Krišna je Čist

Krišna je Čist

Krišna je potpuno čist. Ova transcendentalna odlika najdivnijeg Krišne posebno je zanimljiva i intrigantna, čak i za nekoga tko je tek zakoračio duhovnim putem, a nerijetko i za ljude koje duhovnost možda i ne zanima. Krišna je uvijek i u svim okolnostima čist; u potpunosti nedirnut bilo kakvim tračkom pohlepe, požude, zavisti i zlobe.

Kada su gopije (pastirice duhovnog svijeta) željele prijeći Yamunu, morale su izreći najveću i najjaču istinu, kako bi im sveta rijeka ustupila prolaz kroz svoje podivljale valove i virove. Izrecitiraše one svekolike mantre, ali ništa nije upalilo. Tek kad su nevoljko poslušale Krišninu uputu i tiho izustile – “Krišna je brahmaćari (živi u celibatu)”, Yamuna je otvorila prolaz optočen zlatom, smaragdima i draguljima.

A tek ono, kada je vječito usplahireni Indra (uslijed briga da bi mu netko mogao uzurpirati položaj kralja raja) poslao nebeske nimfe da ometu Naru i Narayanu (Arđunu i Krišnu) u vršenju oštrih strogosti… I zaplesaše apsare (djeve rajske ljepote) uz čarobne zvuke tampura, timpana i bubnjeva, dok im mirisnim lahorom nošene tanahne halje ne skrivaše baš previše. Pred tim nebeski zamamnim prizorom svaki bi Odisej pokleknuo i rastrgao užad, koja ga vezuje za jarbol. Međutim, Nara i Narayana (Arđuna i Krišna) niti ne trepnuše. Već odjednom, u tim Himalayskim predjelima, iz tijela Narayane manifestiraše se žene duhovnog svijeta; božanske djeve čija mladost, ljepota, sjaj i privlačnost tisućama puta nadmašivaše čarobnost Indrinih rajskih pratilja.

Zapanjeni Indra potpuno se pogubio, a Narayana mu uz smješak reče – “O Indra, izaberi jednu i neka pođe s tobom u Amaravati…” Tako Urvaši postade krunskim draguljem svih najljepših žena raja. Uzalud ti trud, Indra; Krišna je čist i Njegovo srce nikada ne biva kompromitirano, čak niti u najizazovnijim okolnostima.

Kada mi, mala živa bića, čistu ljubav pomračimo nečim što ljubav nije, onda nam Krišna daje priliku da u ovom svijetu materije sanjamo i glumimo svoje fantazije. Pa tako će se i najveći pokvarenjak ponekad nastojati prikazati u čim boljem svjetlu, hineći čistoću i plemenitost, a prikrivajući svoju mračnu stranu, sebične i podle namjere. Zanimljiva je ta riječ ‘pokvarenjak’, jer ukazuje da je nešto prvobitno bilo dobro, ali se eto, nažalost – pokvarilo! I zašto uopće postoji ta tendencija da se čovjek pokaže u najboljem izdanju? Kao da želi reći – “Sve je ok, nisam pomračen, nemam prljavih misli, požuda i ljubav – to je isto, i dalje sam stanovnik duhovnog svijeta…”

Ono što prepoznajemo kao potrebu za poštenjem, pravdom, iskrenošću, nesebičnom suradnjom i zajedništvom, zapravo je čežnja za čistoćom; čežnja za izvornim stanjem duše u ljubavi s Krišnom.

O najdivniji Krišna, hvala Ti što si nam ljubazno darovao poklon po svom izboru – božanski čistu Hare Krišna himnu, nektarski lijek koji nam je istinski potreban. Da je bilo po našem, izabrali bismo Urvaši, Menaku, Rambhu ili Pramloću i tako, zajedno s Indrom, ostali spavati u začaranom krugu rođenja, bolesti, starosti i smrti.

GJ

Film u Glavi

Film u Glavi

“Koji film,koji film, koji film sad vrtiš u glavi?”, onomad još pjevali su Jura i grupa Film. Budući da na ekranu uma razni filmovi naviru i često se mijenjaju, pitanje skroz legitimno – koji film sad vrtiš u glavi?

Vede nas informiraju kako izroniti iz svih akcijskih, romantičnih, ratnih, špijunskih i horor filmova Mayine produkcije i kinematografije. Nije skroz jednostavno, ali nije ni previše teško. Krišna nam je ljubazno darovao božanski poklon, ultimativni lijek za buđenje iz snova materijalnog postojanja. Darovao nam je ništa manje do samoga Sebe; baš cijeloga Sebe i cijeli duhovni svijet u obliku transcendentalne zvučne vibracije – Hare Krišna maha-mantre.

One sretne duše koje izdvoje koju minutu i pokušaju usredotočiti um na Krišnu u obliku zvuka, sigurno će imati spoznaju, makar za početak, da u sebi imaju klauna, bučnog galamdžiju koji priča, brblja, ne staje.

Čovjek se želi usredotočiti na zvuk mantre, a um krene: “Što ono moram kupiti danas? Jel to mene zebu noge? Hare Krišna Hare Krišna… Nadam se da ću moći ovo ljeto na more. Što je Pero mislio kad mi je rekao ono jučer? Krišna Krišna Hare Hare… Kako sam se samo izblamirao prije 35 godina kad sam prišao onoj curi! Što sam joj ono bio rekao? Hare Rama Hare Rama… Kako se zvala njena sestra? Rebeka? Ne, ne. Rebeka je bila ona plava. Uh, kako je bila zgodna Rebeka! Možda sam trebao… Rama Rama Hare Hare… Čekaj, gdje sam stavio mobitel?”

Dakle, koje ludilo – budan čovjek sanja! Karmičke impresije izviru iz skrivenih dubina srca i preplavljuju svijest, neprimjetno i nepogrešivo navodeći besmrtno živo biće kroz sretne i bolne posljedice prijašnjih aktivnosti. Duša se pokušava povezati s Bogom, a um je rasteže, gura, baca, navlači po bespućima prošlosti i fantazijama budućnosti. A što se tek događa kada čovjek nema niti tračak ideje o tome da zapravo spava i sanja? Krš i lom! Karamba i karambita!

Međutim, Krišna nije ravnodušan. Kada najdivniji Krišna vidi da netko nastavlja mantrati i iskreno iz dubine srca zaziva: O Krišna, molim Te, dozvoli mi da Te shvatim, želim biti očaran Tobom, dozvoli mi da Te služim..; Krišna je odmah tu i ljubazno se razotkriva. Krišna je jako diskretan i ima svoje načine, ali vrlo se jasno razotkriva bhakti koji Mu nastoji prići, koji Mu se želi vratiti.

Naučiti čuti i vidjeti diskretnog Krišnu je umjetnost. Krišna očekuje od nas da se malo potrudimo i razvijemo inteligenciju (Bogom danu) kako bismo mogli razumjeti da je i fatalna Rebeka samo mali odsjaj Krišnine ljepote.

Gordan Jurković Jananivasa das)

Nepogrešivi Poštar Karma

Nepogrešivi Poštar Karma

Netko može (nešto kao) pokušavati živjeti život duše, život ljubavne povezanosti s najdivnijim Bogom, ali u isto vrijeme imati stav mržnje, omalovažavanja ili prezira prema ženama, muškarcima, srbima, hrvatima, tamnoputim ljudima, migrantima, navijačima Dinama ili Hajduka, članovima neke političke stranke, pripadnicima one tamo grupe itd.

Autentična duhovna osoba nikada nema takav destruktivan stav jer, unatoč svim izvanjskim razlikama, vidi dublji i vječni princip – besmrtnu dušu koja se trenutno nalazi u specifičnim karmičkim okolnostima.

Zapravo, mržnja i prezir prema bilo kome dovesti će nas u istu takvu situaciju, ako ne u ovome životu, onda sigurno u sljedećem.

Npr., ako neki muškarac prezire žene, omalovažava ih ili ih tretira kao puku robu za konzumaciju, u idućem će životu dobiti tijelo žene i morati izravno na sebi doživjeti takva iskustva. Vrijedi i obrnuto.

Ako netko mrzi pripadnike neke druge religijske tradicije i nanosi zlo tim ljudima, morati će se i sam naći u vrlo neprijatnim okolnostima, doživljavajući patnju koju je nanosio drugima.

Ako netko tretira besmrtne duše u tijelima životinja kao puku robu za konzumaciju, u brojnim idućim životima morati će prihvatiti tijela životinja i iskusiti istu količinu patnje, koja stvarno nije mala.

Zakon karme je jako kompleksan i nemoguće ga je potpuno objasniti, čak i kroz više knjiga, ali izreka ‘kako siješ, tako i žanješ’, daje solidan nagovještaj.
Perica može veselo po glavi lupati čvrge Ivici, ali kada i po Peričinoj glavi veselo zaplešu tvrde čvrge, onda počinje razumijevati što zapravo čini drugima. Pomračena svjesnost znači da čovjek, u svom ludilu, ne želi vidjeti ono što je posve očigledno. A onda na vrata pokuca poštar Karma i zaštambilja čvrge po glavi; dostavi upravo onu robu koja je naručena. Nakon toga, nepogrešivi poštar nas pogleda u oči i pita: “I, kako ti se čini? Evo, ovdje potpiši da si primio. Do viđenja!”

Između Karme i Krišne, biramo i kombiniramo. Krišna je učitelj za one kojima je čvrga sasvim dovoljno, a Karma je učitelj za – ‘pa može još malo, evo tu s lijeve strane…’

Gordan Jurković (Jananivasa Dasa)

Oružje Znanja

Oružje Znanja

Bhagavad-gita 4.42

tasmād ajñāna-sambhūtam
hrt-stham jñānāsinātmanah
chittvainam samśayam yogam
ātisthottistha bhārata

tasmāt – stoga; ajñāna-sambhūtam – rođenu iz neznanja; hrt-stham – koja se nalazi u srcu; jñāna – znanja; asinā – oružjem; ātmanah – o jastvu; chittvā – sasijeci; enam – tu; samśayam – sumnju; yogam – u yogi; ātistha – utemelji se; uttistha – ustani i bori se; bhārata – o potomče Bharate.

Stoga oružjem znanja sasijeci sumnje koje su se pojavile u tvom srcu zbog neznanja. Naoružan yogom, o Bhārata, ustani i bori se.

SMISAO: Sustav yoge objašnjen u ovom poglavlju zove se sanātana-yoga ili vječne djelatnosti živoga bića. Ova yoga obuhvaća dvije vrste žrtvenih djelatnosti: žrtvovanje materijalnih posjeda i znanje o jastvu, koje predstavlja čistu duhovnu djelatnost. Žrtvovanje materijalnih posjeda koje nije namijenjeno dostizanju duhovne spoznaje je materijalno. Ali žrtvovanje koje se vrši s duhovnim ciljem (u predanom služenju) je savršeno. Kada je riječ o duhovnim djelatnostima, one se također dijele na dvije vrste: razumijevanje vlastitoga jastva (ili svoga prirodnog položaja) i razumijevanje istine o Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Onaj tko slijedi put Bhagavad-gīte kakva jest može vrlo lako razumjeti ove dvije važne vrste duhovnoga znanja. Njemu nije teško steći savršeno znanje o jastvu kao Gospodinovu djeliću. To je znanje blagotvorno jer takva osoba može lako shvatiti Gospodinove transcendentalne djelatnosti. Na samom početku ovoga poglavlja sam Svevišnji Gospodin govori o Svojim transcendentalnim djelatnostima.

Onaj tko ne shvaća upute Bhagavad-gīte nevjeran je i smatra se da zloupotrebljava sićušnu neovisnost koju mu je dao Gospodin. Osoba koja unatoč takvim uputama ne shvati pravu prirodu Gospodina, kao vječne, blažene, sveznajuće Božanske Osobe nedvojbeno je najveća budala.

Neznanje se može otkloniti postupnim prihvaćanjem načela svjesnosti Krišne. Svjesnost Krišne budi se različitim žrtvovanjima: žrtvovanjima polubogovima, žrtvovanjima Brahmanu, žrtvovanjem u celibatu, u obiteljskom životu, u vladanju osjetilima, u primjeni mistične yoge, u pokorama, u odricanju od materijalnih posjeda, u proučavanju Veda i u slijeđenju društvenog sustava zvanog varṇāśrama-dharma. Sve ove djelatnosti, utemeljene na reguliranu djelovanju, poznate su kao žrtvovanja.

No najvažniji čimbenik u svim tim djelatnostima je samospoznaja. Onaj tko traga za tim ciljem pravi je učenik Bhagavad-gīte, dok onaj tko sumnja u Krišnin autoritet, pada. Zato se savjetuje da Bhagavad-gītu ili bilo koji drugi spis proučavamo pod vodstvom vjerodostojna duhovnog učitelja, služeći ga i predajući mu se. Vjerodostojan duhovni učitelj pripada vječnom učeničkom naslijeđu i nimalo ne odstupa od uputa Bhagavad-gīte koje su prije mnogo milijuna godina bile prenijete bogu Sunca.

To je naučavanje učeničkim naslijeđem, koje potječe od boga Sunca, bilo prenijeto u zemaljsko kraljevstvo. Zato trebamo slijediti put Bhagavad-gīte, kakav je opisan u samoj Gīti, i čuvati se sebičnih ljudi koji teže za osobnim veličanjem i koji odvraćaju druge od pravoga puta. Gospodin je nedvojbeno vrhovna osoba i Njegove su djelatnosti transcendentalne. Onaj tko to shvati oslobođena je osoba od samoga početka proučavanja Bhagavad-gīte.

(iz Bhagavad-gīte kakva jest; prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Voljeti druge i imati povjerenja u njih

Voljeti druge i imati povjerenja u njih

Prava je ljubav postojana unatoč nevoljama. Ljubav nam daje hrabrost da zadržimo svoj položaj — čak i neprivlačan — u svakom okruženju. To ne znači da moramo biti budalasti ili naivni. Poricanje neugodnih činjenica suprotnost je ljubavi; prava se ljubav temelji na iskrenosti i povjerenju, ne na izbjegavanju. Voljeti bližnjega svoga kao samoga sebe znači jako ga voljeti, onako kako bismo željeli da sami budemo voljeni. Iskrenost privlači iskrenost, a povjerenje privlači povjerenje. Bez tih odlika nema ljubavi. Možemo pitati kako voljeti osobu koja je očito odbojna ili kako vjerovati nekome tko nije zaslužio naše povjerenje.

Takvoj osobi možemo prići kao što bismo prišli problematičnu djetetu. Roditelji obično ne prilagođavaju svoje ponašanje ponašanju djeteta. Umjesto toga, pomažu djetetu da se popravi pokazujući primjerom što je praviIno ponašanje i potičući ono što je pozitivno. Svatko ima neke dobre odlike. Roditelji poznaju ograničenja svoje djece i svjesni su što je za njih opasno. Nude iskustva u skladu sa stupnjem zrelosti djece, potiču njihov razvoj i štite ih od zahtjeva koji bi mogli biti previše naporni. Odbijemo li gledati druge osobe kao neprijatelje, čak i ako nas pokušaju povrijediti, možemo voljeti gotovo svakoga.

Moramo se uvijek sjetiti da naši takozvani neprijatelji imaju očajničku potrebu za ljubavlju, koju izražavaju najbolje što mogu, iako to rade na negativne načine. Kao duhovni ratnici uvijek imamo izbor u takvim okolnostima. Možemo odgovoriti samilošću ili možemo gledati na takve ljude u nevolji kao na neprijatelje koji u svojim glavama imaju naše uništenje. Ako reagiramo na drugi način, tada i sami postajemo destruktivni jer druge svrstavamo u kategoriju štetnih elemenata. No ako ih gledamo kao zalutale tragače za ljubavlju, bit ćemo i dalje ispunjeni ljubaviju i moći ćemo tu ljubav izražavati na neprijeteće načine.

Ne možemo voljeti osobe u koje nemamo povjerenje. Kako onda možemo povećati ljubav i vjerovati nepouzdanim ljudima? Naravno, ne želimo sebe ili druge praviti žrtvama i zanemariti njihovo negativno ponašanje. Moramo samo biti dovoljno inteligentni i znati njihova ograničenja, podržavajući pozitivne karakteristike i odbijajući davati im iskušenja kojima neće moći odoljeti. Na primjer, nećemo ostaviti blago nadohvat ruke lopovu. No ako svoje dragocjenosti stavimo na sigurno, možemo vjerovati lopovu čak i u svome domu. Možemo vjerovati alkoholičarima da neće piti ako uklonimo alkohol iz njihove blizine.

Drugim riječima, vjerujemo drugima shvaćajući njihova ograničenja, uklanjajući iskušenja i izražavajući ljubav. Ako smo dovoljno pametni da imamo realno viđenje njihovih slabosti, možemo njihove jake strane njegovati do te mjere da oni prevladaju svoje negativno ponašanje.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Postati transcendentalan

Postati transcendentalan

Kad iskreno služimo drugu osobu bezuvjetnom ljubavlju, predajemo se Božjoj volji. Vlastite interese stavljamo na stranu i činimo ono što je potrebno, bez obzira na cijenu. Zbog svoje ljubavi, ne reagiramo čak i ako je netko kritičan ili ljut. Jednostavno pokušavamo pronaći taktičniji način služenja. Nastavljamo biti ponizni, što znači brinuti za druge i činiti još više za njih nego što bismo činili za sebe jer ih volimo više nego što volimo sebe. To je istinska bezuvjetna ljubav.

Takvo postojano ponašanje znači da postajemo transcendentalni, umjesto da ostajemo samo sentimentalni. Sentimentalni smo onda kad smo vezani za to da se osjećamo dobro, da zadržimo mir pod svaku cijenu ili kad podnosimo nedjela drugih kako bismo izbjegli njihovo nezadovoljstvo. To je oblik osjetilnog uživanja koji je smetnja duhovnome životu. Kao što smo vidjeli, prava se ljubav ne temelji na želji da se dobro osjećamo, mentalno, psihički ili fizički. Središte takva površnog pristupa jest sebičnost jer samo koristimo odnos, čak i s Bogom, kako bismo dobili ono što želimo.

Postajemo transcendentalni kad se uzdignemo iznad materijalnog djelovanja i iznad razine svakodnevne osrednjosti. Uzdižemo se usredotočavajući se na cilj, ustrajavajući u duhovnoj praksi i prolazeći svakodnevne testove. Ne smijemo dopustiti zaprekama, kao što su naša osjetila ili osjetila drugih ljudi, da nam stoje na putu.

Ljubav ne znači uvijek da imamo i održavamo kontakt s drugom osobom ili da smo blagi i ljubazni. Ponekad moramo otići ili izreći oštre riječi. Ali takvo je djelovanje nježno prema srcu jer je pobuda nesebična. Ako smo sposobni za pravu ljubav, ne prestajemo voljeti druge, čak i ako odlučimo biti žestoki ili prestati se družiti s njima. Unatoč nastupu, prioritet nam uvijek treba biti njihovo najviše dobro.

Kao duhovni ratnici, trebali bismo uvijek nastojati podići razinu energije oko sebe. Kad uzdižemo svoju okolinu, brzo napredujemo jer zračimo božanstvenost i ljubav gdje god idemo. Prema zakonu karme, što god damo drugima, primit ćemo natrag. Stoga, što više ljubavi dajemo, više ćemo je iskusiti.

To nas dovodi do teme osposobljenosti. Iako možemo željeti pomoći drugima, možemo vjerovati da nemamo dovoljno ljubavi za dati. U takvim situacijama, Gospodin koji prebiva u našim srcima može se odazvati na naš poziv, osposobljavajući nas za služenje iznad naših uobičajenih sposobnosti. Doista, visoko duhovni ljudi ne oslanjaju se isključivo na vlastitu inteligenciju ili na svoje uobičajeno razumijevanje. Njihova duboka, čista predanost donosi neograničenu ljubav, znanje i spoznaje iznad njihovih osobnih granica. Zbog toga se, kad postanemo prijemljivi za Božju pomoć, čuda počinju događati.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav je nemotivirano služenje

Ljubav je nemotivirano služenje

Ljubav je mnogo više od sladunjavih riječi; ona postaje istinska jedino kroz naše ponašanje. Ljubav izražavamo kroz ono što činimo. Ako netko izjavljuje ljubav drugome, ali nije voljan služiti tu osobu, ta ljubav nije duboka. Ona je teoretska i nije istinska. Ako ne pokazujemo ljubav kroz dinamičko djelovanje, nešto nije u redu. Što je ljubav dublja, to ćemo je više izražavati nesebičnim služenjem objekta naše ljubavi.

To razumijevanje ljubavi kao služenja osnova je svih velikih svjetskih religija. Iako se te religije, površno gledano, razlikuju, ujedinjuju se oko jedne središnje točke: prava religija znači služiti Boga. Kako god da se nazivamo – kršćaninom, židovom, muslimanom, budistom ili hindusom – to nema neki poseban značaj niti ga imaju obredi koje izvodimo. Iza svih izvanjskih djelatnosti stoji činjenica da je svaki religijski put nastao kako bi nam omogućio određene načine da volimo i služimo Boga.

lako ljubav transcendira gledanje, slušanje i osjećanje, svi se ti elementi mogu uključiti u nesebično služenje. Kad je naša ljubav bezuvjetna, ne tražimo neko određeno iskustvo za vlastitu dobrobit, kao što bismo tražili ako bismo se upustili u koristoljubive djelatnosti zadovoljavanja svojih osjetila. Sebične nam djelatnosti ne dopuštaju da razvijemo dublju povezanost s Bogom, već se temelje na “ja”, “moje potrebe”, “moje želje”, “moje tijelo”. Nisu istinski usmjerene na drugoga ili na služenje voljene osobe.

Što više dajemo i dijelimo ono što imamo, to više stavljamo Boga na prvo mjesto, prihvaćajući poteškoće kako bismo Njega služili. Ako imamo malo, dajemo komad kruha ili čašu vode. Imamo li samo bananu, onda ćemo to ponuditi. Ako imamo bilo što za jesti, onda bi i druga osoba trebala imati mogućnost da jede.

Kad nekog volimo, želimo se brinuti o njemu: žarko želimo izraziti ono što iznutra osjećamo čineći nešto za predmet naše ljubavi. Čovjek koji voli svoju ženu i djecu neće im samo govoriti o tome: provodit će vrijeme s njima i brinut će se za njihove potrebe. Žena može tvrditi da voli muža i dijete, ali ako ne hrani dijete i ne pomaže mužu, onda s pravom možemo sumnjati u njezinu iskrenost.

Katkad možemo govoriti ljubavne riječi, iako osjećamo suprotno, kako bismo dobili priznanje ili potvrdu da smo sami voljeni. Takvo ponašanje ne odražava ni ljubav ni služenje. Ne bismo trebali govoriti neiskreno samo da bismo bili nagrađeni. Ako je naša ljubav istinska, davat ćemo se slobodno i iskreno voljenoj osobi bez pitanja: “Što tu ima za mene?”

Kad bi se ljubav sastojala u očekivanju određena odgovora, što bi se dogodilo kad ne bismo dobili onaj koji želimo? Kad ljubav izjednačavamo sa zadovoljavanjem osjetila, izlažemo se opasnosti da postanemo ljuti, mrzovoljni ili razočarani kad god nismo zadovoljni. Ipak, većina nas uz ljubav postavlja uvjete jer najviše nam je stalo do vlastite udobnosti. Ali bezuvjetna ljubav nadilazi osobno zadovoljstvo pojedinca, pa čak i do tog stupnja da se osoba izlaže velikim neugodnostima u korist voljene osobe.

Služenje je prirodno. Uvijek služimo nekoga ili nešto, a oni koji se međusobno vole razumljivo žele izraziti ljubav kroz služenje. Zbog toga imamo Zlatno pravilo: “Čini drugima ono što bi htio da drugi tebi čine.” Kad vidimo sebe kao slugu voljene osobe, spontano nastojimo zadovoljiti tu osobu izražavajući na taj način svoju ljubav. Ravnodušni smo prema pohvali ili pokudi. Ali nažalost, iako možemo pokušavati poletno služiti, naša je pobuda često nečista; želimo biti prepoznati i cijenjeni. Moramo naučiti služiti s veseljem čak i u odsutnosti bilo kakva uzvraćanja ili priznanja.

Trebali bismo uvijek imati na umu da je način na koji se ophodimo prema drugima zapravo način na koji se odnosimo prema sebi jer nam se sve, prije ili kasnije, vraća. Zbog čega neki ljudi uvijek dobivaju toliko puno pomoći i brige? Zato što je daju i zbog toga im se vraća na isti način. Zašto nitko ne vjeruje onima koji ne vjeruju drugima? Zato što im se ta energija nepovjerenja vraća. Moramo biti pažljivi u onome što činimo i kako mislimo jer naše misli i djela odašilju sile koje nam natrag donose rezultate.

Možemo napraviti pokus radeći anonimnu uslugu nekome do koga nam je doista stalo. U pravilu, kad poklanjamo nekome nešto, šaljemo i kartu kojom identificiramo sebe kao darovatelja i dajemo do znanja da očekujemo priznanje za našu darežljivost. Očigledno, to nije nesebično, bezuvjetno ponašanje jer se temelji na slavljenju sebe. Test nesebičnog i nemotiviranog služenja možemo proći kad pomognemo nekome ne očekujući pohvalu, sretni jednostavno zato što znamo da smo pravilno postupili.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Kralj Prithu (5.dio)

Kralj Prithu (5.dio)

Svako čitanje možete poslušati na samoj stranici ili ga skinuti na svoje računalo u MP3 formatu klikom na “Download”.

 

 

 

Kralj Prithu (4.dio)

Kralj Prithu (4.dio)

Svako čitanje možete poslušati na samoj stranici ili ga skinuti na svoje računalo u MP3 formatu klikom na “Download”.

 

 

 

Duhovni je život naše pravo

Duhovni je život naše pravo

Duhovni je život naše prirođeno pravo i dostupan je svakome od nas. Da bismo odbacili materijalne okove, najprije moramo shvatiti što nam se nudi i tada shvatiti svoju odgovornost da tražimo nasljedstvo na koje imamo pravo. Ako vjerujemo da nam je duhovno carstvo nedostižno i da zahtijeva previše muke da bi se dostiglo. onemogućavamo vlastiti napredak. Duhovna svjesnost naše je prirodno stanje i dostupna je svakome od nas ako to uistinu želimo.

Kad Bog postane naš glavni prioritet, spremni smo učiniti nešto da se pročistimo i da služimo. Tada je milost Gospodinovih slugu uvijek dostupna i pomaže nam da svladamo sve zapreke i odbacimo slojeve karme tako da možemo brzo napredovati u predanom služenju. Nažalost. mnogi ljudi sporo napreduju, ako uopće napreduju. Kad se pomičemo presporo, možda nećemo biti sposobni prestići materijalne energije koje nas prate velikom brzinom. Sve ima cijenu.

U svjetovnom životu cijena određena cilja možda je previsoka da bi bila vrijedna njega. No u duhovnom životu krajnji je rezultat vječna ljubav i blaženstvo zbog kojih moramo napustiti sve materijalne vezanosti i egocentrične borbe koje nam ionako donose samo patnju. Je li to preteško? Razmislite o tome. Lutamo iz života u život, iz tijela u tijelo, iznova i iznova, tisuće ili milijune puta. S tog stajališta, ako odlučimo posvetiti ovaj život da bismo jednom zauvijek završili taj proces, ne žrtvujemo puno.

Dostizanje Božjeg kraljevstva vrijedno je toga, bez obzira na cijenu koju moramo platiti. Čak i kad bismo morali živjeti svaki dan u tjeskobi i frustraciji, neshvaćeni od čitavog svijeta, takva bi patnja bila beznačajna u usporedbi s onim što bismo vječno dostigli. Da cilj nije tako predivan ili da nije stalan, možda bi cijena bila visoka. Ali cilj je i predivan i stalan: nema više smrti, bolesti, starosti ili borbe — samo blaženstvo, ekstaza i neprekidne ljubavne razmjene u Božjem kraljevstvu. Možemo ostaviti sve patnje za sobom ako bezuvjetno posvetimo ovaj život Bogu. Zašto to ne učiniti?

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com