Tri odlike materijalne prirode (2. dio)
Svijest u odlici vrline opaža duboko duhovno jedinstvo unutar svih razlika rase, spola, vrste itd. [13.31, 18.20], dok percepcija u odlici strasti takve razlike vidi kao temeljne i konačne, bez krajnjeg jedinstva [18.21]. U odlici tame ne postoji opažanje bilo kakve istine u svijetu, dok je moć apstraktnog razmišljanja u potpunosti odsutna [18.22]. Stoga su modusi i moralni i epistemični. Odnosno, oni odražavaju i uvjetuju moralnu kvalitetu naših djela, a također određuju kako i u kojoj mjeri razumijemo svijet i sebe. Strastvena osoba može čitati hrpe knjiga, izvoditi mnoge eksperimente i uvelike pridonijeti našem materijalnom znanju, ali samo se kreposna duša uzdiže do bistre svijesti u kojoj se razotkriva krajnja svrha i smisao života.
Uzdizanje i poniranje unutar svemira, ili ostajanje tu gdje jesmo, ovisi o odlikama (gunama) koje njegujemo u životu – kvaliteti koja nas motivira i oblikuje našu percepciju [14.8]. Prirodni modusi nisu puke pasivne odlike, već aktivne moći koje nas prisiljavaju na djelovannje [3,5]. Tako odlika strasti rađa požudu i bijes, koji nas tjeraju, čak i protiv naše racionalne volje, da postupamo loše [3.36–37] ili čak opako. Kad se lažno vidimo kao privremeno tijelo, tjelesne žudnje prekrivaju naše čisto shvaćanje [3.39], kao što dim prekriva vatru, prašina ogledalo ili maternica embrion [3.38]. Doista, požuda, bijes i pohlepa „vrata su u tamu koja uništavaju dušu“ [16.21–22]. Dok pokušavamo uživati u modusima prirode i prianjati uz njih, rađamo se u dobrim i lošim maternicama, na temelju kvalitete naših izbora i djela [13.22]. Uvjetujući nas da djelujemo materijalno, modusi nas vezuju za ovaj svijet [14.5].
Na primjer, odlika vrline potiče svjetovnu radost i mudrost; ali dobra je osoba time vezana [14.6] i tako ne može nadići privremenu vrlinu kako bi dostigla vječni život. Naše nevolje započinju kada meditiramo na materijalni osjetilni objekt privučeni njegovim kvalitetama. Pojavljuje se vezanost (saiga) i um prianja uz taj objekt, bilo da se radi o drugoj osobi, skupocjenom automobilu, velikoj kući, prestižnom položaju, intelektualnoj moći ili bilo čemu drugom. Ako nastavimo razmišljati o tom predmetu, naša se vezanost pretvara u snažnu čežnju (kama) – žudimo za tim objektom. Kada ne ostvarimo svoju želju ili ne postignemo cilj svoje požude, pojavljuje se bijes (krodha); pa čak i kad to učinimo, bijes ionako dolazi, jer nijedan materijalni objekt ne može zadovoljiti dušu.
U slučajevima intenzivne želje bijes nas zbunjuje i zaboravljamo što je uistinu važno u životu. Tako prekriveni zaboravom, gubimo razum i naš stvarni duhovni identitet nestaje iz naše svijesti. Krišna opisuje čitav ovaj slijed [2.62–63]. Saiga, “privrženost, prianjanje”, mentalno je ljepilo koje nas vezuje za objekte koji utjelovljuju specifične odlike materijalne prirode (gune). Tako se rotiramo, prolazeći kroz viša i niža rođenja, tj. kroz viša i niža tijela [13,22]. Moglo bi se zaključiti da duša vođena materijalnim gunama nema slobodnu volju; ali u stvari, modusi djeluju na nas samo onda kada ih pokušavamo eksploatirati i u onoj mjeri koliko ih pokušavamo eksploatirati.
Razmotrimo ovaj primjer: kad kupimo kartu, ukrcamo se na komercijalni let i poletimo, moramo prihvatiti posljedicu svoga čina – moramo letjeti do odredišta. Ipak, čak i u avionu, i dalje imamo slobodnu volju. Možemo chatati, spavati, gledati film ili čak uzrokovati smetnje koje će dovesti do pravnih poteškoća. Sanskrtska riječ vaca znači “kontrola”, a suprotna, a-vaca, znači “bez kontrole, protiv nečije želje ili volje”. Krišna nekoliko puta koristi ovu riječ a-vaca kako bi pokazao da nas vlastiti pokušaji iskorištavanja materijalne prirode dovode do bespomoćnog pada pod kontrolu iste. S druge strane, duhovnom praksom postižemo stvarnu kontrolu nad svojim životom. Slično tome, zakon zatočuje upravo onoga tko pokušava živjeti iznad zakona.
Onaj tko se pokorava pravednom zakonu, živi na slobodi. Modusi nas vežu za ovaj svijet i u tom vezanom stanju ne možemo usmjeriti svoj um na svoje vječno postojanje. Iznova i iznova kompulzivno pokušavamo uživati u svijetu, bez obzira na to što nam naš čisti razum, u obliku prigušene, zamagljene savjesti, pokušava reći o istinskom vlastitom interesu. Da bismo nadišli ovo iluzorno stanje, moramo promijeniti svoje društvo ili milje. Druženjem s duhovnom energijom, duhovnim ljudima, itd., oživljavamo svoju duhovnu prirodu. Tada lako, spontano i prirodno djelujemo u svom najvišem vlastitom interesu. Imamo slobodnu volju, ali ne možemo izbjeći posljedice svojih izbora. Kozmički sustav koji reagira na naše odabire modusa i donosi sukladne posljedice, naziva se karma.
(Iz knjige: Dr. Howard Resnick, A comprehensive guide to Bhagavad-gita)