Prvi stih Bhagavad-gīte

Bhagavad-gītā 1.1

dhrtarāstra uvāca
dharma-ksetre kuru-ksetre
samavetā yuyutsavah
māmakāh pāndavāś caiva
kim akurvata sañjaya

dhrtarāstrah uvāca — Kralj Dhrtarāstra reče; dharma-ksetre — na mjestu hodočašća; kuru-ksetre — na mjestu zvanom Kuruksetra; samavetāh — okupljeni; yuyutsavah — željni borbe; māmakāh — moji (sinovi); pāndavāh — sinovi Pāndua; ca — i; eva — zacijelo; kim — što; akurvata — učinili su; sañjaya — o Sañjaya.

Dhrtarāstra reče: O Sañjaya,okupivši se na svetom mjestu, Kuruksetri, što su učinili moji sinovi i sinovi Pāndua, željni borbe ?

Smisao: Bhagavad-gītā je teističko naučavanje, čitano u svim djelovima svijeta. U Gītā-māhātmyi (Hvalospjevu Gīti), u kojem je sažeto izložen sadržaj Gīte, čitatelju se savjetuje da Bhagavad-gītu pomno proučava uz pomoć Śrī Krišninog bhakte i pokuša je shvatiti bez osobno motiviranih tumačenja. Primjer pravilna razumijevanja ovog nauka postavio je u samoj Gīti Arjuna, koji je Gítu čuo od samoga Gospodina. Ako netko, zahvaljujući sreći, shvati Bhagavad-gītu u nizu učeničkog naslijeđa, bez motivirana tumačenja, nadilazi proučavanje vedske mudrosti i svih svetih spisa. U Bhagavad-gīti čitatelj će naći sve što se nalazi u drugim svetim spisima, ali i ono što se u njima ne može naći.

To je posebno odličje Gīte. Ona je savršeno teističko naučavanje, jer ju je izgovorila sama Svevišnja Božanska Osoba, Gospodin Śrī Krišna. Razgovor između Dhrtarāstre i Sañjaye opisan u Mahābhārati tvori temelj ove velike filozofije. Smatra se da je ova filozofija bila izložena na bojnom polju Kuruksetri, koje je još od davnih vremena vedske kulture sveto mjesto hodočašća. Izgovorio ju je Gospodin kada je osobno boravio na ovom planetu kako bi čovječanstvu pružio vodstvo. Riječ dharma-ksetra (mjesto na kojem se vrše religijski obredi) je značajna, jer je Svevišnja Božanska Osoba bila nazočna na bojnom polju Kuruksetri na strani Arjune. Otac Kurua, Dhrtarāstra, sumnjao je u mogućnost konačne pobjede svojih sinova. Tako je obuzet dvojbom upitao svoga tajnika Sañjayu: „Što su učinili?” Bio je uvjeren da su se njegovi sinovi i sinovi njegova mlađeg brata Pāndua okupili na bojnom polju Kuruksetri radi odlučna ratovanja.

Ipak, njegovo je pitanje važno. On nije htio da se rođaci i braća nagode. Htio je biti siguran u sudbinu svojih sinova na bojnom polju. Budući da se bitka trebala voditi na Kuruksetri, koja je u Vedama opisana kao mjesto obožavanja čak i za stanovnike raja, jako se plašio utjecaja sveta mjesta na ishod bitke. Znao je vrlo dobro da će ono povoljno utjecati na Arjunu i sinove Pāndua, koji su po prirodi bili puni vrlina. Sañjaya je bio Vyāsin učenik. Njegovom milošću mogao je vidjeti bojno polje čak i dok se nalazio u Dhrtarāstrinoj sobi. Zato ga je Dhrtarāstra upitao o situaciji na bojnom polju. I Pāndave i Dhrtarāstrini sinovi pripadaju istoj obitelji, ali Dhrtarāstra ovdje otkriva svoj um.

Namjerno izjavljuje da su samo njegovi sinovi Kurui i izdvaja Pānduove sinove iz obiteljskog naslijeđa. Tako možemo shvatiti njegov stav prema vlastitim nećacima, sinovima Pāndua. Kao što se s rižina polja čupaju nepotrebne biljke, tako se od samoga početka ove pripovijesti očekuje da će na religijskom polju Kuruksetri, na kojem je bio nazočan sam otac religije, Śrī Krišna, biti iščupane nepoželjne biljke, poput Dhrtarāstrina sina Duryodhane i drugih, i da će Gospodin na čelo postaviti istinski religiozne osobe, predvođene Yudhisthirom. To je značaj riječi dharma-ksetre i kuru-ksetre, uz njihov povijesni i vedski značaj.

(iz Bhagavad-gīte kakva jest; prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Neinteligentno jadikovanje

Bhagavad-gītā 2.11

śrī-bhagavān uvāca
aśocyān anvaśocas tvam
prajñā-vādāmś ca bhāsase
gatāsūn agatāsūmś ca
nānuśocanti panditāh

śrī-bhagavān uvāca – Svevišnja Božanska Osoba reče; aśocyān – nije vrijedno jadikovanja; anvaśocaḥ – jadikuješ; tvam – ti; prajñā-vādān – učene riječi; ca – također; bhāsase – govoriš; gata – izgubljenim; asūn – za životom; agata – ni za prošlim; asūn – životom; ca – također; na – nikada; anuśocanti – jadikuju; panditāh – učeni.

Svevišnja Božanska Osoba reče: Dok govoriš učene riječi, jadikuješ za onim što nije vrijedno žaljenja. Mudri ljudi ne žale ni za živim ni za mrtvim.

Smisao: Gospodin je odmah preuzeo položaj učitelja i izgrdio učenika, posredno ga nazivajući budalom. Gospodin je rekao: „Govoriš kao učen čovjek , ali ne znaš da mudra osoba – koja zna što je tijelo, a što duša ne jadikuje ni zbog jednog stanja tijela, ni živog ni mrtvog.” Kao što će biti objašnjeno u idućim poglavljima, imati znanje znači poznavati materiju i duh i njihova upravitelja.

Arjuna je izjavio da se religijskim načelima treba pridati veća važnost negoli politici i sociologiji, ali nije znao da je znanje o materiji, duši i Svevišnjem još važnije od religijskih pravila. To mu je znanje nedostajalo i zato se nije trebao predstavljati kao vrlo učen čovjek. Budući da nije bio vrlo mudar, jadikovao je za nečim što nije bilo vrijedno žaljenja. Tijelo se rađa i po svom usudu danas ili sutra umire; stoga nije tako važno kao duša. Onaj tko to zna istinski je učen. On ne vidi razloga za jadikovanje, bez obzira na stanje materijalnog tijela.

(iz Bhagavad-gīte kakva jest; prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Bhagavad-gītā o duši

Bhagavad-gītā 2.20

na jāyate mriyate vā kadācin
nāyam bhūtvā bhavitā vā na bhūyah
ajo nityah śāśvato ’yam purāno
na hanyate hanyamāne śarīre

na — nikada; jāyate — rađa se; mriyate — umire; vā — ili; kadācit — ikada (u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti); na — nikada; ayam — ona; bhūtvā — nastala; bhavitā — nastat će; vā — ili; na — ne; bhūyah — ponovno će nastati; ajah — nerođena; nityah — vječna; śāśvatah — uvijek postojeća; ayam — ona; purānah — najstarija; na — nikada; hanyate — ubijena; hanyamāne — smrću; śarīre — tijela.

Duša se nikada ne rađa niti umire. Nije nastala, ne nastaje i neće nastati.
Nerođena je, vječna, uvijek postojeća i prvobitna. Nije ubijena kada je tijelo ubijeno.

Smisao: Mali atomski dio Vrhovnog Duha kvalitativno je jednak Vrhovnom i ne podliježe promjenama kao tijelo. Duša se katkada naziva kūta-stha, što znači postojana. Postoji šest vrsta preobražaja kojima podliježe tijelo: rađa se iz maternice, raste, živi neko vrijeme, stvara potomstvo, postupno se raspada i na kraju nestaje u zaborav. No duša ne podliježe takvim promjenama. Ona se ne rađa, ali prihvaća materijalno tijelo i zato se tijelo rađa. Duša se ne rađa s tijelom, niti umire. Sve što se rađa i umire. Duša se ne rađa i zato nema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Vječna je, uvijek postojeća i prvobitna.

To znači da u povijesti nema traga o njezinu nastanku. Pod dojmom tijela mi istražujemo povijest rođenja duše. Ona nikada ne stari kao tijelo. Zato takozvani starac osjeća isti duh kao u djetinjstvu ili mladosti. Promjene tijela ne utječu na dušu. Duša se ne raspada kao drvo i ostale materijalne stvari. Isto tako ne stvara popratne proizvode. Popratni proizvodi tijela – djeca – različite su osobne duše i zbog tijela izgledaju kao djeca nekog čovjeka. Tijelo se razvija zahvaljujući nazočnosti duše, ali duša se ne mijenja niti stvara potomke. Prema tome, duša ne podliježe tjelesnim promjenama.

U Katha Upanisadi (1.2.18) nalazimo sličan stih:

na jāyate mriyate vā vipaścin
nāyam kutaścin na babhūva kaścit
ajo nityah śāśvato ’yaṁ purāno
na hanyate hanyamāne śarīre

Ovaj stih ima isto značenje i smisao kao stih u Bhagavad-giti, ali u ovom je stihu upotrijebljena posebna riječ, vipaścit, koja znači učen ili onaj tko posjeduje znanje. Duša je puna znanja, što znači da je uvijek puna svijesti. Stoga je svijest simptom duše. Čak i ako ne možemo pronaći dušu u srcu, gdje se nalazi, možemo opaziti njezinu prisutnost jednostavno po prisutnosti svijesti. Katkada ne možemo vidjeti sunce na nebu zbog oblaka ili iz nekog drugog razloga, ali sunčeva je svjetlost uvijek prisutna i zato smo uvjereni da je dan. Čim se rano ujutro pojavi malo svjetlosti na nebu, znamo da je sunce izašlo.

Slično tome, postojanje duše možemo shvatiti po prisutnosti svijesti u svim ljudskim i životinjskim tijelima. Svjesnost duše razlikuje se od svjesnosti Svevišnjeg, jer je vrhovna svjesnost sveznanje – znanje o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Osobna je duša sklona zaboravnosti. Kad zaboravi svoju pravu prirodu, stječe znanje i biva prosvijetljena Krišninim uzvišenim poukama. No Krišna nije zaboravna duša. Kad bi tako bilo, Krišnina bi učenja u Bhagavad-giti bila beskorisna.

(iz Bhagavad-gite kakva jest, prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Pun poput oceana

Bhagavad-gītā 2.70

apuryamanam acala-pratistham
samudram apah pravisanti yadvat
tadvat kama yam pravisanti sarve
sa santim apnoti na kama-kami

apuryamanam — uvijek pun; acala-pratistham — postojan; samudram — ocean; apah — voda; pravisanti — ulazi; yadvat — kao što; tadvat — tako; kamah — želje; yam — u koju; pravisanti — ulaze; sarve — sve; sah — ta osoba; santim — mir; apnoti — dostiže; na — ne; kama-kami — ona koja želi ispuniti želje.

Želje dolaze kao što se rijeke ulijevaju u ocean, koji se uvijek puni vodom, ali ostaje miran. Samo onaj tko nije uznemiren neprestanim tijekom želja može dostići mir, a ne onaj tko nastoji zadovoljiti takve želje.

SMISAO: Premda je nepregledan ocean uvijek pun vode, neprestano se puni vodom, osobito za kišnog razdoblja. Ali ocean ostaje isti-miran; nije uzburkan, niti se izlijeva izvan svojih granica. To vrijedi i za osobu utemeljenu u svjesnosti Krišne. Sve dok imamo materijalno tijelo, prohtjevi će tijela za zadovoljavanjem osjetila postojati. No bhakta nije uznemiren takvim željama, jer je pun u sebi. Čovjeku svjesnom Krišne ništa nije potrebno, jer Gospodin zadovoljava sve njegove materijalne potrebe. Zato je kao ocean — uvijek pun u sebi. Želje se mogu pojaviti poput vode rijeka koje se ulijevaju u ocean, ali on je postojan u svom djelovanju i nije ni najmanje uznemiren željama za zadovoljavanjem osjetila.

To dokazuje da je svjestan Krišne — iako su želje prisutne, izgubio je svaku sklonost k materijalnom zadovoljavanju osjetila. Budući da uvijek nalazi zadovoljstvo u transcendentalnom služenju Gospodina s ljubavlju, može ostati postojan poput oceana i tako uživati u potpunu miru. Drugi, koji žele ispuniti svoje želje za oslobođenjem, a da ne govorimo o materijalnom uspjehu, nikada ne dostižu mir. Koristoljubivi radnici, ljudi koji teže spasenju i yogiji koji žele steći mistične moći nesretni su zbog neispunjenih želja, ali osoba svjesna Krišne nalazi sreću u služenju Gospodina i nema želja koje bi trebalo ispuniti. Ustvari, ona ne želi čak ni oslobođenje od takozvana materijalnog ropstva. Krišnini bhakte nemaju materijalnih želja i zato uživaju u savršenu miru.

(iz Bhagavad-gite kakva jest; prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Sveproždirući neprijatelj

Bhagavad-gītā 3.37.

śrī-bhagavān uvāca
kāma esa krodha esa
rajo-guna-samudbhavah
mahāśano mahā-pāpmā
viddhy enam iha vairinam

śri-bhagavān uvāca — Svevišnja Božanska Osoba reče; kāmah — požuda; esah — to; krodhah — srdžba; esah — taj; rajah-guna — gune strasti; samudbhavah — nastaje iz; mahā-aśanah — sveprožimajući; mahā-pāpmā — vrlo grešni; viddhi — znaj; enam — ona; iha — u materijalnom svijetu; vairinam — najveći neprijatelj.

Svevišnja Božanska Osoba reče: To je samo požuda, Arjuna, koja nastaje zbog dodira s materijalnom gunom strasti i kasnije se preobražava u srdžbu. Ona je sveproždirući grešni neprijatelj ovog svijeta.

Smisao: Kad živo biće dođe u dodir s materijalnim svijetom, njegova vječna ljubav prema Krišni u dodiru s gunom strasti preobražava se u požudu. Drugim riječima, osjećaj ljubavi prema Bogu preobražava se u požudu, kao što se mlijeko u dodiru s kiselim tamarindom preobražava u jogurt. Nezadovoljena požuda pretvara se u srdžbu, srdžba se pretvara u iluziju, a iluzija produžava materijalno postojanje. Zato je požuda najveći neprijatelj živog bića.

Samo zbog požude čisto živo biće ostaje zatočeno u materijalnom svijetu. Srdžba je plod gune neznanja, ta se guna očituje kao srdžba i druge odlike koje iz nje nastaju. Stoga, ako se guna strasti, umjesto da se degradira u gunu neznanja, uzdigne do gune vrline propisanim načinom življenja i djelovanja, osoba može zahvaljujući duhovnoj privrženosti biti spašena od degradacije uzrokovane srdžbom. Svevišnja Božanska Osoba se ekspandirala u mnogo živih bića radi Svoga duhovnog blaženstva. Ona također imaju djelomičnu neovisost, ali zbog njezine zloupotrebe, kada se stav služenja preobrazi u sklonost k osjetilnom uživanju, podliježu utjecaju požude.

Gospodin je stvorio materijalni svijet kako bi živim bićima omogućio da zadovolje požudne sklonosti. Kada nakon dugotrajnih požudnih djelatnosti postanu zbunjena, živa se bića počinju raspitivati o svom pravom položaju. To raspitivanje predstavlja početak Vedānta-sūtre, u kojoj je rečeno-athāto brahma-jijñāsā: trebamo se raspitivati o Svevišnjem. Svevišnji je definiran u Śrīmad-Bhāgavatamu kao janmādy asya yato ’nvayād itarataś ca, što znači: “Podrijetlo je svega Vrhovni Brahman.” Stoga je podrijetlo požude također Svevišnji.

Međutim, ako se požuda preobrazi u ljubav prema Bogu ili u svjesnost Krišne – drugim riječima, ako sve želimo za Krišnu-onda se i požuda i srdžba mogu produhoviti. Hanumān, veliki sluga Gospodina Rāme, očitovao je srdžbu spalivši Rāvanin zlatni grad, ali je time postao Gospodinov najveći bhakta. U Bhagavad-gīti Gospodin potiče Arjunu da za Gospodinovo zadovoljstvo očituje svoju srdžbu prema neprijatelju. Tako požuda i srdžba, kada se koriste u svijesnosti Krišne, postaju naši prijatelji umjesto neprijatelji.

(iz Bhagavad-gīte kakva jest; prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Prekrivenost živoga bića

Bhagavad-gītā 3.38

dhūmenāvriyate vahnir
yathādarśo malena ca
yatholbenāvrto garbhas
tathā tenedam āvrtam

dhūmena — dimom; āvriyate — prekrivena; vahnih — vatra; yathā — kao; ādarśah — ogledalo; malena — prašinom; ca — također; yathā — kao; ulbena — maternicom; āvrtah — prekriven; garbhah — zametak; tathā — tako; tena — tom požudom; idam — ono; āvrtam — prekriveno.

Kao što je vatra prekrivena dimom, ogledalo prašinom, a zametak maternicom, tako je živo biće u različitoj mjeri prekriveno požudom.

Smisao: Postoje tri stupnja prekrivenosti živog bića. Njegova čista svjesnost pomračena je prekrivačem požude koja se različito očituje poput dima u vatri, prašine na ogledalu i maternice oko zametka. Kad se požuda uspoređuje s dimom, može se u izvjesnoj mjeri opaziti vatra žive iskre. Drugim riječima, kada živo biće u izvjesnoj mjeri očituje svoju svjesnost Krišne, može se usporediti s vatrom prekrivenom dimom. Tamo gdje ima dima ima i vatre, ali vatra se u početnom stadiju ne vidi.

Taj se stadij uspoređuje s početnim stadijem svjesnosti Krišne. Prašina na ogledalu odnosi se na proces čišćenja ogledala uma brojnim duhovnim procesima. Najbolji je proces pjevanja Gospodinovih svetih imena. Zametak prekriven maternicom je analogija koja slikovito opisuje bespomoćan položaj, jer je dijete u maternici toliko bespomoćno da se ne može ni kretati. To stanje života može se usporediti sa stanjem drveća. Drvo je također živo biće, ali je zbog velika očitovanja požude stavljeno u takvo stanje da je lišeno gotovo svake svjesnosti.

Prekriveno ogledalo uspoređuje se s pticama i zvjerima, a vatra prekrivena dimom s ljudskim bićem. U ljudskom obliku života živo biće može oživjeti u izvjesnoj mjeri svjesnost Krišne i ako dalje napreduje, može zapaliti vatru duhovnog života. Brižljivim raspirivanjem dima vatra se može raspaliti. Zato ljudski oblik života pruža živom biću priliku da se oslobodi zapletenosti materijalnog postojanja. U ljudskom obliku života može njegovanjem svjesnosti Krišne pod stručnim vodstvom svladati neprijatelja – požudu.

(iz Bhagavad-gīte kakva jest; prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Nezasitna požuda

Bhagavad-gītā 3.39

āvrtam jñānam etena
jñānino nitya-vairinā
kāma-rūpena kaunteya
duspūrenānalena ca

āvrtam — prekrivena; jñānam — čista svjesnost; etena — tim; jñāninah — onoga tko ima znanje; nitya-vairinā — vječnim neprijateljem; kāma-rūpena — u obliku požude; kaunteya — o Kuntīn sine; duspūrena — nikada zadovoljna; analena —kao vatra; ca — također.

Tako čistu svjesnost mudroga živog bića prekriva njegov vječni neprijatelj u obliku požude, koja se nikada ne može zadovoljiti i koja bukti kao vatra.

Smisao: U Manu-smrtiju je rečeno da se požuda ne može zadovoljiti nikakvom količinom osjetilnog uživanja, kao što se vatra nikada ne može ugasiti neprestanim dodavanjem goriva. U materijalnom svijetu središte je svih djelatnosti seks i zato se materijalni svijet naziva maithunya-āgāra, okovi seksa. U običnom zatvoru kriminalci se drže iza rešetaka. Slično tome, kriminalci koji se ne pokoravaju Gospodinovim zakonima bivaju okovani seksom. Unapređivanjem materijalne civilizacije utemeljene na zadovoljavanju osjetila produžuje se materijalno postojanje živoga bića. Stoga je požuda simbol neznanja zbog kojeg živo biće ostaje u materijalnom svijetu. Prilikom uživanja u zadovoljavanju osjetila može biti prisutan neki osjećaj sreće, ali taj je takozvani osjećaj sreće najveći neprijatelj osjetilnog uživatelja.

(iz Bhagavad-gīte kakva jest; prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Sjedišta požude

Bhagavad-gītā 3.40

indriyāni mano buddhir
asyādhisthānam ucyate
etair vimohayaty esa
jñānam āvrtya dehinam

indriyāni — osjetila; manah — um; buddhih — inteligencija; asya — of this lust; adhisthānam — sjedište; ucyate — zove se; etaih — preko njih; vimohayati — zbunjuje; esah — ta požuda; jñānam — znanje; āvrtya — prekriva; dehinam — utjelovljenog.

Osjetila, um i inteligencija sjedišta su požude. Kroz njih požuda prekriva pravo znanje živoga bića i zbunjuje ga.

Smisao: Neprijatelj je zaposjeo razne strateške položaje u tijelu uvjetovane duše. Gospodin Krišna upućuje na ta mjesta kako bi onaj tko želi savladati neprijatelja znao gdje ga može naći. Um je središte svih djelatnosti osjetila i zato kad slušamo o predmetima osjetila um obično postaje riznica svih zamisli o osjetilnom uživanju. Zbog toga se um i osjetila pretvaraju u skladišta požude. Nakon toga, inteligencija postaje glavno sjedište takvih požudnih sklonosti. Inteligencija je najbliži susjed duhovne duše. Požudna inteligencija navodi duhovnu dušu da prihvati lažni ego i poistovjećuje se s materijom. Tako se duša poistovjećuje s umom i osjetilima. Odaje se uživanju u materijalnim osjetilima i pogrešno ga smatra pravom srećom. To pogrešno poistovjećivanje duhovne duše veoma je lijepo objašnjeno u Śrīmad-Bhāgavatamu (10.84.13):

yasyātma-buddhih kunape tri-dhātuke
sva-dhīh kalatrādisu bhauma ijya-dhīh
yat-tīrtha-buddhih salile na karhicij
janesv abhijñesu sa eva go-kharah

“Ljudsko biće koje poistovjećuje tijelo načinjeno od tri elementa s jastvom, koje smatra proizvode tijela svojim rođacima, koje smatra rodnu zemlju vrijednom obožavanja i koje obilazi mjesta hodočašća samo da bi se okupalo, a ne da bi na njima srelo ljude s transcendentalnim znanjem, nalikuje kravi ili magarcu.”

(iz Bhagavad-gīte kakva jest; prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)