Preusmjerenje Želja
Śrīmad-Bhāgavatam 2.1.15
anta-kale tu purusa
agate gata-sadhvasah
chindyad asanga-sastrena
sprham dehe ’nu ye ca tam
anta-kale — posljednjem stadiju života; tu — ali; purusah — a osoba; agate — stigavši; gata-sadhvasah — ne bojeći se smrti; chindyat — mora presjeći; asanga — nevezanost; sastrena — oružjem; sprham — sve želje; dehe — u svezi s privremenim materijalnim prebivalištem; anu — anu što se odnosi; ye — sve to; ca — također; tam — njih.
U posljednjem stadiju života osoba treba biti dovoljno neustrašiva da se ne boji smrti. Pritom mora presjeći svaku vezanost za materijalno tijelo i sve što se odnosi na tijelo, kao i sve želje koje iz toga proizlaze.
TUMAČENJE: Premda je činjenica da moramo napustiti sve što je stvorila dragocjena ljudska energija, ljudi razmišljaju o trajnom nastanjivanju ovog svijeta. To je ludost grubog materijalizma. Budalasti znanstvenici, filozofi, veliki državnici itd. nisu obaviješteni o duhovnoj duši. Misle da je ovaj život od samo nekoliko godina sve u svemu i da nakon smrti ništa ne postoji. Ova neupućenost, čak i u takozvanim učenim krugovima, ubija životnu snagu ljudskoga duha, što donosi užasne posljedice koje svatko može osjetiti. Unatoč tome, budalasti materijalisti ne mare za ono što će se dogoditi u sljedećem životu. Trebamo znati da se identitet živog bića ne gubi čak ni po okončanju sadašnjeg tijela koje nije ništa drugo do vanjska odjeća.
To je uvodna pouka Bhagavad-gite. Kao što mijenjamo staru odjeću, tako živo biće mijenja tijelo, a ta se promjena tijela naziva smrću. Dakle, smrt je proces promjene tijela po isteku sadašnjeg života. Inteligentan se čovjek mora pripremiti za nju i pokušati dobiti najbolju vrstu tijela u sljedećem životu. Najbolje je duhovno tijelo koje dobivaju oni koji se vraćaju u Božje carstvo ili ulaze u područje Brahmana. Ovo ćemo pitanje potanje razmotriti u drugom poglavlju ovog pjevanja, no glede promjene tijela, sada se moramo pripremiti za sljedeći život. Budalasti ljudi pridaju više važnosti sadašnjem prolaznom tijelu i zato se nerazumni vođe pozivaju na tijelo i tjelesne odnose. Tjelesni se odnosi protežu ne samo na tijelo, nego i na članove obitelji, ženu, djecu, društvo, zemlju i puno drugih stvari koje se okončavaju po svršetku života.
Nakon smrti zaboravljamo sve o sadašnjim tjelesnim odnosima. To možemo donekle iskusiti noću kad odemo na počinak. Dok spavamo, zaboravljamo sve što je povezano s tijelom i tjelesnim odnosima, iako je taj zaborav samo prolazno stanje koje traje tek nekoliko sati. Smrt nije ništa drugo do spavanje od nekoliko mjeseci kako bismo razvili drugu vrstu tjelesnog kaveza koji nam, prema našim željama, dodjeljuju zakoni prirode. Stoga trebamo promijeniti želje dok imamo ovo sadašnje tijelo. Da bismo to ostvarili, potrebno je vježbati za ljudskoga života, a obučavanje može započeti na bilo kojem stupnju života ili čak nekoliko trenutaka prije smrti. Izobrazba obično započinje od samoga početka života, od stupnja brahmacarye, i postupno se nastavlja u redovima grhasthe, vanaprasthe i sannyase.
Institucija koja pruža ovakav odgoj naziva se varnasrama-dharma ili sustav sanatana-dharme, najbolji put do savršenstva ljudskoga života. Čovjek se treba odreći vezanosti za obitelj te društveni i politički život čim navrši pedeset godina, ako ne i ranije, a obuka u asramama vanaprasthe i sannyase priprema ga za sljedeći život. Prerušeni u vođe, budalasti se materijalisti čvrsto drže obiteljskih odnosa. Ne pokušavaju ih presjeći i tako postaju žrtvama zakona prirode te ponovno dobivaju gruba materijalna tijela u skladu sa svojim djelovanjem. Takvim će budalastim vođama ljudi možda odati poštovanje na kraju njihova života, ali to ih neće učiniti otpornima na zakone prirode koji svima čvrsto vezuju ruke i noge. Zato je najbolje da svatko dragovoljno napusti obiteljske odnose prenoseći vezanost za obitelj, društvo, zemlju i sve što iz toga proizlazi na posvećeno služenje Gospodinu.
Ovdje se kaže da trebamo ostaviti sve želje za obiteljskim vezama. Ne dobijemo li priliku za njegovanje boljih želja, nećemo se odreći bolesnih želja. Želja je neodvojivo svojstvo živoga bića. Živo je biće vječno i zato su njegove želje, koje su za nj prirodne, također vječne. Želje ne možemo zaustaviti, ali ih možemo promijeniti. Moramo razviti želju da se vratimo kući, Bogu, pa će se samim tim, razmjerno napretku u posvećenom služenju, želje za materijalnom dobiti, počašću i slavom smanjiti. Živo je biće stvoreno da služi, a njegove se želje temelje na stavu služenja. Počevši od predsjednika države pa do beznačajna prosjaka na ulici, svi na neki način služe nekoga. Savršenstvo stava služenja dostiže se tek kada s želja za služenjem preusmjeri s materije na duh…
(iz Śrīmad-Bhāgavatama, krunskog dragulja vedske književnosti. Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)