Izvadci o dobrostivosti prema životinjama

Prema Evanđelju svete dvanaestorice, prije Isusovog rođenja, anđeo je rekao Mariji: “Ne jedi nikakva mesa niti pij jaka pića, jer dijete će biti posvećeno Bogu još od utrobe majčine, pa tako ni mesa ni jaka pića uzeti ne smije.” Odlučan i snažan ton ovakve nebeske zapovijedi, ako se ona prihvati kao povijesna činjenica, svakako upućuje na Isusa kao Mesiju nagoviještenog u Starom zavjetu: “Zato će vam sam Bog dati znak. Eto, djevojka će zatrudnjeti i roditi sina, i nadjenuti će mu ime Emanuel. Maslo i med jesti će, dokle ne nauči odbaciti zlo a izabrati dobro.” (Izaija 7:14, 15) Tekst dalje opisuje kako pripadnici zajednice u kojoj su živjeli Josip i Marija nisu klali janje prilikom svetkovine Pashe: “I tako su Josip i Marija, njegovi roditelji, svake godine odlazili u Jeruzalem svetkovati Pashu, i slavili su taj praznik po običaju svoje braće koji uzdržavali su se od krvoprolića i jedenja mesa…”

Ovaj opis zajednice u kojoj je Isus ponikao razjašnjava zašto je on, još od ranog djetinjstva, volio ptice i životinje: “Jednoga je dana mali Isus došao na mjesto gdje je bila postavljena zamka za ptice, i tu je našao nekoliko dječaka. Upitao ih je: “Tko je postavio zamku za ova nedužna stvorenja Božja? Pogledajte, u zamku će i on na sličan način biti uhvaćen”. U ovim navodno neizmijenjenim tekstovima nije iznenađujuće da nas Isus poučava kako trebamo biti pažljivi prema svim stvorenjima, a ne samo prema čovjeku: “Stoga budite obazrivi, blagi, suosjećajni, dobrostivi, i to ne samo prema svojoj vrsti već i prema svakom stvorenju koje vam je povjereno; jer za njih ste kao bogovi kojima se okreću u trenucima nužde i potrebe.” Isus dalje nastavlja objašnjavati kako je došao u kontakt sa žrtvovanjima ogrezlim u krvi: “Dolazim zaustaviti žrtvovanja i krvave gozbe; i ako ne prestanete sa ponudama jedenja mesa i krvi gnjev Božji neće vas napuštati; baš kao što sručio se na očeve vaše u divljini, koji požudno zaželješe mesa i jedoše ga do mile volje, pa ih trulež ispuni i kuga proždra.”

U ovim ranim rukopisima ne nalazimo čudo sa kruhom i ribama, kojeg smo spominjali u prethodnom poglavlju. Umjesto toga javlja se opis čuda sa kruhom, voćem i peharom vode. “I Isus postavi pred njih kruh i voće, kao i vodu. Počeše jesti i piti–i do grla se najedoše. Čudo ih potom obuze; jer svaki je dovoljno imao, pa i više od toga, a bilo ih je četiri tisuće. Tad odoše zahvaljujući Bogu na onome što čuše i vidješe.” Ovi rani dokumenti prikazuju Isusa kao pobornika prirodne ishrane, osobito vegetarijanstva: “Kad je za to čuo jedan seducej, koji nije polagao vjere u svete stvari Božje, upitao je Isusa: “Reci mi, molim te, zašto nas savjetuješ da ne jedemo meso životinja, zar one nisu dane čovjeku za hranu, baš kao i voće i bilje o kojima zboriš?”

nastavak teksta

U odgovoru, Isus mu reče: “Pogledaj ovu lubenicu, taj plod zemlje.” I Isus raspolovi lubenicu, nastavljajući sa odgovorom seduceju: “Vlastitim se očima uvjeri kako dobar je ovaj plod što iz tla nastaje, ova hrana za čovjeka, i pogledaj sve te sjemenke u njemu, izbroji ih, jer jedna ih lubenica ima na stotine, pa i više. Ako sjemenje ovo posiješ, uistinu od Boga jedeš, jer krv prolivena nije, što više, nikakvog krika ili boli tvoje oči i uši zamijetile nisu. Istinska hrana za čovjeka iz majke zemlje stiže, jer savršene darove ona pruža poniznima što joj stoje. Ali ti Sotonina davanja grliš–bol, smrt i krv živih duša, mačem podarene. Zar ne znaš, oni što od mača žive od mača i umiru? Ispravnim putem kreni i posij sjemenje dobrih plodova života. Ne nanosi boli nedužnim stvorenjima Božjim.”

Isus čak osuđuje i one koji love životinje: “Dok je šetao s nekolicinom svojih učenika, Isus je naišao na nekog čovjeka koji je dresirao psa za lov na druga, slabija stvorenja. Vidjevši to, Isus ga upita: “Zašto se baviš tim gnjusnim poslom?” Čovjek mu odgovori: “Time zarađujem za život; u čemu drugom ta stvorenja mogu biti od koristi? Slaba su, pa tako zaslužuju smrt, ali psi, oni su jaki.”

“Na to ga Isus tužno pogleda i reče: “Uistinu ti nedostaje mudrosti i ljubavi s nebesa jer gle, svako stvorenje što ga Bog stvori ima svoje mjesto i svrhu u kraljevstvu života, i tko može reći što je dobro u njemu? Ili od kakve je koristi tebi, ili ljudskom rodu? Jer nije tvoje da ocjenjuješ slabe kao podređene jakima jer slabi nisu dodijeljeni čovjeku za hranu ili zabavu… Jao podmuklima koji povrijeđuju i ubijaju stvorenja Božja! Zaista, jao lovcima jer bit će lovljeni, i kakvu god milost ukažu svom nedužnom plijenu, takvu će i primiti od ruku nedostojnih ljudi! Ostavi se tog gnjusnog djelovanja zlih ljudi i čini ono što dobro je u očima Gospodnjim, i blagoslovljen budi, kako sam sebi ne bi bio uzrokom prokletstva.” Konačno, u ovim ranim rukopisima čitamo kako Isus zapravo prijekorava ribare, usprkos činjenici što su mu oni bili najvatreniji pristaše: A onda se jednog dana ponovno poteglo pitanje o jedenju mrtvih stvorova, pa su se neki od Isusovih novijih učenika okupili oko njega i upitali: “Učitelju, ti uistinu znadeš sve i poznaješ Sveti Zakon najbolje od svih; reci nam stoga, je li jedenje morskih stvorova u skladu sa Zakonom kao što neki kažu?”

“Isus ih tad pogleda s tugom u očima jer znao je da su još uvijek neuki, sa srcima otvrdlim od lažnih demonskih učenja; potom im reče: “Pogledajte ove ribe morske, sad dok stojimo na obali i gledamo u vode života mnogih. Zaista, voda je njihov svijet, baš kao što kopno pripada čovjeku; pitam vas, dolaze li ribe vama iskati suhu zemlju ili plodove njene? Ne dolaze. Tako ni za vas nije u skladu sa Zakonom odlaziti k moru i iskati stvari koje vam ne pripadaju; jer zemlja je podijeljena na tri kraljevstva duša–jedno je na kopnu, jedno u zraku, a jedno u moru, svako prema stvorovima svojim. U njih Veliko Biće položilo je duh života i dah sveti, a ono što On darežljivo je dao stvorovima Svojim, ni čovjek ni anđeli nemaju pravo prisvojiti.” Zanimljivo je da kad Isus prvi put podučava svoje učenike, inače Židove, o ishrani koju trebaju prihvatiti (vegetarijanstvo), oni ga kritiziraju: “Tvoje se riječi protive Zakonu.”–što se očito odnosi na dopuštenje u različitim dijelovima Starog zavjeta po kojem im se dozvoljava jesti meso.

Isusov znameniti odgovor na to predstavlja pravo otkrovenje: “Protiv Mojsija uistinu ja ne govorim, niti protiv Zakona kojim je on udovoljio tvrdoći vašega srca. Doista, kažem vam, na početku sva stvorenja Božja jela su samo bilje i plodove zemlje, sve dok mnoga od njih neznanje čovjekovo i sebičnost ne okrenuše od izvorne navike; ali čak se i ona imaju vratiti svojoj prirodnoj hrani; kao što zapisali su proroci, a njihove se riječi neće izjaloviti.” Ovi izvadci, i mnogi drugi, mogu se naći u knjizi The Humane Gospel of Jesus, koju je objavilo Edensko društvo. Radi se o jednom od nekoliko prijevoda Evanđelja svete dvanaestorice. Bilo da netko s punom vjerom prihvaća učenja ovih esenskih tekstova ili ih odbacuje kao sramotne i krivotvorene, moramo priznati kako su ona u potpunom suglasju s fundamentalnim učenjima Isusa Krista jer se temelje na ljubavi i samilosti, i to u njihovom najuzvišenijem obliku.

Čitatelj može usporediti i provjeriti sve navode iz Biblije u ovoj knjizi konzultirajući Reuben Alcalayev Potpuni hebrejsko-engleski rječnik za Stari zavjet i Nestleov interlinearni grčko-engleski za Novi zavjet.

Zatvori

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Bezmesna prehrana u religijskim tradicijama

Svakog se dana rađa na tisuće ljudi i svakog ih dana na tisuće umire. Katkad izgleda da je svijet tek nešto više od ogromnog oceana rađanja i umiranja. Životinje se također bore kako bi ostale na životu, i premda se naše životne aktivnosti mogu razlikovati, kraj nam je nepromjenjivo isti. Što se tiče smrtnosti, ljudi i životinje potpuno su jednaki. Naravno, ljudski se život razlikuje od drugih oblika života, i to je, možda, najbolje izraženo u ljudskoj potrazi za duhovnim znanjem. Čovjekova potraga za Bogom bez obzira na određenu tradiciju razdvaja ga od životinje. Na primjer, životinja sigurno neće uzeti ovu knjigu, čak ni da bi je letimično pogledala.

Iako se religije razilaze u pitanjima teologije i obreda, jednodušno se slažu oko potrebe za moralnim pravilima i etičkim načelima. Ono što samo po sebi proizlazi iz tih pravila i načela jest neophodnost vegetarijanstva i samilost prema životinjama. Ova knjiga želi pokazati kako su glavne religijske tradicije svijeta i njihovi rani sljedbenici zaista bili skloni bezmesnom načinu života i da su u mnogim slučajevima isticali vegetarijanstvo. Samo pitanje vegetarijanstva i religije prekriveno je plaštom religijskog licemjerja koje u isto vrijeme propovijeda bratstvo i ubijanje među ljudima.

Dok su milosrđe i samilost odlike koje prihvaćaju svi pobožni (i mnogi nepobožni) ljudi, glavne su religije svijem učinile malo na njihovu populariziranju. Zaista, svojim susjedima ljudima namećemo nasilje i štetu upravo u trenutku kad ih namećemo životinjskom svijetu. Ustvari, čini se kako religija potiče nasilje umjesto da ga eliminira. Primjeri su brojni : križari, inkvizicija, neprestani sukob između katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj, beskrajno neprijateljstvo između Židova i njihovih susjeda muslimana, medusobno ubijanje između hindusa i muslimana u poslijeratnoj Indiji i krvoproliće između sikha i hindusa danas. Očito, usprkos duhovnom punomoćju glede milosrđa i samilosti, mnoge religije iz svog polja djelovanja isključuju ne samo životinje, već također i ljude iz drugih religijskih tradicija.

nastavak teksta

Tu nešto nije u redu. U idealnom slučaju, religioznost se ne bi smjela slagati sa netolerancijom. Odlike ljubavi, milosrđa i samilosti – priznati ciljevi svih glavnih religijskih tradicija – veličaju se, dok se mržnja, nasilje i predrasude osuđuju. Premda sve religije to propovijedaju, praksa ih često demantira. Kao što je pomenuto, neke od najkrvavijih povijesnih bitaka vođene su u ime religije. Dok ova činjenica, u sebi i po sebi, ne obesnažuje organiziranu religiju, nameće se pitanje koliko učinkovito religijske institucije sprovode ono što propovijedaju. Ako su oni koji primjenjuju religiju vođe, filozofi, teolozi i priznati sljedbenici zbunjeni glede toga kako da tretiraju ljude iz drugih religijskih tradicija, zar ne mogu isto tako biti zbunjeni i glede toga kako da tretiraju životinje? Nisu li možda povukli umjetnu granicu milosrđa?

Dok su takve granice danas evidentne, raniji su oblici religije govorili nešto drugo. Ustvari, što se dalje vraćamo unatrag u religijskoj povijesti, to nalazimo više poštovanja prema životu u svim njegovim oblicima. Sasvim prirodno, vegetarijanstvo je u tom poštovanju prema cjelokupnom životu igralo bitnu ulogu. Na primjer, islam, najmlađa od velikih religija svijeta, nastao je prije 1.300 godina i nije jak zagovornik vegetarijanskog ideala. Kršćanstvo, staro 2.000 godina, nudi nešto više podataka o praktičnosti bezmesnog načina života. A judaizam, star oko 4.000 godina, ima dugu tradiciju vegetarijanstva. Jedna od najstarijih poznatih religija, hinduizam, čvrsto zagovara princip vegetarijanstva. Buddhizam i jainizam, stari tek nekih 2.500 godina, u biti su hindu inovjerja, pa tako u cijelosti podržavaju principe vegetarijanstva koje zastupa njihova matična religija, često i u puno većem omjeru.

Postoje i izuzeci od ovog pravila. Neke suvremene vjerske sekte zaista šire vegetarijanstvo. Na primjer, adventisti sedmog dana, kvekeri i mormoni imaju udjela u bezmesnoj ishrani. I dok su sufiji izuzetak među muslimanima, baha’i vjera takoder prihvaća vegetarijanstvo (premda mesni proizvodi nisu strogo zabranjeni). E sad, za mnoge je činjenica da starije religijske tradicije podupiru vegetarijanski ideal dokaz da je vegetarijanstvo zastarjeli koncept, primitivan ideal koji se podržava praznovjerjem ili neznanjem. Drugima je starost vegetarijanstva glavni pokazatelj njegovog primata u religijskoj misli, prije nego što su čistoća vjere i doktrine bile izložene kasnijim revizijama, tumačenjima ili prilagodavanjima.

Najraniji oblici religijskog izraza potpuno prihvaćaju vegetarijanstvo ako ne uvijek u praksi onda barem u načelima spisa. Spisi se ovdje definiraju kao ona literatura na kojoj se izvorno zasniva religija, za razliku od kasnijih interpretativnih pisanih djela. Bilo koje objašnjenje učenja spisa – uključujući i moje vlastito u stanovitom je smislu “interpretativno”. Ali budući da spise njihovi sljedbenici smatraju svetim, treba ih se shvatiti onako kako su bili izvorno zamišljeni. Ova knjiga stoga nastoji ostati onoliko vjerna izvornoj zamisli koliko je to moguće, oslanjajući se na primarne izvore i vjerne prijevode. Na primjer, čitatelj može usporediti i provjeriti sve navode iz Biblije u ovoj knjizi konzultirajući Reuben Alcalayev Potpuni hebrejsko-engleski rječnik za Stari zavjet i Nestleov interlineari grčko-engleski za Novi zavjet.

Naravno, većina ljudi ne čita svoje spise na taj način. Vjernici su skloni prihvatiti svako izdanje ili prijevod izvomog spisa kojeg u nekom određenom vremenu favorizira njihova crkva. A većina takvih popularnih izdanja nije prevedena dosljedno ili sa namjerom da se shvati izvorno značenje tekstova. Međutim, filozofski i teološki problemi koji zbog toga nastaju znatni su. Vrijednost neizmjenjenog spisa analogna je vrijednosti uputstva za kompjuter. Nije potrebno reći kako jedan takav složeni uređaj kao što je kompjuter treba imati uputstvo za pravilno rukovanje.

U složenom kozmosu kojeg nastanjujemo spisi djeluju kao uputstva za rukovanje, vodeći nas kroz zamršenosti kozmičkih zakona i funkcija. Nadalje, tamo gdje uputstva za rukovanje koja je stvorio čovjek mogu biti nesavršena i podložna reviziji, Božji zakoni su, po definiciji, apsolutni i vječni, uz neznatna odstupanja s obzirom na vrijeme, mjesto i okolnosti. Ukoliko se, dakle, pokaže kako se izvorna namisao glavnih religijskih spisa ogleda u poticanju bezmesne ishrane, onda ova knjiga tvrdi da nijedna osoba, bila ona čak i nominalni sljedbenik neke određene vjere, ne može moralno opravdati nevegetarijansku ishranu.

Zatvori

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

I mi imamo dušu!

Vegetarijanci među Kršćanima (1. dio)

Vegetarijanci među Kršćanima (1. dio)

Vegetarijanstvo u judaizmu (1. dio)

“Ti koji si samilostan prema janjetu, bit ćeš pastir mog naroda izraelskog. ”
Izlazak Raba 2, Midrash

Danas ortodoksni judaizam uglavnom ne poučava da je vegetarijanstvo biblijski princip. Naravno, spisi nas obavještavaju da svaka generacija Židova manje razumije Toru od prethodne (Tracate Berakhot, 20A, Talmud Bavli). U tome je možda objašnjenje zašto suvremeni judaizam poriče vegetarijanski način života. Naposljetku, prva hrana koja je dana čovjeku u Tori (takoder poznatoj kao Stari zavjet ili “Pet knjiga Mojsijevih”) nedvojbeno je vegetarijanska:

“Evo, dao sam vam svo bilje što se po svoj zemlji sjemeni, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu”

(Postanak, 1:29) Postanak 3: 18 daje dalje uputu da se jedu biljke. Pokoravajući se tim uputama pripadnici naroda izraelskog kroz deset su generacija (od Adama do Noe) živjeli skromno i bili vegetarijanci.

Ali to slijeđenje Božjeg zakona kratko je trajalo. Do perioda u kojem je živio Noa došlo je do znatne degradacije morala. Otpočelo se sa žrtvovanjem životinja (Postanak 4:4), životinjske su se kože koristile kao odjeća (Postanak 3:21), i ljudi su počeli ubijati jedni druge (Postanak 4:8,23). Tijekom tog perioda “padanja u grijeh”, kako ga opisuje Biblija, Bog je dao ljudima dozvolu za jedenje mesne hrane. Jedenje mesa uzelo je maha. Nakon velike poplave koja je uništila svo bilje, Bog je privremeno dopustio da se jede meso (Postanak 9:4). Ali ubrzo nakon toga pokušao je ponovno uvesti vegetarijansku ishranu.

Kad su lzraelićani napustili Egipat, Bog ih je opskrbio mannom, bezmesnom hranom koja ih je tijekom njihova naporna puta trebala održavati u životu. No lzraelićani su zahtjevali meso, i Bog im ga je dao – zajedno sa pogubnom kugom za sve koji su ga jeli (to je opisano u Brojevíma 11:18-34, kao i u poglavlju ove knjige koje govori o kršćanstvu). Međutim, jedenje mesa je među Židovima postalo duboko ukorijenjeno i rašireno, pa je Bog, prema Bibliji, nakon dva pokušaja da uvede vegetarijanstvo, bio spreman odobriti ga – uz izvjesna ograničenja…

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (1. dio)

Iz povijesti saznajemo kako se organizirano kršćanstvo postupno udaljilo od svojih vegetarijanskih korijena. Premda su se oci ranog kršćanstva držali bezmesne ishrane, u novije je vrijeme Rimska katolička crkva donijela odredbu po kojoj bi katolici trebali postiti barem u određene dane i uzdržavati se od konzumiranja mesa petkom (u znak sjećanja na Kristovu žrtvu). Ali čak je i to pravilo ublaženo nakon što je 1966. g. Američka katolička konferencija odlučila da se katolici trebaju suzdržavati od jedenja mesa samo petkom tokom korizme. Mnoge su rane kršćanske grupe podupirale bezmesni način života. Ustvari, pisana ostavština rane Crkve ukazuje kako jedenje mesa nije bilo službeno dopušteno sve do četvrtog stoljeća, kada je car Konstantin odlučio svoju verziju kršćanstva nametnuti svima. Tumačenje Biblije koje zagovara jedenje mesa postalo je službenom vjerom Rimske carevine, a kršćani koji su prakticirali vegetarijanstvo morali su to činiti potajno, riskirajući da budu osuđeni na smrt zbog krivovjerja.

Kaže se da je Konstantin onima koje je uhvatio znao ulijevati rastopljeno olovo u usta. U srednjem je vijeku sv. Toma Akvinski (1225-1274 g.n.e.) uvjeravao kršćane kako je ubijanje životinja odobreno božanskom providnošću. Možda su njegove osobne navike utjecale na njegove stavove, jer premda je bio genij i po mnogo čemu asketa, vlastiti su ga biografi okarakterizirali kao proždrljivca. Naravno, sv. Toma Akvinski je bio također poznat i po svojoj doktrini o različitim vrstama duša koje tijelo može posjedovati. Naučavao je da životinje nemaju dušu. Znakovito je da je, po njemu, nemaju ni žene. Ali ako se prisjetimo kako je Crkva još ranije popustila i priznala da i žene imaju dušu, sv. Toma se na kraju nerado složio, rekavši da su za jedan stupanj iznad životinja – koje definitivno nemaju dušu. Mnogi su kršćanski vođe prihvatili to viđenje. S druge strane, ako netko uistinu studira Bibliju, neizostavno i sasvim jasno će uvidjeti kako životinje doista imaju dušu:

(Postanak 1.30)
A svemu zvjerinju zemaljskom i svim pticama nebeskim i svemu što se miče na zemlji i u čem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu.

Prema Reubenu Alcalayu, jednom od najvećih učenjaka hebrejsko-engleske lingvistike dvadesetog stoljeća i autoru Potpunog hebrejsko-engleskog rječnika, točne hebrejske riječi upotrijebljene u ovom stihu jesu nefesh (“duša) i chayah (“živa”). Usprkos činjenici da popularna izdanja Biblije gornje riječi prevode općim terminom “život”, nastojeći tako sugerirati kako životinje ne moraju obavezno imati “dušu”, točan nam prijevod otkriva upravo suprotno: životinje sasvim sigurno imaju dušu, barem prema Bibliji. Štoviše, da bi se opisala duša ljudi pa čak i duša kukaca upotrijebljena je ta ista hebrejska riječ. Prema tome, argument po kojem životinje možda i imaju neku vrstu duše, ali da to nije ona koju imaju ljudi, ne nalazi uporišta u Bibliji.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (2. dio)

Neki povijesni dokumenti tvrde kako su dvanaestorica Apostola, pa čak i Judina zamjena – Matija, bili vegetarijanci, te da su se rani kršćani, u cilju čistoće i milosrđa, suzdržavali od jedenja mesa. Na primjer, sv. Ivan Krizostom (345-407 g.n.e.), jedan od najistaknutijih naobraženih zagovornika kršćanstva svog vremena, piše: “Mi, vođe kršćanstva, suzdržavamo se od jedenja mesa životinja ne bismo li upokorili svoja tijela… neprirodno jedenje mesa onečišćuje osobu”.

Klement Aleksandrijski (160-240 g. n. e.), učeni teoretičar rane Crkve, očito je u velikoj mjeri utjecao na Krizostoma, budući da je gotovo stotinu godina ranije zapisao: “Ali one što svijaju se oko raspaljenih trpeza, pothranjujući vlastite bolesti, shrvao je najpohlepniji demon, kojeg bez srama nazvat ću demonom želuca, najgorim od svih demona…Daleko je bolje biti sretan nego svoja tijela pretvarati u groblja za životinje.Imajući na umu, apostol Matija jeo je sjemenje, orahe i povrće, ne meso.”

Za Klementove homilije, također napisane u drugom stoljeću, mnogi kažu da se temelje na propovijedima sv. Petra i smatraju ih, izuzimajući Bibliju, možda najranijim kršćanskim tekstovima. Homilija XII smiono izjavljuje: “Neprirodno jedenje mesa, sa svojim žrtvovanjima i nečistim gozbama, isto je tako zagađujuće kao i pogansko obožavanje zloduha, i onaj tko se tome prepušta zapravo jede sa vragom.” Tko smo mi da bismo raspravljali sa sv. Petrom? Nadalje, postoji jedna učena rasprava o načinu ishrane sv. Pavla, usprkos plemenitom stavu glede ishrane kojeg nalazimo u njegovim zapisima. Djela 24:5 govore o Pavlu kao pripadniku nazarećanske sekte – sekte koja je slijedila principe esena, uključujui i vegetarijanstvo.

A prema dr.Edgaru Goodspeedu, u njegovoj se Povijesti ranog kršćanstva spominju “Tomina djela” koja su nekad koristile rane kršćanske sekte. Ovi spisi opisuju da se i sv. Toma također suzdržavao od mesne ishrane. U međuvremenu, istaknuti nam crkveni otac Euzebije (264-349 g.n.e.), navodeći Hegesippusa (oko 160 g .n.e.), govori kako se Jakov, inače od mnogih prihvaćen kao Kristov brat, također suzdržavao od jedenja mesa životinja.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Uzoriti vladar štiti životinje

Śrīmad-Bhāgavatam 1.4.12.

śivāya lokasya bhavāya bhūtaye
ya uttama-śloka-parāyanā janāh
jīvanti nātmārtham asau parāśrayam
mumoca nirvidya kutah kalevaram

śivāya — dobro; lokasya — svih živih bića; bhavāya — za procvat; bhūtaye — za gospodarski razvoj; ye — onaj tko je; uttama-śloka-parāyanāh — predan Božanskoj Osobi; janāh — ljudi; jīvanti — žive; na — ali ne; ātma-artham — sebični interes; asau — to; para-āśrayam — utočište za druge; mumoca — napustio je; nirvidya — budući da je bio oslobođen svih vezanosti; kutah — zašto; kalevaram — smrtno tijelo.

Oni koji su predani Božanskoj Osobi žive samo za dobrobit, razvoj i sreću drugih. Ne žive ni zbog kakva sebičnog interesa. Stoga, iako car [Pariksit] nije bio nimalo vezan za svjetovne posjede, kako je mogao napustiti svoje smrtno tijelo koje je bilo utočište za druge?

Smisao: Pariksit Maharaja bio je uzoriti kralj i obiteljski čovjek jer je bio bhakta Božanske Osobe. Gospodinov bhakta prirodno ima sve dobre odlike. Car je bio tipičan primjer. Osobno nije bio nimalo vezan za svjetovna obilja koja je posjedovao, ali je kao kralj koji se brine za blagostanje svojih podanika uvijek djelovao za njihovu dobrobit, ne samo za ovaj nego i idući život. Nije dopuštao otvaranje klaonica ili ubijanje krava. Nije bio nerazuman, pristrani kralj koji štiti jedno živo biće, a odobrava ubijanje drugoga. Kao Gospodinov bhakta, savršeno je dobro znao kako da svojom vladavinom usreći svakoga – ljude, životinje, biljke i sva živa stvorenja. Nije imao sebičnih interesa. Sebičnost može biti sužena ili proširena, no on nije posjedovao nijednu vrstu sebičnosti.

Svoj je interes vidio u zadovoljavanju Vrhovne Istine, Božanske Osobe. Kralj je predstavnik Svevišnjega i stoga njegovi interesi moraju biti istovjetni s interesima Gospodina. Svevišnji želi da sva živa bića postupaju u skladu s Njegovim željama i tako postanu sretna. Stoga kralj želi sve podanike odvesti u Božje carstvo. Djelatnosti građana moraju biti tako organizirane da se na kraju mogu vratiti kući, Bogu. Pod vladavinom uzorita kralja, kraljevstvo je puno obilja. Ljudska bića ne moraju jesti životinje. Žitarica, mlijeka, voća i povrća ima u izobilju, tako da ljudska bića, kao i životinje, mogu jesti koliko im srce želi. Ako sva živa bića imaju dovoljno hrane, ako su zaštićena i pridržavaju se propisanih pravila, neće se međusobno uznemiravati. Car Pariksit je bio plemenit kralj i zato su svi bili sretni za vrijeme njegove vladavine.

(iz Śrīmad-Bhāgavatama, krunskog dragulja vedske književnosti; Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (3. dio)

Temeljno načelo zajedničko svim kršćanima jest iskupljenje kroz Isusa. Vjera u to da će osoba biti iskupljena kroz Isusa čini srce kršćanske doktrine, ne slijeđenje nekih određenih propisa, kakav je na primjer Mojsijev zakon (Efežanima 2:8). Zaista bi bila rijetkost naći kršćanskog učitelja koji inzistira na tome da osoba mora ili pak ne smije jesti određenu vrstu hrane, ili da dobrostivost prema životinjama doprinosi spasenju. To je dovelo do jednog od najvećih raskola u kršćanskoj teologiji: do polemike vjera – djela. Dok mnogi smatraju kako je vjera u Isusa jedini uvjet za dostizanje Božjeg kraljevstva, bez obzira na dobra djela ili moral i etičko ponašanje, drugi drže kako spasenje mora uključiti vjeru u Isusa i dobra djela. Ideja da jedino vjera vodi iskupljenju proizlazi iz popularnog pogrešnog shvaćanja o odnosu između vjere i djela, pogrešnog shvaćanja kojeg su u potpunosti raskinuli vel. J. Todd Ferrier iz Reda Križa i engleski zagovornik vegetarijanstva vel. V.A. Holmes-Gore. Prema Ferrieru i Holmes-Goreu do ove kontroverze glede vjere i djela je došlo kad su mnogi srednjovjekovni kršćanski vođe počeli razmatrati Pavlova učenja izvan njihovog povijesnog konteksta.
Nastavak teksta...

Pavao je propovijedao Farizejima i ostalima koji nisu vjerovali u koncepciju božanske milosti kao snage koja vodi iskupljenju. Zbog toga je, poučavajući Farizeje, stavljao naglasak na “vjeru”. Međutim vjera i djela su ono čemu Biblija uistinu poučava. Kao što Jakov kaže: “Vjera bez djela je mrtva.” (Vidi Jakov, 1. i 2. poglavlje). Prema tome, kad je Pavao rekao kako čovjek može jesti što god hoće – uključujući i meso (I. Korinćanima 8.8) – samo je ustvari nastojao staviti naglasak na vjeru. Ako pomno proučimo Pavlovo učenje sve nam postaje mnogo jasnije, jer usprkos činjenici da uveliko ističe vjeru, u drugim nam tekstovima otkriva vrijednost kreposnih djela, uključujući i dobrostivost prema životinjama. Ustvari, Pavao je poučavao kako su kreposna djela čak i uzvišenija od vjere (1. Korinćanima 13:13). Pa ipak, vidimo kako je danas velika većina pripadnika kršćanske zajednice spremna, voljna i kadra poučavati vjerom u Isusa ali nije tako spremna slijediti učenja koja mogu zahtijevati promjenu životnog stila. S tim u vezi, vel. Andrew Linzey, Kapelan Sveučilišta u Essexsu, iznosi ocjenu kako su mnogi zagovrnici kršćanstva zanemarili svoju dužnost vršenja kreposnih djela, posebice prema životinjama. U svojoj knjizi, Animal Rights: A Christian Assessment of Man’s Treatment of Animals, on sa žaljenjem piše: “Tužno je, ali mora se priznati kako kršćani, bili oni katolici ili pripadnici drugih grupacija, nisu uspjeli stvoriti teologiju koja bi se na zadovoljavajući i moralan način odnosila prema životinjama.

Bez obzira kako netko tumačio kasnija učenja, najraniji oblici kršćanstva (i brojne židovske sekte iz kojih su oni proizašli) isticali su vegetarijanski ideal. Shvatili su kako je uz vjeru, koja je nesumnjivo važna, jednako tako važno i pravilno ponašanje, odnosno “djela”. Stoga su savjesno slijedili načela spisa. Sasvim prirodno, to se odrazilo na njihovu prehranu i opći stav prema životinjama. Nazareni, therapeuti, ebioniti, gnostici i eseni – svi su podržavali bezmesni način života. Montanisti, pripadnici još jedne od ranokršćanskih sljedbi, nisu konzumirali mesnu ishranu, a to nije činio ni Tertullian, jedan od očeva rane Crkve. Između najprincipijelnijih očeva koji nisu odobravali jedenje mesa, već smo bili izdvojili Ivana Krizostoma i Klementa Aleksandrijskog, dvojicu od najutjecajnijih mislilaca rane Crkve. Možda je Klementov najistaknutiji učenik, Origen (185-254 g. n. e.) jedan od najproduktivnijih pisaca rane Crkve, imao pravo kad je ovako okarakterizirao one koji su prihvatili jedenje mesa: “… Vjerujem da su žrtvovanje životinja izmislili oni ljudi koji su, služeći se tim izgovorom, željeli jesti meso.” (Stromata, “O žrtvovanjima”, knjiga VII). Kasnije kršćanske sljedbe također su podržale vegetarijanstvo. Ellen G. White, jedna od utemeljitelja Adventističke crkve sedmog dana, bila je vatreni vegetarijanac, kao i John Wesley, utemeljitelj metodizma. Sylvester Graham, prezbiterijanski svećenik čuven po svojim “jetkim šalama”, bio je zagovornik bezmesnog ideala, dok je William Metcalfe, pastor Engleske biblijsko-kršćanske crkve, napisao knjigu pod nazivom Apstinencija od mesa životinja (1823). Vjeruje se kako je to bila prva knjiga o vegetarijanstvu objavljena u SAD-u.
Zatvori

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (4. dio)

Trapisti, benediktinci i kartuzijanski redovi Rimske katoličke crkve, kao i druge kršćanske organizacije kao što je Univerzalni kršćanski gnostički pokret i Bratstvo Roznkrojcera, svi zagovaraju vegetarijanski način života, čak iako im sljedbenici baš i nisu dosljedni tome. Danas su istaknute dvije kršćanske grupe koje marljivo rade ne bi li ukazale na značaj bezmesnog načina života za suvremenog kršćanina: Katolički znanstveni krug za dobrobit životinja i Kršćani koji pomažu životinjama i ljudima (CHAP). Iako su odlukom Ekumenskog koncila iz 1965. g. znatno ublaženi monaški propisi glede jedenja mesa, posebice za trapiste, većina ovih monaha i dalje slijedi izvorna vegetarijanska učenja.

I premda se za sv. Franju ponekad kaže da nije bio dosljedan svom vegetarijanstvu, velika se većina franjevaca i dalje drži tog vida ishrane, možda zato što je sv. Franjo zaštitnik životinja i otjelovljenje iskrene ljubavi prema svim Božjim stvorenjima. Suvremeni benediktinski monah, brat David Steindl-Rast, ističe da iako se biblijska tradicija u pogledu čovjekova odnosa prema životinjama može tumačiti različito,životi svetaca ukazuju na značaj univerzalne samilosti. Brat David kaže: “Na žalost, kršćani imaju svog udjela u eksploataciji našeg okoliša i zlostavljanju životinja. Ponekad čak pokušavaju opravdati svoje zločine navodeći stihove iz Biblije, pogrešno ih vadeći iz konteksta. Ali istinski se duh tradicije može najbolje osjetiti kroz njezine svece…. U nastojanju da jednog sveca razluči od drugog, kršćanska se umjetnost služi svim vrstama životinja. Sv. Menas ima dvije kamile; sv. Ulrih štakora; sv. Bridgid guske i patke; sv. Benedikt gavrana, itd. Obilježje sv. Huberta je jelen sa raspelom među rogovima.

Prema legendi, ovaj je svetac bio lovac ali odustao je od tog nasilničkog života kad je u jelenu kojeg se spremao ubiti vidio Krista.” Ovo je upečatljiv primjer kako se u svim stvorenjima može vidjeti duh božanskog. “Naposljetku”, brat David zaključuje,”samog Krista zovu Janje Božje”. Ponekad se zaboravlja kako bi ljubav koju je ispovijedao Krist trebala biti sveobuhvatna, odnosno odraz Gospodinove ljubavi prema svemu stvorenom. Doista, “Oče naš” počinje sa (na izvornom aramejskom): “awoon dwashmaya.” Premda se to uglavnom prevodi kao “Oče naš koji jesi na nebesima”, dosljedniji je prijevod “Naš oče sveopći koji jesi na nebesima.” Izvorni aramejski izjavljuje kako je Bog otac svih živih bića u svemiru, bez obzira na životne vrste u kojima se ona pojavljuju. Iz ovoga proizlazi da je kršćanska ljubav sveobuhvatna, i u skladu sa stupnjem do kojeg netko širi tu sveobuhvatnu ljubav, u tom mu je stupnju Bog uzvraća. Vegetarijancima je značajno što se molitva “Oče naš” nastavlja sa: “Daj nam naš kruh svagdašnji danas.”

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)