Vede i vedska civilizacija

Krišna u obliku Božanstva

Iza hrama vidimo skupinu hodočasnika koji pjevaju pjesmu “Govinda jaya jaya” uz pratnju harmonija i cimbala. Nakratko sjedamo s njima – da bismo se pripremili. Zatim idemo dalje, srca punih predivnih predosjećaja. Nitko tko dobije priliku da pogleda Śri Badrinathu više se neće roditi! Ulazimo u hram… Ne znam koliko već dugo stojim pred oltarom. Ne mogu izraziti ono što se za to vrijeme dogodilo. Ali, jedna mi je stvar jasna: Božanstvo Śri Badrinathe nevjerojatno je moćno. Čini se da svećenik potpuno odjeven u crno ima razumijevanja za to da mi je potrebno nešto više vremena nego drugim hodočasnicima. Moj je vijenac odmah objesio oko vrata Božanstva. U obliku Božanstva Krišna prihvaća obožavanje svojih bhakta. Moj nam je duhovni učitelj jednom dao slijedeći primjer: kao što pošta postavlja autorizirane poštanske sandučiće da bi prihvatila i poslala pisma, tako se Gospodin pojavljuje u obliku Božanstava koja su načinjena točno prema njegovim riječima u svetim spisima.

Kao što se ne možemo nadati da će pisma ubačena u vlastoručno načinjene sandučiće stići na odredište, tako nije moguće obožavati Gospodina kroz obličja koja smo sami izradili. Ali onaj tko vjeruje da je Krišnina prisutnost ograničena na Božanstvo, grdno se vara. Isto kao što bakrena žica provodi električnu energiju – ali se nipošto ne nalazi samo u njoj, tako se Krišna očituje u obliku transcendentalnog Božanstva, a ipak je prisutan u cijeloj kreaciji. A kada elektricitet teče bakrenom žicom, žica praktički postaje elektricitet – što nam može dokazati i najlakši dodir. Isto vrijedi i za Božanstvo. Kada se Gospodin pojavljuje u materijalnom obliku, taj oblik gubi svoje materijalne odlike. Obličje Gospodina – bilo da je od drveta, kamena, metala, dragulja ili boje, ili se pojavljuje u umu – postaje u dodiru s Gospodinom i samo duhovno – transcendentalni oblik koji može čuti naše molitve i odgovoriti na njih, te također prihvatiti našu službu i uzvratiti nam.

Dok stojim u toj staroj kamenoj građevini ukrašenoj prekrasnim urezanim oblicima Višnua, kroz glavu mi prolazi priča o Badrinathi. Jednom se Narada Muni iz šale požalio na to što Śri Višnu tako udobno živi. Gospodin je prihvatio šalu, pod nekim izgovorom otpremio Svoju vječnu pratilju Lakšmi, te se uputio u jednu dolinu na Himalaji u kojoj je raslo divlje drveće badri koje nosi bobice. Tamo je sjeo u joga položaj i meditirao dugo vremena. Zimi bi oko njega bješnjele snježne mećave i zatrpale ga šest metara visokim snijegom. Ljeti bi ga nesmetano pržile sunčeve zrake, ali On je i dalje neuznemiren meditirao. O čemu je meditirao Gospodin? Meditirao je o patnji živih bića koja se zapliću u bezbrojne karmičke djelatnosti samo da bi izvukla malo zadovoljstva iz dodira osjetila s osjetilnim predmetima. Iz bezgranične je samilosti Śri Narayana poželio da tim bićima pomogne iscjeliteljska snaga odvajanja. Njegova poruka vječno zapletenim bićima jest da se blaženim predanim služenjem Svevišnjemu Gospodinu odvoje od materijalnih stvari…

(iz knjige Put velikog rastanka; autor Sacinandana Swami)

I to je Indija…

U podne do nas stigne vijest da je cesta djelomično raščišćena. Može proći po jedan džip. No nitko nije zaista entuzijastičan – možda zato što osjećamo da sada napuštamo Himalaju? Gotovo da se čini kao da nas Himalaja nije htjela pustiti. Trebamo li uopće otići? A možda nismo oduševljeni samo zbog toga što ćemo, umjesto da mirno proslavimo duhovni praznik, polovicu dana provesti u drndavom džipu. Od marša na Kedarnath svi smo prilično iscrpljeni pa u skladu s tim stižemo u Rišikeś kao isprebijani. Deset je sati u noći. Indijski gradovi imaju osobinu da se noću pretvaraju u neuračunljiva čudovišta. To posebno vrijedi za netradicionalne dijelove grada. Vozimo se kroz prepune poslovne ulice Rišikeśa.

Sva moguća vozila izlaze iz mraka. Smrdljivi ispušni plinovi teško nam padaju na pluća. Trube prodorno tutnje. Bezobzirni, pijani vozači kamiona koji ne znaju voziti bjesne ulicama. Majmuni se drže na uzici, a koze se vode na klanje. A kroz cijeli taj kaos dreče kičasti šlageri na hindiju koji agresivno trešte iz limenih zvučnika – za nekog tko dolazi iz osame Himalaje to je brutalni kulturni šok. Polako postajemo naelektrizirani napetošću kao da smo pod visokim naponom. No da bismo stigli do svog prenoćišta koje leži na drugoj strani Gange moramo tuda proći. Tek što smo prešli most, najednom se nalazimo u džungli. I ovdje je kišilo, a neasfaltiranu cestu ispiru potoci. Nakon izuzetno mučne vožnje stižemo do adrese koju nam je dao Atmananda. Bala Gopala je zaista nabijen napetošću i odlučuje stvar s prenoćištem preuzeti u svoje ruke. Polako ga sve počinje uzrujavati. Vraća se tek nakon jednog sata – neobavljena posla.

U Himalaji se nije dospio obrijati pa sada izgleda prilično pustolovno. Usprkos svojem upornom trudu da stanovnike različitih ašrama uvjeri u našu čestitost, nije mogao zadobiti njihovo povjerenje. “No Westerners…it is anyway to late!” To nam se u Indiji inače nikad ne događa. Pokušavamo u još dvije ašrame, ali svugdje nas odbijaju. Jednom nam ponude dvoranu u kojoj već spava pedeset prosjaka i mnogo pasa. No kada nas oni nepovjerljivo pogledaju, ne želimo dalje smetati njihovom miru. Ne mogu se osloboditi osjećaja da se nešto sprema. Već je gotovo ponoć. Najzad dolazimo do jednog hotela privlačnog izgleda na kojem stoji neonski natpis ljubičaste boje: “Hotel Rajdeep”. Predlažem da pokušamo tamo. U džipu je zrak tako zagušljiv da se može rezati škarama. Potpuno smo iscrpljeni i potrošili smo sve zalihe energije. O mom se prijedlogu raspravlja. Naposlijetku Bala Gopala odlazi i raspituje se o cijenama. Potpuno su pretjerane. Ali budući da je u međuvremenu već ponoć, nemamo drugog izbora…

(iz knjige Put velikog rastanka; autor Sacinandana Swami)

Relativnost i znanje

Śrīla Prabhupāda: Sva živa bića posjeduju inteligenciju potrebnu za slijeđenje četiri principa: jedenje, spavanje, spolno općenje i branjenje. Ova četiri principa postoje čak i u atomu. Ljudsko biće se razlikuje jedino po tome što ima dodatnu inteligenciju kojom može shvatiti Boga. U tome je razlika. Āhāra-nidrā-bhaya-maithunam ca samānam etat paśubhir narānām. Jedenje, spavanje, seks i branjenje su prisutni svuda. Vidio si kako drveće raste. Gdje god se nalazi čvor, kora ne raste ovako; raste ovako (Śrīla Prabhupāda pokazuje kako kora drveta ne raste preko čvora, već oko njega). Drvo ima inteligenciju: “Ako budem raslo u ovom smjeru, neću moći dalje rasti; zato ću rasti u onom smjeru.”

Ali gdje su mu oči? Kako može vidjeti? Ima inteligenciju. Ta inteligencija možda nije tako dobra kao tvoja, ali je inteligencija. Dijete također ima inteligenciju, premda nije tako razvijena kao inteligencija njegovog oca. Kada dijete tijekom vremena dobije tijelo poput svog oca, njegova inteligencija će biti potpuno razvijena i ispoljena.

Dr. Singh: Inteligencija je onda relativna.

Śrīla Prabhupāda: Da. Sve je relativno. Ti imaš svoje tijelo, svoj životni vijek i svoju inteligenciju, a mrav ima svoje. I mi i mrav živimo stotinu godina, ali naše tijelo uvjetuje dužinu našeg života koji traje stotinu godina. Čak i Brahmā, biće sa najdužim životnim vijekom u ovom svemiru, živi stotinu godina. Nama može izgledati da život mrava traje samo nekoliko dana. Isto tako, na drugim planetama s atmosferom koja se razlikuje od atmosfere Zemlje, postoje životni oblici prilagođeni tim uvjetima. Ali znanstvenici sve procijenjuju prema relativnim uvjetima koji vladaju na planeti Zemlji. To je besmislica. Zašto to čine? Ako u cijeloj kozmičkoj manifestaciji vlada zakon relativnosti, kako znanstvenici mogu reći da uvjeti na ovoj planeti moraju odgovarati životu na drugim planetama?

Vede nas uče da znanje uvijek moramo razmatrati u okviru deśa-kāla-pātre. Deśa znači “okolnosti”, kāla “vrijeme”, a pātra “predmet”. Sve moramo shvatiti uzimajući u obzir ova tri elementa. Na primjer, riba živi veoma udobno u vodi, a ja drhtim od hladnoće na obali mora, zato što ja i riba imamo različite deśa-kāla-pātre. Ali ako zaključim da će galebovi također drhtati u vodi, to je glupost; njihova deśa-kāla-pātra je drukčija. U materijalnoj kozmičkoj manifestaciji postoji 8 400 000 različitih vrsta života i svaka vrsta se mora na drukčiji način prilagođavati okolnostima. Čak i na ovoj planeti, ne možete otići i udobno živjeti na Aljasci, premda je ona dio Amerike. Slično tome, živa bića koja uživaju u životu na Aljasci ne dolaze ovamo.

Karandhara: To znači da se relativnost zasniva na individualnoj situaciji.

Śrīla Prabhupāda: Da. Zato se kaže da je hrana za jednu osobu otrov za drugu.

Brahmānanda Svāmi: Budući da znanstvenici ne mogu opstati na Mjesecu, misle da nitko ne može.

Dr. Singh: Problem je da skoro svatko u svijetu razmišlja samo u okvirima vlastitih okolnosti, a to je besmisleno.

Učenik: Netko tko nikad nije izašao iz svog sela misli da je ono čitav svijet.

Śrīla Prabhupāda: Da. Žabac uvijek misli u relativnim okvirima svog bunara. Nije sposoban da misli drukčije. Ocean je velik, ali on o veličini oceana razmišlja u relativnim okvirima svoje veličine. Slično tome, Bog je velik, ali mi o Njemu razmišljamo u okvirima relativne veličine, veličine uvjetovane našom veličinom. Neki insekti se rađaju noću, rastu, rađaju mlade i umiru – sve prije zore. Nikad ne vide jutro. Ako zato zaključe da nema jutra, takav zaključak je besmislen. Isto tako, kada iz śāstra (razotkrivenih spisa) saznamo da Brahmin život traje milijune naših godina, ne vjerujemo u to. Kažemo: “Kako je to moguće?”

Ali Bhagavad-gītā (8.17) izjavljuje – sahasra-yuga-paryantam ahar yad brahmano viduh: “Dvanaest sati Brahminog života traje četiri milijarde tristo milijuna zemaljskih godina.” Čak ni jedan vodeći indijski političar, koji je bio poznat kao veliki poznavalac Gīte, nije mogao prihvatiti taj podatak. Rekao je da je to umna spekulacija. Takav nitkov! A ipak, poznat je kao veliki učenjak. To je problem. Nitkovi i budale se predstavljaju kao učenjaci, znanstvenici i filozofi i tako zavode cijeli svijet.

(Život nastaje iz života, prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Ganga – iznad zakona prirode

Svi hodočasnici koji se okupaju u njoj mogu iskusiti da Ganga sve pročišćava, a da pri tome ne biva onečišćena. Prema Vedama odlika transcendentalne osobe jest ta da se sve što s njom dođe u dodir odmah oslobađa svih nečistoća. Ako sjedimo na obali Gange i jednostavno samo osjećamo nalete vjetra koji prenose miris te transcendentalne vode, iz uma uzmiču svi materijalni strahovi i druge nečistoće. Tu zapanjujuću pročišćavajuću snagu Gange proučavalo je i potvrdilo više znanstvenika.

Mnogi su znanstvenici na primjer otkrili da se voda Gange ne kvari, čak niti kada se dugo skladišti, nego da njezina čistoća čak raste. Ostaje pitka praktično neograničeno vrijeme, što je osobina koju ne pokazuje čak ni sterilizirana voda. Budući da istraživači ne razumiju duhovnu snagu vode Gange, ne mogu pronaći zadovoljavajuće objašnjenje za njezino pročišćavajuće djelovanje. Slijedi popis četvorice znanstvenika i rezultata njihovih istraživanja:

Britanski je fizičar C.E. Nelson izvijestio da je voda Gange uzeta s Hooghlyja, jednog jako zagađenog ušća, ostala svježa tijekom cijele plovidbe brodova natrag u Englesku.

Britanski fizičar E. Hanbury Hankin u francuskom časopisu “Annales de l’Institut Pasteur” izvještava da su uzročnici kolere u vodi Gange umrli unutar šest sati, dok su se u destiliranoj vodi čak i nakon 48 sati i dalje širili. Čak i kada se voda koju bi uvijek iznova zagađivali bakterijama kolere dodavala u uzorak uzet iz Gange, uzročnici bolesti uvijek bi odumirali nakon šest sati.

Francuski je znanstvenik Herelle bio veoma iznenađen što u vodi Gange, na čijoj su obali ležali leševi ljudi umrlih od dizenterije ili kolere, nisu nađeni uzročnici bolesti, iako bi se na takvom mjestu moralo računati s milijunima uzročnika.

Nedavno je D.S. Bhargabe, indijski zaštitnik okoliša, proučavao izrazitu snagu kojom se Ganga sama pročišćava. Došao je do rezultata da ona mnogo brže reducira biokemijsku potrebu za kisikom od drugih rijeka te da može razgraditi onečišćenja 15 do 20 puta brže.

Muslimanski su vladari, poput Aurangzeba i Akbara, također cijenili osobite kvalitete vode Gange. Koristili su je ne samo za piće, nego i za kuhanje, gdje god da bi se zadržavali. Nisu to činili zbog nekakvih osjećaja poštovanja prema Gangi, nego zbog praktičnog iskustva da njezina voda ima neusporedivo sladak i osvježavajuć okus te da se nikad ne ustoji bez obzira na to koliko se dugo čuva. Mnogi drugi putnici Indijom potvrđuju tu čudesnu osobinu Gange. Tipičan je primjer sljedeći spis iz dnevnika Nicholasa Withingtona koji je putovao Indijom od 1612. do 1616. godine:

Hodočasnici vodu Gange često nose i mnogo stotina milja daleko. Tvrde da se nikad ne usmrdi iako se tako dugo čuva, te da se u njoj nikad ne izlegnu crvi ili paraziti.

Majka Ganga ima različite dimenzije. Na jednoj razini ona je voda, H2O. Na drugoj je razini božanska osoba, a na trećoj tekuća ljubav prema Bogu. To je slično kao s knjigom: na opažajnoj se razini sastoji od kombinacije slova složenih u različitim varijacijama. Na drugoj razini knjiga je bogatstvo informacija, a na trećoj motivacija i nadahnuće. Samo o nama ovisi kako ćemo je shvatiti i iskoristiti. I kao što nepismen čovjek knjigu koristi samo kao uteg da bi izvagao povrće, tako će i turist fotografirati Gangu samo kao slikovit motiv. Ipak, inteligentan će čovjek biti u stanju u potpunosti iskoristiti Gangu da bi ponovo probudio svoju izvornu svijest o Bogu.

(iz knjige Put velikog rastanka, autor Sacinandana Swami)