Darwinova pogreška

U proteklih 150 godina, uloga znanosti u gotovo svakoj sferi života proizvela je revoluciju ideja – revoluciju sažetu Charles Darwinovom teorijom evolucije. Milijuni su je prihvatili kao činjenicu, iako dokazivanje nije nikad odmaklo dalje od teorije. Studirajući posljedice i utjecaj te teorije, ponuditi ćemo objašnjenje evolucije koje je istovremeno i religijsko i znanstveno, a koje se ne oslanja na nesavršene metode špekulacije koje je koristio Darwin. Njegovi zaključci počivaju uglavnom na tankim temeljima nagađanja. Pravih dokaza koji bi podržali njegovu teoriju je vrlo malo. Budući da je ovo objašnjenje ljudskog podrijetla donedavno bilo poznato samo u vedskoj literaturi, izvorno pisanoj na sanskritu, većina ljudi na zapadu nije upoznata sa njegovim dubokim značajem.

Znanost protiv religije

Kroz srednji vijek i renesansu, zapadna civilizacija je počivala na vjerovanju u postojanje Svevišnjeg Boga, a nagađanje o nastajanju života držalo se te vjere. Napretkom doba razuma, vjerodostojnost kršćanstva bilo je podvrgnuto teškim kušnjama znanstvenog prosuđivanja. lako su mnogi kršćani u otkriću znanstvenog zakona vidjeli nova otkrivenja Božje slave, istraživački znanstveni kriticizam objašnjenja kreacije dan u Bibliji, potkopao je tradicionalni autoritet kršćanske doktrine. Točan Biblijski opis ljudskog podrijetla došao je na tešku kušnju 1859, kada je Darwin objavio raspravu “O podrijetlu vrsta” namijenjenu dokazivanju postupne evolucije čovjeka iz nižih oblika života. Do Darwinovog doba, crkvenu su doktrinu zastupali takvi autoriteti kao nadbiskup Ussher, koji je utvrdio da je svijet stvoren u “9,00 sati, 23. Listopada 4004. godine prije Krista”. Taj je datum izračunat iz biblijskih zapisa, vraćanjem povijesti do Adama i Eve, do kreacije svemira.

Ali crkveni zastupnici teško su mogli pobiti Darwinovo sveobuhvatno objašnjenje. Nakon malo početnog otpora, većina branitelja biblijske teorije evolucije, shvatila je tok vremena i počela hvaliti Darwina, pokazujući kako je Bog inteligentno uredio evoluciju vrsta od nižih do ljudskog oblika života. Darwin je, međutim, izbjegavao spominjanje Boga u svojim djelima. Privatno je priznao: “Promatram sve ljudske osjećaje kao trag koji ima začetak u životinjskom”. Krajem 19. stoljeća, fundamentalisti više nisu mogli zadovoljiti znanstvenike svojim citatima i objašnjenjima Biblije, pa su crkveni autoriteti pokušali kršćansku teologiju prilagoditi znanstvenim promjenama. U porastu materijalističkog društva znanstvenici su vidjeli zrelo doba za napad na ljudsku vjeru u Boga i za uspostavljanje znanosti za novo božanstvo, a sebe za njegove svećenike. Npr. 1893. Ernst Mach je rekao: “Teološka koncepcija stvari pružala je mogućnost krutim koncepcijama. Na taj način je udružena s krajnjim ciljem u prosvjetljenju … Fizička filozofija teologije besplodna su dostignuća protivna izjavama znanstvene kulture.”

Danas je Darwinova ideja integralni dio većine znanstvenih istraživanja. Moderni genetičari i biokemičari, npr., proširili su Darwinizam predlažući nove teorije o postanku, u kojima je Bog postao suvišan. Obećavajući život iz laboratorija i besmrtnost materijalnog tijela, uvjerili su javnost da je porijeklo ljudskog života molekularna slučajnost i da čovjek sam po sebi nije ništa više od složenih kombinacija kemikalija. “Stvarna je činjenica da ne postoji čvrsti dokaz Darwinove evolucije. Milijuni je slijepo prihvaćaju, ne usuđujući upitati znanstveno društvo koje im je dalo svoj pečat odobravanja.” Ali, ako ispitamo Darwinove metode, otkriti ćemo da su zaključci manje “znanstveni” od sigurnosti s kojom su tvrdnje iznesene. Teoretizirajući da su se svi životni oblici razvili od zajedničkog pretka, Darwin je odlučio da je neka nepoznata sila povezana s faktorom vremena uzrokovala evoluciju raznih vrsta koje vidimo danas. Smatrao je da je krajnji stupanj tog procesa razvoj čovjeka iz majmuna. U djelu Thomasa Malthusa: “Esej o populaciji”, Darwin je pronašao mehanizam koji je naizgled evoluciji dao racionalne zaključke.

Malthus je rekao da se životinje i ljudi razmnožavaju geometrijskom progresijom, dok se zalihe hrane povećavaju samo aritmetički. Tvrdio je da ako se i jedna vrsta života razmnoži nekontrolirano, uskoro će preplaviti svijet. (Ribe i insekti izliježu više tisuća jajašaca.) Malthus je opisao stalnu borbu za održanje, u kojoj zajednica živih bića biva uravnotežena, održavajući također ravnotežu prirode. Darwin je ustvrdio da će borba za egzistenciju promovirati razne oblike i vrste, od kojih će najsposobniji preživjeti, a sposobnost je podrazumijevala mogućnost organizma da pribavi hranu, brani se i razmnožava. To je nazvao problemom “Prirodne selekcije”, kojeg je priroda osigurala da vodi promjenu vrsta na putu evolucije. Kasnije su genetičke teorije Gregora Mendela i ostalih pružile objašnjenja za pojavu mutacije. U svom dnevniku, Darwin priznaje “stalnu tendenciju popunjavanja širokih jazova u znanju netočnim i površnim hipotezama”. Po tome možemo vidjeti da Darwinova teorija, ma koliko dobro objašnjava prikupljenu građu, uglavnom počiva na dokazima koji su zasnovani na indicijama. Ni Darwin ni itko od tada nije proučio direktno prijelaz iz jedne u drugu vrstu. Nitko nije nikada vidio da roditelj iz jedne vrste postaje začetnik pokoljenja neke nove. Najbolje što je Darwin mogao učiniti, bila je tvrdnja da se tako nešto moralo dogoditi u prošlosti. Osjećao je da je to bio jedini način za objašnjenje njegovog promatranja.

Živa i zdrava

Istraživači su za primitivne ljudske oblike koji su prethodili evolucijskom razvoju modernog čovjeka, izmislili nazive kao što je pećinski čovjek, neandertalac. Takve su tvrdnje bliže propagandi nego znanstvenoj istini. Kao što vidimo oko nas, primitivne forme žive rame uz rame s naprednijima. Darwinisti su jednom izjavili da je primitivna riba, Coelacanth, izumrla prije 70.000 tisuća godina. Ali, totalno neočekivano, Coelacanth se pojavila živa i zdrava u vodama Južne Amerike, nepromijenjena, fosiliziranog oblika, stotinama milijuna godina starog. Postoji mnogo sličnih primjera, a za svaki od njih znanstvenici mudro preurede svoje teorije da ih prilagode promijenjenim činjenicama.

To što primitivni ljudi postoje, u prošlosti i u sadašnjosti, ne dokazuje da je civilizirani čovjek skorog postanka i razvoja. Dokaze koje je dr. Leakey u Africi pronašao unutar zadnjih nekoliko godina, definitivno pokazuju da su napredna ljudska bića živjela u mnogo ranijem razdoblju nego što su manje razvijeni oblici ljudske vrste nađeni u kasnijim razdobljima. Nema istinskih dokaza da su viši oblici evoluirali iz nižih. Kad bi znanstvenici iz budućnosti otkrili ostatke domorodačkih plemena Nove Gvineje u 20. stoljeću, zar bi bilo valjano zaključiti da je to dominantan oblik ljudskog života u 20. stoljeću? Naravno da ne, zato što domoroci Nove Gvineje predstavljaju samo mali dio ljudske rase sadašnjeg doba. Štoviše, u lndiji, centru drevnog svijeta, civilizirani način odlaganja mrtvih, uvijek je bio spaljivanje tijela, pa tako nema ostataka i dokaza o kojima bi budući paleontolozi špekulirali. lskopane kosti dolaze od domorodačkih plemena koja su živjela uz naprednu vedsku kulturu. Dokazi Darvinizma počivaju na vrlo slabim empirijskim indicijama. U stvari, dokaza uopće nema.

Karike koje nedostaju

Najpoznatiji i najvidljiviji dokaz protiv Darwinizma je očigledan nedostatak prijelaznog oblika medu vrstama, bilo živog ili fosiliziranog. Bez tih karika koje nedostaju, nema povezujućih karika preko kojih bi se evolucija mogla zbivati. Kao dodatak, Darwinisti ne mogu objasniti razvoj riba, ptica, kitova i delfina. Patki sličan platypus, također izmiče njihovom objašnjenju, kao i tisuće drugih čudesnih stvorenja. Nekoliko citata samih znanstvenika otkrit će ono što Darwinova teorija je – ne znanstvena tvrdnja koja zadovoljava umove ateističkih ljudi: “Fosilni ostaci nam ne govore kako su nastale ribe … Možemo samo nagađati kako su nastale prve ribe.” “Porijeklo ptice je uglavnom stvar zaključivanja. Nema takvih fosilnih dokaza po kojima bi se vidjela promjena od reptila u ptice.” (A.J.Marshal, “Biologija i komparativna fiziologija ptica”).

Ne samo što nema dokaza da su se niže vrste života razvile u složenije i naprednije, nego čak i teorija mutacije koja je nedavno tako spremno prihvaćena, sada se pokazala potpuno porešnom. Dr. Alan Wilson, profesor biokemije na sveučilištu Kalifornije u Berkeleyu i Dr. M. King, istraživač genetičar, izložili su dokaze u časopisu “Science” od 11. travnja 1975., da mutacija nikako ne može biti odgovorna za promjene životnih oblika, neophodne za evolucijski razvoj. Stupovi Darwinizma ruše se na zemlju, jer bez valjanog objašnjenja varijacije, čitava Darwinova ideja postaje apsurdna. Stvarna je činjenica da ne postoji čvrst dokaz Darwinove evolucije. Milijuni je slijepo prihvaćaju, ne usuđujući se upitati za dokaze znanstveno društvo, koje je teoriji dalo svoj pečat odobravanja.

Vedsko viđenje evolucije

Darwinova greška je bila što je umanjio vlastitu ljudsku slabost. Precjenjivanjem granica vlastitih osjetila i uma i zapostavljanjem neminovne ljudske tendencije ka obmani i pogreškama, prevario je javnost tvrdeći da je činjenica ono što je jedino moglo biti eksperimentalna hipoteza. Da bismo pronašli konačno objašnjenje o podrijetlu vrsta, moramo prići izvoru znanja koji je iznad nesavršenosti naših sićušnih mozgova. Taj nepogrešiv izvor znanja su vedski spisi, koje je, za razliku od špekulativnih postulata znanstvenika, direktno izgovorio Svevišnji Gospodin. U vedskoj literaturi pronalazimo dobro potkrijepljena objašnjenja o porijeklu mnogih vrsta s teističke, a takoder i sa znanstvene točke gledišta.

Teisti Darwinovog vremena nisu imali znanstvene argumente kojima bi branili i objašnjavali Božansku kreaciju. Npr., zbog čega se život proteže u toliko raznolikoj gradaciji organizama, od najjednostavnije amebe do složenog ljudskog bića? Koji je odnos između životinjskog i ljudskog života? Odgovori na ta pitanja dani su u Vedama. Prema vedskim saznanjima, materijalno je tijelo samo privremeni prekrivač vječne duše – lutka koja pleše neko vrijeme, dok se duša ne preseli u slijedeći životni oblik. To je potvrđeno u Bhagavad-giti, priručniku za duhovni život izgovorenom od Gospodina Krišne (samog Boga): “Kao što utjelovljena duša u ovom tijelu prolazi kroz dječaštvo, mladost i starost, tako u trenutku smrti duša prelazi u drugo tijelo. Razborita osoba nije zbunjena takvom promjenom.” (BG 2.13).

Duša, vitalna spiritualna čestica u svakom materijalnom tijelu je, stoga, shvaćena kao aktivni princip u krugu rađanja i umiranja. Priroda duše je objašnjena kako slijedi: “Trebaš znati da je ono što prožima čitavo tijelo neuništivo. Nitko ne može uništiti tu neuništivu dušu. Materijalno tijelo neuništivog i neizmjerljivog vječnog živog bića će sigurno biti uništeno. Stoga se bori, o potomče Bharate.” (BG 2.17 i 2.18). Zanstvenici nemaju pristup znanju o duši kroz svoje metode empirijskog proučavanja i eksperimentiranja, zato što je opisano da je duša iznad shvaćanja materijalnog svijeta nemjerljiva tupim instrumentima naših osjetila. Moderni Darwinisti tvrde da je zajednički predak svim vrstama jednostanični organizam koji posjeduje minimum životnih funkcija. Vede također navode jedan izvor za sva živa bića, ali vedski zaključak je da je izvor svih vrsta Bog. Kao što Gospodin Krišna objašnjava u Bhagavad giti: “O Kuntin sine, trebaš shvatiti da sve vrste života nastaju rađanjem u ovoj materijalnoj prirodi i da sam ja otac koji daje sjeme”. (BG 14.4).” Ja sam izvor svih duhovnih i materijalnih svjetova. Sve emanira iz Mene. Mudre osobe koje to savršeno dobro znaju, služe Me s devocijom i obožavaju Me svim svojim srcem.” (BG 10.8).

Mnogi sadašnji sljedbenici Darwina smatraju da je život nastao slučajno u prvobitnoj kemijskoj juhi, ali kada vedski znanstvenici pitaju na koji način je nastala juha ili univerzum, oni ne mogu odgovoriti. Teorija slučajne kreacije univerzuma, bazira se jednostavno na nedokazanim pretpostavkama i nespremnosti da se prizna neznanje. Darwin smatra da raznolikost životnih oblika postepeno evoluira jedan u drugog tokom dugog vremenskog razdoblja. Vede, međutim, izričito opisuju proces kojim su sve vrste stvorene na početku univerzuma.Vede svrstavaju 900.000 vrsta vodenih oblika života, objašnjenja o kreaciji univerzuma i porijeklu vrsta, 2.000.000 vrsta bilja i drveća, 1.100.000 vrsta insekata, 1.000.000 vrsta ptica, 3.000.000 vrsta zvijeri i 400.000 vrsta ljudskih bića.

Vede ne kažu da svih 8.400.000 vrsta života mora istovremeno postojati na jednoj planeti. Postoji bezbroj miliona planeta unutar Božje kreacije svaka sa životnim oblicima prilagođenim za određenu okolinu. Samo zato što određena vrsta, kao što je dinosaur, nije više vidljiva na zemlji, ne znači da ne postoji negdje drugdje. Materijalni svijet stvoren je za manjinu duša koje su se pobunile protiv vrhovne vlasti Boga. Gospodin im pruža mjesto gdje mogu iživjeti svoje fantazije kao mali bogovi materijalnog svijeta. Istovremeno Bog daje smisao uz pomoć kojeg pale duše mogu oživjeti svoju svjesnost Boga i vratiti se u duhovni svijet.

Savršeni plan

Prividan nedostatak Božje milosti u prirodi, uzrokovao je da Darwin nije vjerovao u Stvoritelja. “Ne vidim dokaze za dobrotvorni plan.” – žalio se. Zapravo, patnje koje sva stvorenja moraju proživjeti u ovom svijetu su na neki način blagoslov zato što potiču živa bića, da se raspituju o smislu i bijegu iz tog stanja punog bola. Patnja postoji tako dugo dok pokušavamo iskorištavati prirodu i ostati u neznanju o našem pravom duhovnom položaju. Evolucijom Svevišnji Gospodin postepeno dovodi živo biće do stanja pune svjesnosti, a raznolikost života zapravo su različiti zatvori koje duša mora proći na svom putu kroz materiju. Vrhunac evolucije duše je ljudski oblik života, kada osoba konačno može prekinuti lanac rođenja i smrti i vratiti se u spiritualnu stvarnost. Ako, međutim, osoba pogrešno upotrijebi ljudski život zanemarujući duhovnu kulturu, ponovno se mora degradirati u životinjske vrste i još jednom proći proces evolucije.

Brahma-vaivarta Purana kaže: “Osoba dostiže ljudski oblik života nakon prelaženja kroz 8.400.000 vrsta života procesom postupne evolucije. Ljudski oblik života je promašen za one umišljene budale koje ne žele uzeti utočište lotosovih stopala Govinde (Boga).” Sudbina onih koji protrate ljudski oblik života, dalje je opisana u Bhagavad-giti: “Iznova i iznova se rađajući među vrstama demonskih života, o Kuntin sine, takve osobe mi nikada ne mogu prići. Postepeno tonu do najodvratnije vrste postojanja.” (BG 16.20). Vede nedvosmisleno izjavljuju da nakon dostizanja izuzetno rijetkog ljudskog oblika života, moramo iskoristiti mogućnost raspitivanja o Bogu, izvoru svega. Najpotpunije i najautoritativnije informacije o Bogu i Njegovoj kreaciji nalaze se u samim Vedama, a jezgra vedske mudrosti sadržana je u Bhagavad-giti i u Šrimad-Bhagavatamu. Tu literaturu je prvi puta na engleskom predstavila Njegova Božanska Milost A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada. Ona omogućuje ozbiljnom tragaocu da sazna potpuno teistička i znanstvena objašnjenja o kreaciji univerzuma i porijeklu vrsta, kao i opširne upute kako može dovršiti evolucioni proces postajući svjestan Boga u ljudskom obliku života.