Nektar čiste ljubavi (1. dio)
Bezbrojne emocije bhakte prethodno su bile čvrsto vezane uz tijelo, obitelj, rodbinu, kuću i ostala posjedovanja, no prema (sanskrit – ljubav prema Bogu) ga veoma lako oslobađa svih tih vezanosti. Svojom vlastitom moći i samim svojim dodirom ona materijalne osjećaje (māyikī) potpuno preobražava u blažene duhovne (sac-cid-ānanda-jyotirmayī) uranjajućí ih u bunar božanskog nektara (mahārasa). Te produhovljene osjećaje prema tada čvrsto veže za slatkoću Gospodinova imena, oblika i odlika. Kao što blistavo izlazeće Sunce svojim sjajem nadvladava sve zvijezde na nebu, tako prema posramljuje sve zvjezdolike ljudske ideale (purusārtha). Nektar ploda preme teče u obliku zgusnutog blaženstva (sāndrānanda), a uzvišena hranjivost tog nektara je moć da privuče čak i Krišnu (śri krsnākārsini).
Kada bhakta počne kušati taj nektar, više ne mari za prepreke. Kao što veliki ratnik obuzet bitkom ili lopov grozničav zbog neprocjenjiva blaga, gube svaki smisao za oprez, tako bhakta gubi u potpunosti pojam o sebi. Ako je moguće i zamisliti glad koju se ne može utažiti čak ni danonoćnim jedenjem beskrajnih količina najukusnije hrane, takvu čežnju on osjeća za Gospodinom. Ta tjeskoba prži bhaktu poput plamtećeg Sunca i istodobno mu pruža olakšanje dajući mu u srcu trenutak vizije (sphūrti) Gospodinova oblika, odlika i ljupkosti, koji su blaženo svježi poput milijuna mjeseca. Prema stvara snažnu tjeskobu i istodobno pruža olakšanje od te tjeskobe. Najprije, izranjajući iz srca i polako se pojačavajući, prema probada bhaktu poput strijele goruće želje da sretne Gospodina.
Nastavak teksta...
Vatra te tjeskobe potom spaljuje strijelu u pepeo i oslobađa bhaktu bola trenutnom vizijom Gospodina (sphūrti) u svome srcu. Kušajući slatkoću Gospodinova oblika i zabava, bhakta ipak ostaje nezasićen, a njegova se žudnja za Gospodinom opet povećava. U tom stanju on prijatelje smatra beskorisnim poput suhog, zaraslog bunara, a dom trnovitom šumom. Hrana mu postaje bezukusna, a pohvale drugih poput ujeda zmije. Svakodnevne dužnosti bolne su mu poput smrti. Svoje tjelesne udove smatra nepodnošljivím teretom, a tješenje prijatelja otrovom. lako uvijek ostaje budan, budnost je kao ocean kajanja, a ako san i naiđe, čini mu se poput samrtne patnje.
Tijelo mu se čini teretom, osudom proviđenja, a udisaji i izdisaji beskorisnim poput sadnje sprženog sjemenja. Ono što su mu nekada bile omiljene stvari, sada odbacuje kao veliku nesreću. Tijelo mu se kida, čak i na samu pomisao na Gospodina. Onda, jednoga dana, prema poput magneta privuče Krišnu koji se pojavljuje pred očima bhakte. Gospodin tada preplavljuje osjetila Svoga bhakte neusporedivo povoljnim odlikama koje izviru iz Njegova vlastitog vječnoga bića: Svojom ljepotom, mirisom, milozvučnim glasom, nježnošću, okusom, velikodušnošću i samilošću. Dok ih kuša, neobična slatkoća i vječna svježina Gospodinovih odlika stvara u bhakti snažnu, uvijek rastuću žudnju. Ne postoje pjesničke riječi koje bi dovoljno dobro mogle opisati golemi ocean transcendentalnog blaženstva koji nastaje u to vrijeme, no evo nekoliko blijedih usporedbi:
Poput putnika u pustinji, iscrpljenog vrućim sunčevim zracima, koji pronalazi utočište u hladnoj sjenci golema banyanova stabla razgranate krošnje, okruženog stotinama vrčeva ispunjenih ledenom vodom Gange; poput slona uhvaćenog u šumskom požaru koji nakon dugo vremena biva oslobođen patnje beskrajnim pljuskom kiše iz gustog kišnog oblaka; poput osobe oboljele od stotina smrtnih bolesti koja slučajno popije izuzetan nektarski lijek. Nevjerojatna sreća koju osjeća svaki od njih daje samo malu naznaku bezgraničnog blaženstva koje kuša bhakta dok pije nektar preme... (nastavlja se…)
Zatvori
(iz knjige Trilogija predanosti; autor – Śrila Viśvanatha Cakravarthi Thakur)
