Pogledao me je kao da sam izgubio razum i uzviknuo: “Kakvo Božanstvo? Nisam čak našao ni odgovarajući kamen!” Nisam mogao vjerovati svojim ušima. “Ali rekao si mi da će biti spreman za šest mjeseci”, uzviknuo sam. “Održaću svoje obećanje”, rekao je, “šest mjeseci nakon što pronađem kamen Božanstvo će biti spremno za ustoličenje.” Njegov odgovor je bio jasan, ali ja jednostavno nisam mogao shvatiti ili prihvatiti to odgađanje. Kako sam bio frustriran, izazvao sam ga: “Ima puno velikih kamenih ploča u cijeloj južnoj Indiji. U čemu je problem?” Pogledao me je na način kako bi učitelj pogledao sporog đaka i rekao vrlo odrešito: “Ne pravim mljeveni malter, izrađujem Božanstvo. Spisi nam kažu da se samo kamen koji ima život može koristiti za izradu Božanstva Visnua. Kada kamenu ploču udarite na sedam točaka i svaka proizvede zvuk spomenut u spisima, onda se takav kamen može koristiti.

Ali postoji i drugi test koji bi označio je li kamen živ. Postoji buba koja jede granit. Ako pojede s jedne strane kamena do druge i ostavi cijeli vidljivi trag za sobom, onda je prošao i drugi test. Takav kamen je živi kamen i iz njega se izraz može očitovati. Samo iz takvog kamena mogu isklesati vašeg Nrisimhadeva. Takav kamen govori poeziju. Sve odlike Božanstva isklesane iz takvog kamena biti će u potpunosti izražajne i prekrasne. Molim vas budite strpljivi. Iskreno sam tragao za vašim komadom kamena visokim šest stopa.” Bio sam preneražen i malo zabrinut. Bhakte u Mayapuru očekuju skori dolazak Božanstva. Kako ću im objasniti potragu za “živim kamenom”? Možda se odluče izraditi Nrisimhadeva od mramora? Odlučio sam pokušati olakšati temu razgovarajući sa sthapatijem o murtiju Prahlada Maharaja. “Molim vas oprostite mi, ali zaboravio sam vam prošli put reći da također želimo i murti Prahlada.

Mi želimo obožavati Prahlada-Nrisimhadeva. Što mislite?” “Mislim da to neće biti moguće”, sthapati je odgovorio činjenično. Gledao sam ga u nevjerici i nisam bio siguran šta reći. Nasmijao se i nastavio: “Vi želite da sve bude učinjeno upravo prema spisima. Vaš Nrisimhadev će biti visok četiri stope. U usporedbi s Njim Prahlada Maharaja će biti veličine amebe.” “Ali mi želimo da Prahlada Maharaja bude visok jednu stopu”, prekinuo sam ga. “U redu”, sthapati je odgovorio, “onda to znači da će vaš Nrisimhadev biti visok oko 120 stopa.” Počeli smo raspravljati o obliku Prahlada Maharaja. Napokon, sthapati je uzdahnuo i složio se izraditi Prahlada Maharaja visokog jednu stopu. Barem sam sada mogao izvjestiti nešto pozitivno kada se vratim u Mayapur. Nakon dva mjeseca vratio sam se u južnu Indiju. Nije bilo nikakvog napretka. Krstario sam tamo i nazad, iz Mayapura do južne Indije svakih trideset ili četrdeset dana.

Najzad je nađen naš kamen i sthapati je postao transformirani čovjek. Skoro cijelu sedmicu jedva je provodio vrijeme kod kuće. Sat za satom, dan za danom, sjedio je samo zureći u komad kamena. Imao je kredu u ruci ali ništa nije crtao. Odbijao je dopustiti svojim radnicima učiniti išta osim da otklone višak kako bi napravili taj komad kamena četvrtastim. Slijedeći put kada sam ga posjetio, na njemu je napravio skicu. To je bilo sve. Bio sam zabrinut. Rukovodioci u Mayapuru su postajali nestrpljivi. “Jesi li siguran da će to Božanstvo biti gotovo za šest mjeseci?”, pitao sam u očajanju. “Ne brini. Posao će biti obavljen”, odgovorio je. Vratio sam se u Mayapur, samo da bih ponovo bio poslat u južnu Indiju provjeriti neke detalje oko Božanstva. Vidio sam da sthapati kleše oblik s velikom pažnjom i predanošću. Na tom stupnju kamen je nestao i pojavio se oblik. Sthapati je baš počinjao s povezima za ruku.

Dva tjedna mu je trebalo da ih iskleše. Sve su odlike bile vrlo rafinirane i delikatne. Bio sam impresioniran i veoma sretan. Sthapatiju je trebalo malo više od dvanaest mjeseci da završi Božanstvo. Kada je završio posao nije me odmah obavijestio nego je odlučio posjetiti prijatelje na nekoliko dana. Bilo je vrijeme monsuna i malo posjetilaca, te je smatrao sigurnim zaključati Gospodina Nrisimhadeva u svom hangaru pokrivenim sijenom. Dva su dana kasnije njegovi susjedi dotrčali s vijestima o požaru na krovu njegovog hangara. Padala je velika kiša i sve je bilo mokro, ali ipak – krov od kokosovog drveta se zapalio. Otrčao je na lice mjesta i našao Nrisimhadeva nedirnutog, ali krov je izgorio u pepeo. Odmah mi je telefonirao: “Molim vas dođite i odnesite vaše Božanstvo. On sve pali. Dao je na znanje da želi ići – ODMAH!” Entuzijastično sam otputovao u južnu Indiju, iznajmio kamion i do pola ga napunio pijeskom. Stigao sam u sthapatijev studio misleći kako će taj zadnji korak biti relativno jednostavan.

Glupavo sam zaboravio da je Gospodin Nrisimhadev vrlo teška ličnost: Težak je jednu tonu! Nakon dva ili tri sata uspjeli smo sigurno podići Božanstvo iz hangara na kamion. Da bismo bezbjedno putovali preko granice također nam je trebala policijska dozvola, zajedno s potpisanim papirima iz poreznog Centralnog odjeljenja, arheološkog direktora i direkcije Art Emporiuma u pokrajini Tamil Nadu. Svi službenici su tražili da vide Božanstvo prije nego što potpišu papire. Čim su imali darshan (susret) s Gospodinom Nrisimhadevom postali su odmah vrlo efikasni i susretljivi. Imali smo sve neophodne papire u ruci u roku od dvadeset i četiri sata – čudo u tromoj birokraciji ureda vlade Indije. Put natrag u Mayapur bio je također nevjerovatno miran i bez poteškoća. Naš zaštitnik svakako je bio s nama. Obično sthapati dođe na dan ceremonije ustoličenja u sobu za Božanstva i izrezbari oči Božanstvu.

To se naziva netra-nimilanam (otvaranje očiju). To je bio izuzetan slučaj da je sthapati našem Nrisimhadevu već izrezbario oči. Ne samo da je izrezbario oči; takođe je obavio prana-pratisthu (prizivanje žive sile), malu puju i arati. Siguran sam da su zato svi papiri bili pripremljeni tako revnosno, a prenošenje Svevišnjeg Gospodina tako lako. On je već bio prisutan. A tko bi se usudio reći ‘ne’ Gospodinu Nrisimhadevu? Ustoličenje Gospodina Nrisimhadeva bilo je vrlo jedostavno i trajalo je tri dana: od 28. do 30. srpnja 1986. Sjećam se kako sam se osjećao zabrinutim glede moguće prejednostavnosti ustoličenja. Ozbiljno upozorenje Sankaracarye od Kanchipurama duboko me se dojmilo. No, moj je um ubrzo postao smiren glasnim, dinamičnim kirtanom. Sankirtana-yajna (skupno pjevanje Svetih imena) jedino pravo obilje Kali yuge dominiralo je scenom. Osjećao sam se oživljenim i zadovoljnim. Gospodin Nrisimhadev, zaštitnik sankirtana misije napokon se odlučio očitovati u Sri Mayapur Chandrodaya Mandiru.
Zatvori