Veza između ljubavi i sreće
Da bismo pristupili svojoj čovjekoljubivosti i duhovnosti, moramo prihvatiti da po svojoj prirodi volimo i da smo sposobni utjecati na druge ljubavlju. Da imamo barometar koji bi mogao utvrditi razinu sreće i ispunjenosti u životu, rezultat bi bio neposredno povezan s tim koliko funkcioniramo kao nositelji ljubavi. Na primjer, prihvatimo li da smo po svojoj prirodi bića koja vole, nikakav nedostatak materijalnih pogodnosti ne bi nas mogao spriječiti da dijelimo tu ljubav. To jednostavno znači da bismo imali drukčije polje djelovanja u kojem bismo iskusili tko smo i dijelili ono što imamo. Prihvatimo li da smo doista stvoreni za ljubav, nije važno kakve bi nas poteškoće mogle snaći. Jednostavno ćemo ih prihvatiti kao priliku da uhvatimo ljubav i dajemo ljubav.
Kad god nam se ukaže prilika, želimo da nam ona pomogne pronaći put razmjene ljubavi. Sve ćemo aktivnosti i emocije vidjeti kao razmjenu ljubavi ili vapaj za ljubavlju. Vidimo različite oblike zabrinutosti. Neki ljudi imaju brojne obveze, a neki nijednu. Oni koji su u prilici obavljati mnogo toga zabrinuti su jer su u nedoumici kako će izvršiti sve svoje zadatke. S druge strane, oni koji nemaju nikakvih izazova u životu brinu i dosađuju se. Oni koji imaju djecu zatrpani su odgovornostima koje roditeljstvo sa sobom nosi. Oni koji nemaju djecu katkad pate zbog želje da brinu o djeci. Oni koji su u braku katkad su uznemireni jer se supružnik ne ponaša uvijek u skladu s njihovim očekivanjima. Samci ponekad pate jer nemaju bračnog druga.
Međutim, prihvatimo li da se nalazimo u školi ljubavi, brige će proizlaziti iz prekrasnih mogućnosti da se uključimo u proces sadhana-bhakti, duhovne aktivnosti. Željet ćemo zaokupiti svoj um i osjetila u kojem god se polju djelovanja nalazili i željet ćemo sve to ponuditi Gospodinu. Kako budemo sve više shvaćali da smo stvoreni za ljubav, onda ćemo, dok budemo meli pod, prali suđe, čistili dvorište ili brinuli o svom autu, osjetiti određenu sreću jer ćemo sve te aktivnosti obavljati s ljubavlju i brigom. Zaboravimo li da smo stvoreni za ljubav, onda će nam sve te uobičajene djelatnosti, koje su dio “normalnog” života, biti teške. Nećemo prepoznati da nam se kroz obavljanje tih dužnosti pruža prilika da dajemo i primamo ljubav.
nastavak tekstaDok zarađujemo za život, brinemo o svome zdravlju ili obavljamo religijske aktivnosti, naći ćemo brojne mogućnosti da volimo sebe, svoje pravo “ja”. Zapravo, imamo mnogo prilika da Božjoj ljubavi kažemo “da”. Dok se molimo, meditiramo i slično, pruža nam se prilika da pojačamo vizije ljubavi. Kako idemo sve dublje i dublje u svom duhovnom razvoju, glazba doista postaje umilnija, a meditacija na naš dom u duhovnome svijetu, prebivalištu bezuvjetne ljubavi, postaje sve istaknutija u našem životu. Ovakav se način života pretvara u prirodan način života. Kad naše misli postanu čiste, počinjemo osjećati povezanost s duhovnim kraljevstvom. No to će se dogoditi tek onda kad svoju okolinu budemo sve više gledali kao katalizator različitih izraza ljubavi.
Većina ljudi pokušava pronaći duboko ispunjenje u materiji. Neki ga pokušavaju pronaći u drugoj osobi, što očito vodi u probleme. Onaj tko misli da mu jedna osoba može pomoći da iskusi potpunu puninu u ljubavi prikriveni je ateist. Takvi ljudi zapravo smatraju da im druga osoba može biti Bog. Uostalom, želimo ostvariti odnose kako bi nas druga osoba, zbog velike ljubavi, podsjećala na Gospodina, i kako bismo mi nju podsjećali na Gospodina. Trebali bismo težiti za takvom visokom razinom odnosa sa svojim mužem ili ženom, s prijateljima, djecom, čak i radnim kolegama. Sve dok se ne upustimo u grješne aktivnosti, čak bi i naš posao ili služba trebali biti prilika da se više posvetimo školi ljubavi i njezinim nagradama.
Zatvori
(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com
