Pravo oslobođenje

Pravo oslobođenje

Ljudska bića imaju urođenu žudnju za slobodom, za oslobođenjem od prisila i ograničenja koji nas primoravaju na patnju. Također osjećamo duboku želju za zajedništvom i odnosima ispunjenim ljubavlju. Međutim, uzrok povećanja broja ubojstava, samoubojstava i ekoubojstava na cijeloj Zemlji može se naći u činjenici da smo izgubili znanje o tome kako možemo zajedno živjeti na ovome planetu. U neviđenoj potrazi za slobodom zaboravili smo što sloboda doista znači.

Sloboda nije samo stvar vladanja prirodom i nasilnog vađenja bogatstava iz nje. Sloboda je pitanje skladnog života s drugim živim bićima i Majkom Prirodom jer kad je ona zadovoljna s nama, njezino drveće obiluje plodovima i daruje nam obilje biljaka, hrane, lišća i ljekovitog bilja.

Naše pravo oslobođenje neće doći preko vladanja Zemljom niti kroz društvenu reformu. To nije stvar zamjene jednog materijalnog sustava drugim, cijenjenja jedne rase na račun druge, pridruživanja jednoj političkoj stranci protiv druge.

Ono što moramo promijeniti jeste sklonost u svakome od nas da vladamo, manipuliramo i iskorištavamo. Također moramo prestati sa zgrtanjem zaliha i varanjem prirode, otimajući više nego što nam po pravu pripada. Konačno, moramo se usmjeriti na pročišćenje vlastita srca i svjesnosti kako bismo mogli pročistiti atmosferu oko sebe. Tada, i tek tada, možemo napustiti carstvo ograničenja i ponovno ući u vječnu zbilju, kraljevstvo Boga Majke-Oca.

Da bismo se izbavili iz ovoga zatvora i stekli slobodu, postoji određena duhovna znanost. Ta znanost obuhvaća pročišćenje i promjenu našeg karaktera, stjecanje svrsishodnog znanja i, konačno, ponovno povezivanje s božanskom voljom kroz služenje i djelovanje kako bismo ponovo uspostavili ljubavni odnos sa Svevišnjim. Materijalisti kojima nedostaje to znanje u nepovoljnom su položaju. Bez razumijevanja zakona karme, djelovanja i popratih posljedica, kratkovidni izbori temeljeni na trenutačnom uživanju kasnije nas samo još više zapliću u materijalni svijet.

Gdje god pogledamo u materijalnoj sferi vidjet ćemo da živa bića pokušavaju glumiti Boga u različitim svojstvima. Stalna tema materijalnog postojanja jest pokušaj vladanja drugima kako bi se uspostavila zamišljena nadmoć. No ipak, najveća je sreća ljudskoga života potpuno predavanje služenju Gospodina s ljubavlju, napuštajući sve želje za vlašću i kontrolom.

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Kriza mentalnog zdravlja

Kriza mentalnog zdravlja

Više od ikog drugog, terapeuti, savjetnici i svećenici uviđaju ozbiljnost problema povezanih sa slabom komunikacijom i nedostatkom zajedništva u društvu. Zbog nedovoljne povezanosti i krnjih odnosa, bezbrojne se osobe osjećaju osamljeno, zlovoljno, depresivno i frustrirano, a mnoge gube želju za djelotvornim funkcioniranjem u normalnim područjima života. Mnogi vode život ‘potpunog očaja’, dok se drugi okreću nasilnom i destruktivnom ponašanju. Kao što smo ranije rekli, Svjetska zdravstvena organizacija izjavila je da će jedna od najvećih zdravstvenih kriza s kojima će se suočavati cijela svjetska zajednica tijekom slijedećih dvadeset godina biti mentalna bolest.

Različiti oblici mentalnih bolesti već se približavaju epidemijskim razinama jer ogroman broj ljudi diljem svijeta doživljava pogoršavanje obiteljskih odnosa i duboka razočaranja u životu.

Tijekom ljudske povijesti pitanje mentalnoga zdravlja usko je povezano s politikom i ugnjetavanjem. Danas više nego ikada mentalno zdravlje stanovnika svijeta ostavljeno je na milost i nemilost utjecaja koje ne mogu kontrolirati. Otvorena zlouporaba i zlostavljanje bili su pravilo u prošlosti, a zacijelo se nastavljaju i danas.

Suptilna manipulacija i kontrola putem medija, postali su novo, moćno oružje u rukama elite, s razornim posljedicama. Kad izvanjske sile manipuliraju našim umom, naša degradacija i porobljavanje mogu postati kobni.

Kao što smo vidjeli, mediji potiču svoju publiku da se usredotoči na materijalne aspekte života na račun više svjesnosti. U korijenu povećanja mentalnih bolesti, nasilja, ubojstava i samoubojstava leži činjenica da, unatoč potpunom odavanju materijalnim užicima, većina ljudi duhovno gladuje. Svi imamo urođenu, prirodnu želju za ljubavlju i dubokim odnosima s drugima.

Međutim, društvo se sve više oslanja na mehaničke i površne stvari, što je potpuno oprečno potrebama naše prirode. Kao rezultat građenja kula u zraku, ljudi uzimaju utočište u materijalnoj svjesnosti i pribjegavaju još rafiniranijim oblicima osjetilnog uživanja. Mnogi od nas iz dana u dan žive poput zečeva što trče za mrkvom koja im je ispred nosa, ne shvaćajući neizvjesnost situacije. Kad izvršavamo naloge svojih nesavršenih osjetila i uma, izlažemo se neizbježnim posljedicama koje se javljaju kad nam trenutačno zadovoljstvo više nije dostupno.

Da bismo popravili stanje, moramo nadići ortodoksne pristupe mentalnome zdravlju. Očito je da tradicionalni pristupi psihijatrije, psihologije i savjetovanja nisu bili dovoljni da spriječe ljudske tragedije koje se zbivaju diljem svijeta. Ti se problemi ne mogu riješiti na razini na kojoj se pokazuju; treba im se pristupiti s duhovne, holističke razine s koje poteškoće gledamo u daleko širem kontekstu, nego što su to trenutne brige svakodnevnog života.

Jedno od obilježja koje nas čini ljudskim bićem jest naša slobodna volja. Bez razvijene volje lako postajemo žrtvom sila koje ne možemo kontrolirati. Zbog toga je važna duhovna praksa, jer je izvor istinske slobodne volje više stanje svjesnosti. Ako se redovito ne bavimo nekom ozbiljnom duhovnom disciplinom, već svu pažnju usmjeravamo na materijalne užitke, imat ćemo malo pristupa slobodnoj volji. Postat ćemo robovi sila materijalne prirode i dopustit ćemo da nama manipuliraju lukavi tirani koji su nas već uvjerili da obožavamo novac, ugled i materijalne tekovine.

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Neslavno slavljenje samoubojstva

Neslavno slavljenje samoubojstva

Želja za oduzimanjem vlastita života vjerojatnije će se pojaviti kad članovi društva i njihovi vođe ne uspiju prepoznati duhovne dimenzije postojanja, već se usredotočuju na materijalne aspekte ljudskoga postojanja ili metafizičke puteve koji ne prodiru duboko u pravi smisao života. Ako nismo dovoljno povezani s transcendentalnim carstvom, može nas lako odnijeti veliki val apatije i očaja. Kad ljudi počine samoubojstvo, mogu otvoriti put drugim pojedincima i skupinama da učine isto, jer smo svi društvena bića podložna trendovima oko nas. Zanimljivo je primijetiti da oni koji s materijalnog stajališta “imaju sve” češće vrše samoubojstvo od ljudi u drugim društvenim skupinama.

Osim toga, neki od najinteligentnijih članova društva zastupaju stajališta koja ohrabruju negativne stavove prema ljudskome životu. Na primjer, filozofija egzistencijalizma, koja je utjecala na cijelu generaciju, potekla je od najvećih intelektualaca-takozvanih velikih umova kao što su Albert Camus i Jean Paul Sartre. Novokolumbijska enciklopedija kaže da Sartreova egzistencijalistička djela “gledaju na čovjeka kao na odgovorno, ali osamljeno biće opterećeno zastrašujućom slobodom izbora i prepuštanja sudbini u besmislenom svemiru.” Ti su mislitelji, naravno, bili iznimno inteligentni s materijalnog stajališta, no budući da su bili ateisti i da su prepoznavali samo materijalne pojave, njihove analize povijesti i ljudskoga stanja dovele su ih do zaključaka o ispraznosti i beznađu.

Mnogi od onih izloženih toj filozofiji neizbježno su se zapitali: “Kakva je korist od života ako smo se rodili samo da bismo se borili i na kraju umrli?” Vođeni načelima egzistencijalizma, pogrešno tumače slobodu. Prema njihovom mišljenju, ako život nema smisla, samoubojstvo postaje dopustivo i opravdano djelo. Sylvia Plath je još jedan primjer slavljenja samoubojstva. Bila je poznata spisateljica i pjesnikinja čije se pjesme i romani cijene i predaju na mnogim tečajevima suvremene engleske književnosti. Ona i još jedna suvremena spisateljica, Virginia Woolf, postale su gotovo legendarne pop heroine, dijelom zbog odbacivanja zahtjeva Života, što je u oba slučaja na kraju dovelo do samoubojstva.

Plathova se ugušila stavljajući glavu u pećnicu, a Woolfova je na se svezala velik kamen, a potom se bacila u vodu. Ta su samoubojstva naravno tragična, ali velika je tragedija i to što akademski krugovi gotovo obožavaju te žene. To njihov izbor čini još privlačnjim i prihvatljivijim. Kada ih slave kao velike spisateljice, postaju uzori drugim frustriranim intelektualcima. Tada im je lakše proglasiti da je priznavanje bijede uzimanjem pilule ili pucanjem u sebe, pošten i hrabar čin.

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

 

Poricanje vječnosti duše

Poricanje vječnosti duše

“Američki san” postupno postaje noćna mora. Možda je najužasnija komponenta tog “američkog sna” zatajivanje informacije o reinkarnaciji. Diljem svijeta glavne religije i općenito prihvaćene vjerodostojne filozofije prihvatile su koncept reinkarnacije. Reinkarnacija je zapravo sastavni dio filozofije američkih urođenika, afričke filozofije, hinduizma, budizma, taoizma, drevne grčke filozofije, mističnog judaizma i mističnog islama. Učenjaci koji proučavaju povijest religija također mogu potvrditi da je reinkarnacija neodjeljivi dio ranog mističnog kršćanstva.

Tek u šestom stoljeću, nakon što je car Justinijan reinkarnaciju proglasio neprihvatljivom i heretičkom doktrinom, kršćani su je počeli odbacivati. Djela ranih kršćana, kao što je sv. Jeronim u četvrtom stoljeću, objašnjavaju da se reinkarnacija smatrala ezoteričkom doktrinom koju bi kršćanska filozofija trebala shvatiti i definirati. U drugome stoljeću Origen u svojoj knjizi ‘O prvim načelima’, koja se i danas može naći u knjižnicama, raspravlja o temama reinkarnacije. Ako istražujemo različite svete spise, još uvijek u svima njima možemo pronaći naznake reinkarnacije.

Istina je da su drevni filozofi, suvremeni mistični jogiji i liberalni spiritualisti uvijek priznavali vječnost duše. Doista, taj je koncept toliko široko prihvaćen u mnogim dijelovima svijeta da se oni koji ne vjeruju u reinkarnaciju smatraju zavedenima. Međutim, ovdje na Zapadu, zatomljivanje i obezvrjeđivanje tog koncepta toliko su istaknuti da su čak i oni koji priznaju vječno postojanje duše na kraju dovedeni u iskušenje da odbace to duboko razumijevanje. To je odbacivanje krajnje omalovažavajuće za dušu jer uvjerava ljude da moraju živjeti samo na fizičkoj razini “ovdje” i “sada” i odbaciti sve što ima višu, suptilniju prirodu. Naravno, održavanje takva sna zahtijeva hodanje u snu, a svatko zna da se mjesečar izlaže velikoj opasnosti nesreća, padova i povreda.

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

 

Opsjednutost tijelom

Opsjednutost tijelom

Većina televizijskog programa predstavlja beskrajnu kampanju za zagovaranje tjelesnih udobnosti jer ljudi koji podupiru većinu televizijskih programa proizvode artikle namijenjene tjelesnim udobnostima. To zauzvrat stvara opsesivno zanimanje za tijelo i veliko skretanje od duše. Usredotočivanje na tjelesne udobnosti krajnje je proturječno ljudskome napretku. No ipak, svakoga dana nesvjesno se nastavljamo izlagati utjecajima koji najsnažnije potiču tu opsjednutost tijelom na račun duše.

Zbog svih negativnih misli i slika koje nas neprekidno bombardiraju, oni koji ne rade na uzdizanju svjesnosti bit će posve nesposobni slobodno razmišljati. Ako se ne bavimo nekim procesom duhovnog pomlađivanja ili molitvom i pročišćenjem, odnijet će nas struja egocentričnosti, natjecanja, mržnje i na kraju nasilja.

Ne želim reći da je televizija sama po sebi loša i zla. Samo naša potpuna zaokupljenost onim što televizija nudi stvara problem. Takva zaokupljenost ima tendenciju da nas odvrati od djela ljubavi prema drugima i raspitivanja o višoj prirodi. A kad nismo svjesni više svrhe života ili kad se osjećamo osamljeno i odvojeno od drugih ljudskih bića, postajemo zatupljeni, rastrzani, očajni ili čak skloni samoubojstvu.

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav je jača od sumnje

Ljubav je jača od sumnje

Ljubav mora nadići svaku sumnju koju možemo imati glede vrijednosti duhovnoga života. Neprestane sumnje uvijek su štetne za duhovni napredak, čineći nas podložnim materijalističkim obmanama i slabeći našu povezanost s duhovnim vodstvom i zaštitom. To ne znači da bismo trebali biti zaslijepljeni sljedbenici koji prihvaćaju duhovna učenja bez pitanja. Sumnje se prirodno pojavljuju dok napredujemo na duhovnome putu.

Ali da bismo izbjegli opasnosti koje su sastavni dio otegnutih, dugotrajnih sumnji, trebamo postaviti svako pitanje odmah nakon što se pojavi. Iskreno raspitivanje može umiriti sumnje, a da ne ostavi prostora negativnim utjecajima koji bi nas naveli na stranputicu. Duhovni život zahtijeva veliku snagu, snažnu vjeru i čvrsto uvjerenje.

Neriješene sumnje čine da nam se tijelo i um vraćaju u prijašnje stanje, ponašajući se poput ovisnika o drogi koji se priklanjaju svom poznatom utočištu u drogi kad god život postane težak. Ako su nam vjera i snaga nestali, prirodno pribjegavamo prijašnjim mehanizmima svladavanja poteškoća kako bismo našli neku utjehu. Doista, većina smo ovisnici. Jako smo ovisni o osjetilima i svojoj nižoj prirodi, koji su nam stalni pratitelji već dugo vremena. Dok se duhovno razvijamo, moramo paziti da ne postanemo previše neuravnoteženi jer bismo se mogli vratiti starim obrascima. Zbog toga moramo razriješiti svoje sumnje što prije i što iskrenije.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubomora i zavist nisu ljubav

Ljubomora i zavist nisu ljubav

Čak i u duhovnim krugovima ljudi često ne razumiju kako voljeti jedni druge. Unatoč tobožnjoj posvećenosti duhovnom načinu života, pojedinci mogu osjetiti zavist i ljubomoru. Na primjer, ako netko duhovno napreduje, drugi koji su zarobljeni u materijalnoj svjesnosti mogu biti u nemogućnosti osjetiti sreću zbog te osobe. Umjesto toga postaju ljubomomi i podli. Ljudi koji obožavaju slavu, novac i materijalne udobnosti vezani su za prolazne vidove života. Na kraju su osuđeni na nesreću jer sve što je privremeno propada. Osuđeni su na gubitak i razočaranje. Potraga za sebičnim zadovoljstvima glavno je obilježje zapadne kulture. U procesu uspona prema vrhu, uvjetovani smo da mislimo: “Ja pobjeđujem jedino ako ti gubiš.”

Da bismo napredovali, želimo tuđu nesreću. Čak možemo i zlonamjerno ometati potencijalnog suparnika, vjerujući da je to način da postanemo uspješni. Međutim, trebamo imati na umu da smo, kad god osjećamo tugu, uznemirenost ili zavist zbog nečijeg uspjeha, neosposobljeni za blagoslove duhovnoga života. U takvim okolnostima moramo raditi na sebi kako bismo se oslobodili sebičnih motiva i na kraju dostigli stupanj na kojem ćemo biti sretni i oduševljeni zbog tuđih dostignuća. Tuđi nas rast uvijek ojačava, a ne oslabljuje.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav nije uvijek ugodna

Ljubav nije uvijek ugodna

Budući da ljubav nije određena ugodnim osjećajima, patnja može biti sastavni dio ljubavi. Premda bi mnogi od nas radije iskusili sreću i uklonili patnju iz naših veza, taj se stav temelji na želji za zadovoljavanjem osjetila. Istinska nam ljubav doista može donijeti puno sreće, a opet može biti uzrokom velike patnje. Ako barem malo proučimo svoj život, možemo primijetiti da najveća patnja proizlazi iz veza s onima koje volimo. Možda smo pokušavali davati, ali nismo bili dovoljno cijenjeni, možda smo htjeli ostvariti vezu ispunjenu ljubavlju, ali nekako nismo mogli. Tko se ne može sjetiti duboke povrijeđenosti kad je bio iznevjeren, razočaran, zanemaren, napušten? Istodobno, naša najveća sreća također dolazi iz odnosa s drugima. Paradoks je da nas ljubav, najiscjeljujuća moć koja postoji, također može učiniti toliko ranjivim da patimo.

U ljubavnom odnosu svaka poteškoća u životu postaje izazov da slavimo i služimo Gospodina. Kad nam je stalo do nekoga, teška su vremena prekrasna jer upućuju na potrebu za većom komunikacijom. Zbog toga što naš partner nije primio naše riječi i djela u duhu ljubavi, vidimo potrebu za ljubavlju. To nam pruža divnu priliku da služimo i djelujemo za dobrobit druge osobe. Kad smo u ulozi kontrolora, osjećamo se dobro zbog svega. No čim se stvari prestanu odvijati po planu, možda se nećemo željeti prilagoditi našem partneru. Kad god osjetimo sumnje glede odnosa, okrećemo leđa. Te se sumnje mogu pojaviti jer nam nedostaje vjera ili zato što se osjećamo nesigurnima. Svoje strahove i fobije često projiciramo na partnera i okolinu kako bismo izbjegli činjenicu da je problem u našoj svjesnosti.

Tada, čak i ako nam netko da kompliment, možemo sumnjičavo misliti: “Što misliš time reći?” Neki se ljudi okružuju negativnošću bez obzira što se događalo. Naš cilj kao duhovnih ratnika jest da postanemo toliko puni ljubavi da nas ništa ne može uznemiriti. U tom stanju negativnost neće moći nikako utjecati na nas. Umjesto toga, bit ćemo zahvalni za negativne primjedbe isto kao i za pohvale, a možda ćemo i grube riječi shvatiti kao riječi ljubavi. lsprva se taj način može činiti naivnim. Ali zapravo, takvo ponašanje odražava čvrstu vjeru u Boga i želju da dijelimo ljubav i vjeru s drugima. Svi imamo sposobnost da se usredotočimo na ljubav tako da nam sve u našoj okolini samo pomaže da još više volimo. To je raspoloženje pravog duhovnog ratnika.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav nije osjećaj

Ljubav nije osjećaj

Većina nas drži ljubav osjećajem koji se smanjuje ili raste prema okolnostima. Međutim, istinska ljubav nije povezana s onim što osjećamo niti je ovisna o nekom vanjskom utjecaju. Prava je ljubav božanska i ne može postojati odvojeno od izvora, a to je Bog. Ljubav nije nešto što možemo otvoriti ili zatvoriti poput slavine. U našem društvu to često ne razumijemo. Muškarac i žena mogu dati bračne zavjete, a zatim se predomisliti nakon nekoliko mjeseci ili godina. S takvim stanjem svjesnosti, stalno smo u potrazi za nečim izvan sebe samih, umjesto da se okrenemo vrelu ljubavi u sebi. Povremeno možemo lako biti uznemireni nečijim djelima, ali prava ljubav ostaje čvrsta jer se temelji na nečem mnogo dubljem od osjećaja. Kad je ljubav osjećajna, svako uznemirenje može iznenada pretvoriti predmet naše ljubavi u neprijatelja.

Mnogi ljudi imaju poteškoće prilikom uspostavljanja smislenih odnosa s drugima. Kad slijepa zaljubljenost jednom prođe, razočarano otkrivaju da je njihova veza bila reaktivna, a ne proaktivna. Proaktivna je osoba usredotočena na načela i filozofski je orijentirana, dok je reaktivna osoba zaokupljena egocentričnim potrebama kao što su jedenje, spavanje, branjenje i razmnožavanje. Reaktivni Ijudi sve gledaju sa stajališta osobnog uživanja. Ljubav je za njih osjećaj koji povećava njihov doživljaj blagostanja tako da se, kad god ne dobiju ono što žele, povlače. S druge strane, kad istinski volimo, uopće ne brinemo za sebe. Ljubav je glagol: suosjećamo, poštujemo, dijelimo, pomažemo i dajemo. Ne pokušavamo se osjećati dobro ili kontrolirati okolinu kako bismo povećali vlastito zadovoljstvo.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Što je ljubav?

Što je ljubav ?

Svi želimo biti voljeni bezuvjetnom, vječnom ljubavlju — ljubavlju koja gleda s one strane ljepote, inteligencije ili bilo koje druge površne odlike. Želimo biti voljeni jednostavno zato što postojimo. Istodobno, svi imamo prirodnu, urođenu težnju da dijelimo ljubav s drugima. Ta se zaokupljenost ljubavlju pojavljuje jer smo u stvarnosti vječna bića puna ljubavi, čije su duše ispunjene znanjem i blaženstvom. Iako smo u fizičkom utjelovljenju privremeno prekriveni materijalnom energijom, naša je izvorna priroda božanska, te uvijek tragamo za blaženom ljubavi duhovnog kraljevstva gdje nas čeka pravo ispunjenje.

No čini se da uvijek nešto krene po zlu. Unatoč neprestanoj potrazi, obično doživljavamo razočaranje, otkrivajući da je naše iskustvo ljubavi prolazno. lako smo možda pokušavali ostvariti razne odnose i pri tome doživljavali neuspjeh, i dalje vjerujemo da negdje postoji prava osoba. lz nekog tajanstvenog razloga, čini se da nikada nismo na pravome mjestu u pravo vrijeme. Danas se nebrojeno ljudi u svijetu nikada nisu osjećali istinski voljenima. Nemaju nikakvu predodžbu o tome što ljubav uistinu jest, unatoč tome što duboko čeznu za njom. Ustvari, u svakodnevnim odnosima pojam “ljubav” poprimio je odveć neodređeno značenje, pa može čak označavati i nešto posve suprotno, kao što je kontrola ili potreba.

Primjerice, pojam ljubavi često se svodi na puku tjelesnu razmjenu ili na proces kojim se pokušava dobiti ljubav od nekoga, ako je potrebno i silom. To nije ljubav. Problem nastaje zato što tražimo odgovore na krivim mjestima. Zaboravili smo duhovnu dimenziju života. Društvu bez duhovne jezgre nedostaje “kozmičko ljepilo” koje bi omogućilo da sve funkcionira kako treba. Ljubav je to kozmičko ljepilo koje nas drži na okupu dok se učimo upoznavati i uspostavljati odnose jedni s drugima i, konačno, sa Svevišnjem Božanskom Osobom.

Čini se da je suvremeno društvo to zaboravilo. Ali duboko u sebi, iako nas doživljaj ljubavi često zaobilazi, znamo da je ljubav naše prirođeno pravo. To je kao kad bi netko ispred nas držao nešto prekrasno, ali izvan našeg dosega. Želimo to, znamo da je dostupno, ali to nešto nismo u stanju dohvatiti. Stoga ga zamjenjujemo nečim drugim, nadajući se da ćemo naći sreću u bogatstvu, ugledu i moći. Pogledajmo dublje kako to funkcionira tako što ćemo najprije proučiti što ljubav nije.

nastavak teksta

Bit ljubavi nije u dobivanju

Pravu ljubav ne zanima osobni dobitak, već kvaliteta razmjene. Kad mislimo samo na sebe, pokušavajući urediti stvari kako bismo dobili ono što želimo, ne izražavamo ljubav. Bezuvjetna ljubav nikada se ne temelji na pokušaju dobivanja. Naprotiv, to je iskustvo davanja i radosna djelatnost u kojoj svaki sudionik teži biti velikodušniji od drugoga. To je posebno važno za društvo u kojem se ljubav često izjednačuje sa seksom. Seks omogućuje jedan od najvećih užitaka koje možemo iskusiti, te pokušavamo uživati u njemu što je češće moguće. Gotovo svi veći pokušaji utjecaja na našu svjesnost temelje se na tome da nas seksualno privuku.

Nažalost, taj pokušaj porobljavanja ljudske civilizacije i predobro uspijeva. Kao što smo već vidjeli, danas bezbrojne reklame pokušavaju pobuditi seksualnu želju javnosti kako bi se povećala prodaja. Kao posljedica toga ljudi su usmjereni na izvanjske stvari i ne pridaju nikakvu važnost međusobnom upoznavanju. Ustvari, budući da ne mogu nadići “tjelesnu igru”, njihova svjesnost ostaje zarobljena i podređena tjelesnim strastima. No ljubav nema nikakve veze s količinom seksualnog zadovoljstva koje možemo dobiti od druge osobe.

Ljubav nije seks. Ljudi često kažu: “Hajdemo voditi ljubav“, a ustvari misle: “lmajmo seks.” Kad vjerujemo da je seks ljubav, tada čak i incest postaje prihvatljiv jer otac koji voli svoju kćer osjećat će se slobodnim da joj priđe seksualno. Uistinu, posvuda u svijetu incest je u porastu, a ranije smo spomenuli kako brojne žrtve incesta nose strašne rane, ponekad cijeli život. Ljubav nema nikakve veze s izrabljivanjem. Ona nije trgovina niti sustav obračunavanja koji zahtijeva da jedna osoba namiri račun druge osobe. Umjesto toga, ljubav izražava istinsku brigu za dobrobit drugoga. To je teško razumjeti u našem “daj mi” društvu koje smatra da ljudi iza svojih djelovanja uvijek imaju skrivene motive.

Često se odlučujemo za sigurne odnose koji funkcioniraju kao trgovina: “Ti zadovolji mene, a ja ću zadovoljiti tebe.” Nažalost, čim se u našem ugovoru pojavi uznemirenje, spremni smo potražiti drugu vezu. Ustvari, prava ljubav nema ništa s onim što netko drugi govori ili radi. Ona se temelji na nama, ne na drugoj osobi. Ta je ljubav izraz onoga što jesmo, što imamo i što možemo dati. Kad volimo nekoga, želimo nešto učiniti za tu osobu. Ako nam je doista stalo do našeg muža, žene, djeteta ili prijatelja, bit ćemo sretni zbog svake prilike da ih služimo. A kad jednom služimo, postat ćemo sretniji jer smo mogli pomoći. Kad god se pojavi neka poteškoća, izgarat ćemo od želje da napravimo nešto za one koje volimo, kako bismo pokazali pažnju i odanost, ne očekujući ništa zauzvrat.

Zatvori

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com