Krist i Krišna (2. dio)
Satyaraja dasa: Da. Religija je jedna. Ona biva otkrivena na različite načine, razotkriva se, shodno vremenu i prilikama. No bit je ista. Uzmite rječnik, na primjer. Postoji onaj mali, svrsishodan – džepni rječnik. Ali postoje i veliki, neskraćeni rječnici, poput ovog na vašem stolu. Znanje je isto, ali neskraćeni rječnik daje više detalja, objašnjava svaku nijansu date riječi.
Prava je stvar, dakako, pronaći tradiciju koja daje najveću i najopsežniju objavu. Smatram da Isus vrlo jasno otkriva ograničenja kršćanske objave: “Imao bih vam još mnogo reći, ali sad to još ne možete nositi.” (Ivan 16.12)
Vlč. Hart: Da. Iako je rečeno da je Isus prenio dublje, povjerljivije znanje svojim učenicima, također je istina da je biblijska tradicija kao cjelina otkriva kroz usporedbe i čini se da je vrlo teško pronaći suvisao i sustavan način da se te izvorne, dublje istine dosegnu.Da se nadovežem na ono što ste govorili, sigurno će vas zanimati da Biblija navodi ove Isusove riječi: “Ako mi ne vjerujete kad vam govorim o zemaljskim stvarima, kako ćete mi vjerovati kad vam budem govorio s nebeskim?” (Ivan 3.12)
Satyaraja dasa: Upravo tako. Ali Krišna kaže u Bhagavad-giti: “Sad ću ti u potpunosti objasniti ovo znanje koje obuhvaća znanje o pojavnom svijetu i božanskoj prirodi. Kad ga shvatiš, ništa ti više neće preostati da saznaš.” (Bg.7.2) Doista postoji jasan i sustavan pristup postizanju ovog stupnja spoznaje Boga. On se naziva svjesnost Krišne. Stoga ova vedska objava pruža mnogo.
Vlč.Hart: Kad se pozivate na “vedsku tradiciju”, smatram da podrazumijevate nešto više nego samo zastarjelu indijsku religiju. Da vidimo jesam li u pravu. Iz naših nedavnih rasprava, ako mogu sažeti, proizlazi sljedeće – nekada je postojala drevna tradicija jednoboštva poznata kao vaišnavizam ili obožavanje Višnua (Krišne ili Boga). Prvobitno se nazivala sanatana dharma ili “vječna djelatnost duše”. Sveta kultura i književnost koja razjašnjava ove istine može se nazivati “vedska tradicija”. Je li to točno?
Satyaraja dasa: Da.
Vlč Hart: Ono što se meni čini zanimljivim jest to da površni pogled na povijest religija govori da su judaizam, kršćanstvo i islam jedine postojeće monoteističke religije ili zasigurno tri najranije. Ali sada jasno uočavam preteču u vedskoj (vaišnavskoj) tradiciji drevne Indije. To je zadivljujuće. Budući da sam kršćanin, ideja o drevnoj kulturi koja je gajila ljubav prema Bogu – posebice “Jednom Svevišnjem Bogu” koji je meni poznat, u meni budi radoznalost. Opće prihvaćenim judeo-kršćanskim izvorima prethodilo je ovo – više nimalo ne sumnjam. Ali gdje je sve završilo? Zašto se indijska religija više ne prihvaća kao monoteistička ?
Satyaraja dasa: Prvobitni sustav učenja ljubavi prema Bogu stručnije se nazivao bhakti-yoga ili nauka o predanom služenju. Suprutno raširenom vjerovanju, Indija je potakla prvu monoteističku tradiciju – u pravu ste – i ona je bila utemeljena na na bhakti-yogi, služenju Gospodina Krišne. Ideja o “Jednom Svemogućem Bogu” bila je sastavni dio prvobitne vedske kulture. Većina učenjaka u tome ne nalazi problem. No s prilivom budističke misli petsto godina prije Krista i monističkim učenjem Šankare – “sve je jedno” – u osmom stoljeću nove ere prvobitni je vedski pojam zasjenjen. Slijedila je zbrka znana kao “hinduizam”, sa svojim obiljem bogova i željom za stapanjem u postojanju Svevišnjeg. Ovakvim su tumačenjima ideja prethodili ljubav i obožavanje Jednog Svevišnjeg Božanstva – poznatog pod neograničenim brojem različitih imena, ali prvobitno poznatim kao “Krišna”. Ta je ljubav prožimala vedsku tradiciju i ona je prethodnica triju popularnih monoteističkih tradicija.
