Pavao je propovijedao Farizejima i ostalima koji nisu vjerovali u koncepciju božanske milosti kao snage koja vodi iskupljenju. Zbog toga je, poučavajući Farizeje, stavljao naglasak na “vjeru”. Međutim vjera i djela su ono čemu Biblija uistinu poučava. Kao što Jakov kaže: “Vjera bez djela je mrtva.” (Vidi Jakov, 1. i 2. poglavlje). Prema tome, kad je Pavao rekao kako čovjek može jesti što god hoće – uključujući i meso (I. Korinćanima 8.8) – samo je ustvari nastojao staviti naglasak na vjeru. Ako pomno proučimo Pavlovo učenje sve nam postaje mnogo jasnije, jer usprkos činjenici da uveliko ističe vjeru, u drugim nam tekstovima otkriva vrijednost kreposnih djela, uključujući i dobrostivost prema životinjama. Ustvari, Pavao je poučavao kako su kreposna djela čak i uzvišenija od vjere (1. Korinćanima 13:13). Pa ipak, vidimo kako je danas velika većina pripadnika kršćanske zajednice spremna, voljna i kadra poučavati vjerom u Isusa ali nije tako spremna slijediti učenja koja mogu zahtijevati promjenu životnog stila. S tim u vezi, vel. Andrew Linzey, Kapelan Sveučilišta u Essexsu, iznosi ocjenu kako su mnogi zagovrnici kršćanstva zanemarili svoju dužnost vršenja kreposnih djela, posebice prema životinjama. U svojoj knjizi, Animal Rights: A Christian Assessment of Man’s Treatment of Animals, on sa žaljenjem piše: “Tužno je, ali mora se priznati kako kršćani, bili oni katolici ili pripadnici drugih grupacija, nisu uspjeli stvoriti teologiju koja bi se na zadovoljavajući i moralan način odnosila prema životinjama.

Bez obzira kako netko tumačio kasnija učenja, najraniji oblici kršćanstva (i brojne židovske sekte iz kojih su oni proizašli) isticali su vegetarijanski ideal. Shvatili su kako je uz vjeru, koja je nesumnjivo važna, jednako tako važno i pravilno ponašanje, odnosno “djela”. Stoga su savjesno slijedili načela spisa. Sasvim prirodno, to se odrazilo na njihovu prehranu i opći stav prema životinjama. Nazareni, therapeuti, ebioniti, gnostici i eseni – svi su podržavali bezmesni način života. Montanisti, pripadnici još jedne od ranokršćanskih sljedbi, nisu konzumirali mesnu ishranu, a to nije činio ni Tertullian, jedan od očeva rane Crkve. Između najprincipijelnijih očeva koji nisu odobravali jedenje mesa, već smo bili izdvojili Ivana Krizostoma i Klementa Aleksandrijskog, dvojicu od najutjecajnijih mislilaca rane Crkve. Možda je Klementov najistaknutiji učenik, Origen (185-254 g. n. e.) jedan od najproduktivnijih pisaca rane Crkve, imao pravo kad je ovako okarakterizirao one koji su prihvatili jedenje mesa: “… Vjerujem da su žrtvovanje životinja izmislili oni ljudi koji su, služeći se tim izgovorom, željeli jesti meso.” (Stromata, “O žrtvovanjima”, knjiga VII). Kasnije kršćanske sljedbe također su podržale vegetarijanstvo. Ellen G. White, jedna od utemeljitelja Adventističke crkve sedmog dana, bila je vatreni vegetarijanac, kao i John Wesley, utemeljitelj metodizma. Sylvester Graham, prezbiterijanski svećenik čuven po svojim “jetkim šalama”, bio je zagovornik bezmesnog ideala, dok je William Metcalfe, pastor Engleske biblijsko-kršćanske crkve, napisao knjigu pod nazivom Apstinencija od mesa životinja (1823). Vjeruje se kako je to bila prva knjiga o vegetarijanstvu objavljena u SAD-u.
Zatvori