Nismo roboti

Nismo roboti

robotiKako prije četrdeset godina tako i danas, junaci mnogih filmova upravo su roboti. Ponekad su to dobri momci, a onda se program poremeti pa postanu opasni i loši, a onda ponekad opet dobri… Terminator, R2D2 i C3PO iz Ratova zvijezda, Data iz Zvjezdanih staza – samo su neki od mnogih. Ti su roboti najčešće iznimno sofisticirani strojevi i kamerom mogu registrirati oblike, mikrofonom zvukove,nekim drugim uređajem mirise, itd. Oni mogu na razne načine djelovati ili čak izreći: “Ovaj je automobil crven i baš mi se sviđa!” No ipak, nije da te kamere i mikrofoni to uistinu i doživljavaju. Drugim riječima, roboti su uvijek i samo mrtvi strojevi koji nisu ni svjesni, ni živi. Iako po mnogo čemu mogu biti vrlo slični ljudskim bićima, oni nikad neće moći poput ljudi uistinu živjeti.

Zašto je to tako? Zato što čovjek ima živu dušu, a robot je nema. Zapravo, iako je uobičajeno poimanje da tijelo ima dušu pa je stoga živo, pravilno je shvaćanje sljedeće – duša ima tijelo i zato je ono prožeto svjesnošću, tj. životom. Bilo da je u pitanju pravo ljudsko tijelo, nastalo i rođeno od oca i majke, ili robot stvoren u nekom od japanskih znanstvenih instituta – uvijek je u pitanju stroj načinjen od materijalnih elemenata (zemlje, vode, vatre, zraka i etera) koji nikad niti nije živ. Ono što prožima tijelo ljudskoga bića (ili životinje) jest život koji je simptom prisutnosti duhovne duše. Možemo reći da je zbog prisutnosti duše tijelo oživjelo, no to se uistinu nikad ne događa.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.