Ponekad se nad bhaktama radi nasilje. Isus Krist je bio razapet na križ, Haridasa Thakura je bio bičevan na dvadeset i dva trga, a glavnog pratitelja Gospodina Caitanye, Nityanandu, grubo su napali Jagai i Madhai. Ali svi oni su ipak bili tolerantni, jer je njihova misija bila izbaviti pale duše. Jedna od odlika sadhua je da je veoma tolerantan i milostiv prema svim palim dušama. On je milostiv jer je dobronamjernik svih živih bića. Važno je naučiti kako tolerirati i izbjeći razmišljanje da su oni koji zadovoljavaju moja osjetila moji prijatelji, a oni koji ne zadovoljavaju moja osjetila su neprijatelji. Kada razmišljamo u smislu prijatelja i neprijatelja, samo određeni ljudi će biti predmetom naše empatije, a drugi neće, jednostavno zato što ne ugađaju našim osjetilima.

To nije svjesnost Krišne, već egocentrizam. Učitelji Prahlada Maharaja pokušavali su ga naučiti ovom konceptu prijatelja i neprijatelja. On je te razlike odbacio kao demonske. Nažalost, većina nas još uvijek nije odbacila tu dvojnost. Međutim, postoje konkretne situacije kada nije prikladno tolerirati određeno ponašanje. Primjerice, osoba ne treba tolerirati bogohuljenje Krišne ili Njegovog bhakte ili fizičko nasilje. Takva netolerancija je zapravo duhovna, zato što dolazi iz ljubavi, a ne iz osujećene požude. Ako čujemo da netko kaže: “Krišna potječe od Brahmana.”, ili “On je neosoban.” to rađa srdžbu; zato što osoba voli Krišnu. I možete izraziti tu srdžbu, ali pravilno, filozofski. Takva vrsta srdžbe proizlazi iz ljubavi prema Krišni. To nije frustracija, već ljubav.

Kako možemo razviti toleranciju?

Možemo je razviti tako što djelujemo na način koji Krišni pruža zadovoljstvo. Ako djelujemo iz ljubavi prema Krišni, onda ćemo biti spremni tolerirati zbog Njega. Priča koja ilustrira kako možemo razviti toleranciju je priča o biku Dharmi. Njega je tukao Kali i stajao je na jednoj nozi mokreći. Kada je Maharaja Parikšit došao i upitao ga: “Tko ti je ovo učinio?!” bik Dharma nije odgovorio: “Kali je to učinio! Uhvati ga! Da vidimo sada kako pati!” On je umjesto toga odgovorio: “To je veoma teško ustvrditi.” On je vidio Gospodina iza tih teških okolnosti. Bik Dharma je rekao da ako bilo tko krivi neposrednog počinitelja, koji se čini kao uzrok, postaje jednako kažnjiv kao i neposredni počinitelj. Da je bik Dharma rekao Maharaji Parikšitu: “Kali je kriv. On je prouzročio moju bol”, postao bi jednako kažnjiv kao Kali.

Slično tomu, od neprocjenjive je vrijednosti za prakticirajuće bhakte da toleriraju sve što im se dešava, dobro ili loše i to vide kao rezultat svojih prošlih aktivnosti, da im je to dato za pročišćenje. Postoji lijep stih u Šrimad Bhagavatmu koji je izgovorio Brahma, koji nas uči kako da postanemo tolerantni. tat te ‘nukampah susamiksamano bhunjana evatma-krtam vipakam hrd-vag-vapurbhir vidadhan namas te jiveta yo mukti-pade sa daya-bhak “Moj dragi Gospodine, onaj tko iskreno čeka da mu Ti podariš svoju bezuzročnu milost, dok sve vrijeme strpljivo ispašta reakcije svojih prošlih zlodjela i odaje Ti poštovanje svojim srcem, riječima i tijelom je sigurno podoban za oslobođenje, jer je to postalo njegovo zakonito pravo.” 4 Ponekad je lakše tolerirati teške situacije, više nego ugodne, jer ugodne situacije imaju sposobnost da nas zbune više nego one izazovne. Od suštinske je važnosti da kao bhakte vidimo Krišnu iza svega.

Za bhaktu, svaku situaciju direktno daje Krišna. Ako netko još uvijek nije prihvatio svjesnost Krišne, onda je to reakcija koju usmjeravaju zakoni karme. Za onoga koji je na putu duhovnog napretka, to je Krišna i On to radi da bi nas naučio konkretnoj lekciji. Krišna kaže u Bhagavad-giti:

yo mam pasyati sarvatra sarvam ca mayi pasyati
tasyaham na pranasyami sa ca me na pranasyati

“Za onog tko Me vidi u svemu i sve vidi u Meni, nikada nisam izgubljen, niti je on ikada izgubljen za Mene.”

Ako osoba to tako promatra, onda shvaća da štogod da se desi je za njegovo vlastito dobro. To je Krišna uredio. Šrila Prabhupada također kaže: “Niti vlat trave se ne pomiče bez volje Svevišnje Božanske Osobe.” Razvoj ovakvog mentaliteta nam može pomoći da razvijemo toleranciju, koja je preduvjet za samilost. Prabhupada je savršeno pokazao ove osobine, toleranciju i samilost. Jedan od razloga Šrila Prabhupadovog uspjeha je da je bio istinski tolerantan. Možete li zamisliti stupanj tolerancije koju je on imao?

U Vrindavanu je bio kod kuće i okružen vaišnavama, ali u Americi je živio s ljudima koji su bili nečisti i bavili se gnusnim aktivnostima. Njegova braća po Bogu su ga kritizirala. Bez razumijevanja su rekli: “O, on je bio uspješan zato što se volio družiti sa zapadnjacima.” No, Šrila Prabhupada je bio tako uspješan zato što je kao nitya sidha (čisti bhakta) Mahabhagavata bio uronjen u ljubav prema Krišni i svim Krišninim djelićima i česticama. Prabhupada nas je volio kao što majka voli svoju djecu. Šrila Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakur je ilustrirao nužnost tolerancije. Rekao je: “Da bi napravili bhakte morate dati litre krvi.” Također je rekao: “Ako žele meso, dajte im meso, ali dajte im svjesnost Krišne.” Nije stvar u tomu da zapravo trebamo dijeliti meso. To je bio primjer njegove tolerancije, primjer koji ne slijedimo doslovno. Njegovo raspoloženje je bilo da učinimo bilo što što je potrebno da bi ljude doveli do svjesnosti Krišne i da usput toleriramo njihove loše navike. Šrila Prabhupada je također pokazao taj najveći aspekt, tu najvišu demonstraciju empatije i tolerancije.

U našim spisima pronalazimo brojne primjere velikih tolerantnih ličnosti. Jedna od mojih najdražih je Prahlada Maharaja. Prahlad se nije molio Gospodinu da ubije Njegovog oca. Tijekom vremena kada su ga mučili nikada nije zatražio od Gospodina Nrisimhadeva da uništi njegovog oca. Ponekad ljudi postanu radosni kada vide da netko drugi pati. Ako netko počini ubojstvo i zbog toga ga usmrte smrtonosnom injekcijom ili električnom stolicom u Americi, vidimo da se izvan zatvora dešava događaj pod nazivom ‘zabava na parkiralištu.’ Ljudi se okupe, sjede u svojim kamionetima pijući pivo, čekajući da se smaknuće osobe desi. Čim se pronese vijest da je osuđenik mrtav, oni skoče i viču: “To je odlično! Sad je mrtav!” Naravno mi razumijemo da je u nekim slučajevima smrtonosna kazna potrebna za dobro osobe koja je kažnjena i za društvo. Međutim, ne treba je primjenjivati u raspoloženju odmazde.

Prahlad Maharaja nije bio takav. Cijelo vrijeme dok ga je otac mučio, Prahlad je samo mantrao Krišnina sveta imena. Nikada nije osjećao animozitet prema svom ocu i nikada se nije naljutio na one koji su ga napadali. Nikada ih nije smatrao svojim neprijateljima, niti se molio za svoju tjelesnu zaštitu. Njegove molitve su bile za dostizanje čistog predanog služenja, kao i za dobrobit onih koji su ga mučili. Kada je Gospodin uništio Hiranjakašipua, Prahlada nije rekao: “Drago mi je što je moj otac ubijen. Neka pati!” Umjesto toga, zatražio je od Gospodina Nrisimhadeva: “Molim Te, spasi ga!” Poslije te kušnje, pokazao je samilost prema svim palim uvjetovanim dušama. Čak i kada mu je Gospodin ponudio bilo što Prahlada je prvobitno odbio rekavši da on nije trgovac (netko tko radi službu i za uzvrat traži nešto). Konačno je nešto i zatražio, iako ne za sebe. Prahlada je bio toliko preplavljen empatijom prema uvjetovanim dušama, osobito prema ocu da je preklinjao Gospodina da im podari svoju milost. Prahladu smatram savršenim primjerom vaišnavske tolerancije, ljubavi, milosti i čistoće. On je blistav primjer inspiracije za mene u mom duhovnom životu.

Zatvori

Osoba treba znati razliku između prave samilosti (bilo transcendentalne ili materijalne) i čistog sentimentalizma ili suosjećanja (vidi prvo poglavlje). Ova razlika između empatije i suosjećanja, bit će objašnjena u prvom poglavlju. Ako razumijemo razliku, bit ćemo u stanju razlučiti istinsku samilost od sentimentalnog suosjećanja. Stoga, fokus prvog poglavlja je u vezi samilosti. Drugo poglavlje istražuje kako strukture društva doprinose nepovezanosti i nasilju, kako koristimo moć u raznim odnosima i kako blokiramo samilost u komunikaciji. Treće poglavlje detaljno obrađuje potpuni proces EK kao i kako razraditi strategije koje se mogu praktično koristiti u empatijskoj komunikaciji (od povezivanja sa sobom i drugima do nošenja sa srdžbom). Četvrto poglavlje je o empatijskom odgoju djece u svjesnosti Krišne i peto se poglavlje bavi izričajem iskrene zahvalnosti i poštovanja. Što je empatija? “Briga za druge je simptom nekoga tko ima meko srce i tko ne voli vidjeti druge u boli. Bhakta ne voli vidjeti nikakvu vrstu patnje, bilo materijalne ili duhovne. Kada su bhakte pogrešno indiferentni prema patnji drugih, tendencija je da im srca postanu tvrda i time riskiraju postati nezainteresirani da drugima daju svjesnost Krišne.

Razlika između empatije i suosjećanja

Koja je razlika između empatije i suosjećanja? Uobičajeni engleski jezik zapravo ne čini razliku između empatije i suosjećanja. Ponekad se empatija koristi kao sinonim za suosjećanje, ali suosjećanje često ima negativnu konotaciju i osuđujući ton, stoga preferiram koristiti empatiju. Suosjećanje se bavi mojim osjećanjima prema drugome. Dok se empatija bavi mojim pokušajem da shvatim osjećanja i potrebe drugih. Stoga, ova knjiga određuje pravu ili istinsku samilost kao empatiju. Postoji potreba da razlučimo pravu samilost (bilo transcendentalne ili materijalne) i sentimentalnu samilost, koja može biti štetna po živa bića. Prabhupada daje primjer dječaka koji je patio od bolesti jetre. Njegov brat, koji je suosjećao s njim, dao mu je prženu hranu i slatkiše. Oboje je veoma loše za oštećenu jetru. Ovo je primjer kako bez pravilnog razumijevanja, djela motivirana samilošću, mogu povrijediti živo biće. To važi i za materijalno i duhovno ophođenje. Samilost (empatija) je u skladu sa šastrama. Kada smo suosjećajni s nekim, fokus je na našim emocijama koje su povezane sa njihovom situacijom. Na primjer, ako kažete osobi koja pati od zubobolje “Baš mi je žao zbog tebe,” što to zapravo čini za tu osobu? Ne puno.

To što mi osjećamo da nam je “žao” zbog unesrećene osobe ne pomaže niti njima niti nama. Zamislite da vas muči bol i da netko kaže kako mu je zaista žao zbog vas. Kako to utječe na vas? Neće učiniti da bol nestane. To je suosjećanje, jer nije u skladu s nečijim osjećanjima. Poprilično je drugačija od samilosti svjesnosti Krišne. Prije no što sam se pridružio pokretu moja majka je običavala uključivati se u razne karitativne aktivnosti. Kada sam je upitao u vezi njenih milosrdnih djela, rekla je da se zbog toga osjeća dobro. To je bilo suosjećanje. Ti biraš učiniti nešto zato što to “čini da se osjećaš dobro” ili zato što “čini da se osjećaš krivim”, ako to ne učiniš. Motivacija je osobna i nije povezana sa osjećanjima ili potrebama druge osobe. Suosjećanje znači da mislimo na sebe. Žalosno je da se čak i mnogi terapeuti ophode na taj način sa svojim klijentima. Jednom sam promatrao profesionalnog socijalnog radnika kako savjetuje bhaktu koji je kao dijete pretrpio traume. Socijalni radnik je rekao: “Osjećam tugu zbog tebe.” To nije ponudilo nikakvu dobrobit osobi, jer se suosjećanje ne bavi priznavanjem osjećanja ili potrebe te osobe. To je samo još jedan primjer govora o sebi. Važno je zapitati samog sebe: “Gdje je fokus – na meni ili njima?”

Kao suprotnost postoji empatija koja osjećanja i potrebe druge osobe stavlja u centar svog fokusa. Termin na sanskritu za to je para duhkha duhkhi, što znači da su tuđa osjećanja važnija od naših vlastitih. Osobi pomažete više ako ste empatični. Kako stići do točke da ste para duhkha duhkhi umjesto samo suosjećajni? Vratimo se natrag na primjer zubobolje. Zaista patite i netko na samilostan i reflektirajući način kaže: “Čini mi se da te jako boli zub i da te to prilično uznemiruje.” Ovo je izričaj empatije. Na primjer, ako je netko vidljivo tužan, mi možemo izraziti tu emociju govoreći: “Čini mi se da danas nisi posebno sretan.” Ovaj osobni odraz može pružiti utjehu. Također, trebate izraziti njihova osjećanja putem tona glasa i govora tijela. Empatija počinje s unutarnjom namjerom povezivanja s drugim bićem. Ne radi se o riječima, već o osobnoj povezanosti. Empatija znači nazočnost. Biti tu za nekoga, biti u kontaktu s njegovim ili njenim osjećanjima i u isto vrijeme u kontaktu sa sobom, sa svojim vlastitim osjećanjima i potrebama. To čini vezu osobnom i potpunom, recipročnom. U trećem poglavlju ove knjige objasnit ću to opširnije praktičnim izrazima. Empatija – ili nazočnost – je fokus.

Pitati se, brinuti i namjeravati. To je briga za ljude bez osuđivanja. Empatija nije gnječenje, analiziranje, preporučivanje, savjetovanje, obrazovanje, upravljanje ili popravljanje. Fokus i briga će potaknuti empatijske veze. Neki profesionalni terapeuti kažu da morate sjesti u određeni položaj i ponašati se na određeni način da bi komunicirali samilost. Na tečaju koji sam pohađao rekli su nam da se, kako bi zaista bili empatični prema ljudima, morate nagnuti naprijed, pokazati interes i ne prekrižiti noge. U mom iskustvu to tako ne funkcionira, zato što je prava empatija stanje svjesnosti. Ako se oslonimo na izvanjske detalje onda to postane umjetno i statično. Empatija znači povezivanje tako što smo osobno (i srcem i umom) nazočni i potpuno svjesni osjećanja i potreba druge osobe. Možete sjediti na bilo koji način koji vam dozvoljava da se ta povezanost desi. Očigledno ne bi trebalo stalno gledati na svoj sat. Gledati u drugu osobu je važno, kao što je i svjesnost o govoru tijela i tonu glasa – više od riječi. Zapravo, ne morate ništa ni reći. Empatija se izražava vlastitom svjesnošću. Ono što treba podijeliti, bit će podijeljeno. Empatija je holistička i izražava se svakim aspektom vlastitog bića.

Zatvori

Mediokritetski spektakli (kao što su nogometne utakmice, masovni koncerti, itd.)

Mladići bez osobite perspektive, stanovnici urbanih kvartova, sačinjavaju u najvećem broju slučajeva „fanove“ i navijače popularnih nogometnih klubova. Velika Britanija je vodeća u tom pogledu. Engleski nogomet je poznat po vatrenim obožavateljima „kulta“ sportskih zvijezda. Tu je interesantno pogledati kako bezazleni mladići, tvornički radnici, školarci, nezaposleni, mehaničari, trgovci, konobari, sasvim jednostavni pitomi ljudi iznenada postaju nekakvi divlji Siouxi, sa svim ratnim bojama i usklicima, okupljeni pod zastavom „Tigrova iz Liverpoola“, „Crveni Bikovi“, ili nešto slično, sasvim ludo. Svaka ekipa, ili mogli bismo reći pleme, ima svoj specifični „image“, svoje usklike, svog poglavicu, ratnike odmjerenih snaga, i puno euforije i uzbuđenja pojačanih drogom i alkoholom. Takve su horde poznate po divljoj razularenosti i nasilju.

Tu se možda ne može govoriti o žudnji duše za vječnim, već prije o spontanom revoltu ljudske psihe na sterilnost i otuđenost nehumane urbanizacije i industrijalizacije. Taj revolt je kao urlik zvijeri zatočene u kavezu, koja se ne želi i ne može sasvim prilagoditi i pripitomiti. Također, cijeli taj show daje nešto romantike i samopoštovanja monotonom i beznadnom životu u kojem su jedinke neki mali, slab i jeftin dio stroja; jedan broj među tisućama brojeva kojeg je lako zamijeniti. Stupajući u pleme „Crvenih bikova“, depersonalizirani dio stroja postaje ratnik koji juri prerijama metropole i kanjonima podzemnih željeznica, slijedeći svog hrabrog i snažnog poglavicu i ostale junake. Vjerujem da je sličan slučaj s punkerima i ostalim likovima rock kulture, undergrounda i kontra kulture; vjerujem da slični motivi leže u pozadini: isticanje vlastitog identiteta, revolt protiv otuđenosti, protiv utapljanja i nestajanja u masi, kao i protiv uniformiranosti i tehnokracije. Ovo bi išlo u prilog jasnijeg shvaćanja, najblaže rečeno – pogrešnog usmjerenja suvremena civilizacije.

Doba Aquarius

Ovaj fenomen je povezan sa spomenutim hipijima i rapidnim poboljšanjem komunikacija i transporta nakon drugog svjetskog rata što je omogućilo masovna kretanja i cirkulaciju ideja i naroda iz jedne zemlje ili kontinenta na druge. Aquarius je doba Vodenjaka ili doba spiritualnog buđenja i masovnog interesa za spiritualno, ezoterično, mistično, duhovno i parapsihološko svake vrste. Šezdesetih godina, hipiji su bili nositelji tog širokog spektra, eteričnih senzibiliteta, egzotičnih metafizičkih interesa, što je također uzrokovalo dolazak velikog broja učitelja iz Indije i ostatka Azije. Moglo bi se reći da se. tzv. Aquarius nastavlja u novije vrijeme pod nazivom „New Age“, i u nekoj mjeri je zaslužan za ono što se naziva multireligioznost ili „religiozni pluralizam“. Jednostavno rečeno, tisuće religija i duhovnih zajednica grade svoje kuće vjere u svim metropolama svijeta.

Nove religije, učenja i spiritualne organizacije niču poput gljiva nakon kiše. Fenomen jedinstven u povijesti čovječanstva govori nam, više od ičega, o snažnoj metafizičkoj potrebi ljudskog bića koje je, kako Vede kažu, u najdubljoj suštini atma ili vječno duhovno biće, odvojeni djelić Boga. Ono, poput kozmičke lutalice, luta bez prestanka tražeći svoj dom, izgubljeni dom, izgubljeno carstvo. Iako suvremena znanost želi reducirati svijet i ljudsku psihu na procese kemije i fizike, ljudi sami nalaze svoj put, i na tisuće načina ukazuju na transcendentalnu esenciju naše egzistencije. Ovaj kratki esej, s nekoliko šturih primjera, neka bude putokaz maštovitom čitatelju za otkrivanje mnogih drugih, svakodnevnih primjera prirodne žudnje prema vječnom – prema izvoru svog postojanja.

Zatvori

Kao rezultat teoretizacija i spekulacija čitave povorke „super-intelektualaca“, među kojima Freud zauzima istaknuto mjesto, nastao je evropski prosječni džentlmen, simbol vanjske politure i plitke ograničenosti racionalizma i empirizma. Prazan, pretjerano pametan, pohlepan i proračunat, uobražen, tašt i samodopadan, razmažen i beskarakteran – samo su neke brze linije skice jednog zapadnjaka na pozornici civilizacije raskoši i lažnoga sjaja. Gledajući iz jedne dublje perspektive, većina zapadnjaka u bolesnom je i hendikepiranom stanju. Carl Gustav Jung – poznati psiholog iz prve polovice dvadesetog stoljeća, iskreno primjećuje nakon razgovora s američkim Indijancima: „Ako s ovim usporedimo našu samodopadljivost, smisao naših života, kako ga izražavamo pomoću svog razuma, ne možemo a da ne uvidimo vlastito siromaštvo. Tek iz puke zavisti možemo se podsmjehivati bezazlenosti Indijanaca i šepuriti se vlastitom pameću; jer u suprotnom otkrili bismo koliko smo siromašni i površni.”

Od najprimitivnije religije pa do najkompleksnijih sustava koje su ljudi upražnjavali i u koje su vjerovali u prošlim vremenima, sve su davale duboku i neophodnu povezanost ograničene ljudske svijesti s dubljim i vječnim dijelom vlastite psihe kao i s cjelokupnim ljudskim rodom. Odlučivši se za racionalizam i empirizam, za mali apstraktni razum, čovjek se lišava svog dodira s duhovnim i vječnim, i tako postaje prepolovljeni bogalj na otoku svog malog mozga. Međutim, instinkt i snažna svjesna ili nesvjesna žudnja za vječnim izbija i traži kompenzaciju na mnogo različitih načina. Kako kažu drevne Vede – svaka duša teži ka Bogu i vječnosti ali zbog „maye“ ili iluzije, odnosno neznanja, to traži na krivom mjestu. U sljedećem tekstu ćemo analizirati neke od najprominentnijih fenomena suvremenog svijeta u ovom svjetlu:

Seks i seksualna ljubav

Više nego ikada ljudi su predani seksu. Seks je sveprožimajući epicentar svih događanja, zadnji motiv svih poduhvata. Neodoljivi intenzitet seksualne privlačnosti duguje svoju snagu upravo onim rijetkim zrncima i slutnjama vječnosti koje donose neke izvanredno uspješne kulminacije ili orgazmi. Iako tragično kratka iskustva, dovoljna su da izbezume dušu da bez prestanka traga za ponavljanjem takvih doživljaja. Kao što je Nietzsche rekao: „Svaki užitak teži ka vječnosti“. Tako i ova ovisnost žudi za neprestanim ponavljanjem. Također, čovjek kao vrsta je vječan, dok je pojedinac kratkog životnog vijeka, tj. prolazan je. Vrsta vječno postoji zahvaljujući seksualnosti i začeću, stoga su seksualnost i genitalije jedina veza između prolaznog i beznačajnog pojedinca i vječne vrste. Vjerojatno su radi toga mnoge stare civilizacije obožavale figure ili skulpture genitalija (u Indiji lingam).

Stoga kod snošaja, koji nisu postali monotona navika ili rutina, postoji neki instiktivni osjećaj vječnosti, kao da je vječni duh ljudske vrste prisutan, prožimajući i čineći da beznačajni pojedinac doživi svoj kozmički značaj dajući svoj doprinos „mayi“ tj. postojanju vrste. Kasnije kada pojedinac obavi svoj zadatak, osjeća kako se vraća svojem beznačajnom životarenju, koje je sada još beznačajnije i dosadnije. Zato su mnogi ljudi nakon snošaja tužni. Aurelije Augustin davno je primjetio: “I životinje su tužne nakon snošaja“. Također, seks i sve vrste erotskih aktivnosti služe zaboravu. Suvremeni čovjek očajno želi pobjeći od svoje dosade, praznine, tjeskobne egzistencije, frustracije – on želi postati uzbuđena životinja i zaboraviti sve, prije svega visoki nivo svijesti svojstven čovjeku i odgovornost koja ga prati. Kao i većinu drugih fenomena koje ćemo analizirati, seks je postao jedan instant surogat, nešto što može barem na tren pružiti psihi zadovoljenje njene neuništive žudnje za vječnošću.

Bez ikakvog kontakta s nečim intenzivnim, s nečim što nas čini da zaboravimo sebe, teret vremena i nesigurne egzistencije, život je suviše mlak. Svatko traži neke trenutke apsorpcije u kojima kao da izmiče vremenu, nalazi neke male utješne vječnosti. Svatko to traži i pronalazi i ovdje i tamo i nijedan normalan čovjek ne može živjeti bez toga. Gotovo sve što nas okružuje govori nam o prolaznosti i ukazuje na našu beznačajnost. Pritisnut tim osjećajem, očigledno depresivnom situacijom, čovjek instiktivno traga za trenutcima vječnosti koji će potvrditi vrijednost i označiti volju njegovog kratkog i neprimjetnog života. Dakle, ono što su nekad davale snažne i žive religije, kao npr. drevna vedska duhovnost – otkrivajući pravi, vječni identitet s dubokim zanosom bhakti yoge, sada u sekularnom svijetu, nudi industrija instant užitaka, komercijalnih zanosa, među kojima seks zauzima istaknuto mjesto.

Zatvori