Vede i vedska civilizacija

Vede su najstariji spisi na svijetu. No to ne znači da su ih stvorili neki primitivni domoroci koji su umotani u životinjska krzna šetali po šumama. Naprotiv, Vede već tisućljećima izazivaju divljenje filozofa, znanstvenika i književnika čitavog svijeta. Fascinirani njihovim znanstvenim i filozofskim stupnjem, neki znanstvenici dolaze na ideju da bi autori Veda mogli biti vanzemaljska bića. Prema samim Vedama, one su Apauruseya – božanskog, a ne ljudskog porijekla. Od nastanka svijeta prenose se usmenom predajom, od učitelja na učenika. Zahvaljujući čistom i moralnom životu, kontroli osjetila te meditaciji i yogi, vedski brahmane su imali fantastičnu moć gotovo fotografskog pamćenja koja se zvala sruti dhara. Modema su istraživanja pokazala da je ljudski mozak sposoban zapamtiti gotovo sve informacije koje primi. Tako će tekst cijelog romana koji smo pročitali ostati zabilježen u mozgu. No rijetko tko može izvući pohranjene informacije i koristiti ih. Većina ljudi zna koristiti samo maleni djelić kapaciteta svoga mozga. Vedski brahmane su brižljivo njegovali takve sposobnosti, te su mogli napamet naučiti tisuće himni.

I danas u lndiji postoje učeni ljudi koji znaju napamet mnoštvo stihova velikih epova poput Mahabharate ili Bhagavatama, no dok je to nekada bio standard kvalificiranih brahmana, danas je to izuzetak. Kako je s vremenom došlo do degradacije u slijeđenju religijskih principa, ljudi su izgubili moć pamćenja, te je bilo neophodno vedsko znanje podijeliti i zapisati. Ovo je prije 5000 godina učinio veliki mudrac Vyasadeva koji se stoga smatra sastavljačem vedskih spisa. No izvorni autor Veda je Bog osobno. Kao što proizvođač uz proizvedenu napravu daje i detaljne upute – priručnik o rukovanju, tako je Vrhovni Gospodin Krišna, stvarajući materijalni svijet, dao prvim ljudima opširno znanje o njegovoj svrsi i pravilnom korištenju. Budući da je savršeno, to je znanje uvijek aktualno; nikada ne postaje zastarjelo. Ono je poput zlata, vrijedno svuda i za svakoga, jer govori o univerzalnim istinama koje su iznad utjecaja vremena i prostora. Postupajući po uputama Veda, ljudi mogu udobno živjeti u ovom svijetu i istovremeno duhovno napredovati.

Budući da je savršeno, to je znanje uvijek aktualno, nikada ne postaje zastarjelo. Ono je poput zlata, vrijedno svuda i za svakoga, jer govori o univerzalnim istinama koje su iznad utjecaja vremena i prostora.

Sanskrit – jezik Indoeuropljana

Vede su pisane sanskritom, drevnim jezikom iz kojeg su se kasnije razvili takozvani indoeuropski jezici.  Germanski, romanski, slavenski i drugi jezici Europe pripadaju toj skupini i ukazuju na vedsku civilizaciju, kao zajedničku kolijevku iz koje su nastali svi ti narodi. Tako su mnoge hrvatske riječi do danas ostale vrlo slične sanskritskom korijenu: tama – tamas; mati – mata; brat – bratru; pun – puma; davati – dadati; dva – dva; tri – tri; četiri – catur itd.

Vedska medicina

Veda znači znanje i uključuje sve grane znanja. Na Zapadu postaje sve popularnija vedska medicina. Njen pristup tijelu je mnogo dublji od našeg “alopatskog.” Ona promatra tijelo kao svemir u kojem postoji prirodna ravnoteža elemenata; zemlja, voda, vatra, zrak i eter, elementi su od kojih je izgraden ovaj svijet pa tako i tijela živih bića. Svako je tijelo poseban, individualni svemir, različit od svih drugih, sa svojom individualnom ravnotežom. Tako će neko tijelo prirodno imati u sebi više zastupljen element zemlje, drugo vode, a treće zraka. Kada je ova ravnoteža narušena, tijelo postaje sklono odredenim bolestima, a mi zatim promatramo i liječimo te bolesti koje su samo površna manifestacija dubljeg poremećaja. Vedska medicina ide za tim da pravilnom prehranom, kao i lijekovima povrati prirodnu ravnotežu elemenata u tijelu i tako ukloni stvami poremećaj. Drevni crteži i zapisi pokazuju da su u vedskoj civilizaciji izvodeni i vrlo komplicirani kirurški zahvati na očima, mozgu i drugim organima koji se i danas smatraju teškim. Tako su npr. ondašnji liječnici poznavali oko 70 bolesti očiju i uspješno operirali mrenu.

O nastanku svemira

Vede govore vrlo detaljno i o strukturi i nastanku svemira. U njima je opisano nastajanje svemira iz “sjemena” – zgusnute nediferencirane energije u kojoj još ne postoji razlika medu atomima i njegova ekspanzija do gigantskih razmjera. Izvor ovog sjemena iz kojeg će nastati svemir je Vrhovni Gospodin Krišna. Opisano je postupno nastajanje elemenata od najlakših do najtežih, svemirske strukture, sa različitim planetarnim sustavima i živih bića. Takoder su opisani atomi i njihove kombinacije, atomsko vrijeme, višedimenzionalni prostori, te starost svemira (koja se izražava u stotinama tisuća milijardi godina) i relativnost vremena (za različite promatrače vrijeme različito protiče). Vedski astronomski spis Surya sidhanta daje vrlo precizne proračune kretanja planeta, koji su točniji od grčkih i ostaju bez premca do današnjih dana. Iz Veda saznajemo i o međuplanetarnim putovanjima, svemirskim brodovima, o stanovnicima drugih planeta te o atomskom i drugim nepoznatim vrstama oružja. Dijelovi koji govore o izgradnji svemirskih letjelica čak upozoravaju na mnoge vrste bolesti koje će izazvati duže prebivanje u međuplanetarnom prostoru, te kako se možemo zaštititi od njih. Vede također govore detaljno o umjetnostima: drami, književnosti, slikarstvu, kiparstvu, plesu i sl.; ekonomiji, politici, poljoprivredi, zakonodavstvu, graditeljstvu i drugim temama važnim civiliziranom čovjeku.

Vede i umjetnost

Dio koji se bavi arhitekturom objašnjava npr. kako možemo napraviti hram od pravilno oblikovanih blokova kamena bez ikakvog vezivnog materijala. Takvi hramovi stari tisućama godina i danas stoje u lndiji. Arheološka iskapanja pokazuju da su prije šest i više tisuća godina u lndiji postojale urbane sredine sa vodovodima, kanalizacijom, bazenima i višekatnim kućama. Prema Šrimad-Bhagavatamu, ulice takvih gradova redovno su čišćene, klimatizirane i raskošno ukrašavane tokom festivalskih dana. Mi često mislimo da su automati i električna struja proizvodi suvremenog doba, no Mahabharata opisuje vrata koja se automatski otvaraju pomoću hidrauličkih sustava, a Šrimad-Bhagavatam govori o tvrđavi okruženoj ogradom pod električnim naponom. Poznato je da je indijska glazba vrlo kompleksna i da poznaje glazbene oblike, harmonije i tonove koji nisu poznati u zapadnom svijetu.

U nauci o glazbenim oblicima – ragama, vodi se npr. računa o emocijama, ugođaju i raspoloženju koje melodija treba dočarati odnosno probuditi. Tako će se drugačija raga (melodija) svirati uz isti tekst ujutro, drugačija u podne, a drugačija uvečer. Za svaki sat u danu postoje stotine raga koje odgovaraju tom vremenskom razdoblju i raspoloženju koje ono nosi. Također postoje različite rage za razna godišnja doba i razna emocionalna i duhovna stanja. Većina glazbenih instrumenata kako žičanih i gudačkih, tako i puhačkih i udaraljki vuče podrijetlo iz vedske civilizacije. Slično je i sa dramom. U vedskim spisima nalazimo najstariji i najkompleksniji nauk o drami. Ondje su vrlo opširno objašnjena razna pravila bitna za stvaranje dobre drame. Objašnjeno je kako treba oblikovati uvod, zaplet i rasplet, kako treba kombinirati odnose i emocionalna stanja u drami kako se ne bi narušila harmonija i oslabio željeni dojam.

Vedski nauk o samospoznaji

Budući da se bave svim granama znanja, Vede su vrlo opsežne i nemoguće je spomenuti u ovom članku sve teme koje obrađuju. Termin “vedski spisi” odnosi se na ogromno literarno djelo koje se sastoji od mnoštva epova, himni, pjesama, priča, filozofskih traktata, i drugih spisa čiju suštinu čine četiri Vede: Rig, Yajur, Sama i Atharva. Sastavni dio Veda su i širom svijeta poznati filozofski zapisi Upanišade. U vedske spise takoder se ubrajaju i djela koja proširuju ovo znanje predstavljeno u izvornim Vedama. U njih spada i spis namijenjen filozofima – Vedanta sutra, koji se sastoji od kratkih filozofskih izreka – sutra (biser), od nekoliko riječi koje su bremenite značenjem. Vedanta sutru je teško razumjeti bez tumačenja koja su dali najveći mislioci lndije. Tu su takoder i pristupačnija djela poput Mahabharate i Ramayane, te povjesnih priča – Purana i Itihasa. Vedskim se smatraju također i vjerodostojna tumačenja, odnosno komentari velikih učitelja koji su slijedili i poučavali vedsku misao.

Od svih vedskih spisa najzanimljiviji su Bhagavad-gita i Šrimad-Bhagavatam. U njima je na vrlo jasan i privlačan način predstavljena najvažniji nauk Veda – nauk o samospoznaji. Vede ne ostaju samo kod materijalnih aranžmana za udoban život u ovom svijetu, već nas posebno upoznavaju sa svrhom postojanja. Tko smo mi? Zašto živimo? Odakle dolazimo i kamo idemo? Zašto patimo i kako se možemo osloboditi patnje? To su bitna pitanja važna za svakog bez razlike, jer svi patimo, tražimo sreću i umiremo. Stoga ova tema prožima sve dijelove Veda. Dok su određene grane znanja važne ljudima određenih interesa i profesija, nauk o samospoznaji (odnosno umjetnost življenja, kako se naziva u Bhagavad-giti) omogućuje svim ljudima da razumiju život i svijet i nađu ključ koji rješava sve probleme u korijenu.

Kao što vedska medicina tretira najdublji uzrok bolesti, tako nauka o samospoznaji predstavljena u Bhagavad-giti i Šrimad-Bhagavatamu, oslovljava sam korijen problema materijalne egzistencije i daje vrlo prirodne odgovore i rješenja. Prema Vedama uzrok svih problema je neznanje koje je poput mraka. U mračnom i nepoznatom prostoru osjećamo tjeskobu, odnosno strah. Ne znamo gdje se nalazimo, kuda idemo ni što nas očekuje na putu. Vede poručuju “tamasi ma jyotir gamal” – “izađi iz mraka na svjetlo spoznaje.” Duhovno znanje Veda uklanja sve tjeskobe i frustracije koje proizlaze iz neznanja, kao što sunce raspršuje strah prouzrokovan tamom. Bojimo se smrti jer ne znamo da smo besmrtni, da tijelo umire a ne mi (duša). Bojimo se materijalnih gubitaka jer ne znamo da nemamo što izgubiti jer nikada ništa materijalno nismo ni posjedovali, došli smo bez ičeg na ovaj svijet te tako i odlazimo. Borimo se za materijalna dobra jer ne znamo da sve pripada Bogu a ne nama. Patimo kada tijelo pati jer ne shvaćamo razliku izmedu vječne, blažene duše i prolaznog tijela.

Žudimo za tjelesnim zadovoljstvom jer ne poznajemo pravu sreću, sreću duše. Jasnom i detaljnom analizom materije i duha vedski spisi nam omogućavaju da upoznamo naše pravo ja, da upoznamo duhovnu realnost i tako se oslobodimo mračne i tjeskobne iluzije materijalne egzistencije. To je poseban značaj vedske duhovne nauke koja je predivno objašnjena u najpoznatijim djelima vedske književnosti – Bhagavad-giti i Šrimad-Bhagavatamu. Ova su djela tisućljećima inspirilala filozofe, pjesnike, umjetnike i znanstvenike ne samo Istoka već i Zapada. Još stari Grci poznavali su i cijenili Vede, a kroz stoljeća njima se nadahnjuju i Goethe, Schopenhauer, Kant, Hegel, Hesse, Tesla, Einstein i mnogi drugi. Nijedan čovjek koji otvorenog uma, iskreno traga za rješenjem enigme života, neće zaobići ovu prebogatu riznicu najuzvišenije duhovne mudrosti koju je svijet ikada upoznao. Poznavanje Veda nije samo stvar opće kulture nego i pitanje opstanka.

Ganga – iznad zakona prirode

Svi hodočasnici koji se okupaju u njoj mogu iskusiti da Ganga sve pročišćava, a da pri tome ne biva onečišćena. Prema Vedama odlika transcendentalne osobe jest ta da se sve što s njom dođe u dodir odmah oslobađa svih nečistoća. Ako sjedimo na obali Gange i jednostavno samo osjećamo nalete vjetra koji prenose miris te transcendentalne vode, iz uma uzmiču svi materijalni strahovi i druge nečistoće. Tu zapanjujuću pročišćavajuću snagu Gange proučavalo je i potvrdilo više znanstvenika.

Mnogi su znanstvenici na primjer otkrili da se voda Gange ne kvari, čak niti kada se dugo skladišti, nego da njezina čistoća čak raste. Ostaje pitka praktično neograničeno vrijeme, što je osobina koju ne pokazuje čak ni sterilizirana voda. Budući da istraživači ne razumiju duhovnu snagu vode Gange, ne mogu pronaći zadovoljavajuće objašnjenje za njezino pročišćavajuće djelovanje. Slijedi popis četvorice znanstvenika i rezultata njihovih istraživanja:

1.

Britanski je fizičar C.E. Nelson izvijestio da je voda Gange uzeta s Hooghlyja, jednog jako zagađenog ušća, ostala svježa tijekom cijele plovidbe brodova natrag u Englesku.

2.

Britanski fizičar E. Hanbury Hankin u francuskom časopisu “Annales de l’Institut Pasteur” izvještava da su uzročnici kolere u vodi Gange umrli unutar šest sati, dok su se u destiliranoj vodi čak i nakon 48 sati i dalje širili. Čak i kada se voda koju bi uvijek iznova zagađivali bakterijama kolere dodavala u uzorak uzet iz Gange, uzročnici bolesti uvijek bi odumirali nakon šest sati.

3.

Francuski je znanstvenik Herelle bio veoma iznenađen što u vodi Gange, na čijoj su obali ležali leševi ljudi umrlih od dizenterije ili kolere, nisu nađeni uzročnici bolesti, iako bi se na takvom mjestu moralo računati s milijunima uzročnika.

4.

Nedavno je D.S. Bhargabe, indijski zaštitnik okoliša, proučavao izrazitu snagu kojom se Ganga sama pročišćava. Došao je do rezultata da ona mnogo brže reducira biokemijsku potrebu za kisikom od drugih rijeka.

Muslimanski su vladari, poput Aurangzeba i Akbara, također cijenili osobite kvalitete vode Gange. Koristili su je ne samo za piće, nego i za kuhanje, gdje god da bi se zadržavali. Nisu to činili zbog nekakvih osjećaja poštovanja prema Gangi, nego zbog praktičnog iskustva da njezina voda ima neusporedivo sladak i osvježavajuć okus te da se nikad ne ustoji bez obzira na to koliko se dugo čuva. Mnogi drugi putnici Indijom potvrđuju tu čudesnu osobinu Gange. Tipičan je primjer sljedeći spis iz dnevnika Nicholasa Withingtona koji je putovao Indijom od 1612. do 1616. godine:

Hodočasnici vodu Gange često nose i mnogo stotina milja daleko. Tvrde da se nikad ne usmrdi iako se tako dugo čuva, te da se u njoj nikad ne izlegnu crvi ili paraziti.

Majka Ganga ima različite dimenzije. Na jednoj razini ona je voda, H2O. Na drugoj je razini božanska osoba, a na trećoj tekuća ljubav prema Bogu. To je slično kao s knjigom: na opažajnoj se razini sastoji od kombinacije slova složenih u različitim varijacijama. Na drugoj razini knjiga je bogatstvo informacija, a na trećoj motivacija i nadahnuće. Samo o nama ovisi kako ćemo je shvatiti i iskoristiti. I kao što nepismen čovjek knjigu koristi samo kao uteg da bi izvagao povrće, tako će i turist fotografirati Gangu samo kao slikovit motiv. Ipak, inteligentan će čovjek biti u stanju u potpunosti iskoristiti Gangu da bi ponovo probudio svoju izvornu svijest o Bogu.

(iz knjige Put velikog rastanka; autor Sacinandana Swami)

Što su to Vede?

Madhva, jedan od glavnih učitelja vedske filozofije citirao je ovaj stih Bhavishya Purane dok je objašnjavao Vedanta-sutru (2.1.6). Evo tog stiha:

rg-yajuh-samartharvaš ca bharatam pancaratrakam
mula-ramayanam caiva veda ity eva šabditah
puranani ca yaniha vaišnavani vido viduh

Smatra se da su Rig, Yajur, Atharva i Sama, Mahabharata (koja sadrži Bhagavad-gitu), Pancaratra i izvorna Ramajana dijelovi vedske književnosti… Vaišnavski dodaci, poput Purana, također su dio vedske književnosti. Mogli bismo tu ubrojiti i znanstvenu literaturu poput Samhita, kao i tumačenja istaknutih učitelja koji su stoljećima usmjeravali tok vedske misli. Neki znanstvenici tvrde da su samo četiri izvorne Vede – Rig, Yajur, Atharva i Sama – prava vedska književnost. Same Vede, međutim, ne podržavaju ovakav stav, kao ni brojni istaknuti vedski učitelji poput Šankare, Ramanuje i Madhve.

Chandogja Upanišada (7.1.4) spominje Purane i Itihase (koje su općepoznate kao povijesne priče) kao “petu Vedu”: itihasa-puranah pancamah vedanam vedah. Također, Bhagavata-purana (1.4.20) potvrđuje: “Povijesne činjenice i vjerodostojne priče koje Purane sadrže nazivaju se petom Vedom.”

U svakom slučaju, da bi se neka književnost smatrala vedskom, mora imati isti cilj kao i izvorni vedski tekstovi. Vedski spisi (šastre) čine jednu harmoničnu cjelinu sa harmoničnim zaključkom (sidhanta). Tako kao vjerodostojan vedski spis možemo prihvatiti svako djelo koje se nadovezuje na vedsku sidhantu ne mijenjajući njeno značenje, čak i ukoliko taj rad ne pripada izvornim spisima. Zapravo, vedska tradicija zahtijeva i kasnije vjerodostojne radove koji bi mogli prenijeti vedsku poruku u skladu sa mjestom i vremenom. Ali, da bi ti radovi bili pravi, dodaci vedskoj književnosti moraju strogo slijediti učenja Veda, Purana i Vedanta-sutre.

Vedska književnost nije ni mrtva, ni arhaična. Ipak, svako djelo koje odstupa od vedske sidhante mora se smatrati ne-vedskim djelom, bilo ono drevno ili suvremeno. Zato se budizam, janainizam i sikhizam ne smatraju vedskima iako su se zaista razvili iz vedske književnosti. Čak je i poimanje hinduizma strano vedskom zaključku, kao što ćemo to kasnije iznijeti. Vedska književnost je vrlo opširna. Samo Rig Veda sadrži 1017 himni, Mahabharata se sastoji od 110 000 dvostihova, a osamnaest glavnih Purana od stotine tisuća stihova. Možemo se zapitati: “Zašto postoje ti spisi? Odakle su došli? Tko ih je zapisao?” Ova knjiga traga za odgovorima na ova pitanja u samim vedskim spisima….

Darwinova pogreška

U proteklih 150 godina, uloga znanosti u gotovo svakoj sferi života proizvela je revoluciju ideja – revoluciju sažetu Charles Darwinovom teorijom evolucije. Milijuni su je prihvatili kao činjenicu, iako dokazivanje nije nikad odmaklo dalje od teorije. Studirajući posljedice i utjecaj te teorije, ponuditi ćemo objašnjenje evolucije koje je istovremeno i religijsko i znanstveno, a koje se ne oslanja na nesavršene metode špekulacije koje je koristio Darwin. Njegovi zaključci počivaju uglavnom na tankim temeljima nagađanja. Pravih dokaza koji bi podržali njegovu teoriju je vrlo malo. Budući da je ovo objašnjenje ljudskog podrijetla donedavno bilo poznato samo u vedskoj literaturi, izvorno pisanoj na sanskritu, većina ljudi na zapadu nije upoznata sa njegovim dubokim značajem.

Znanost protiv religije

Kroz srednji vijek i renesansu, zapadna civilizacija je počivala na vjerovanju u postojanje Svevišnjeg Boga, a nagađanje o nastajanju života držalo se te vjere. Napretkom doba razuma, vjerodostojnost kršćanstva bilo je podvrgnuto teškim kušnjama znanstvenog prosuđivanja. lako su mnogi kršćani u otkriću znanstvenog zakona vidjeli nova otkrivenja Božje slave, istraživački znanstveni kriticizam objašnjenja kreacije dan u Bibliji, potkopao je tradicionalni autoritet kršćanske doktrine. Točan Biblijski opis ljudskog podrijetla došao je na tešku kušnju 1859, kada je Darwin objavio raspravu “O podrijetlu vrsta” namijenjenu dokazivanju postupne evolucije čovjeka iz nižih oblika života. Do Darwinovog doba, crkvenu su doktrinu zastupali takvi autoriteti kao nadbiskup Ussher, koji je utvrdio da je svijet stvoren u “9,00 sati, 23. Listopada 4004. godine prije Krista”. Taj je datum izračunat iz biblijskih zapisa, vraćanjem povijesti do Adama i Eve, do kreacije svemira.

Ali crkveni zastupnici teško su mogli pobiti Darwinovo sveobuhvatno objašnjenje. Nakon malo početnog otpora, većina branitelja biblijske teorije evolucije, shvatila je tok vremena i počela hvaliti Darwina, pokazujući kako je Bog inteligentno uredio evoluciju vrsta od nižih do ljudskog oblika života. Darwin je, međutim, izbjegavao spominjanje Boga u svojim djelima. Privatno je priznao: “Promatram sve ljudske osjećaje kao trag koji ima začetak u životinjskom”. Krajem 19. stoljeća, fundamentalisti više nisu mogli zadovoljiti znanstvenike svojim citatima i objašnjenjima Biblije, pa su crkveni autoriteti pokušali kršćansku teologiju prilagoditi znanstvenim promjenama. U porastu materijalističkog društva znanstvenici su vidjeli zrelo doba za napad na ljudsku vjeru u Boga i za uspostavljanje znanosti za novo božanstvo, a sebe za njegove svećenike. Npr. 1893. Ernst Mach je rekao: “Teološka koncepcija stvari pružala je mogućnost krutim koncepcijama. Na taj način je udružena s krajnjim ciljem u prosvjetljenju … Fizička filozofija teologije besplodna su dostignuća protivna izjavama znanstvene kulture.”

Danas je Darwinova ideja integralni dio većine znanstvenih istraživanja. Moderni genetičari i biokemičari, npr., proširili su Darwinizam predlažući nove teorije o postanku, u kojima je Bog postao suvišan. Obećavajući život iz laboratorija i besmrtnost materijalnog tijela, uvjerili su javnost da je porijeklo ljudskog života molekularna slučajnost i da čovjek sam po sebi nije ništa više od složenih kombinacija kemikalija. “Stvarna je činjenica da ne postoji čvrsti dokaz Darwinove evolucije. Milijuni je slijepo prihvaćaju, ne usuđujući upitati znanstveno društvo koje im je dalo svoj pečat odobravanja.” Ali, ako ispitamo Darwinove metode, otkriti ćemo da su zaključci manje “znanstveni” od sigurnosti s kojom su tvrdnje iznesene. Teoretizirajući da su se svi životni oblici razvili od zajedničkog pretka, Darwin je odlučio da je neka nepoznata sila povezana s faktorom vremena uzrokovala evoluciju raznih vrsta koje vidimo danas. Smatrao je da je krajnji stupanj tog procesa razvoj čovjeka iz majmuna. U djelu Thomasa Malthusa: “Esej o populaciji”, Darwin je pronašao mehanizam koji je naizgled evoluciji dao racionalne zaključke.

Malthus je rekao da se životinje i ljudi razmnožavaju geometrijskom progresijom, dok se zalihe hrane povećavaju samo aritmetički. Tvrdio je da ako se i jedna vrsta života razmnoži nekontrolirano, uskoro će preplaviti svijet. (Ribe i insekti izliježu više tisuća jajašaca.) Malthus je opisao stalnu borbu za održanje, u kojoj zajednica živih bića biva uravnotežena, održavajući također ravnotežu prirode. Darwin je ustvrdio da će borba za egzistenciju promovirati razne oblike i vrste, od kojih će najsposobniji preživjeti, a sposobnost je podrazumijevala mogućnost organizma da pribavi hranu, brani se i razmnožava. To je nazvao problemom “Prirodne selekcije”, kojeg je priroda osigurala da vodi promjenu vrsta na putu evolucije. Kasnije su genetičke teorije Gregora Mendela i ostalih pružile objašnjenja za pojavu mutacije. U svom dnevniku, Darwin priznaje “stalnu tendenciju popunjavanja širokih jazova u znanju netočnim i površnim hipotezama”. Po tome možemo vidjeti da Darwinova teorija, ma koliko dobro objašnjava prikupljenu građu, uglavnom počiva na dokazima koji su zasnovani na indicijama. Ni Darwin ni itko od tada nije proučio direktno prijelaz iz jedne u drugu vrstu. Nitko nije nikada vidio da roditelj iz jedne vrste postaje začetnik pokoljenja neke nove. Najbolje što je Darwin mogao učiniti, bila je tvrdnja da se tako nešto moralo dogoditi u prošlosti. Osjećao je da je to bio jedini način za objašnjenje njegovog promatranja.

Živa i zdrava

Istraživači su za primitivne ljudske oblike koji su prethodili evolucijskom razvoju modernog čovjeka, izmislili nazive kao što je pećinski čovjek, neandertalac. Takve su tvrdnje bliže propagandi nego znanstvenoj istini. Kao što vidimo oko nas, primitivne forme žive rame uz rame s naprednijima. Darwinisti su jednom izjavili da je primitivna riba, Coelacanth, izumrla prije 70.000 tisuća godina. Ali, totalno neočekivano, Coelacanth se pojavila živa i zdrava u vodama Južne Amerike, nepromijenjena, fosiliziranog oblika, stotinama milijuna godina starog. Postoji mnogo sličnih primjera, a za svaki od njih znanstvenici mudro preurede svoje teorije da ih prilagode promijenjenim činjenicama.

To što primitivni ljudi postoje, u prošlosti i u sadašnjosti, ne dokazuje da je civilizirani čovjek skorog postanka i razvoja. Dokaze koje je dr. Leakey u Africi pronašao unutar zadnjih nekoliko godina, definitivno pokazuju da su napredna ljudska bića živjela u mnogo ranijem razdoblju nego što su manje razvijeni oblici ljudske vrste nađeni u kasnijim razdobljima. Nema istinskih dokaza da su viši oblici evoluirali iz nižih. Kad bi znanstvenici iz budućnosti otkrili ostatke domorodačkih plemena Nove Gvineje u 20. stoljeću, zar bi bilo valjano zaključiti da je to dominantan oblik ljudskog života u 20. stoljeću? Naravno da ne, zato što domoroci Nove Gvineje predstavljaju samo mali dio ljudske rase sadašnjeg doba. Štoviše, u lndiji, centru drevnog svijeta, civilizirani način odlaganja mrtvih, uvijek je bio spaljivanje tijela, pa tako nema ostataka i dokaza o kojima bi budući paleontolozi špekulirali. lskopane kosti dolaze od domorodačkih plemena koja su živjela uz naprednu vedsku kulturu. Dokazi Darvinizma počivaju na vrlo slabim empirijskim indicijama. U stvari, dokaza uopće nema.

Karike koje nedostaju

Najpoznatiji i najvidljiviji dokaz protiv Darwinizma je očigledan nedostatak prijelaznog oblika medu vrstama, bilo živog ili fosiliziranog. Bez tih karika koje nedostaju, nema povezujućih karika preko kojih bi se evolucija mogla zbivati. Kao dodatak, Darwinisti ne mogu objasniti razvoj riba, ptica, kitova i delfina. Patki sličan platypus, također izmiče njihovom objašnjenju, kao i tisuće drugih čudesnih stvorenja. Nekoliko citata samih znanstvenika otkrit će ono što Darwinova teorija je – ne znanstvena tvrdnja koja zadovoljava umove ateističkih ljudi: “Fosilni ostaci nam ne govore kako su nastale ribe … Možemo samo nagađati kako su nastale prve ribe.” “Porijeklo ptice je uglavnom stvar zaključivanja. Nema takvih fosilnih dokaza po kojima bi se vidjela promjena od reptila u ptice.” (A.J.Marshal, “Biologija i komparativna fiziologija ptica”).

Ne samo što nema dokaza da su se niže vrste života razvile u složenije i naprednije, nego čak i teorija mutacije koja je nedavno tako spremno prihvaćena, sada se pokazala potpuno porešnom. Dr. Alan Wilson, profesor biokemije na sveučilištu Kalifornije u Berkeleyu i Dr. M. King, istraživač genetičar, izložili su dokaze u časopisu “Science” od 11. travnja 1975., da mutacija nikako ne može biti odgovorna za promjene životnih oblika, neophodne za evolucijski razvoj. Stupovi Darwinizma ruše se na zemlju, jer bez valjanog objašnjenja varijacije, čitava Darwinova ideja postaje apsurdna. Stvarna je činjenica da ne postoji čvrst dokaz Darwinove evolucije. Milijuni je slijepo prihvaćaju, ne usuđujući se upitati za dokaze znanstveno društvo, koje je teoriji dalo svoj pečat odobravanja.

Vedsko viđenje evolucije

Darwinova greška je bila što je umanjio vlastitu ljudsku slabost. Precjenjivanjem granica vlastitih osjetila i uma i zapostavljanjem neminovne ljudske tendencije ka obmani i pogreškama, prevario je javnost tvrdeći da je činjenica ono što je jedino moglo biti eksperimentalna hipoteza. Da bismo pronašli konačno objašnjenje o podrijetlu vrsta, moramo prići izvoru znanja koji je iznad nesavršenosti naših sićušnih mozgova. Taj nepogrešiv izvor znanja su vedski spisi, koje je, za razliku od špekulativnih postulata znanstvenika, direktno izgovorio Svevišnji Gospodin. U vedskoj literaturi pronalazimo dobro potkrijepljena objašnjenja o porijeklu mnogih vrsta s teističke, a takoder i sa znanstvene točke gledišta.

Teisti Darwinovog vremena nisu imali znanstvene argumente kojima bi branili i objašnjavali Božansku kreaciju. Npr., zbog čega se život proteže u toliko raznolikoj gradaciji organizama, od najjednostavnije amebe do složenog ljudskog bića? Koji je odnos između životinjskog i ljudskog života? Odgovori na ta pitanja dani su u Vedama. Prema vedskim saznanjima, materijalno je tijelo samo privremeni prekrivač vječne duše – lutka koja pleše neko vrijeme, dok se duša ne preseli u slijedeći životni oblik. To je potvrđeno u Bhagavad-giti, priručniku za duhovni život izgovorenom od Gospodina Krišne (samog Boga): “Kao što utjelovljena duša u ovom tijelu prolazi kroz dječaštvo, mladost i starost, tako u trenutku smrti duša prelazi u drugo tijelo. Razborita osoba nije zbunjena takvom promjenom.” (BG 2.13).

Duša, vitalna spiritualna čestica u svakom materijalnom tijelu je, stoga, shvaćena kao aktivni princip u krugu rađanja i umiranja. Priroda duše je objašnjena kako slijedi: “Trebaš znati da je ono što prožima čitavo tijelo neuništivo. Nitko ne može uništiti tu neuništivu dušu. Materijalno tijelo neuništivog i neizmjerljivog vječnog živog bića će sigurno biti uništeno. Stoga se bori, o potomče Bharate.” (BG 2.17 i 2.18). Zanstvenici nemaju pristup znanju o duši kroz svoje metode empirijskog proučavanja i eksperimentiranja, zato što je opisano da je duša iznad shvaćanja materijalnog svijeta nemjerljiva tupim instrumentima naših osjetila. Moderni Darwinisti tvrde da je zajednički predak svim vrstama jednostanični organizam koji posjeduje minimum životnih funkcija. Vede također navode jedan izvor za sva živa bića, ali vedski zaključak je da je izvor svih vrsta Bog. Kao što Gospodin Krišna objašnjava u Bhagavad giti: “O Kuntin sine, trebaš shvatiti da sve vrste života nastaju rađanjem u ovoj materijalnoj prirodi i da sam ja otac koji daje sjeme”. (BG 14.4).” Ja sam izvor svih duhovnih i materijalnih svjetova. Sve emanira iz Mene. Mudre osobe koje to savršeno dobro znaju, služe Me s devocijom i obožavaju Me svim svojim srcem.” (BG 10.8).

Mnogi sadašnji sljedbenici Darwina smatraju da je život nastao slučajno u prvobitnoj kemijskoj juhi, ali kada vedski znanstvenici pitaju na koji način je nastala juha ili univerzum, oni ne mogu odgovoriti. Teorija slučajne kreacije univerzuma, bazira se jednostavno na nedokazanim pretpostavkama i nespremnosti da se prizna neznanje. Darwin smatra da raznolikost životnih oblika postepeno evoluira jedan u drugog tokom dugog vremenskog razdoblja. Vede, međutim, izričito opisuju proces kojim su sve vrste stvorene na početku univerzuma.Vede svrstavaju 900.000 vrsta vodenih oblika života, objašnjenja o kreaciji univerzuma i porijeklu vrsta, 2.000.000 vrsta bilja i drveća, 1.100.000 vrsta insekata, 1.000.000 vrsta ptica, 3.000.000 vrsta zvijeri i 400.000 vrsta ljudskih bića.

Vede ne kažu da svih 8.400.000 vrsta života mora istovremeno postojati na jednoj planeti. Postoji bezbroj miliona planeta unutar Božje kreacije svaka sa životnim oblicima prilagođenim za određenu okolinu. Samo zato što određena vrsta, kao što je dinosaur, nije više vidljiva na zemlji, ne znači da ne postoji negdje drugdje. Materijalni svijet stvoren je za manjinu duša koje su se pobunile protiv vrhovne vlasti Boga. Gospodin im pruža mjesto gdje mogu iživjeti svoje fantazije kao mali bogovi materijalnog svijeta. Istovremeno Bog daje smisao uz pomoć kojeg pale duše mogu oživjeti svoju svjesnost Boga i vratiti se u duhovni svijet.

Savršeni plan

Prividan nedostatak Božje milosti u prirodi, uzrokovao je da Darwin nije vjerovao u Stvoritelja. “Ne vidim dokaze za dobrotvorni plan.” – žalio se. Zapravo, patnje koje sva stvorenja moraju proživjeti u ovom svijetu su na neki način blagoslov zato što potiču živa bića, da se raspituju o smislu i bijegu iz tog stanja punog bola. Patnja postoji tako dugo dok pokušavamo iskorištavati prirodu i ostati u neznanju o našem pravom duhovnom položaju. Evolucijom Svevišnji Gospodin postepeno dovodi živo biće do stanja pune svjesnosti, a raznolikost života zapravo su različiti zatvori koje duša mora proći na svom putu kroz materiju. Vrhunac evolucije duše je ljudski oblik života, kada osoba konačno može prekinuti lanac rođenja i smrti i vratiti se u spiritualnu stvarnost. Ako, međutim, osoba pogrešno upotrijebi ljudski život zanemarujući duhovnu kulturu, ponovno se mora degradirati u životinjske vrste i još jednom proći proces evolucije.

Brahma-vaivarta Purana kaže: “Osoba dostiže ljudski oblik života nakon prelaženja kroz 8.400.000 vrsta života procesom postupne evolucije. Ljudski oblik života je promašen za one umišljene budale koje ne žele uzeti utočište lotosovih stopala Govinde (Boga).” Sudbina onih koji protrate ljudski oblik života, dalje je opisana u Bhagavad-giti: “Iznova i iznova se rađajući među vrstama demonskih života, o Kuntin sine, takve osobe mi nikada ne mogu prići. Postepeno tonu do najodvratnije vrste postojanja.” (BG 16.20). Vede nedvosmisleno izjavljuju da nakon dostizanja izuzetno rijetkog ljudskog oblika života, moramo iskoristiti mogućnost raspitivanja o Bogu, izvoru svega. Najpotpunije i najautoritativnije informacije o Bogu i Njegovoj kreaciji nalaze se u samim Vedama, a jezgra vedske mudrosti sadržana je u Bhagavad-giti i u Šrimad-Bhagavatamu. Tu literaturu je prvi puta na engleskom predstavila Njegova Božanska Milost A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada. Ona omogućuje ozbiljnom tragaocu da sazna potpuno teistička i znanstvena objašnjenja o kreaciji univerzuma i porijeklu vrsta, kao i opširne upute kako može dovršiti evolucioni proces postajući svjestan Boga u ljudskom obliku života.

Šest vrsta obilja

Prema Vedama postoji šest osnovnih obilja: ljepota, snaga, slava, znanje, bogatstvo i odvojenost. Neki su ljudi lijepi, neki učeni, neki bogati, a neki su poznati i slavni. Ponekad se više vrsta obilja mogu očitovati u jednoj osobi i tada ona postaje posebno privlačna. Naravno, nije potrebno previše objašnjavati moć i utjecaj navedenih obilja, jer se oko njih događa sve. Sve novine, svi filmovi, pjesme, povijest, kriminal, politika itd, sve se vrti oko zamamnih intriga, čarolije uživanja u dodiru s navedenim obiljima. No, ono što je posebno zanimljivo i za što je ponekad potrebno malo više vremena da bi se uopće i razumjelo kao pitanje i tema, jest – odakle sva ta obilja dolaze? Koji je izvor sve te estetike? Zašto snaga, bogatstvo i ljepota posjeduju takvu neodoljivu privlačnost? Otkud uopće dolazi taj za nas čaroban i opijajući utjecaj? Mirisi, boje, okusi, melodije i oblici prisutni su posvuda oko nas. Kombiniraju se na tako nevjerojatne načine koji u srcu svake trezvene osobe bude čuđenje i divljenje.

Galerija remek-djela

Netko je lijepo zapazio da je svijet oko nas jedna velika galerija umjetnina – galerija remek-djela. Te umjetnine osim fascinantne estetske dimenzije posjeduju i zapanjujuću funkcionalnost. Pažljivo razmotrimo od kakvih se sve dijelova sastoji ljudsko tijelo i kako je sve povezano i usklađeno. Čak i napredna tehnologija i inteligencija ljudi koji kreiraju najmodernije automobile ne može u potpunosti shvatiti, a kamoli kreirati tako sofisticiran instrument kao što je mozak ili ljudsko oko. Neki pokušaji postoje, ali rješenja nikad nisu ni blizu onih mogućnosti koje posjeduje original. Zanimljivo je primijetiti da velika većina ljudi vrlo malo zna o bezbrojnim tehničkim rješenjima funkcioniranja automobila u kojem se voze. Ono što im je jasno kao dan jest da kroz razvoj znanosti inteligencija brojnih ljudi stoji iza proizvodnje jednoga auta. Ali, kako je čudno da se osoba vozi u tako sofisticiranom stroju ljudskoga tijela i misli da je to proizvod kaosa i slučajnosti!? Da iza tog stroja nema inteligentnog kreatora… Bilo da razmatramo mala stvorenja poput pauka i leptira, ili velike kreacije kao što je Sunčev sustav, princip estetike, funkcionalnosti i usklađenosti uvijek je i neizostavno prisutan.

Sunce, Mjesec i Zemlja vrte se jedni oko drugih usklađenih brzina i udaljenosti, taman tako da se dani i noći izmjenjuju, da godišnja doba funkcioniraju, da kiše i snjegovi padaju. Što tek reći za sićušnu sjemenku hrasta? U maloj sjemenki utkan je cjelokupan zapis ili kod čitavoga budućega gorostasa. Sve njegove grane, grančice, lišće, plodovi žira, korijenje, sustav crpljenja vode, fotosinteza itd. – sve je sadržano u maloj sjemenki. I naravno, taj hrast ima svoju važnu ulogu i posebnu priču povezanosti i odnosa spram sveg ostalog u prirodi. Iza svakoga najbanalnijega koda na omotnicama proizvoda u trgovinama stoji značenje i inteligencija. Što tek onda reći za ovako zbunjujuće kompleksne zapise unutar sićušnih pojava kao što je sjemenka? Bilo da se radi o hrastu, orahu, jabuci ili ananasu, princip je uvijek isti. Isto vrijedi i za ljudski embrion; sve je tu – u čudu veličine graška – oči, uši, nos, zubi, bubrezi, jetra, srce, dlake, koža, kosti, zglobovi, živčani sustav, ruke, stopala, mozak… Ponajprije nas zanima odgovor na pitanje kako je moguće da se boje, mirisi, oblici, okusi i melodije kombiniraju na tako nevjerojatno estetski način. Što ili Tko stoji iza tako velike galerije remek-djela? Neke umjetnine bude u srcu čuđenje i divljenje, druge pak zbunjenost i čežnju za uživanjem.

Kaos ili inteligencija?

Kako je moguće da postoje tako nevjerojatni osmjesi i još utjecajniji pogledi koji probadaju ljudska srca, čineći ih izgubljenim u vihoru strastvenih emocija? Je li estetska stvarnost oko nas, osim funkcionalne, uistinu rezultat slučajnosti, kaosa, praskanja prvobitne točke? Vede kazuju da je sve to jako daleko od slučajnosti i kaosa. Apsolutni Izvor koji stoji iza svega božanski je inteligentan, živ i posve prisutan cijelo vrijeme. Da, postoji vrelo sve estetike, ljepote i uživanja. Zamamna obilja čiji utjecaj budi u srcu tako snažnu želju za uživanjem izviru iz Njega, Njegovo su vlasništvo i predstavljaju beskrajno mali djelić Njegova šarma. “O Kuntin sine, Ja sam okus vode, svjetlost Sunca i Mjeseca, slog om u vedskim mantrama, zvuk u eteru i sposobnost u čovjeku.” – Bhagavad-gita kakva jest 7.8. U priči o sreći, očaranosti i uživanju presudan je stav, te način ili strategija prilaženja obiljima. Čim je strategija više obojena sebičnošću, a uvjerenost da smo kontrolor situacije i uživatelj obilja jače istaknuta, tim više ulazimo u mračnu zonu neznanja i ranjavanja. Nitko ne želi biti zbunjen, ranjen, razočaran, deprimiran, tužan i nesretan – no sve se to događa onda kad svojevoljno uđemo u zonu ranjavanja gdje se to upravo i zbiva.

Bitno je pravilno razumjeti da mi sami izabiremo dolazak u zonu neznanja, zbunjenosti i ranjavanja. Dolazak u zonu ranjavanja, straha i tjeskobe događa se na planu svjesnosti. Sami izabiremo hoćemo li biti poletni, sretni i neranjivi; ili ćemo biti tjeskobni, ustrašeni, ranjivi i nesretni. Drugim riječima, ništa se ne zbiva slučajno i za sve što nam se događa odgovorni smo sami. Nerijetka je pojava da u poslovnom, sportskom ili nekom drugom okruženju postoji osoba koja žarko želi biti prepoznata kao bolje odjevena, pametnija, imućnija, superiornija od ostalih u svakom smislu. Kao u priči o Snjeguljici, takva je osoba nalik na zlobnu maćehu koja nikako nije mogla podnijeti da je Snjeguljica ljepša od nje. Pod utjecajem zavisti i zlobe, namjeravala ju je čak i ubiti, podmećući joj otrovnu jabuku. Čak i da je u raju, osoba s takvim mentalitetom zapravo živi u paklu, izgarajući u boli zavidnoga srca. Kako je to čudno – iako je to bolest, o tome se vrlo rijetko govori kao o bolesti. Gotovo je svatko unutar materijalnog ozračja zaražen bolešću imenom zavist. Kad je zavist jako izražena, sklonost ka kritiziranju i nalaženju pogrešaka kod drugih isto je takva. No, ako se pokrenemo u nastojanju povezivanja s osobama koje nam mogu darovati pravilno razumijevanje, tad se situacija počinje mijenjati.

Sloboda izbora

Kako naša povezanost s Izvorom sveg obilja raste i jača, tako su zloba i zavist sve manji i sve slabiji. To znači da je bolest sve slabija i da je osoba sve zdravija. Svatko želi biti zdrav, nitko ne želi biti bolestan. Da bi došlo do ozdravljenja, prije svega potrebno je prepoznati bolest. Kako se bez dijagnosticiranja bolesti uopće može pristupiti liječenju na pravilan način? To nije moguće. Kako prepoznati osobu koja je u potpunosti slobodna od zavisti? Između brojnih pokazatelja, takva je osoba jednostavno oslobođena sklonosti da kritizira i vrijeđa druge. Bitno je razumjeti da postoji razlika između objektivne, konstruktivne, dobronamjerne kritike i destruktivnog kritiziranja. Analizirajmo samo jedan dan u kojem su nam se zaredale intenzivnije situacije i obrati. Jesu li se u srcu probudili nemir i ljutnja? Jesmo li ‘tamo nekoga’ kritizirali i osuđivali? Kad je čovjek jadan, onda traži krivca u drugima i kritizira ih. Ali, to je samo znak neznanja i bijede srca. Mudar razumije da nas nitko ne može povrijediti ako prvo ne ranimo sami sebe. Možemo tražiti krivca za svoje rane unutar ili izvan sebe, i u tom smislu imamo potpunu slobodu izbora.

No, jedan je izbor inteligentan, a drugi vrlo neinteligentan. Mi smo uvijek slobodni pri odabiru opcije koja će određivati naše sljedeće korake: naš rast ili propadanje, naše ozdravljenje ili pojačavanje bolesti. Istina je da nas primarno ne ranjava tamo netko ili nešto izvana, već nas ranjava naše nepoznavanje Apsolutnog Izvora, tj. nedostatak odnosa s Njim. To je ono što nas boli – odvojenost od Izvora sveg zadovoljstva. Onaj tko je u potpunosti oslobođen sklonosti kritiziranja drugih istinski je integrirana osoba. Sreća koju crpi iz svoje povezanosti s Izvorom toliko je preplavljujuća i očaravajuća da unutar njegova srca sama opcija destruktivnoga kritiziranja, ogovaranja ili osuđivanja drugih prestaje uopće i postojati. Ta sreća vrlo snažno i dubinski zarobljava najdublje aspekte bića – samu dušu. Zapravo, paralelno s iskustvom takve preplavljujuće sreće, budi se jasno shvaćanje vrlo jedinstvene i posebne istine – da je naš pravi identitet vječan i duhovan, a da je materijalno tijelo poput prolaznog odijela na vječnoj duši. Primjer Sunca je prikladan. Kad Sunce izađe, možemo vidjeti i Sunce i sebe. Isto tako, kad jasno shvaćamo i vidimo Apsolutni Izvor sveg obilja, tad jasno prepoznajemo istinskog sebe – svoj vječni, neuništivi, blaženi identitet.