Vegetarijanstvo u kršćanstvu (13. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (13. dio)

tele i duša

U ovim ranim rukopisima čitamo kako Isus zapravo prijekorava ribare, uprkos činjenici što su mu oni bili najvatreniji pristaše: “A onda se jednoga dana ponovno poteglo pitanje o jedenju mrtvih stvorova, pa su se neki od Isusovih novijih učenika okupili oko njega i upitali: “Učitelju, ti uistinu znadeš sve, i poznaješ Sveti Zakon najbolje od svih; reci nam stoga je li jedenje morskih stvorova u skladu sa Zakonom, kao što neki kažu?”

“Isus ih tad pogleda s tugom u očima, jer znao je da su još uvijek neuki, sa srcima otvrdlim od lažnih demonskih učenja; potom im reče: “Pogledajte ove ribe morske, sada dok stojimo na obali i gledamo u vode života mnogih. Zaista, voda je njihov svijet, baš kao što kopno pripada čovjeku. Pitam vas, dolaze li ribe vama iskati suhu zemlju ili plodove njene? Ne dolaze. Tako ni za vas nije u skladu sa Zakonom odlaziti k moru i iskati stvari koje vam ne pripadaju; jer zemlja je podijeljena na tri kraljevstva duša – jedno je na kopnu, jedno u zraku, a jedno u moru – svako prema stvorovima svojim. U njih Veliko Biće položilo je duh života i dah sveti, a ono što On darežljivo je dao stvorovima Svojim, ni čovjek ni anđeli nemaju pravo prisvojiti.””

Zanimljivo je da kada Isus po prvi put poučava svoje učenike, inače Židove, o ishrani koju trebaju prihvatiti (vegetarijanstvo), oni ga kritiziraju: “Tvoje se riječi protive Zakonu.” – što se očito odnosi na dopuštenje u različitim dijelovima Staroga zavjeta po kojem im se dozvoljava jesti meso.

Isusov znameniti odgovor na to predstavlja pravo otkrovenje: “Protiv Mojsija uistinu ja ne govorim, niti protiv Zakona, kojim on udovoljio je tvrdoći vašega srca. Doista, kažem vam, na početku sva stvorenja Božja jela su samo bilje i plodove zemlje, sve dok mnoga od njih neznanje čovjekovo i sebičnost ne okrenuše od izvorne navike; ali čak se i ona imaju vratiti svojoj prirodnoj hrani; kao što zapisali su proroci, a njihove se riječi neće izjaloviti.” Ovi izvadci, i mnogi drugi, mogu se naći u knjizi The Humane Gospel of Jesus, koju je objavilo Edensko društvo. Radi se o jednom od nekoliko prijevoda Evanđelja svete dvanaestoríce. Bilo da netko s punom vjerom prihvaća učenja ovih esenskih tekstova ili ih odbacuje kao sramotne i krivotvorene, moramo priznati kako su ona u potpunom suglasju s fundamentalnim učenjima Isusa Krista, jer temelje se na ljubavi i samilosti, i to u njihovom najuzvišenijem obliku.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (1. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (1. dio)

tele i dušaIz povijesti saznajemo kako se organizirano kršćanstvo postupno udaljilo od svojih vegetarijanskih korijena. Premda su se oci ranog kršćanstva držali bezmesne ishrane, u novije je vrijeme Rimska katolička crkva donijela odredbu po kojoj bi katolici trebali postiti barem u određene dane i uzdržavati se od konzumiranja mesa petkom (u znak sjećanja na Kristovu žrtvu). Ali čak je i to pravilo ublaženo nakon što je 1966. g. Američka katolička konferencija odlučila da se katolici trebaju suzdržavati od jedenja mesa samo petkom tokom korizme. Mnoge su rane kršćanske grupe podupirale bezmesni način života. Ustvari, pisana ostavština rane Crkve ukazuje kako jedenje mesa nije bilo službeno dopušteno sve do četvrtog stoljeća, kada je car Konstantin odlučio svoju verziju kršćanstva nametnuti svima. Tumačenje Biblije koje zagovara jedenje mesa postalo je službenom vjerom Rimske carevine, a kršćani koji su prakticirali vegetarijanstvo morali su to činiti potajno, riskirajući da budu osuđeni na smrt zbog krivovjerja.

Kaže se da je Konstantin onima koje je uhvatio znao ulijevati rastopljeno olovo u usta. U srednjem je vijeku sv. Toma Akvinski (1225-1274 g.n.e.) uvjeravao kršćane kako je ubijanje životinja odobreno božanskom providnošću. Možda su njegove osobne navike utjecale na njegove stavove, jer premda je bio genij i po mnogo čemu asketa, vlastiti su ga biografi okarakterizirali kao proždrljivca. Naravno, sv. Toma Akvinski je bio također poznat i po svojoj doktrini o različitim vrstama duša koje tijelo može posjedovati. Naučavao je da životinje nemaju dušu. Znakovito je da je, po njemu, nemaju ni žene. Ali ako se prisjetimo kako je Crkva još ranije popustila i priznala da i žene imaju dušu, sv. Toma se na kraju nerado složio, rekavši da su za jedan stupanj iznad životinja – koje definitivno nemaju dušu. Mnogi su kršćanski vođe prihvatili to viđenje. S druge strane, ako netko uistinu studira Bibliju, neizostavno i sasvim jasno će uvidjeti kako životinje doista imaju dušu:

(Postanak 1.30)
A svemu zvjerinju zemaljskom i svim pticama nebeskim i svemu što se miče na zemlji i u čem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu.

Prema Reubenu Alcalayu, jednom od najvećih učenjaka hebrejsko-engleske lingvistike dvadesetog stoljeća i autoru Potpunog hebrejsko-engleskog rječnika, točne hebrejske riječi upotrijebljene u ovom stihu jesu nefesh (“duša) i chayah (“živa”). Usprkos činjenici da popularna izdanja Biblije gornje riječi prevode općim terminom “život”, nastojeći tako sugerirati kako životinje ne moraju obavezno imati “dušu”, točan nam prijevod otkriva upravo suprotno: životinje sasvim sigurno imaju dušu, barem prema Bibliji. Štoviše, da bi se opisala duša ljudi pa čak i duša kukaca upotrijebljena je ta ista hebrejska riječ. Prema tome, argument po kojem životinje možda i imaju neku vrstu duše, ali da to nije ona koju imaju ljudi, ne nalazi uporišta u Bibliji.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (12. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (12. dio)

sveti_franjo_asiski

Isus čak osuđuje i one koji love životinje: Dok je šetao s nekolicinom svojih učenika, Isus je naišao na nekog čovjeka koji je dresirao psa za lov na druga, slabija stvorenja. Vidjevši to, Isus ga upita: “Zašto se baviš tim gnjusnim poslom?” Čovjek mu odgovori: “Tako zarađujem za život; u čemu drugom ta stvorenja mogu biti od koristi? Slaba su, pa tako zaslužuju smrt, ali psi, oni su jaki.”

Na to ga Isus tužno pogleda i reče: “Uistinu ti nedostaje mudrosti i ljubavi s nebesa, jer gle, svako stvorenje što ga Bog stvori ima svoje mjesto i svrhu u kraljevstvu života, i tko može reći što je dobro u njemu? Ili od kakve je koristi tebi, ili ljudskom rodu? Jer nije tvoje da ocjenjuješ slabe kao podređene jakima, jer slabi nisu dodijeljeni čovjeku za hranu ili zabavu. . .

Jao podmuklima koji povrijeđuju i ubijaju stvorenja Božja! Zaista jao lovcima, jer bit će lovljeni, i kakvu god milost ukažu svom nedužnom plijenu, takvu će i primiti od ruku nedostojnih ljudi! Ostavi se tog gnjusnog djelovanja zlih ljudi i čini ono što dobro je u očima Gospodnjim, i blagoslovljen budi, kako sam sebi ne bi bio uzrokom prokletstva.”

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (11. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (11. dio)

lamb

O dobrostivosti prema životinjama

Prema Evanđelju svete dvanaestorice, prije Isusovog rođenja, anđeo je rekao Mariji: “Ne jedi nikakva mesa niti pij jaka pića, jer dijete će biti posvećeno Bogu još od utrobe majčine, pa tako ni mesa ni jaka pića uzeti ne smije.” Odlučan i snažan ton ovakve nebeske zapovijedi, ako se ona prihvati kao povijesna činjenica, svakako upućuje na Isusa kao Mesiju nagoviještenog u Starom zavjetu: “Zato će vam sam Bog dati znak. Eto, djevojka će zatrudnjeti i roditi sina, i nadjenuti će mu ime Emanuel. Maslo i med jesti će, dok ne nauči odbaciti zlo a izabirati dobro.” (Izaija 7:14, 15)

Tekst dalje opisuje kako pripadnici zajednice u kojoj su živjeli Josip i Marija nisu klali janje prilikom svetkovine Pashe: “I tako su Josip i Marija, njegovi roditelji, svake godine odlazili u Jeruzalem svetkovati Pashu, i slavili su taj praznik po običaju svoje braće koji suzdržavahu se od krvoprolića i jedenja mesa…” Ovaj opis zajednice u kojoj je Isus ponikao razjašnjava zašto je on još od ranoga djetinjstva volio ptice i životinje: “Jednoga je dana mali Isus došao na mjesto gdje je bila postavljena zamka za ptice, i tu je susreo nekoliko dječaka. Upitao ih je: “Tko je postavio zamku za ova nedužna stvorenja Božja? Pogledajte, u zamku će i on na sličan način biti uhvaćen”. U ovim navodno neizmijenjenim tekstovima nije iznenađujuće da nas Isus poučava kako trebamo biti pažljivi prema svim stvorenjima, a ne samo prema čovjeku: “Stoga budite obazrivi, blagi, suosjećajni, dobrostivi, i to ne samo prema svojoj vrsti već i prema svakom stvorenju koje vam je povjereno; jer za njih ste kao bogovi kojima se okreću u trenucima nužde i potrebe.”
Nastavak teksta...

Isus dalje nastavlja objašnjavati kako je došao u kontakt sa žrtvovanjima ogrezlim u krvi: “Dolazim zaustaviti žrtvovanja i krvave gozbe; i ako ne prestanete s ponudama jedenja mesa i krvi gnjev Božji neće vas napuštati; baš kao što sručio se na očeve vaše u divljini, koji požudno zaželješe mesa i jedoše ga do mile volje, pa ih trulež ispuni i kuga proždra.” U ovim ranim rukopisima ne nalazimo čudo s kruhom i ribama, kojeg smo spominjali u prethodnom poglavlju. Umjesto toga javlja se opis čuda s kruhom, voćem i peharom vode. “I Isus postavi pred njih kruh i voće, kao i vodu. Počeše jesti i piti – i do grla se najedoše. Čudo ih potom obuze; jer svaki je dovoljno imao, pa i više od toga, a bilo ih je četiri tisuće. Tad odoše zahvaljujući Bogu na onome što čuše i vidješe.” Ovi rani dokumenti prikazuju Isusa kao pobornika prirodne ishrane, osobito vegetarijanstva: “Kad je za to čuo jedan saducej, koji nije polagao vjere u svete stvari Božje, upitao je Isusa: “Reci mi, molim te, zašto nas savjetuješ da ne jedemo meso životinja, zar one nisu dane čovjeku za hranu, baš kao i voće i bilje o kojima zboriš?”

U odgovoru, Isus mu reče: “Pogledaj ovu lubenicu, taj plod zemlje.” I Isus raspolovi lubenicu, nastavljajući sa odgovorom saduceju: “Vlastitim se očima uvjeri kako dobar je ovaj plod što iz tla nastaje, ova hrana za čovjeka, i pogledaj sve te sjemenke u njemu, izbroji ih, jer jedna ih lubenica ima na stotine, pa i više. Ako sjemenje ovo posiješ, uistinu od Boga jedeš, jer krv prolivena nije. Što više, nikakvog krika ili boli tvoje oči i uši zamijetile nisu. Istinska hrana za čovjeka iz majke zemlje stiže, jer savršene darove ona pruža poniznima što joj stoje. Ali ti Sotonina davanja grliš – bol, smrt i krv živih duša, mačem podarene. Zar ne znaš, oni što od mača žive od mača i umiru? Ispravnim putem kreni i posij sjemenje dobrih plodova života. Ne nanosi boli nedužnim stvorenjima Božjim.”
Zatvori

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (2. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (2. dio)

franjo-asiškiNeki povijesni dokumenti tvrde kako su dvanaestorica Apostola, pa čak i Judina zamjena – Matija, bili vegetarijanci, te da su se rani kršćani, u cilju čistoće i milosrđa, suzdržavali od jedenja mesa. Na primjer, sv. Ivan Krizostom (345-407 g.n.e.), jedan od najistaknutijih naobraženih zagovornika kršćanstva svog vremena, piše: “Mi, vođe kršćanstva, suzdržavamo se od jedenja mesa životinja ne bismo li upokorili svoja tijela… neprirodno jedenje mesa onečišćuje osobu”.

Klement Aleksandrijski (160-240 g. n. e.), učeni teoretičar rane Crkve, očito je u velikoj mjeri utjecao na Krizostoma, budući da je gotovo stotinu godina ranije zapisao: “Ali one što svijaju se oko raspaljenih trpeza, pothranjujući vlastite bolesti, shrvao je najpohlepniji demon, kojeg bez srama nazvat ću demonom želuca, najgorim od svih demona…Daleko je bolje biti sretan nego svoja tijela pretvarati u groblja za životinje.Imajući na umu, apostol Matija jeo je sjemenje, orahe i povrće, ne meso.”

Za Klementove homilije, također napisane u drugom stoljeću, mnogi kažu da se temelje na propovijedima sv. Petra i smatraju ih, izuzimajući Bibliju, možda najranijim kršćanskim tekstovima. Homilija XII smiono izjavljuje: “Neprirodno jedenje mesa, sa svojim žrtvovanjima i nečistim gozbama, isto je tako zagađujuće kao i pogansko obožavanje zloduha, i onaj tko se tome prepušta zapravo jede sa vragom.” Tko smo mi da bismo raspravljali sa sv. Petrom? Nadalje, postoji jedna učena rasprava o načinu ishrane sv. Pavla, usprkos plemenitom stavu glede ishrane kojeg nalazimo u njegovim zapisima. Djela 24:5 govore o Pavlu kao pripadniku nazarećanske sekte – sekte koja je slijedila principe esena, uključujui i vegetarijanstvo.

A prema dr.Edgaru Goodspeedu, u njegovoj se Povijesti ranog kršćanstva spominju “Tomina djela” koja su nekad koristile rane kršćanske sekte. Ovi spisi opisuju da se i sv. Toma također suzdržavao od mesne ishrane. U međuvremenu, istaknuti nam crkveni otac Euzebije (264-349 g.n.e.), navodeći Hegesippusa (oko 160 g .n.e.), govori kako se Jakov, inače od mnogih prihvaćen kao Kristov brat, također suzdržavao od jedenja mesa životinja.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (3. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (3. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (3. dio)Temeljno načelo zajedničko svim kršćanima jest iskupljenje kroz Isusa. Vjera u to da će osoba biti iskupljena kroz Isusa čini srce kršćanske doktrine, ne slijeđenje nekih određenih propisa, kakav je na primjer Mojsijev zakon (Efežanima 2:8). Zaista bi bila rijetkost naći kršćanskog učitelja koji inzistira na tome da osoba mora ili pak ne smije jesti određenu vrstu hrane, ili da dobrostivost prema životinjama doprinosi spasenju. To je dovelo do jednog od najvećih raskola u kršćanskoj teologiji: do polemike vjera – djela. Dok mnogi smatraju kako je vjera u Isusa jedini uvjet za dostizanje Božjeg kraljevstva, bez obzira na dobra djela ili moral i etičko ponašanje, drugi drže kako spasenje mora uključiti vjeru u Isusa i dobra djela. Ideja da jedino vjera vodi iskupljenju proizlazi iz popularnog pogrešnog shvaćanja o odnosu između vjere i djela, pogrešnog shvaćanja kojeg su u potpunosti raskinuli vel. J. Todd Ferrier iz Reda Križa i engleski zagovornik vegetarijanstva vel. V.A. Holmes-Gore. Prema Ferrieru i Holmes-Goreu do ove kontroverze glede vjere i djela je došlo kad su mnogi srednjovjekovni kršćanski vođe počeli razmatrati Pavlova učenja izvan njihovog povijesnog konteksta.
Nastavak teksta...

Pavao je propovijedao Farizejima i ostalima koji nisu vjerovali u koncepciju božanske milosti kao snage koja vodi iskupljenju. Zbog toga je, poučavajući Farizeje, stavljao naglasak na “vjeru”. Međutim vjera i djela su ono čemu Biblija uistinu poučava. Kao što Jakov kaže: “Vjera bez djela je mrtva.” (Vidi Jakov, 1. i 2. poglavlje). Prema tome, kad je Pavao rekao kako čovjek može jesti što god hoće – uključujući i meso (I. Korinćanima 8.8) – samo je ustvari nastojao staviti naglasak na vjeru. Ako pomno proučimo Pavlovo učenje sve nam postaje mnogo jasnije, jer usprkos činjenici da uveliko ističe vjeru, u drugim nam tekstovima otkriva vrijednost kreposnih djela, uključujući i dobrostivost prema životinjama. Ustvari, Pavao je poučavao kako su kreposna djela čak i uzvišenija od vjere (1. Korinćanima 13:13). Pa ipak, vidimo kako je danas velika većina pripadnika kršćanske zajednice spremna, voljna i kadra poučavati vjerom u Isusa ali nije tako spremna slijediti učenja koja mogu zahtijevati promjenu životnog stila. S tim u vezi, vel. Andrew Linzey, Kapelan Sveučilišta u Essexsu, iznosi ocjenu kako su mnogi zagovrnici kršćanstva zanemarili svoju dužnost vršenja kreposnih djela, posebice prema životinjama. U svojoj knjizi, Animal Rights: A Christian Assessment of Man’s Treatment of Animals, on sa žaljenjem piše: “Tužno je, ali mora se priznati kako kršćani, bili oni katolici ili pripadnici drugih grupacija, nisu uspjeli stvoriti teologiju koja bi se na zadovoljavajući i moralan način odnosila prema životinjama.

Bez obzira kako netko tumačio kasnija učenja, najraniji oblici kršćanstva (i brojne židovske sekte iz kojih su oni proizašli) isticali su vegetarijanski ideal. Shvatili su kako je uz vjeru, koja je nesumnjivo važna, jednako tako važno i pravilno ponašanje, odnosno “djela”. Stoga su savjesno slijedili načela spisa. Sasvim prirodno, to se odrazilo na njihovu prehranu i opći stav prema životinjama. Nazareni, therapeuti, ebioniti, gnostici i eseni – svi su podržavali bezmesni način života. Montanisti, pripadnici još jedne od ranokršćanskih sljedbi, nisu konzumirali mesnu ishranu, a to nije činio ni Tertullian, jedan od očeva rane Crkve. Između najprincipijelnijih očeva koji nisu odobravali jedenje mesa, već smo bili izdvojili Ivana Krizostoma i Klementa Aleksandrijskog, dvojicu od najutjecajnijih mislilaca rane Crkve. Možda je Klementov najistaknutiji učenik, Origen (185-254 g. n. e.) jedan od najproduktivnijih pisaca rane Crkve, imao pravo kad je ovako okarakterizirao one koji su prihvatili jedenje mesa: “… Vjerujem da su žrtvovanje životinja izmislili oni ljudi koji su, služeći se tim izgovorom, željeli jesti meso.” (Stromata, “O žrtvovanjima”, knjiga VII). Kasnije kršćanske sljedbe također su podržale vegetarijanstvo. Ellen G. White, jedna od utemeljitelja Adventističke crkve sedmog dana, bila je vatreni vegetarijanac, kao i John Wesley, utemeljitelj metodizma. Sylvester Graham, prezbiterijanski svećenik čuven po svojim “jetkim šalama”, bio je zagovornik bezmesnog ideala, dok je William Metcalfe, pastor Engleske biblijsko-kršćanske crkve, napisao knjigu pod nazivom Apstinencija od mesa životinja (1823). Vjeruje se kako je to bila prva knjiga o vegetarijanstvu objavljena u SAD-u.
Zatvori

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (4. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (4. dio)

IsusTrapisti, benediktinci i kartuzijanski redovi Rimske katoličke crkve, kao i druge kršćanske organizacije kao što je Univerzalni kršćanski gnostički pokret i Bratstvo Roznkrojcera, svi zagovaraju vegetarijanski način života, čak iako im sljedbenici baš i nisu dosljedni tome. Danas su istaknute dvije kršćanske grupe koje marljivo rade ne bi li ukazale na značaj bezmesnog načina života za suvremenog kršćanina: Katolički znanstveni krug za dobrobit životinja i Kršćani koji pomažu životinjama i ljudima (CHAP). Iako su odlukom Ekumenskog koncila iz 1965. g. znatno ublaženi monaški propisi glede jedenja mesa, posebice za trapiste, većina ovih monaha i dalje slijedi izvorna vegetarijanska učenja.

I premda se za sv. Franju ponekad kaže da nije bio dosljedan svom vegetarijanstvu, velika se većina franjevaca i dalje drži tog vida ishrane, možda zato što je sv. Franjo zaštitnik životinja i otjelovljenje iskrene ljubavi prema svim Božjim stvorenjima. Suvremeni benediktinski monah, brat David Steindl-Rast, ističe da iako se biblijska tradicija u pogledu čovjekova odnosa prema životinjama može tumačiti različito,životi svetaca ukazuju na značaj univerzalne samilosti. Brat David kaže: “Na žalost, kršćani imaju svog udjela u eksploataciji našeg okoliša i zlostavljanju životinja. Ponekad čak pokušavaju opravdati svoje zločine navodeći stihove iz Biblije, pogrešno ih vadeći iz konteksta. Ali istinski se duh tradicije može najbolje osjetiti kroz njezine svece…. U nastojanju da jednog sveca razluči od drugog, kršćanska se umjetnost služi svim vrstama životinja. Sv. Menas ima dvije kamile; sv. Ulrih štakora; sv. Bridgid guske i patke; sv. Benedikt gavrana, itd. Obilježje sv. Huberta je jelen sa raspelom među rogovima.

Prema legendi, ovaj je svetac bio lovac ali odustao je od tog nasilničkog života kad je u jelenu kojeg se spremao ubiti vidio Krista.” Ovo je upečatljiv primjer kako se u svim stvorenjima može vidjeti duh božanskog. “Naposljetku”, brat David zaključuje,”samog Krista zovu Janje Božje”. Ponekad se zaboravlja kako bi ljubav koju je ispovijedao Krist trebala biti sveobuhvatna, odnosno odraz Gospodinove ljubavi prema svemu stvorenom. Doista, “Oče naš” počinje sa (na izvornom aramejskom): “awoon dwashmaya.” Premda se to uglavnom prevodi kao “Oče naš koji jesi na nebesima”, dosljedniji je prijevod “Naš oče sveopći koji jesi na nebesima.” Izvorni aramejski izjavljuje kako je Bog otac svih živih bića u svemiru, bez obzira na životne vrste u kojima se ona pojavljuju. Iz ovoga proizlazi da je kršćanska ljubav sveobuhvatna, i u skladu sa stupnjem do kojeg netko širi tu sveobuhvatnu ljubav, u tom mu je stupnju Bog uzvraća. Vegetarijancima je značajno što se molitva “Oče naš” nastavlja sa: “Daj nam naš kruh svagdašnji danas.”

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (5. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (5. dio)

funny-pigNajvažnija odlika principa samilosti i zajedničke ljubavi ogleda se u šestoj zapovijedi: Ne ubij. Premda jednostavna i izravna, ova se zapovijed rijetko tumači doslovno. Ustvari, već se tradicionalno prihvaća samo u relaciji prema ljudima. Pa ipak, točne hebrejske riječi iz Izlaska 20:13, u kojem nalazimo ovu zapovijed, jesu “lo tirtzach”. Prema Reubenu Alcalayu, riječ tirtzach ukazuje na “bilo koju vrstu ubijanja.” Stoga, u skladu sa točnim prijevodom, čovjek bi se trebao suzdržavati od ubijanja in toto. Odričnu riječ “ne” nije potrebno tumačiti. Sporna je riječ “ubij” odnosno “ubiti” što se obično definira kao: 1) lišiti života; 2) okončati sa nekim: 3) uništiti vitalnu ili suštinsku odliku nečega. Ako se bilo što u čemu je život može ubiti onda je to slučaj i sa životinjom. Prema ovoj zapovijedi, ubijanje životinja je zabranjeno.

Život se obično definira kao odlika koja dijeli vitalno i funkcionalno biće od mrtvog tijela. Premda složen fenomen, život ispoljava svoje prisustvo preko određenih simptoma koji su isto tako uočljivi studentu svetih spisa kao i biologu. Sva živa bića prolaze kroz šest faza: rođenje, rast, održavanje, reprodukcija, starenje i smrt. Dakle životinje se prema čovjekovoj i Božjoj definiciji, stavljaju u kategoriju živih bića. Sve što živi može biti ubijeno, a ubiti znači prekršiti zapovijed isto tako svetu kao i sve druge: “Jer tko god drži sav zakon, a učini krivi korak u jednoj stvari, postao je prekršitelj svih. Jer Onaj koji je rekao: ‘Ne učini preljub’, rekao je i: ‘Ne ubij’. Ako dakle ne učiniš preljub a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona.” (Jakov 2:10,11)

Mnogo toga u Starom zavjetu podržava vegetarijanstvo. Može se obrazlagati kako kršćani ne trebaju slijediti Stari zakon već samo Novi. Međutim, sam je Isus poučavao drukčije: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili proroke. Nisam došao ukinuti nego ispuniti; jer zaista vam kažem da bi prije nebo i zemlja prošli nego da na bilo koji način prođe i najmanje slovo ili jedan djelić slova iz Zakona i da se sve ne dogodi. Tko god, dakle, prekrši jednu od ovih najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, bit će nazvan ‘najmanjim’ s obzirom na nebesko kraljevstvo.” (Matej 5:17-19)

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (10. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (10. dio)

tele i duša
Svitci sa Mrtvog mora

Svitci sa Mrtvog mora – biblijski rukopisi nastali početkom kršćanske ere – otkriveni su 1947. godine. Na temelju ovih tekstova može se uistinu vidjeti da je Biblija bila izmijenjena, posebice u pogledu takvih običaja kao što je jedenje mesa. Vrijednost ovih svitaka (kao i ostalih arheoloških nalaza poslije njih) leži u velikoj vjerovatnosti da se uistinu radi o originalnim, neizmijenjenim rukopisima čiji nastanak seže unatrag do vremena u kojem je živio Isus. Jedini drugi dokumenti koji su nam dostupni jesu dokumenti Novog zavjeta koji datiraju (najranije) od četvrtog stoljeća, a i oni su samo kopije kopija. Premda neki učenjaci tvrde kako između nalaza sa Mrtvog mora i kasnijih biblijskih dokumenata nema nekog bitnog neslaganja, neosporno je kako mnoge od tih tekstova karakteriziraju suptilne ali značajne razlike. Dok ove arheološke nalaze neki kršćanski povjesničari odbacuju, drugi ih sa velikom vjerom prihvaćaju.

Između njih, dr. Martin Larson, Edmond B. Szekely, Millar Burrows, G. J. Ousley, John M. Allegro i Frank J. Muccie (osnivač Edenskog društva) znatno su doprinijeli razotkrivanju ranih kršćanskih tekstova, i zahvaljujući njihovom radu danas znamo kako je vegetarijanstvo bilo sastavnim dijelom ranokršćanske tradicije. Ousley je, na primjer, sastavio prijevod onih dijelova teksta koji su svojim sadržajem ukazivali na izvorna evanđelja, sačuvana od strane pripadnika esenske zajednice (religijske slijedbe čiji su članovi živjeli u oblasti Mrtvog mora, i koji su ostali zapamćeni po svojoj disciplini i duhovnom integritetu). Ousley pripovijeda kako je rukopis bio sačuvan u jednom tibetanskom budističkom samostanu, “gdje su ga, sa željom da ne padne u ruke pokvarenjaka, sakrili neki od pripadnika esenske zajednice…” Ako su autentični, Ousleyevi rukopisi svakako predstavljaju najstarije i najkompletnije postojeće kršćanske tekstove, napisane na aramejskom i neizmjenjene još od vremena kad su se koristili u prvim kršćanskim školama u Jeruzalemu.

Oni učenjaci koji ih prihvaćaju kao autentične zaključuju kako se ustvari radi o izvornom evanđelju na kojem se (uz brojne varijacije i izostavljanja) zasnivaju četiri evanđelja iz Novog zavjeta. To je možda točno a možda i ne, ali informacije koje iz tih rukopisa dobijamo nedvojbeno podupiru vegetarijanski ideal, te su stoga vrijedne našeg pomnog ispitivanja. Zanimljivo je kako je neposredno pred svoju smrt Ousley izrazio zabrinutost glede budućnosti ovih rukopisa: priča iz prošlosti mogla bi se ponoviti. Po svoj prilici, mislio je Ousley, to će se dogoditi, posebice ako se uređivanje rukopisa povjeri materijalistima, u čijim će rukama “korekcija” postati “korupcija”, odnosno iskrivljenje. U cilju predostrožnosti, Ousley je 1904. godine prenio svoja autorska prava vezana za ovo djelo na svog pouzdanog prijatelja, zamolivši ga: “Ne dopusti da ovo padne u ruke ritualista, bilo romanskih ili anglikanskih.” Ousleyev dragocjeni rukopis, nazvan Evanđelje svete dvanaestorice, nekad poznat kao Evanđelje Hebrejima a ponekad i kao Nazarensko evanđelje, preživio je do danas.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (6. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (6. dio)

black-animals-horse-2Možda glavni razlog zašto bi se kršćanin odlučio “prekršiti Zakon”, usprkos biblijskoj zapovijedi o suzdržavanju od ubijanja, leži u rasprostranjenom vjerovanju kršćana da je Isus jeo meso. Ali znamo da je bio poznat kao “Kraljević Mira”, a njegovo je učenje obuhvaćalo ljubav, samilost i međusobno poštovanje na univerzalnoj razini. Teško je uskladiti krajnje pacifističku sliku Isusa sa odobrenjem o ubijanju životinja. Pa ipak, Novi zavjet opetovano navodi primjere u kojima Isus traži meso, što su mesojedi shvatili kao odobrenje za svoje vlastite prehrambene sklonosti. Međutim, pažljivim proučavanjem grčkog izvornika otkrivamo kako Isus zapravo nije tražio da mu daju “meso”.

Premda engleski prijevodi evanđelja spominju “meso” devetnaest puta, originalne se riječi preciznije prijevode sa “hrana”: broma — “hrana” (upotrijebljeno četiri puta); brosimos – “ono što se može jesti” (upotrijebljeno jednom); brosis – “hrana, ili čin jedenja” (upotrijebljeno četiri puta); prosphagion – “nešto za pojesti” (upotrijebljeno jednom); trophe – “okrijepiti hranom” (upotrijebljeno šest puta); phago – “jesti” (upotrijebljeno tri puta). Prema tome, “Imate li mesa?” (Ivan 21:5) treba čitati: “Imate li išta za jelo?” A kad evanđelje kaže kako su učenici otišli kupiti mesa (Ivan 4:8), doslovniji bi prijevod jednostavno ukazivao kako su otišli kupiti “nešto za jelo”.

U svakom slučaju izvorni grčki upućuje na “hranu” u općem smislu, a ne neizbježno na “meso”. Problem se javlja kod tumačenja izvornog materijala, prijevoda i često pogrešnih prijevoda. Mnogi su pogrešno prevedeni termini iz Biblije nelogični ili čak zabavni (npr. “Red Sea” za “Reed Sea”). Ali neki su doveli do značajnijih promjena, kao na primjer u slučajevima kad se netočna verzija prenosila stoljećima i tako postala dio biblijskog kanona. Zagovornici jedenja mesa mogu to racionalizirati kroz brojne navode, ili pogrešne navode iz Biblije. Ali ako se u obzir uzmu kontekst i način, odnosno smisao Isusovog života, onda postaje teško, ako ne i nemoguće, uskladiti jedenje mesa sa kršćanskom vjerom. Kršćani koji jedu meso iznose primjedbu: “Ako Biblija podupire vegetarijanstvo, kako onda tumačiti događaj sa kruhom i ribama?”

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)