvim drugačijim idealima i ciljevima koji mogu u velikoj mjeri promijeniti sudbinu pojedinca i društva.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Simbolika Isusa Krista (prvi dio)

U naše vrijeme često se čuju izjave u stilu: “Sve su religije u suštini iste”, “Svi putovi vode u Rim” i slično. Teozofija i New Age pokreti utemeljeni su na takvim premisama, spekulirajući i kombinirajući sve moguće religijske kolorite u ezoterične mješavine; čudovišne, umjetne hibride, stvarajući religiju novog doba, put za suvremenog čovjeka i njegov svijet. Kroje se i prekrojavaju svakakve mješavine sistema, po hirovima različitih ukusa i malo tko to shvaća ozbiljno i ti trendovi jedva da opstaju više od par godina ili desetljeća. Sva ona vjerovanja, učenja i aktivnosti naših “praznovjernih” predaka, prezrenih u sirovom entuzijazmu mladog racionalizma, uzdižu se poput tisuće feniksa iz već hladnog pepela našeg stoljeća, te raspaljuju maštu rijetkih, romantičnih homosapiensa, nesretnih zbog urbano-kompjuterskih, hladnih horizonta.

U atmosferi kompeticije, u povijesti neviđenog bogatstva religijskog i duhovnog pluralizma, zanimljivo je pogledati kako se gleda na starije i tradicionalnije religijske simbole i dogme kao na potvrdu partikularne doktrine. Religijska simbolika i dogme služe kao dokazi za različite teorije, tj. pripisuje im se alegorična i simbolična značenja, koja se interpretiraju kao dokaz nekog mišljenja i selektivno se ističe ili zanemaruje ono što podržava ili proturječi dotičnoj teoriji ili vjerovanju. Većina filozofa i spekulatora ponovno i ponovno stavljaju religiju pod svoja mutna povećala, mikroskope s ugrađenim predrasudama, u namjeri da tu šarenu raskošnu pticu ogole i očerupaju u nadi da će briljantno eksponirati njezinu suštinu koja izgleda da uvijek potvrđuje upravo njihova mišljenja i stavove. Ponekad se čini da im to uspijeva i izgleda kao da religijski simboli govore, barem između redova, upravo njima u prilog.

Ovakva uvjerljivost i prilagodljivost simbola dolazi u stvari od njihove istinite i univerzalne prirode i svaka interpretacija je relativna istina direktno ovisna o subjektu koji interpretira. U tom smislu simbol kao ogledalo u kojem se odražava onaj koji promatra tj. sam subjekt, njegova ubjeđenja i nivo svijesti. Budući da za neki nivo svijesti, promatrano s te perspektive, simbol otkriva upravo odgovarajuće značenje – stoga to je samo relativna ili parcijalna istina. Ili kao što je to W. James ispravno i konkretno primijetio: “Ono što je danas izvjesno, jest postojanje bitno različitih poimanja, od kojih svatko odgovara jednom dijelu istine o svijetu, svako je potvrđeno do određenog stupnja i svatko izostavlja jedan dio stvarnosti”. Tek kada vidimo kako neki predstavnik X teorije gorljivo argumentira i tjera svoje uvjerenje preko svojih prepreka, kroz sve simbole i sisteme da bi ga potvrdio, on isto tako gorljivo izostavlja jednako važan, veliki dio stvarnosti, svjesno ili nesvjesno.

nastavak teksta

U nekoliko sljedećih primjera vidjet ćemo različite interpretacije istih simbola. Tako npr. Erich Fromm, još uvijek popularan psiholog, freudistički i pozitivistički orijentiran mislilac, tjera svoju istinu ili uvjerenje kroz staru, toliko iskorištenu simboliku judeokršćanske teologije i kao socijalistički angažiran pisac, nekakve marginalne nuspojave i socijalno psihološke fenomene smatra glavnom, gotovo jedinom i zadnjom suštinom kršćanstva. Npr. u svom radu “Dogma o Kristu” pokušava nas uvjeriti kako je bijedan i napaćen proletarijat Palestine i Jeruzalema mrzio svoje eksploatatore i gospodare na čijoj je strani i sam Bog-otac kojeg, stoga, također mrze. Isus, mučen, ismijavan, razapet patnik – slika je s kojom se automatski identificiraju neizmjerne mase ugnjetavanih.

Njihova patnja i žrtve koje ne mogu izbjeći, situacija koja je u svakom pogledu bijedna sada postaje vrlina, heroizam i svetost po uzoru na Krista. Krist je heroj, mesija, čovjek uzdignut do Boga. Ili kao što kaže Erich From: “Sada razumijemo kakvo je značenje taj mit morao imati za sljedbenike ranog kršćanstva. Ti su ljudi žestoko mrzili vlasti koje su im se suprotstavljale “očinskom” snagom: svećenike, učene ljude, aristokrate; ukratko, sve gospodare koji su ih isključivali iz uživanja života i koji su u njihovom emocionalnom svijetu igrali ulogu strogog, odbojnog, prijetećeg oca mučitelja – oni su također morali mrziti tog Boga koji je bio saveznik njihovih ugnjetavača i koji je dozvoljavao da trpe i budu potlačeni. Oni su samo željeli da vladaju, čak i da budu gospodari, ali im se činilo beznadno da pokušaju to postići u stvarnosti i silom zbaciti i uništiti svoje sadašnje gospodare. Tako su zadovoljavali svoje želje u fantaziji.

Svjesno oni se nisu usudili klevetati očinskog Boga. Svjesna je mržnja bila rezervirana za vlast, ne za uzvišeni lik oca, samo božansko biće. Ali je nesvjesno neprijateljstvo prema božanskom ocu našlo izraz u fantaziji o Kristu. Oni su stavili čovjeka uz bok i učinili ga suvladarem Boga-Oca.” I zatim: “Vjernici su se poistovjetili s tim sinom; oni su se s njim mogli poistovjetiti zato što je on bio biće koje pati poput njih. To je osnova neodoljive snage i učinka koju je ideja o čovjeku patniku, uzvišenom od Boga, imala na mase: oni su se mogli poistovjetiti samo s bićem koje pati. Tisuće ljudi prije njega bilo je razapeto, mučeno i ponižavano. Ako su oni vjerovali da je taj razapeti čovjek uzvišen do Boga, to je značilo da su u svojem nesvjesnom oni sami bili Bog. “Takvo gledište može biti istina što se tiče jednog segmenta socijalne i psihičke stvarnosti određene klase ljudi. Moguće je da je za njih Krist bio projekcija njihovih proleterskih čežnji, kompleksa potlačenosti – međutim, to je samo mali dio univerzuma kojeg obuhvaća ili dodiruje ideja i simbol Krista, sina Božjeg.” …(nastavlja se)

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Krist i Krišna (1.dio)

Vlč.Hart: Kad zazivamo Boga – a trebali bismo naučiti kako to činiti svakog trenutka, čak i usred dnevnih poslova – trebali bismo Ga biti svjesni i onda će naša molitva imati dublje značenje. Ovo je osnovna ideja svjesnosti Krišne, to znam. I u kršćanskoj tradiciji rečeno nam je da neprestano molimo. To je biblijska zapovijed (1 Sol. 5.17). Ali isto tako nam je rečeno da se pazimo “isprazna” ponavljanja. Poznato mi je da se i predani sluge Krišne čuvaju toga. Vaši vas spisi poučavaju da pjevate “pažljivo” i u svjesnosti Krišne.

Satyaraja dasa: To je nužan proces spoznaje Boga za ovo doba: “Pjevajte sveto ime! Pjevajte sveto ime! Pjevate sveto ime! U dobu Kali nema drugog puta prema duhovnoj spoznaji. Nema drugog načina! Nema drugog načina! Nema drugog načina!”

Vlč. Hart: Na izvjestan se način to može smatrati i srcem kršćanskog učenja također. Na primjer, u rimokatoličkoj misi, prije čitanja evanđelja, svećenik izgovara molitvu: Dominus sit in corde meo et in labiis meis, što znači: “Gospod je u mom srcu i na mojim usnama.” Nije li pjevanje svetog imena najbolji način da nam Bog bude na usnama? Stoga nam psalmi govore da “od izlaska sunca pa sve do zalaska” trebamo slaviti Gospodinovo ime. Već Pavao prenosi tu ideju govoreći nam da “tko god zaziva ime Gopodnje, bit će spašen.” (Rimljanima 10.13)

Satyaraja dasa: Da. To je svjesnost Krišne.

Vlč. Hart: Biti Ga svjestan zanimljiv je koncept. On je Tvorac, Održavatelj. On je naše najneposrednije iskustvo, a ipak nam izmiče. Biti svjestan Njega zvuči mnogo lakše nego što to jest. Isprva je zapravo nemoguće biti istinski svjestan Njega, jer smo zbog naše uvjetovanosti takoreći u stanju duhovne amnezije. Čak i ne znamo tko je On. Zaboravili smo svoga prvobitnog Oca. Vrlo mi je teško to objasniti polaznicima sjemeništa.

Satyaraja dasa: Naravno da je teško. U biblijskoj tradiciji ne postoji mnogo podataka o kraljevstu Božjem. Kako ono izgleda? Gdje se nalazi? Kako Bog izgleda? Da li se On očituje u različitim oblicima? U jednom obliku? Bez oblika ? Kako meditirati na Boga ili zazivati Ga ako nam je sam pojam nejasan? Ako je vaše znanje o Njemu nejasno, kako možete očekivati da ćete razviti blizak odnos s Njim? Riječ “amnezija” koju ste naveli, zapravo je vrlo točna. Mi smo zaboravili svoj vječni odnos s Bogom. Jednako kao kod uobičajene amnezije, najbolje je liječenje ako bolesnika odvedete u njegovo prvobitno okružje. To će otvoriti vrata njegova sjećanja. Ali da biste ga odveli u njegovo prvobitno okružje, prvo morate znati gdje se ono nalazi. Morate poznavati njegovu obitelj, prijatelje i okolinu. Izlažući ga tim stvarima on će se postupno izliječiti i sjetiti svoga stvarnog života.

Slično tome, u svjesnosti Krišne svi su detalji o kraljevstvu Božjem otkriveni. To je zapravo prilično zapanjujuće. Saznajemo podatke o postojanju i kretanju svih onih koji su u bliskoj vezi s Bogom u Njegovom kraljevstvu – onih koji nikada nisu pali. I Biblija nas poučava da Bog prožima sve, ali samo je u vedskim spisima opisano kako se to točno događa. Kako se On širi u Svoje četverostruke oblike i zatim u tri avatare (purushe) Višnua, ulazeći u svaki atom. Svi su detalji tamo. To je više nego što razum može primiti. To razdire granice sjećanja, prodire kroz našu materijalističku uvjetovanost i mi bivamo izliječeni. Kad imamo sve te podatke, postaje gotovo lagano meditirati na Boga pjevajući ili upućujući mu molitve. Uz to, čovjek se brzo izliječi od duhovne amnezije…

Krist i Krišna (2. dio)‏

Satyaraja dasa: Da. Religija je jedna. Ona biva otkrivena na različite načine, razotkriva se, shodno vremenu i prilikama. No bit je ista. Uzmite rječnik, na primjer. Postoji onaj mali, svrsishodan – džepni rječnik. Ali postoje i veliki, neskraćeni rječnici, poput ovog na vašem stolu. Znanje je isto, ali neskraćeni rječnik daje više detalja, objašnjava svaku nijansu date riječi.

Prava je stvar, dakako, pronaći tradiciju koja daje najveću i najopsežniju objavu. Smatram da Isus vrlo jasno otkriva ograničenja kršćanske objave: “Imao bih vam još mnogo reći, ali sad to još ne možete nositi.” (Ivan 16.12)

Vlč. Hart: Da. Iako je rečeno da je Isus prenio dublje, povjerljivije znanje svojim učenicima, također je istina da je biblijska tradicija kao cjelina otkriva kroz usporedbe i čini se da je vrlo teško pronaći suvisao i sustavan način da se te izvorne, dublje istine dosegnu.Da se nadovežem na ono što ste govorili, sigurno će vas zanimati da Biblija navodi ove Isusove riječi: “Ako mi ne vjerujete kad vam govorim o zemaljskim stvarima, kako ćete mi vjerovati kad vam budem govorio s nebeskim?” (Ivan 3.12)

Satyaraja dasa: Upravo tako. Ali Krišna kaže u Bhagavad-giti: “Sad ću ti u potpunosti objasniti ovo znanje koje obuhvaća znanje o pojavnom svijetu i božanskoj prirodi. Kad ga shvatiš, ništa ti više neće preostati da saznaš.” (Bg.7.2) Doista postoji jasan i sustavan pristup postizanju ovog stupnja spoznaje Boga. On se naziva svjesnost Krišne. Stoga ova vedska objava pruža mnogo.

Vlč.Hart: Kad se pozivate na “vedsku tradiciju”, smatram da podrazumijevate nešto više nego samo zastarjelu indijsku religiju. Da vidimo jesam li u pravu. Iz naših nedavnih rasprava, ako mogu sažeti, proizlazi sljedeće – nekada je postojala drevna tradicija jednoboštva poznata kao vaišnavizam ili obožavanje Višnua (Krišne ili Boga). Prvobitno se nazivala sanatana dharma ili “vječna djelatnost duše”. Sveta kultura i književnost koja razjašnjava ove istine može se nazivati “vedska tradicija”. Je li to točno?

Satyaraja dasa: Da.

Vlč Hart: Ono što se meni čini zanimljivim jest to da površni pogled na povijest religija govori da su judaizam, kršćanstvo i islam jedine postojeće monoteističke religije ili zasigurno tri najranije. Ali sada jasno uočavam preteču u vedskoj (vaišnavskoj) tradiciji drevne Indije. To je zadivljujuće. Budući da sam kršćanin, ideja o drevnoj kulturi koja je gajila ljubav prema Bogu – posebice “Jednom Svevišnjem Bogu” koji je meni poznat, u meni budi radoznalost. Opće prihvaćenim judeo-kršćanskim izvorima prethodilo je ovo – više nimalo ne sumnjam. Ali gdje je sve završilo? Zašto se indijska religija više ne prihvaća kao monoteistička ?

Satyaraja dasa: Prvobitni sustav učenja ljubavi prema Bogu stručnije se nazivao bhakti-yoga ili nauka o predanom služenju. Suprutno raširenom vjerovanju, Indija je potakla prvu monoteističku tradiciju – u pravu ste – i ona je bila utemeljena na na bhakti-yogi, služenju Gospodina Krišne. Ideja o “Jednom Svemogućem Bogu” bila je sastavni dio prvobitne vedske kulture. Većina učenjaka u tome ne nalazi problem. No s prilivom budističke misli petsto godina prije Krista i monističkim učenjem Šankare – “sve je jedno” – u osmom stoljeću nove ere prvobitni je vedski pojam zasjenjen. Slijedila je zbrka znana kao “hinduizam”, sa svojim obiljem bogova i željom za stapanjem u postojanju Svevišnjeg. Ovakvim su tumačenjima ideja prethodili ljubav i obožavanje Jednog Svevišnjeg Božanstva – poznatog pod neograničenim brojem različitih imena, ali prvobitno poznatim kao “Krišna”. Ta je ljubav prožimala vedsku tradiciju i ona je prethodnica triju popularnih monoteističkih tradicija.

Krist i Krišna (3. dio)‏

Satyaraja dasa: Da. Prema vedskoj tradiciji, mi – duša – zapravo ne umiremo. Samo smo da tako kažemo reciklirani.

Vlč. Hart: (smijeh) Reinkarnaciju su također prihvatili mnogi filozofi rane Crkve. Prema mojem shvaćanju ona je logično objašnjenje onoga što se događa u vrijeme smrti. Napokon, prvi zakon termodinamike – zakon očuvanja energije – navodi da energija ne može biti stvorena ili uništena. Što se onda događa s tom energijom, tom tvari koja oživljava tijelo u vrijeme smrti?

Satyaraja dasa: Retoričko pitanje, nesumnjivo.

Vlč. Hart: Naravno. Reinkarnacija je prihvatljiv odgovor. Najraniji su crkveni oci to znali. Zapravo je vrlo zanimljivo proučavati povijest toga kako je moderno kršćanstvo došlo do odbacivanja doktrine. Pojedinosti o tome iznosi istaknuti kršćanski teolog, dr. Geddes MacGregor. Njegova se knjiga zove Reinkarnacija u kršćanstvu. Odlična je.

Satyaraja dasa: Koliko je meni poznato rana je Crkva bila pod utjecajem Platona, što bi onda stavilo dodatni naglasak na vjerovanje u reinkarnaciju.

Vlč. Hart: Kršćanska je doktrina prvotno bila platonska ~ sve do vremena Tome Akvinskog, kada je aristotelska filozofija počela prodirati u crkvena učenje. Ali Crkva pod utjecajem Platona, kao i sam Platon, čvrsto su podupirali ideju reinkarnacije. Mislim da je ta doktrina odbačena tek s Petim ekumenskim koncilom ili Drugim koncilom u Carigradu.

Satyaraja dasa: Zašto je bila odbačena?

Vlč. Hart: To je teško… Postoje problemi… Pa, prvenstveno je bila odbačena zbog papinskog proglasa, koji je opet bio od utjecajem vodećih političara tog vremena – posebno cara Justinijana. Čini se da su “tadašnje vlasti” očekivale da će ljudi postati nemarni u svojoj odluci da postignu savršenstva. Kada bi ljudi mislili da imaju više od jednog života pomoću kojeg mogu postati savršeni kršćani, mogli bi se uteći grešnosti u ovom životu, misleći: “Okajat ću sve u sljedećem.” Stoga je bilo odlučeno da se zatre doktrina o reinkarnaciji. Svi tekstovi izvađeni su iz Biblije… No ovo je obzirniji scenario. Postoji još jedno gledište koje daje mnogo zastranjeniju priču. Politika… spletke… U svakom slučaju, to je povijest i mi tu ne možemo ništa.

Satyaraja dasa: Pa, možemo im dati istinu. Možemo objasniti logiku i čak biblijsku utemeljenost reinkarnacije. Vedska je književnost lišena politike, barem na duhovnoj i filozofskoj razini. Predani sluge uključeni u organizaciju i upravljanje možda će i morati uprljati ruke u nekoj mjeri, ali nikada u stvarima koje se tiču teologije i hermeneutike (znanosti o načinu tumačenja povijesnih spomenika, rukopisa, znanstvenih djela, Biblije itd., op. prev.), već samo organizacije.

Vlč. Hart: Ali kako osoba prima znanje? Zasigurno mora koristiti svoje zbirne i spekulativne sposobnosti. Politički vođe imaju sklonost ka mjerenju na naš način mišljenja i nastoje usmjeriti naše razmišljanje…

Satyaiaja dasa: Ne. To može biti istina na Zapadu – doista, to je povijest Zapadne kulture i iskrivljavanje judeo-kršćanske tradicije. Ali na Istoku i naročito u vaišnavskoj tradiciji, za vodstvo se obraća brahmanama čistoj intelektualnoj i svećeničkoj klasi. Sigurno ne političarima.

Vidite, u vedskoj tradiciji postoje standardne pramane ili načini stjecanja znanja. Oni širenje utjecaja političkog vode čine vrlo teškim. Najvažnija je pramana shruti ili shabda – a odnosi se na vjerodostojno svjedočanstvo ili objavu, posebno zato što ju je u skladu s spisom izgovorio čisti sluga koji dolazi iz učeničkog naslijeđa. Tako ima vrlo malo prostora za izvanjske utjecaje.

Krist i Krišna (4. dio)‏

Krist i Krišna (4. dio)

Satyaraja dasa: Za razliku od modernih biologa, vedska književnost ne pravi razliku na temelju ukupna fizičkog izgleda ili samo morfološke prirode. Odlučujući činitelj je razina svijesti, a njih je toliko…

Vlč. Hart: Razumijem. Toliko je toga za usvojiti. Vratimo se malo unatrag. Dakle prirodnom evolucijom dolazimo do ljudskog oblika… hm… To je slično Origenovoj tvrdnji. On je bio jedan od očeva Crkve koji je tvrdio da kad duša padne iz duhovnog svijeta, prvo se utjelovljuje kao anđeo – vi biste možda rekli da se utjelovljuje kao Brahma ili neki drugi uzvišeni polubog – i zatim zbog dodira s nerazumnim strastima proizašlim iz materijalnog života pada do najnižih vrsta da bi postupno utirala sebi put do ljudskog oblika, prirodno se razvijajući. Na tom stupnju – ljudskom – biće postaje odgovorno za svoje djelatnosti. Tu opet u igru ulazi karma – akcija i reakcija – i duša ide gore ili dolje, u nebo ili pakao, ovisno naravno o čovjekovom djelovanju i vjeri u Boga.

Satyaraja dasa: To je vedski koncept. No Vede idu i dalje. Gore ili dolje, kako vi kažete, odnosi se na život u ovome svijetu – postoje nebeski planeti i pakleni planeti, i shodno nečijem djelovanju i razmjernoj vjeri u Boga ili Mamona (boga bogatstva i novca), dobiva se tjelesno postojanje na jednom od od ovih planeta. Čovjek može ići gore ili dolje. Ali Krišna nas uči da nadiđemo “gore i dolje” ovog svijeta. On kaže: “Onaj tko u trenutku smrti napusti tijelo sjećajući se samo Mene ulazi u kraljevstvo Božje”. Takvo je ostvarenje vrlo rijetko. I u Bibliji i u vedskoj književnosti jasno se navodi razlika između neba i kraljevstva Božjeg. Pravedni i pobožni u ovome svijetu mogu otići u nebo, ali samo čisti sluga odlazi u kraljevstvo Božje. To se vrlo rijetko postiže. Nebo je “dobro” mjesto, ali kraljevstvo Božje je “transcendentalno”. Drugim riječima, ono je ponad dobra i zla – dvojnosti – ovoga svijeta. Ono je krajnje odredište.

Vlč. Hart: Imam jedno pitanje i pitam se postoji li odgovor u vedskoj književnosti. Kroz koje vrste ulazimo u ljudski oblik?

Satyaraja dasa: Da, vedska je tradicija precizna u tom pogledu. No promjenjivosti postoje. Iscrtana je osnovna hijerarhija tjelesnih oblika… Razvitak ide od riba do biljaka, zatim do insekata, ptica i na kraju, zvijri. Otuda postoje tri prolaza do ljudskog oblika… U načelu, ako se tko rodi kao ljudsko biće u odlici vrline, znači da dolazi iz tijela krave. Biće u odlici strasti dolazi kroz lavlji prolaz, a biće u odlici neznanja dolazi iz tijela majmuna… To je općenito… Naravno, da bi ljudsko biće bilo visoko razvijeno, u odlici vrline, morat će proći kroz mnoge ljudske oblike… To je drugi smisao svega…

Vlč Hart: To sigurno ovisi o odlici koja prevladava, budući da ste jednom spomenuli kako smo svi mi većinom kombinacija sve tri odlike… zanimljivo…

Satyaraja dasa: Da. To je u načelu pravilo, iako postoje iznimke. Ovo je znanje, međutim, potpuno akademsko, barem u jednom smislu, jer nezavisno od načina na koji smo došli do ljudskog oblika naša je krajnja dužnost ista: mi se moramo predati Bogu i moramo početi tako da nadiđemo tjelesno shvaćanje života. Prvi korak ka samospoznaji jest razumijevanje vlastite osobnosti kao odvojene od tijela. Nema govora da se krene dalje ako ovaj prvi korak nije u potpunosti ostvaren.

Krist i Krišna (4. dio)‏

Krist i Krišna (4. dio)

Vlč. Hart: Imam jedno pitanje i pitam se postoji li odgovor u vedskoj književnosti. Kroz koje vrste ulazimo u ljudski oblik?

Vlč Hart: To sigurno ovisi o odlici koja prevladava, budući da ste jednom spomenuli kako smo svi mi većinom kombinacija sve tri odlike… zanimljivo…

Krist i Krišna (5. dio)

Farizej i carinik

Jednom prilikom Isus je ispričao sljedeću priču:

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: “Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.’ Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.”
(Lk 18:9-14)

trnād api sunīcena
taror api sahisnunā
amāninā mānadena
kīrtanīyah sadā harih

Gospodinovo Sveto Ime trebamo pjevati ponizna uma, smatrajući sebe nižim od slamke na ulici;
trebamo biti snošljiviji od drveta, lišeni svakog osjećaja lažnog ugleda i spremni drugima odati svo
poštovanje. U takvom stanju uma možemo neprestano pjevati Gospodinovo Sveto Ime.
(Śri Siksastaka 3)

Krist i Krišna (5. dio)

Farizej i carinik

Jednom prilikom Isus je ispričao sljedeću priču:

trnād api sunīcena
taror api sahisnunā
amāninā mānadena
kīrtanīyah sadā harih

Krist i Krišna (3. dio)‏

Satyaraja dasa: Da. Prema vedskoj tradiciji, mi – duša – zapravo ne umiremo. Samo smo da tako kažemo reciklirani.

Satyaraja dasa: Retoričko pitanje, nesumnjivo.

Satyaraja dasa: Koliko je meni poznato rana je Crkva bila pod utjecajem Platona, što bi onda stavilo dodatni naglasak na vjerovanje u reinkarnaciju.

Satyaraja dasa: Zašto je bila odbačena?