Bliski neprijatelji

Śrīmad-Bhāgavatam 5.13.15.

manasvino nirjita-dig-gajendrā
mameti sarve bhuvi baddha-vairāh
mrdhe śayīran na tu tad vrajanti
yan nyasta-dando gata-vairo ’bhiyāti

manasvinah — veliki heroji (umni spekulatori); nirjita-dik-gajendrāh — koji su svladali mnoge druge heroje, moćne poput slonova; mama — moja (moja zemlja, moja država, moja obitelj, moje društvo, moja religija); iti — tako; sarve — svi (veliki politički, društveni i religijski vođe); bhuvi — u ovom svijetu; baddha-vairāh — koji su stvorili neprijateljstvo među sobom; mrdhe — u bici; śayīran — padnu mrtvi na zemlju; na — ne; tu — ali; tat — prebivalištu Svevišnje Božanske Osobe; vrajanti — prilaze; yat — koji; nyasta-dandah — sannyāsī; gata-vairah — koji nema neprijatelja u čitavom svijetu; abhiyāti — dostiže to savršenstvo.

Postojalo je i postoji mnogo političkih heroja koji su nadvladali neprijatelja jednake moći. Međutim, zbog neznanja, vjerujući da je zemlja njihova, bore se jedni protiv drugih i polažu svoje živote u bici. Nisu sposobni krenuti duhovnim putem koga prihvaćaju oni u redu odricanja. Iako su veliki heroji i politički vođe, ne mogu krenuti putem duhovne spoznaje.

Smisao: Veliki politički vođe mogu biti sposobni svladati jednako moćne političke neprijatelje, ali na nesreću ne mogu svladati svoja snažna osjetila, neprijatelje koji ih uvijek prate. Nesposobni da svladaju ove bliske neprijatelje, jednostavno pokušavaju svladati druge neprijatelje i konačno umiru u borbi za opstanak. Ne kreću putem duhovne spoznaje niti postaju sannyasiji. Ponekad ovi veliki vođe obuku odjeću sannyasija i sebe nazivaju mahatmama, ali je njihov jedini posao svladavanje političkih neprijatelja. Ne mogu duhovno napredovati i osloboditi se kandži maye, jer uništavaju svoje živote iluzijom „ovo je moja zemlja i ovo je moja obitelj.”

(iz Śrīmad-Bhāgavatama, krunskog dragulja vedske književnosti; Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Pravi je posao – samospoznaja

Śrīmad-Bhāgavatam 5.13.7.

śūrair hrta-svah kva ca nirvinna-cetāh
śocan vimuhyann upayāti kaśmalam
kvacic ca gandharva-puram pravistah
pramodate nirvrtavan muhūrtam

śūraih — od jako moćnih neprijatelja; hrta-svah — čiji je sav imetak pokraden; kva ca — ponekad; nirvinna-cetāh — vrlo mrzovoljan i ojađen u srcu; śocan — duboko žaleći; vimuhyan — postaje zbunjen; upayāti — stiče; kaśmalam — nesvjesticu; kvacit — ponekad; ca — također; gandharva-puram — zamišljeni grad u šumi; pravistah — ušavši; pramodate — uživa; nirvrta-vat — upravo kao osoba koja je postigla uspjeh; muhūrtam — samo za trenutak.

Ponekad, živo biće gubi sav svoj imetak nakon što ga porazi ili opljačka neki viši moćniji protivnik. Nakon toga postaje veoma mrzovoljno i jadikujući zbog gubitka, ponekad se onesvijesti. Ponekad mašta o velikom, raskošnom gradu u kome sretno živi sa članovima svoje obitelji i bogatstvom. Misli da bi bilo potpuno zadovoljno ako bi ovo bilo moguće, ali ta takozvana sreća traje samo za tren.

Smisao: U ovom je stihu veoma značajna riječ gandharva-puram. Ponekad se u šumi pojavi veliki dvorac i to se naziva kula na nebu. No taj dvorac ne postoji nigdje osim u nečijoj mašti. Naziva se gandharva-pura. U materijalnoj šumi, uvjetovana duša ponekad razmišlja o dvorcima i neboderima i gubi svoju energiju na takve stvari, nadajući se da će u njima zauvijek mirno živjeti sa svojom obitelji. Međutim, zakoni prirode to ne dozvoljavaju. Kada uđe u takav dvorac čovjek privremeno misli da je veoma sretan, iako je njegova sreća nestalna. Ona može trajati nekoliko godina, ali budući da vlasnik mora napustiti dvorac u trenutku smrti, na kraju sve biva izgubljeno. Tako se stvari odvijaju u ovome svijetu. Pjesnik Vidyapati uspoređuje takvu sreću sa srećom koju neko osjeti kada vidi kap vode u pustinji. Vrelo sunce prži pustinju i ako hoćemo smanjiti temperaturu u pustinji, potrebne su ogromne količine vode – milioni i milioni litara. Kakav će učinak imati jedna kap?

Sigurno je da voda ima vrijednost, ali jedna kap ne može rashladiti pustinju. U ovom materijalnom svijetu svatko je ambiciozan, ali vrućina je veoma jaka. Kako će nam pomoći zamišljeni dvorac u zraku? Śrīla Vidyāpati je stoga pjevao: tāṭala saikate, vāri-bindu-sama, suta-mita-ramaṇi-samāje. Sreća obiteljskog života, prijatelja i društva uspoređena je sa kapljicom vode u vreloj pustinji. Čitav materijalni svijet užurbano pokušava postići sreću, jer sreća je posebno pravo živoga bića. Na nesreću, zbog svog pada u materijalni svijet, živo se biće jednostavno bori za opstanak. Čak i ako je netko sretan izvjesno vrijeme, veoma moćan neprijatelj mu može sve pokrasti. Ima mnogo primjera velikih poslovnih ljudi koji su postali ulični prosjaci. Ipak, priroda materijalnog postojanja je takva da su budalasti ljudi privučeni ovakvim poslovima i zaboravljaju svoj pravi posao – samospoznaju.

(iz Śrīmad-Bhāgavatama, krunskog dragulja vedske književnosti; Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Bijede materijalnog postojanja

Śrīmad-Bhāgavatam 5.13.6.

kvacid vitoyāh sarito ’bhiyāti
parasparam cālasate nirandhah
āsādya dāvam kvacid agni-tapto
nirvidyate kva ca yaksair hrtāsuh

kvacit — ponekad; vitoyāh — u vodu bez dubine; saritah — rijeke; abhiyāti — ide da se kupa ili skoči u; parasparam — jedan drugi; ca — i; ālasate — želi; nirandhah — ostavši bez zalihe hrane; āsādya — iskušavajući; dāvam — šumski požar u obiteljskom životu; kvacit — ponekad; agni-taptah — vatra ga opeče; nirvidyate — očajanje; kva — negdje; ca — i; yaksaih — od kraljeva koji su nalik na razbojnike i lopove; hrta — oduzeto; asuh — bogatstvo, drago kao sam život.

Ponekad uvjetovana duša skoči u plitku rijeku ili u nedostatku žitarica prosi hranu od ljudi koji uopće nisu milosrdni. Ponekad pati od vreline obiteljskog života, koji je kao šumski požar, a ponekad tuguje za svojim, kao sam život, dragim bogatstvom, koje su opljačkali kraljevi u ime velikih poreza na dohodak.

Smisao: Ponekad, kada nam je vruće, skočimo u rijeku da bi se rashladili. Ali, ako je rijeka gotovo isušena, a voda previše plitka, možemo slomiti kosti. Uvjetovana duša uvijek pati u bijednom stanju. Ponekad su njeni napori da dobije pomoć od prijatelja upravo kao skakanje u suhu rijeku. Takvim djelatnostima ne stiče nikakvu dobrobit. Jedino slomi kosti. Ponekad, pateći zbog nedostatka hrane, može otići do osobe koja niti može, niti želi dati milostinju. Ponekad osoba živi obiteljskim životom koji je uspoređen sa šumskim požarom (samsāra-dāvānala-līdha-loka). Kad joj vlada naplati veliki porez, jako je ojađena. Veliki porez je primorava da skrije svoj dohodak, ali uprkos takvom pokušaju, vladini zastupnici su ponekad tako revnosni i energični da ipak oduzmu sav novac, a uvjetovana duša postane jako ojađena. Tako ljudi pokušavaju biti sretni u materijalnom svijetu, ali to je kao da pokušavamo biti sretni usred šumskog požara. Nitko ne mora ići u šumu da bi je zapalio; vatra se automatski pojavi.

Slično tome, nitko ne želi biti nesretan u obiteljskom ili svjetovnom životu, ali po zakonima prirode, sreća i nesreća su svakome silom nametnute. Veoma je ponižavajuće da nas netko drugi izdržava; stoga, prema vedskom sustavu, svatko treba živjeti neovisno. Jedino su śudre nesposobni da žive neovisno. Dužni su služiti nekoga da bi se održavali. U šastrama je rečeno: kalau śūdra-sambhavāh. U ovom dobu Kali svatko ovisi o tuđoj milosti za održavanje svoga tijela. Stoga je svatko svrstan u red šudra. U Dvanaestom pjevanju Śrīmad-Bhāgavatama rečeno je da će vlada u Kali-yugi nametati poreze bez da zauzvrat pruži dobrobit stanovništvu. Anāvrstyā vinaṅksyanti durbhiksa-kara-pīditāh. U ovom dobu će također biti pomanjkanja kiše; uslijed toga neće biti dovoljno hrane i vlada će tlačiti građane porezima. Na taj način, građani će prestati pokušavati da vode miran život, napustiti će svoje domove i ognjišta, i potpuno razočarani, otići će u šumu.

(iz Śrīmad-Bhāgavatama, krunskog dragulja vedske književnosti; Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Povoljnosti ovog doba Kali

Śrīmad-Bhāgavatam 1.18.7.

nānudvesti kaliṁ samrāt
sāranga iva sāra-bhuk
kuśalāny āśu siddhyanti
netarāni krtāni yat

na — nikada; anudvesti — zavidi; kalim — Kaliju; samrāt — car; sāram-ga — realist, poput pčele; iva — kao; sāra-bhuk — onaj tko prihvaća bit; kuśalāni — povoljni predmeti; āśu — odmah; siddhyanti — postaju uspješni; na — nikada; itarāni — koji su nepovoljni; krtāni — kada se vrše; yat — toliko.

Mahārāja Parīksit je bio realist, poput pčela koje piju samo nektar. Savršeno je dobro znao da u ovom dobu Kali i sama pomisao na povoljna djela odmah donosi dobre posljedice, dok se nepovoljna djela moraju počiniti [da bi izazvala posljedice]. Zato nikada nije zavidio Kaliju.

Smisao: Doba Kali naziva se palim dobom. Budući da su živa bića u ovom palom dobu u teškom položaju, Svevišnji im je Gospodin dao posebne olakšice. Tako po Gospodinovoj volji živo biće ne postaje žrtva grešnog djela sve dok ga ne počini. U drugim bi dobima samim smišljanjem grešnog djela osoba postala njegova žrtva. Nasuprot tome, živom se biću u ovom dobu dodjeljuju plodovi pobožnih djela počinjenih i samo u mislima. Kao najučeniji i najiskusniji kralj, Mahārāja Parīksit nije nepotrebno zavidio Kaliju jer mu nije namjeravao dati priliku da čini grešna djela. Zaštitio je svoje podanike da ne postanu žrtvom grešnih djela doba Kali, a istodobno je Kaliju pružio sve pogodnosti dodijelivši mu određena mjesta.

Na kraju Śrīmad-Bhāgavatama rečeno je da u dobu Kali, iako su prisutne sve opake djelatnosti Kalija, ipak postoji jedna velika prednost. Spasenje se može dostići pjevanjem Gospodinovog svetog imena. Maharaja je Pariksit uložio organizirani napor kako bi raširio pjevanje Gospodinovog svetog imena i tako spasio građane od okova Kalija. Samo zbog ove prednosti veliki mudraci ponekad žele sve dobro dobu Kali. U Vedama je rečeno da se razgovarajući o djelatnostima Śrī Krišne možemo osloboditi svih nepovoljnosti doba Kali. Na početku Śrīmad-Bhāgavatama također je rečeno da recitiranjem Śrīmad-Bhāgavatama Svevišnji odmah biva zatočen u našemu srcu. To su neke od velikih prednosti doba Kali. Mahārāja Parīksit sve ih je iskoristio i odan svom vaisnavskom kultu, nije mislio ništa loše o dobu Kali.

(iz Śrīmad-Bhāgavatama, krunskog dragulja vedske književnosti; Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Oživjeti vječni odnos s Krišnom

Śrīmad-Bhāgavatam 7.7.39.

rāyah kalatram paśavah sutādayo
grhā mahī kuñjara-kośa-bhūtayah
sarve ’rtha-kāmāh ksana-bhangurāyusah
kurvanti martyasya kiyat priyam calāh

rāyah — bogatstvo; kalatram — žena i prijateljice; paśavah — domaće životinje poput krava, konja, magaraca i pasa; suta-ādayah — djeca i slično; grhāh — velike zgrade i vile; mahī — zemlja; kuñjara — slonovi; kośa — riznica; bhūtayah — i drugi predmeti za zadovoljavanje osjetila i osjetilno uživanje; sarve — sve; artha — ekonomski razvitak; kāmāh — i osjetilno uživanje; ksana-bhangura — prolazni; āyusah — onoga čiji životni vijek; kurvanti — čini ili donosi; martyasya — onoga tko je predodređen da umre; kiyat — koliko mnogo; priyam — zadovoljstva; calāh — prolaznog i treperavog.

Obilje, lijepa žena i prijateljice, sinovi i kćeri, kuća, domaće životinje poput krava, slonova i konja, riznica, ekonomski razvitak i osjetilno uživanje – čak i životni vijek u kome se može uživati u svim ovim materijalnim obiljima – nesumnjivo su prolazni i treperavi. Budući da je ljudski život prolazan, kakvu dobrobit mogu ova materijalna obilja pružiti razumnom čovjeku koji je shvatio da je vječan?

Smisao: Ovaj stih opisuje kako zakoni prirode osujećuju pobornike ekonomskog razvitka u njihovim naporima. Kao što je u prethodnom stihu rečeno – kim visayopapādanaih: kakva je stvarna dobrobit od takozvanog ekonomskog razvitka? Povijest svijeta je pokazala da pokušaji da se poveća ekonomski razvitak putem napretka materijalne civilizacije radi materijalne udobnosti nisu dali lijek protiv neminovnosti rođenja, smrti, starosti i bolesti. Svatko zna za velika carstva u povijesti svijeta – rimsko carstvo, mogulsku imperiju, britansku imperiju, itd. – ali sva takva društva zaokupljena ekonomskim razvitkom (sarve ’rtha-kāmāh) bila su uništena po zakonima prirode kroz periodične ratove, kugu, glad, itd.

Tako su svi njihovi pokušaji bili treperavi i prolazni. U ovom stihu zato je rečeno – kurvanti martyasya kiyat priyam calāh: možemo biti jako ponosni na posjedovanje velike imperije, ali takve imperije su prolazne; nakon sto ili dvjesto godina sa svime biva svršeno. Sav takav ekonomski razvitak, iako stvoren uz veliki trud i napor, veoma brzo biva uništen. Zato je opisan kao calāh. Inteligentan čovjek treba zaključiti da materijalni ekonomski razvitak uopće nije ugodan. Čitav svijet opisan je u Bhagavad-gīti kao duhkhālayam aśāśvatam – bijedan i prolazan. Ekonomski razvitak može biti ugodan neko vrijeme, ali ne može potrajati.

Zato su brojni poslovni ljudi danas jako mrzovoljni, jer ih uznemiravaju razne pljačkaške vlade. Sve u svemu, zašto bismo tratili svoje vrijeme na takozvani ekonomski razvitak koji nije ni trajan, niti pruža zadovoljstvo duši? S druge strane, naš odnos s Krišnom, Svevišnjom Božanskom Osobom je vječan. Nitya-siddha krsna-prema. Čiste duše su vječno zaljubljene u Krišnu i tu vječnu ljubav, bilo da je to ljubav sluge, prijatelja, roditelja ili ljubavnika, uopće nije teško oživjeti. Posebno u ovom dobu, data je povlastica da jednostavno pjevanjem Hare Krišna maha-mantre (harer nāma harer nāma harer nāmaiva kevalam) osoba može oživjeti svoj izvorni odnos s Bogom i tako postati toliko sretna da ne želi ništa materijalno. Kao što je rekao Śrī Caitanya Mahāprabhu: na dhanam na janam na sundarīm kavitām vā jagad-īśa kāmaye.

Napredni bhakta u svjesnosti Krišne ne želi bogatstvo, sljedbenike ili posjede. Rāyaḥ kalatram paśavah sutādayo grhā mahī kuñjara-kośa-bhūtayah. Zadovoljstvo koje potječe od posjedovanja materijalnih obilja je dostupno, iako možda drugačijeg standarda, čak i u životima pasa i svinja, koji ne mogu oživjeti svoj vječni odnos s Krišnom. Međutim, u ljudskom životu možemo oživjeti naš vječni uspavani odnos s Krišnom. Zato je Prahlada Maharaja opisao ovaj život kao arthadam. Prema tome, umjesto da tratimo vrijeme na ekonomski razvitak, koji nam ne može donijeti sreću, ako jednostavno pokušamo oživjeti naš vječni odnos s Krišnom, pravilno ćemo iskoristiti svoje živote.

(iz Śrīmad-Bhāgavatama, krunskog dragulja vedske književnosti; Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Iznad dvostranosti prijateljstva i neprijateljstva

Śrīmad-Bhāgavatam 7.5.11.

śrī-prahrāda uvāca
parah svaś cety asad-grāhah
pumsām yan-māyayā krtah
vimohita-dhiyām drstas
tasmai bhagavate namah

śrī-prahrādah uvāca — Prahlāda Mahārāja je odgovorio; parah — kao neprijatelja; svah — rođaka ili prijatelja; ca — takođe; iti — tako; asat-grāhah — materijalno shvaćanje života; pumsām — osoba; yat — koje; māyayā — vanjskom energijom; krtah — stvoreno; vimohita — zbunjena; dhiyām — onih čija je inteligencija; drstah — praktično doživljavam; tasmai — Njemu; bhagavate — Svevišnjoj Božanskoj Osobi; namah — svoje ponizno poštovanje.

Prahlāda Mahārāja je odgovorio: Odajem svoje ponizno poštovanje Svevišnjoj Božanskoj Osobi, čija je vanjska energija stvorila razliku između „mog prijatelja” i „mog neprijatelja”, zavodeći inteligenciju ljudi. Sada to doživljavam, iako sam ranije čuo o tome iz autoritativnih izvora.

Smisao: U Bhagavad-gīti (5.18) je rečeno:

vidyā-vinaya-sampanne
brāhmaṇe gavi hastini
śuni caiva śvapāke ca
panditāh sama-darśinah

“Ponizni mudrac, zahvaljujući pravom znanju, vidi jednakim očima učenog, plemenitog brahmanu, kravu, psa i psojedca [onoga tko ne pripada niti jednoj kasti].”

Panditāh, oni koji su zaista učeni – uravnoteženi, napredni bhakte koji imaju potpuno znanje o svemu – ne vide ni jedno živo biće kao prijatelja ili neprijatelja. Umjesto toga, sa širom vizijom, vide da je svatko djelić Krišne, kao što potvrđuje Śrī Caitanya Mahāprabhu (jīvera ‘svarūpa’ haya — krsnera ‘nitya-dāsa’). Kao djelić Svevišnjeg Gospodina svatko je stvoren da služi Gospodina, kao što je svaki dio tijela stvoren da služi cijelo tijelo. Kao sluge Svevišnjeg Gospodina, sva su živa bića istovjetna, ali vaisnava iz svoje prirodne poniznosti svako drugo živo biće oslovljava sa Prabhu (gospodar). Vaisnava smatra da su drugi sluge toliko napredni da mora puno naučiti od njih. Tako prihvaća sve druge Gospodinove bhakte kao prabhue, gospodare. Mada je svatko Gospodinov sluga, jedan vaisnava sluga iz poniznosti vidi drugog slugu kao svoga gospodara. Razumjevanje gospodara počinje sa razumjevanjem duhovnog učitelja.

yasya prasādād bhagavat-prasādo
yasyāprasādān na gatih kuto ’pi

“Milošću duhovnog učitelja osoba prima blagoslov Krišne. Bez milosti duhovnog učitelja ne može učiniti ni najmanji napredak.”

sāksād-dharitvena samasta-śāstrair
uktas tathā bhāvyata eva sadbhih
kintu prabhor yaḥ priya eva tasya
vande guroh śrī-caranāravindam

„Duhovnom učitelju se treba ukazati jednako poštovanje kao Svevišnjem Gospodinu, jer je Gospodinov najpovjerljiviji sluga. To potvrđuju svi razotkriveni spisi i slijede svi autoriteti. Zato odajem svoje ponizno poštovanje lotosolikim stopalima takvog duhovnog učitelja, koji je vjerodostojni predstavnik Śrī Harija (Krišne).”

Duhovni učitelj, Božji sluga, vrši najpovjerljiviju službu za Gospodina – izbavlja sve uvjetovane duše iz okova maye u kojoj živo biće misli: „Ovo je moj prijatelj, a ono je moj neprijatelj”. U stvari, Svevišnja Božanska Osoba je prijatelj svih živih bića i sva živa bića su Gospodinovi vječni sluge. Jedinstvo se može dostići ovim razumjevanjem, a ne neprirodnim mišljenjem da je svatko od nas Bog ili jednak Bogu. Pravo je razumjevanje da je Bog vrhovni gospodar, a mi svi sluge Svevišnjeg Gospodina i da smo stoga na istom nivou. Prahlada Maharaju njegov je duhovni učitelj Narada već poučio tome, ali je ipak bio iznenađen kako zbunjena duša smatra jednu osobu svojim neprijateljem, a drugu prijateljem.

Sve dok slijedimo filozofiju dvostranosti, smatrajući jednu osobu svojim prijateljem, a drugu svojim neprijateljem trebamo razumjeti da se nalazimo u okovima maye. Mayavadi filozof koji smatra da su sva živa bića Bog i da su stoga jedno, također griješi. Nitko nije jednak Bogu. Sluga ne može bili jednak gospodaru. Prema vaisnavskoj filozofiji, gospodar je jedan, a sluge su takođe jedno, ali razlika između gospodara i sluge mora nastaviti postojati čak i na oslobođenom nivou. Na uvjetovanom nivou mislimo da su neka živa bića naši prijatelji, a neka neprijatelji i tako se nalazimo pod utjecajem dvostranosti. Na oslobođenom nivou, međutim, živo biće shvaća da je Bog gospodar i da su sva živa bića, kao Božji sluge, jedno.

(iz Śrīmad-Bhāgavatama, krunskog dragulja vedske književnosti; Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Uzrok propasti Hiranyakaśipua

Śrīmad-Bhāgavatam 7.4.27-28.

yadā devesu vedesu
gosu vipresu sādhusu
dharme mayi ca vidvesah
sa vā āśu vinaśyati

yadā — kada; devesu — polubogovima; vedesu — u vedskim spisima; gosu — kravama; vipresu — brāhmanama; sādhuss — svetim osobama; dharme — religijskim principima; mayi — Meni, Svevišnjoj Božanskoj Osobi; ca — i; vidvesah — zavidi; sah — takva osoba; vai — zaista; āśu — uskoro; vinaśyati — biti će uništena.

Kada osoba zavidi polubogovima, koji predstavljaju Svevišnju Božansku Osobu, Vedama koje daju svo znanje, kravama, brāhmanama, vaisnavama, religijskim principima i Meni, Svevišnjoj Božanskoj Osobi, takva osoba i njena civilizacija će bez odlaganja biti uništeni. Kada Hiranyakaśipu počne mučiti vlastitog sina, velikog bhaktu Prahladu, koji je miran i razborit i koji nema neprijatelja, odmah ću ubiti Hiranyakaśipua, uprkos Brahminim blagoslovima.

Smisao: Od svih grješnih djela, uvreda nanesena čistom bhakti ili vaisnavi, najteže je grješno djelo. Uvreda nanesena lotosolikim stopalima vaisnave tako je ubitačna da ju je Śrī Caitanya Mahāprabhu usporedio s poludjelim slonom koji ušavši u vrt stvara veliki kaos, čupajući biljke i drveće. Ako osoba nanese uvredu lotosolikim stopalima brāhmane ili vaisnave, njene će uvrede uništiti sve njene povoljne djelatnosti. Zbog toga trebamo veoma pažljivo izbjegavati vaisnava-aparādhu ili činjenje uvrede lotosolikim stopalima vaisnave. Ovdje Gospodin jasno kaže da će blagoslovi koje je Hiranyakaśipu dobio od Brahme postati ništavni čim nanese uvredu lotosolikim stopalima Prahlada Maharaje, svog vlastitog sina. Vaisnava poput Prahlada Maharaje ovdje je opisan kao nirvaira, bez neprijatelja.

Na drugom mjestu u Śrīmad-Bhāgavatamu (3.25.21) rečeno je – ajāta-śatravah śāntha sādhavah sādhu-bhūsanāh: bhakta nema neprijatelja, miran je, slijedi spise i sve su njegove odlike uzvišene. Bhakta ne stvara neprijateljstvo ni sa kim, ali ako netko postane njegov neprijatelj, Svevišnja Božanska Osoba će uništiti tu osobu uprkos blagoslovima koje je dobila iz drugih izvora. Hiranyakaśipu je nesumnjivo uživao u plodonosnim rezultatima svojih strogosti, ali ovdje Gospodin kaže da će biti uništen čim nanese uvredu lotosolikim stopalima Prahlada Maharaje. Dugovječnost, obilje, ljepota, obrazovanje i sve što je osoba stekla svojim pobožnim djelima, ne mogu je zaštititi ako nanese uvredu lotosolikim stopalima vaisnave. Ako nanese uvredu lotosolikim stopalima vaisnave, biti će uništena uprkos svemu što posjeduje.

(iz Śrīmad-Bhāgavatama, krunskog dragulja vedske književnosti; Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Sve dobre odlike

Śrīmad-Bhāgavatam 8.3.16.

gunārani-cchanna-cid-usmapāya
tat-ksobha-visphūrjita-mānasāya
naiskarmya-bhāvena vivarjitāgama-
svayam-prakāśāya namas karomi

guna — triju guna materijalne prirode (sattva, rajas i tamas); arani — arani drvetom; channa — prekriveno; cit — znanjem; usmapāya — Njemu čija vatra; tat-ksobha — kretanja guna materijalne prirode; visphūrjita — izvan; mānasāya — Njemu, čiji um; naiskarmya-bhāvena — zbog nivoa duhovnog razumjevanja; vivarjita — u onima koji odbacuju; āgama — vedske principe; svayam — lično; prakāśāya — Njemu koji je očitovan; namah karomi — odajem svoje ponizno poštovanje.

Gospodine moj, kao što je vatra skrivena u arani drvetu, gune materijalne prirode skrivaju Tebe i Tvoje neograničeno znanje. Tvoj um, međutim, nije usmjeren na djelatnosti guna (odlika) prirode. Oni koji su napredni u duhovnom znanju ne moraju slijediti regulativne principe propisane u vedskim spisima. Budući da su takve napredne duše transcendentalne, Ti se Osobno pojavljuješ u njihovim čistim umovima. Zato Ti odajem svoje ponizno poštovanje.

Smisao:U Bhagavad-gīti (10.11) je rečeno:

tesām evānukampārtham
aham ajñāna-jam tamah
nāśayāmy ātma-bhāva stho
jñāna-dīpena bhāsvatā

Bhakti koji je u svom srcu uzeo utočište Gospodinovih lotosolikih stopala Gospodin ukazuje posebnu milost dajući mu iznutra duhovno prosvjetljenje, poznato kao jñāna-dīpa. Ta jñāna-dīpa se uspoređuje s vatrom skrivenom u arani drvetu. Da bi vršili žrtvovanja, veliki mudraci ranije nisu neposredno palili vatru; vatra bi se prizivala iz arani drveta. Slično tome, sva živa bića su prekrivena gunama materijalne prirode i vatru znanja u njima može zapaliti samo Svevišnji Gospodin kada Ga stave u svoje srce. Sa vai manah krsna-padāravindayoh.

Ako ozbiljno prihvatimo lotosolika stopala Krišne, koji prebiva u našim srcima, Gospodin će raspršiti svo neznanje. Zahvaljujući Gospodinovoj posebnoj milosti odmah ćemo uz pomoć baklje znanja sve pravilno shvatiti i postati samospoznati. Drugim rječima, mada bhakta izvanjski gledano ne mora biti dobro obrazovan, Svevišnja Božanska Osoba ga zbog njegovog predanog služenja prosvjetljuje iznutra. Ako bhaktu iznutra prosvjetljuje Gospodin, kako može biti u neznanju? Zato je tvrdnja mayavadija da je predano služenje namjenjeno neinteligentnima ili neobrazovanima netočna.

yasyāsti bhaktir bhagavaty akiñcanā
sarvair gunais tatra samāsate surāh
(Bhag. 5.18.12)

Ako osoba postane neokaljani bhakta Svevišnjeg Gospodina, samim tim razvija sve dobre odlike. Takav bhakta je iznad uputa Veda. On je paramahamsa. Čak i ako ne proučava vedsku literaturu, bhakta postaje čist i prosvjetljen Gospodinovom milošću. Bhakta kaže: „Zato Ti, Gospodine moj, odajem svoje ponizno poštovanje”.

(iz Śrīmad-Bhāgavatama, krunskog dragulja vedske književnosti; Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Duša se ne rađa niti umire

Śrīmad-Bhāgavatam 3.31.45-46.

dravyopalabdhi-sthānasya
dravyeksāyogyatā yadā
tat pañcatvam aham-mānād
utpattir dravya-darśanam

dravya — predmeti; upalabdhi — opažanja; sthānasya — mjesta; dravya — predmeta; īksā — opažanja; ayogyatā — nesposobnost; yadā — kada; tat — ta; pañcatvam — smrt; aham-mānāt — od pogrešnog shvaćanja; utpattih — rođenje; dravya — fizičko tijelo; darśanam — promatranje;

Kada oči izgube moć viđenja boje i oblika uslijed bolesti očnoga živca, osjetilo viđenja postaje umrtvljeno. Živo biće koje je promatrač i očiju i prizora, gubi sposobnost vizije. Na isti način, kada fizičko tijelo, mjesto na kojem se događa opažanje predmeta, postane nesposobno opažati, to se naziva smrt. Kada osoba počne smatrati fizičko tijelo svojim vlastitim bićem, to se naziva rođenjem.

Smisao: Kada netko kaže “ja vidim”, to znači da vidi svojim očima ili kroz naočale; gleda pomoću instrumenta vida. Ako je instrument vida slomljen ili bolestan, ili postane nesposoban za djelovanje, onda duša, kao promatrač, također prestaje djelovati. Slično tome, u sadašnjem trenutku, u ovom materijalnom tijelu živa duša djeluje, ali kada tijelo postane nesposobno djelovati, ona takođe prestaje vršiti svoje posljedične djelatnosti. Kada se nečiji instrument djelovanja potrga i ne može djelovati, to se naziva smrt. Kada osoba ponovno dobije novi instrument djelovanja – to se naziva rođenje. Ovaj proces rađanja i umiranja odvija se u svakom trenutku, neprestanom tjelesnom promjenom. Konačna promjena naziva se smrt, a prihvaćanje novoga tijela naziva se rođenje. To je razjašnjenje pitanja rođenja i smrti. Zapravo, živo biće se ne rađa, niti umire, ono je vječno. Kao što je potvrđeno u Bhagavad-gīti, na hanyate hanyamāne śarīre: živo biće nikada ne umire, čak niti poslije smrti, tj. uništenja ovoga materijalnog tijela.

(iz Śrīmad-Bhāgavatama, krunskog dragulja vedske književnosti; Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)