Istinska i lažna predanost Krišni

U knjizi Padyavali (Rupe Gosvamija) nalazi se sljedeći odlomak koji opisuje Vrindavan: „Na tom je mjestu sin Nande živio sa Svojim ocem koji je bio kralj svih pastira. Na tom je mjestu Gospodin Krišna uništio kočije u kojima se skrivao demon Šakatasura. Na tom je mjestu majka Yašoda svezala Damodaru (Krišnu), koji može prekinuti omču materijalnog života.”

Čisti bhakta Gospodina Krišne živi u okrugu Mathura ili Vrindavan i posjećuje sva mjesta gdje se Krišna zabavljao. Na tim svetim mjestima Krišna se igrao s ostalim dječacima i majkom Yašodom. Bhakte još uvijek imaju običaj obilaziti ta mjesta, a oni koji dolaze u Mathuru i Vrindavanu uvijek osjećaju transcendentalno zadovoljstvo. Ustvari, ako netko ode u Vrindavanu, odmah će osjetiti kako mu nedostaje Krišna koji se tamo zabavljao.

Takva želja da se sjetimo Krišninih zabava poznata je kao težnja za Krišnom. Međutim, postoje filozofi impersonalisti i mistici koji prikazuju svoju ‘predanost’, no njihova konačna želja je da se stope s Uzvišenim Gospodinom. Ponekad oponašaju osjećanja čistih bhakta, koji odlaze na sveta mjesta gdje se Krišna zabavljao, ali jednostavno žele oslobođenje, pa zato sve ono što čine ne može se smatrati kao želja da steknu Krišnu. Rupa Gosvami kaže da se težnja koju čisti bhakte osjećaju prema Krišni uopće ne može usavršiti u srcima koristoljubivih djelatnika (karmija) ili umnih spekulatora jer je takva težnja u čistoj svjesnosti Krišne jako rijetka i ne mogu je postići čak niti mnoge oslobođene duše.

Kao što se navodi u Bhagavad-giti, oslobođenje od materijalne zaprljanosti predstavlja stupanj na kojem možemo steći predano služenje. Za onoga tko želi samo oslobođenje i da se stopi u neosobni brahmajyoti nije moguće da osjeti privrženost prema Krišni. Ovu privrženost Krišna povjerljivo čuva i daruje je samo čistim bhaktama. Čak ni obični bhakte ne mogu osjećati takvu čistu privrženost prema Njemu. Prema tome, kako je moguće da postignu uspjeh oni čija su srca uprljana koristoljubivim djelovanjima i posljedicama na iste i koji su upali u klopku različitih vrsta umne spekulacije?

Postoje mnogi takozvani bhakte koji na silu razmišljaju o Krišninim zabavama, koje su poznate kao ašta-kalija~lile. Ponekad te zabave možemo na silu oponašati i zamišljati da Krišna razgovara s nama kao mali dječak ili da su Radharani i Krišna zajedno došli razgovarati s nama. Tako nešto ponekad ispoljavaju impersonalisti koji mogu privući nedužne ljude koji nemaju nikakvo znanje o bhakti — predanom služenju s ljubavlju. Međutim, čim iskusni bhakta vidi ovakve karikature, odmah može prepoznati te nitkove. Ako se takav varalica ponekad pretvara da je privržen Krišni, to ne trebamo prihvatiti kao istinu. Možemo reći da takva privrženost pruža nadu prevarantu tako da se napokon može uzvisiti na stvarni nivo predanog služenja (bhakti).

— iz knjige Nektar Predanosti, A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada

Pet nivoa svjesnosti

U tijelu postoji pet različitih nivoa postojanja, poznatih kao annamaya, pranamaya, manomaya, vijnanamaya i anandamaya. Na početku života svako je živo biće svjesno hrane. Dijete ili životinja zadovoljni su kada dobiju ukusnu hranu. Ovaj stadij svjesnosti, u kojem je cilj obilno se najesti, zove se annamaya. Anna znači hrana. Nakon toga, čovjek postaje svjestan da živi. Ako može ostati na životu i izbjeći napade ili uništenje, smatra se sretnim. Taj se stadij naziva pranamaya ili svjesnost o postojanju. Nakon tog stadija, kad se čovjek utemelji na umnom nivou, ta svjesnost se naziva manomaya. Materijalna civilizacija uglavnom se temelji na ta tri nivoa: annamayi, pranamayi i manomayi. Civilizirana osoba prvenstveno nastoji ostvariti ekonomski napredak i zaštititi se od uništenja. Slijedeća svjesnost je umna spekulacija, filozofski prilaz vrijednostima života.

Ako osoba evolutivnim procesom filozofskog života dostigne nivo intelektualnog života i shvati da nije materijalno tijelo, već duhovna duša, onda evolucijom u duhovnom životu dolazi do razumijevanja Svevišnjeg Gospodina ili Vrhovne Duše. Kad razvije svoj odnos s Njim i predano služi, taj stadij života naziva se svjesnost Krišne, stadij anandamaye. Anandamaya je blaženi život u znanju i vječnosti.

U Vedanta-sutri je rečeno: anandamayo ‘bhyasat. I Vrhovni Brahman i podređeni Brahman, Svevišnja Božanska Osoba i živa bića, po prirodi su radosni. Sve dok se živa bića nalaze u četiri niža stadija života, annamayi, pranamayi, manomayi i vijnanamayi, njihovo se stanje smatra materijalnim, ali čim dostignu nivo anandamaye, postaju oslobođene duše. Stadij anandamaye objašnjen je u Bhagavad-giti kao brahma-bhuta stadij. Tamo je rečeno da u brahma- bhuta stadiju života nema tjeskobe ili žudnje. Taj stadij počinje kad osoba postane jednako naklonjena svim živim bićima i zatim prerasta u stadij svjesnosti Krišne, u kojem osoba uvijek žudi za služenjem Svevišnje Božanske Osobe.

Drugim riječima, u duhovnom životu žudnja ostaje, ali postaje pročišćena. Kad se naša osjetila pročiste, oslobađaju se svih materijalnih stadija, annamaye, pranamaye, manomaye i vijnanamaye, i utemeljuju se u najvišem stadiju— anandamayi, blaženom životu u svjesnosti Krišne. Mayavadi filozofi smatraju anandamayu stanjem stopljenosti sa Svevišnjim. Za njih, anandamaya znači da Nad-duša i osobena duša postaju jedno. U stvari, jedinstvo ne podrazumijeva stapanje sa Svevišnjim i gubljenje vlastitog individualnog postojanja. Stapanje s duhovnim postojanjem je spoznaja kvalitativnog jedinstva živog bića sa Svevišnjim Gospodinom u Njegovim aspektima vječnosti i znanja. Ali pravi anandamaya (blaženi) stadij osoba dostiže kad se posveti predanom služenju Božanske Osobe Krišne. To je potvrđeno u Bhagavad-giti. Mad-bhaktim labhate param: brahma-bhuta anandamaya stadij je potpun samo kad postoji razmjena ljubavi između Svevišnjeg i podređenih živih bića.

— A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada (iz knjige: Krišna, izvor sveg zadovoljstva)

Četiri nedostatka uvjetovane duše

Sanskrtski korijen riječi veda može se različito tumačiti, ali konačni je smisao isti. Veda znači znanje. Svako znanje koje prihvaćate je veda jer su učenja Veda izvorno znanje. U uvjetovanome stanju naše je znanje podložno mnogim nedostacima. Za razliku od oslobođene duše, uvjetovana duša ima četiri nedostatka. Prvi je da nužno radi greške. Na primjer, Mahatma Gandhi se u našoj zemlji (Indiji) smatra velikanom, ali napravio je puno pogrešaka. Njegov ga je pomoćnik još pred sam kraj upozoravao: „Mahatma Gandhi, ne idite na sastanak u New Delhi. Od nekih sam prijatelja čuo da vam prijeti opasnost.” Ali on nije poslušao. Ustrajao je u odluci da ode i stradao. Čak i velikani poput Mahatme Gandhija i predsjednika Kennedyja rade greške. Griješiti je ljudski. To je jedan od nedostataka uvjetovane duše.

Drugi nedostatak je podložnost iluziji. Biti u iluziji znači prihvatiti mayu, ono što nije, takvim kakvim nam se čini. Maya doslovno znači „ono što nije”. Svatko prihvaća tijelo kao jastvo. Ako vas upitam što ste, reći ćete: „Ja sam Ivan. Ja sam bogataš. Ja sam ovo, ja sam ono.” Sve su to tjelesna poistovjećivanja, ali vi niste tijelo. To je iluzija – maya.

Treći nedostatak je sklonost ka varanju. Svatko voli varati druge. I najveća budala se predstavlja kao vrlo inteligentan čovjek. Premda je već istaknuto da je u iluziji i da griješi, on će umovati: „Ja mislim ovako.” Ali ne poznaje čak ni samoga sebe. Piše knjige o filozofiji, iako je pun nedostataka. To je njegova bolest. To je varanje.

Naposljetku, imamo nesavršena osjetila. Ponosni smo na svoje oči. Često nas izazivaju: „Možete li mi pokazati Boga?” Ali, imate li vi oči kojima možete vidjeti Boga? Ako nemate oči, nikada nećete vidjeti. Kad bih sada u sobi nestalo svjetla, ne biste mogli vidjeti ni svoje ruke. Kakav je, onda, vaš vid? Ne možemo očekivati da ćemo steći znanje (vedu) nesavršenim osjetilima. Uza sve te nedostatke, u uvjetovanom životu ne možemo nikome dati savršeno znanje. Ni sami nismo savršeni. Zato prihvaćamo Vede takve kakve jesu.

— Šrila Prabhupada, iz uvoda na Šri Išopanišadu