Anatomski dokazi – što je prirodna hrana za čovjeka?
Kad jedu meso, ljudi ga garniraju na razne načine, koristeći ketchup, umake i sokove. Puštaju ga da odstoji, omekšavaju ga, kuhaju i preinačuju na tisuće načina. Čemu ta šarada? Čemu sva ta nastojanja da se izbjegne konzumiranje sirovog mesa, kakvog ga svi istinski mesožderi jedu? Mnogi nutricionisti, biolozi i fiziolozi pružaju uvjerljive dokaze kako ljudi zapravo nisu predodređeni za jedenje mesa. Iznose mišljenje da ljudi nisu fiziološki prilagođeni mesnoj ishrani i da meso garniraju zato što ono nije njihova prirodna hrana. Fiziološki, čovjek je bliži biljojedima, životinjama koje se hrane krmnim biljem, i preživačima, kao što su majmun, slonovi i goveda, nego mesojedima kao što su psi, tigrovi i leopardi. Na primjer, mesojedi se ne znoje preko kože; temperaturu tijela kontroliraju brzim disanjem i plaženjem jezika. S druge strane, biljojedi na koži imaju pore preko kojih znojenjem kontroliraju toplinu i odstranjuju nečistoće. Mesojedi imaju duge zube i kandže za hvatanje i ubijanje plijena; biljojedi imaju kratke zube i nemaju kandže. Slina mesojeda ne sadrži ptijalin i ne može već u ustima rastvarati škrobne materije; slina biljojeda sadrži ptijalin i može vršiti pred varenje škroba.
Životinje koje jedu meso luče velike količine solne kiseline, ne bi li potpomogle rastvaranje kostiju; biljojedi luče malo solne kiseline. Vilice mesojeda kreću se samo gore-dolje;vilice biljojeda idu i lijevo-desno, čime se omogućuju dodatne vrste žvakanja. Mesojedi tekućinu moraju uzimati ližući je (poput mačke); biljojedi je uzimaju usisavanjem kroz zube. Ima mnogo takvih usporedbi, i sve govore kako se čovjek više uklapa u fizionomiju biljojeda. Prema tome, sa strogo fiziološke točke gledišta postoje čvrsti argumenti da čovjek nije prilagođen mesnoj ishrani. Čak i kad bi znanstvene činjenice to opovrgavale, postoje jaki duhovni razlozi koji upućuju na vegetarijanstvo. Na primjer, razmotrite činjenicu da riječ “spiritualno” dolazi od latinskog spiritus, što znači “dah”, “krepkost” ili “život”. Riječ “vegetarijanac” dolazi od grčkog vegetas, ili “pun životnog daha”. Čak i etimologija ove dvije riječi potvrđuje njihovu međusobnu vezu. Ovdje bi možda bilo vrijedno primjetiti kako engleske riječi “carnal” (puten) i “carnivorous” (mesojedan) dolaze od istog korijena, a to je latinsko carnis, što znači “meso”. Svi religijski spisi nam sugeriraju da izbjegavamo putenost (engl. carnality), a u biblijskoj tradiciji ono što je “puteno” (engl. carnal) sasvim određeno pripada svijetu mesa, kao suprotnost duhu. Međutim, veza između vegetarijanstva i religije nadilazi semantiku i na kraju zadire u samu suštinu religijske istine. Na primjer, često se razumno postulira kako Bog, prirodno, voli Svoje tvorevine, koje ne uključuju samo ljude, već i druge životne vrste.
Ako se prihvati ovo osnovno načelo, onda nijedno živo biće nije izvan dosega Božje samilosti, i nikakvo nepotrebno ubijanje neće biti odobreno.Ova teološka osnova za vegetarijanstvo osobito je istaknuta u hinduizmu. Na Zapadu su je podržavali rani Jevreji, pa čak i stari Grci, kao što su Diogen, Pitagora, Sokrat i Platon, koji su vegetarijanstvo označavali terminom antikreophagy ili “anti-mesna-ishrana”. Božja samilost i ljubav prema Njegovoj kreaciji predstavljaju još jedan, često zanemareni, razlog za vegetarijanstvo. Sa sve većim rastom znanstvenih dokaza da bezmesna ishrana pruža zdraviji život i da konzumiranje mesa skraćuje životni vijek, razum nalaže kako bi Bog za Svoju djecu odabrao vegetarijansku ishranu. Zašto bi netko tko voli svoje tvorevine želio njihovu brzu smrt? Sigurno je da ne bi. Ustvari, poduzeo bi sve da osigura njihovu dugovječnost. Prema tome, Bog u svetim spisima ponovno pokušava uvjeriti Svoju djecu kako je vegetarijanstvo najbolja moguća ishrana za njih. Glavne religije – posebice na Zapadu – svele su ovu zamisao na minimum. Pa ipak, pokazat ćemo kako sveopća religijska misao podupire univerzalnu samilost i osuđuje suprotno – nepotrebno ubijanje živih bića – kao nereligiozno u osnovi.
(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)