Voljeti druge i imati povjerenja u njih

Prava je ljubav postojana unatoč nevoljama. Ljubav nam daje hrabrost da zadržimo svoj položaj — čak i neprivlačan — u svakom okruženju. To ne znači da moramo biti budalasti ili naivni. Poricanje neugodnih činjenica suprotnost je ljubavi; prava se ljubav temelji na iskrenosti i povjerenju, ne na izbjegavanju. Voljeti bližnjega svoga kao samoga sebe znači jako ga voljeti, onako kako bismo željeli da sami budemo voljeni. Iskrenost privlači iskrenost, a povjerenje privlači povjerenje. Bez tih odlika nema ljubavi. Možemo pitati kako voljeti osobu koja je očito odbojna ili kako vjerovati nekome tko nije zaslužio naše povjerenje.

Takvoj osobi možemo prići kao što bismo prišli problematičnu djetetu. Roditelji obično ne prilagođavaju svoje ponašanje ponašanju djeteta. Umjesto toga, pomažu djetetu da se popravi pokazujući primjerom što je praviIno ponašanje i potičući ono što je pozitivno. Svatko ima neke dobre odlike. Roditelji poznaju ograničenja svoje djece i svjesni su što je za njih opasno. Nude iskustva u skladu sa stupnjem zrelosti djece, potiču njihov razvoj i štite ih od zahtjeva koji bi mogli biti previše naporni. Odbijemo li gledati druge osobe kao neprijatelje, čak i ako nas pokušaju povrijediti, možemo voljeti gotovo svakoga.

Moramo se uvijek sjetiti da naši takozvani neprijatelji imaju očajničku potrebu za ljubavlju, koju izražavaju najbolje što mogu, iako to rade na negativne načine. Kao duhovni ratnici uvijek imamo izbor u takvim okolnostima. Možemo odgovoriti samilošću ili možemo gledati na takve ljude u nevolji kao na neprijatelje koji u svojim glavama imaju naše uništenje. Ako reagiramo na drugi način, tada i sami postajemo destruktivni jer druge svrstavamo u kategoriju štetnih elemenata. No ako ih gledamo kao zalutale tragače za ljubavlju, bit ćemo i dalje ispunjeni ljubaviju i moći ćemo tu ljubav izražavati na neprijeteće načine.

Ne možemo voljeti osobe u koje nemamo povjerenje. Kako onda možemo povećati ljubav i vjerovati nepouzdanim ljudima? Naravno, ne želimo sebe ili druge praviti žrtvama i zanemariti njihovo negativno ponašanje. Moramo samo biti dovoljno inteligentni i znati njihova ograničenja, podržavajući pozitivne karakteristike i odbijajući davati im iskušenja kojima neće moći odoljeti. Na primjer, nećemo ostaviti blago nadohvat ruke lopovu. No ako svoje dragocjenosti stavimo na sigurno, možemo vjerovati lopovu čak i u svome domu. Možemo vjerovati alkoholičarima da neće piti ako uklonimo alkohol iz njihove blizine.

Drugim riječima, vjerujemo drugima shvaćajući njihova ograničenja, uklanjajući iskušenja i izražavajući ljubav. Ako smo dovoljno pametni da imamo realno viđenje njihovih slabosti, možemo njihove jake strane njegovati do te mjere da oni prevladaju svoje negativno ponašanje.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Postati transcendentalan

Kad iskreno služimo drugu osobu bezuvjetnom ljubavlju, predajemo se Božjoj volji. Vlastite interese stavljamo na stranu i činimo ono što je potrebno, bez obzira na cijenu. Zbog svoje ljubavi, ne reagiramo čak i ako je netko kritičan ili ljut. Jednostavno pokušavamo pronaći taktičniji način služenja. Nastavljamo biti ponizni, što znači brinuti za druge i činiti još više za njih nego što bismo činili za sebe jer ih volimo više nego što volimo sebe. To je istinska bezuvjetna ljubav.

Takvo postojano ponašanje znači da postajemo transcendentalni, umjesto da ostajemo samo sentimentalni. Sentimentalni smo onda kad smo vezani za to da se osjećamo dobro, da zadržimo mir pod svaku cijenu ili kad podnosimo nedjela drugih kako bismo izbjegli njihovo nezadovoljstvo. To je oblik osjetilnog uživanja koji je smetnja duhovnome životu. Kao što smo vidjeli, prava se ljubav ne temelji na želji da se dobro osjećamo, mentalno, psihički ili fizički. Središte takva površnog pristupa jest sebičnost jer samo koristimo odnos, čak i s Bogom, kako bismo dobili ono što želimo.

Postajemo transcendentalni kad se uzdignemo iznad materijalnog djelovanja i iznad razine svakodnevne osrednjosti. Uzdižemo se usredotočavajući se na cilj, ustrajavajući u duhovnoj praksi i prolazeći svakodnevne testove. Ne smijemo dopustiti zaprekama, kao što su naša osjetila ili osjetila drugih ljudi, da nam stoje na putu.

Ljubav ne znači uvijek da imamo i održavamo kontakt s drugom osobom ili da smo blagi i ljubazni. Ponekad moramo otići ili izreći oštre riječi. Ali takvo je djelovanje nježno prema srcu jer je pobuda nesebična. Ako smo sposobni za pravu ljubav, ne prestajemo voljeti druge, čak i ako odlučimo biti žestoki ili prestati se družiti s njima. Unatoč nastupu, prioritet nam uvijek treba biti njihovo najviše dobro.

Kao duhovni ratnici, trebali bismo uvijek nastojati podići razinu energije oko sebe. Kad uzdižemo svoju okolinu, brzo napredujemo jer zračimo božanstvenost i ljubav gdje god idemo. Prema zakonu karme, što god damo drugima, primit ćemo natrag. Stoga, što više ljubavi dajemo, više ćemo je iskusiti.

To nas dovodi do teme osposobljenosti. Iako možemo željeti pomoći drugima, možemo vjerovati da nemamo dovoljno ljubavi za dati. U takvim situacijama, Gospodin koji prebiva u našim srcima može se odazvati na naš poziv, osposobljavajući nas za služenje iznad naših uobičajenih sposobnosti. Doista, visoko duhovni ljudi ne oslanjaju se isključivo na vlastitu inteligenciju ili na svoje uobičajeno razumijevanje. Njihova duboka, čista predanost donosi neograničenu ljubav, znanje i spoznaje iznad njihovih osobnih granica. Zbog toga se, kad postanemo prijemljivi za Božju pomoć, čuda počinju događati.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav je nemotivirano služenje

Ljubav je mnogo više od sladunjavih riječi; ona postaje istinska jedino kroz naše ponašanje. Ljubav izražavamo kroz ono što činimo. Ako netko izjavljuje ljubav drugome, ali nije voljan služiti tu osobu, ta ljubav nije duboka. Ona je teoretska i nije istinska. Ako ne pokazujemo ljubav kroz dinamičko djelovanje, nešto nije u redu. Što je ljubav dublja, to ćemo je više izražavati nesebičnim služenjem objekta naše ljubavi.

To razumijevanje ljubavi kao služenja osnova je svih velikih svjetskih religija. Iako se te religije, površno gledano, razlikuju, ujedinjuju se oko jedne središnje točke: prava religija znači služiti Boga. Kako god da se nazivamo – kršćaninom, židovom, muslimanom, budistom ili hindusom – to nema neki poseban značaj niti ga imaju obredi koje izvodimo. Iza svih izvanjskih djelatnosti stoji činjenica da je svaki religijski put nastao kako bi nam omogućio određene načine da volimo i služimo Boga.

lako ljubav transcendira gledanje, slušanje i osjećanje, svi se ti elementi mogu uključiti u nesebično služenje. Kad je naša ljubav bezuvjetna, ne tražimo neko određeno iskustvo za vlastitu dobrobit, kao što bismo tražili ako bismo se upustili u koristoljubive djelatnosti zadovoljavanja svojih osjetila. Sebične nam djelatnosti ne dopuštaju da razvijemo dublju povezanost s Bogom, već se temelje na “ja”, “moje potrebe”, “moje želje”, “moje tijelo”. Nisu istinski usmjerene na drugoga ili na služenje voljene osobe.

Što više dajemo i dijelimo ono što imamo, to više stavljamo Boga na prvo mjesto, prihvaćajući poteškoće kako bismo Njega služili. Ako imamo malo, dajemo komad kruha ili čašu vode. Imamo li samo bananu, onda ćemo to ponuditi. Ako imamo bilo što za jesti, onda bi i druga osoba trebala imati mogućnost da jede.

Kad nekog volimo, želimo se brinuti o njemu: žarko želimo izraziti ono što iznutra osjećamo čineći nešto za predmet naše ljubavi. Čovjek koji voli svoju ženu i djecu neće im samo govoriti o tome: provodit će vrijeme s njima i brinut će se za njihove potrebe. Žena može tvrditi da voli muža i dijete, ali ako ne hrani dijete i ne pomaže mužu, onda s pravom možemo sumnjati u njezinu iskrenost.

Katkad možemo govoriti ljubavne riječi, iako osjećamo suprotno, kako bismo dobili priznanje ili potvrdu da smo sami voljeni. Takvo ponašanje ne odražava ni ljubav ni služenje. Ne bismo trebali govoriti neiskreno samo da bismo bili nagrađeni. Ako je naša ljubav istinska, davat ćemo se slobodno i iskreno voljenoj osobi bez pitanja: “Što tu ima za mene?”

Kad bi se ljubav sastojala u očekivanju određena odgovora, što bi se dogodilo kad ne bismo dobili onaj koji želimo? Kad ljubav izjednačavamo sa zadovoljavanjem osjetila, izlažemo se opasnosti da postanemo ljuti, mrzovoljni ili razočarani kad god nismo zadovoljni. Ipak, većina nas uz ljubav postavlja uvjete jer najviše nam je stalo do vlastite udobnosti. Ali bezuvjetna ljubav nadilazi osobno zadovoljstvo pojedinca, pa čak i do tog stupnja da se osoba izlaže velikim neugodnostima u korist voljene osobe.

Služenje je prirodno. Uvijek služimo nekoga ili nešto, a oni koji se međusobno vole razumljivo žele izraziti ljubav kroz služenje. Zbog toga imamo Zlatno pravilo: “Čini drugima ono što bi htio da drugi tebi čine.” Kad vidimo sebe kao slugu voljene osobe, spontano nastojimo zadovoljiti tu osobu izražavajući na taj način svoju ljubav. Ravnodušni smo prema pohvali ili pokudi. Ali nažalost, iako možemo pokušavati poletno služiti, naša je pobuda često nečista; želimo biti prepoznati i cijenjeni. Moramo naučiti služiti s veseljem čak i u odsutnosti bilo kakva uzvraćanja ili priznanja.

Trebali bismo uvijek imati na umu da je način na koji se ophodimo prema drugima zapravo način na koji se odnosimo prema sebi jer nam se sve, prije ili kasnije, vraća. Zbog čega neki ljudi uvijek dobivaju toliko puno pomoći i brige? Zato što je daju i zbog toga im se vraća na isti način. Zašto nitko ne vjeruje onima koji ne vjeruju drugima? Zato što im se ta energija nepovjerenja vraća. Moramo biti pažljivi u onome što činimo i kako mislimo jer naše misli i djela odašilju sile koje nam natrag donose rezultate.

Možemo napraviti pokus radeći anonimnu uslugu nekome do koga nam je doista stalo. U pravilu, kad poklanjamo nekome nešto, šaljemo i kartu kojom identificiramo sebe kao darovatelja i dajemo do znanja da očekujemo priznanje za našu darežljivost. Očigledno, to nije nesebično, bezuvjetno ponašanje jer se temelji na slavljenju sebe. Test nesebičnog i nemotiviranog služenja možemo proći kad pomognemo nekome ne očekujući pohvalu, sretni jednostavno zato što znamo da smo pravilno postupili.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav je jača od sumnje

Ljubav mora nadići svaku sumnju koju možemo imati glede vrijednosti duhovnoga života. Neprestane sumnje uvijek su štetne za duhovni napredak, čineći nas podložnim materijalističkim obmanama i slabeći našu povezanost s duhovnim vodstvom i zaštitom. To ne znači da bismo trebali biti zaslijepljeni sljedbenici koji prihvaćaju duhovna učenja bez pitanja. Sumnje se prirodno pojavljuju dok napredujemo na duhovnome putu.

Ali da bismo izbjegli opasnosti koje su sastavni dio otegnutih, dugotrajnih sumnji, trebamo postaviti svako pitanje odmah nakon što se pojavi. Iskreno raspitivanje može umiriti sumnje, a da ne ostavi prostora negativnim utjecajima koji bi nas naveli na stranputicu. Duhovni život zahtijeva veliku snagu, snažnu vjeru i čvrsto uvjerenje.

Neriješene sumnje čine da nam se tijelo i um vraćaju u prijašnje stanje, ponašajući se poput ovisnika o drogi koji se priklanjaju svom poznatom utočištu u drogi kad god život postane težak. Ako su nam vjera i snaga nestali, prirodno pribjegavamo prijašnjim mehanizmima svladavanja poteškoća kako bismo našli neku utjehu. Doista, većina smo ovisnici. Jako smo ovisni o osjetilima i svojoj nižoj prirodi, koji su nam stalni pratitelji već dugo vremena. Dok se duhovno razvijamo, moramo paziti da ne postanemo previše neuravnoteženi jer bismo se mogli vratiti starim obrascima. Zbog toga moramo razriješiti svoje sumnje što prije i što iskrenije.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubomora i zavist nisu ljubav

Čak i u duhovnim krugovima ljudi često ne razumiju kako voljeti jedni druge. Unatoč tobožnjoj posvećenosti duhovnom načinu života, pojedinci mogu osjetiti zavist i ljubomoru. Na primjer, ako netko duhovno napreduje, drugi koji su zarobljeni u materijalnoj svjesnosti mogu biti u nemogućnosti osjetiti sreću zbog te osobe. Umjesto toga postaju ljubomomi i podli. Ljudi koji obožavaju slavu, novac i materijalne udobnosti vezani su za prolazne vidove života. Na kraju su osuđeni na nesreću jer sve što je privremeno propada. Osuđeni su na gubitak i razočaranje. Potraga za sebičnim zadovoljstvima glavno je obilježje zapadne kulture. U procesu uspona prema vrhu, uvjetovani smo da mislimo: “Ja pobjeđujem jedino ako ti gubiš.”

Da bismo napredovali, želimo tuđu nesreću. Čak možemo i zlonamjerno ometati potencijalnog suparnika, vjerujući da je to način da postanemo uspješni. Međutim, trebamo imati na umu da smo, kad god osjećamo tugu, uznemirenost ili zavist zbog nečijeg uspjeha, neosposobljeni za blagoslove duhovnoga života. U takvim okolnostima moramo raditi na sebi kako bismo se oslobodili sebičnih motiva i na kraju dostigli stupanj na kojem ćemo biti sretni i oduševljeni zbog tuđih dostignuća. Tuđi nas rast uvijek ojačava, a ne oslabljuje.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav nije uvijek ugodna

Budući da ljubav nije određena ugodnim osjećajima, patnja može biti sastavni dio ljubavi. Premda bi mnogi od nas radije iskusili sreću i uklonili patnju iz naših veza, taj se stav temelji na želji za zadovoljavanjem osjetila. Istinska nam ljubav doista može donijeti puno sreće, a opet može biti uzrokom velike patnje. Ako barem malo proučimo svoj život, možemo primijetiti da najveća patnja proizlazi iz veza s onima koje volimo. Možda smo pokušavali davati, ali nismo bili dovoljno cijenjeni, možda smo htjeli ostvariti vezu ispunjenu ljubavlju, ali nekako nismo mogli. Tko se ne može sjetiti duboke povrijeđenosti kad je bio iznevjeren, razočaran, zanemaren, napušten? Istodobno, naša najveća sreća također dolazi iz odnosa s drugima. Paradoks je da nas ljubav, najiscjeljujuća moć koja postoji, također može učiniti toliko ranjivim da patimo.

U ljubavnom odnosu svaka poteškoća u životu postaje izazov da slavimo i služimo Gospodina. Kad nam je stalo do nekoga, teška su vremena prekrasna jer upućuju na potrebu za većom komunikacijom. Zbog toga što naš partner nije primio naše riječi i djela u duhu ljubavi, vidimo potrebu za ljubavlju. To nam pruža divnu priliku da služimo i djelujemo za dobrobit druge osobe. Kad smo u ulozi kontrolora, osjećamo se dobro zbog svega. No čim se stvari prestanu odvijati po planu, možda se nećemo željeti prilagoditi našem partneru. Kad god osjetimo sumnje glede odnosa, okrećemo leđa. Te se sumnje mogu pojaviti jer nam nedostaje vjera ili zato što se osjećamo nesigurnima. Svoje strahove i fobije često projiciramo na partnera i okolinu kako bismo izbjegli činjenicu da je problem u našoj svjesnosti.

Tada, čak i ako nam netko da kompliment, možemo sumnjičavo misliti: “Što misliš time reći?” Neki se ljudi okružuju negativnošću bez obzira što se događalo. Naš cilj kao duhovnih ratnika jest da postanemo toliko puni ljubavi da nas ništa ne može uznemiriti. U tom stanju negativnost neće moći nikako utjecati na nas. Umjesto toga, bit ćemo zahvalni za negativne primjedbe isto kao i za pohvale, a možda ćemo i grube riječi shvatiti kao riječi ljubavi. lsprva se taj način može činiti naivnim. Ali zapravo, takvo ponašanje odražava čvrstu vjeru u Boga i želju da dijelimo ljubav i vjeru s drugima. Svi imamo sposobnost da se usredotočimo na ljubav tako da nam sve u našoj okolini samo pomaže da još više volimo. To je raspoloženje pravog duhovnog ratnika.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav nije osjećaj

Većina nas drži ljubav osjećajem koji se smanjuje ili raste prema okolnostima. Međutim, istinska ljubav nije povezana s onim što osjećamo niti je ovisna o nekom vanjskom utjecaju. Prava je ljubav božanska i ne može postojati odvojeno od izvora, a to je Bog. Ljubav nije nešto što možemo otvoriti ili zatvoriti poput slavine. U našem društvu to često ne razumijemo. Muškarac i žena mogu dati bračne zavjete, a zatim se predomisliti nakon nekoliko mjeseci ili godina. S takvim stanjem svjesnosti, stalno smo u potrazi za nečim izvan sebe samih, umjesto da se okrenemo vrelu ljubavi u sebi. Povremeno možemo lako biti uznemireni nečijim djelima, ali prava ljubav ostaje čvrsta jer se temelji na nečem mnogo dubljem od osjećaja. Kad je ljubav osjećajna, svako uznemirenje može iznenada pretvoriti predmet naše ljubavi u neprijatelja.

Mnogi ljudi imaju poteškoće prilikom uspostavljanja smislenih odnosa s drugima. Kad slijepa zaljubljenost jednom prođe, razočarano otkrivaju da je njihova veza bila reaktivna, a ne proaktivna. Proaktivna je osoba usredotočena na načela i filozofski je orijentirana, dok je reaktivna osoba zaokupljena egocentričnim potrebama kao što su jedenje, spavanje, branjenje i razmnožavanje. Reaktivni Ijudi sve gledaju sa stajališta osobnog uživanja. Ljubav je za njih osjećaj koji povećava njihov doživljaj blagostanja tako da se, kad god ne dobiju ono što žele, povlače. S druge strane, kad istinski volimo, uopće ne brinemo za sebe. Ljubav je glagol: suosjećamo, poštujemo, dijelimo, pomažemo i dajemo. Ne pokušavamo se osjećati dobro ili kontrolirati okolinu kako bismo povećali vlastito zadovoljstvo.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Biće ljubavi

Svatko od nas može odlučiti da bude biće ljubavi. Ako si to postavimo za cilj odmah ćemo se osjetiti okrijepljenim, pozitivnijim, zdravijim. Možemo ponavljati iznova i iznova: „Želim biti biće ljubavi, želim biti biće duboke uviđajnosti i razumijevanja, želim biti biće samilosti.” Budući da te odlike u svom izvornom obliku pripadaju duši, osoba koja se iskreno usredotočuje na značenje takvih želja vrlo će lako moći doživjeti makar tračak aspekta vječnosti unutar sebe. Gdje god postoji život tu je prisutna vječna duša. Ne moramo uopće sumnjati u istinitost te tvrdnje, već si jednostavno dozvolimo da doživimo dušu onakvom kakva ona jeste. Dozvolimo si da doživimo sebe u svom vječnom, izvornom, božanskom izdanju — kao biće ljubavi, uviđajnosti, samilosti, nesebičnosti. Ako se vrlo iskreno usmjerimo prema tom unutarnjem cilju i pokušavamo djelovati na takav plemenit način, onda činimo vrlo hrabre korake u životu.

Osnovni princip materijalnog postojanja je strah i taj nas strah drži u ropstvu sve dok osoba ne odluči učiniti nešto što je iznad straha, nešto jako hrabro. Najhrabriji su oni ljudi koji čvrsto odluče da žele biti bića ljubavi, da zaista žele bezuvjetno voljeti. Za takvu hrabru odluku nagrada je nesvakidašnje divna, otvaraju se dveri percepcije: „Ja sam vječna duša, ja sam vječno duhovno biće, pripadam božanskom svijetu ljubavi, nikada neću umrijeti.” Oživjeti bezuvjetnu ljubav u svome srcu znači ozdraviti. Nitko ne želi biti bolestan, svatko želi biti zdrav, a da bi se netko izliječio prvo se mora uspostaviti pravilna dijagnoza bolesti. Ako npr. imamo ranu na ruci, onda je želimo čim prije zaliječiti jer nas boli i sputava u normalnom djelovanju. Međutim, ako ne prepoznajemo ranu ili bolest, onda je to problem.

Osoba ispašta raznorazne bijede i nikako ih se ne može osloboditi jer jednostavno ne razumije uzrok ili korijen bolesti, nema uvid u pravilnu dijagnozu. Materijalno postojanje bolesno je stanje čiji su glavni simptomi zavist, zloba, pohlepa, požuda, strah, gnjev i mržnja. Prekrivenost materijalnom energijom nesumnjivo je bolesno stanje za vječno duhovno biće. To nas bolesno stanje spriječava da na pravilan način kušamo nektarsku slatkoću ljubavi i ljubavnih odnosa, kako u ovome svijetu, tako i u društvu neograničeno privlačnih bića duhovnog svijeta. Sve najčarobnije i najzamamnije pojave unutar ove materijalne egzistencije nisu se samo tako slučajno dogodile, već predstavljaju tek blijedi odsjaj izvornih obilja transcendencije.

Na primjer, kad svijetleću žarulju prekrijemo tkaninom, neka će se svjetlost i dalje nazirati, ali vrlo slaba i prigušena. Ako maknemo tkaninu žarulja će zasjati punim sjajem. Svakome je, naravno, jasno da u ovom slučaju svjetlost nikada ne dolazi od prekrivača, tj. tkanine, već od žarulje. Isto vrijedi glede raznolikih obilja koja nam pružaju užitak i zadovoljstvo u ovome materijalnom svijetu, jer ona nikada ne dolaze od „prekrivača”. Kada sa svoje svjesnosti otklonimo prekrivač odlika tupe i mrtve materijalne energije, sva izvorna obilja duhovnog svijeta zasjat će punim sjajem i preplaviti nas masivnim tsunamijem zadovoljstva i ljubavi. Evo i prikladne pripovijesti iz mjesta imenom Nadiya (Bengal, Indija) od prije nekih pet stotina godina… Jednom prilikom, obuzet božanskom ljubavlju, veliki Gospodinov bhakta, Gadadhara Goswami plesao je i veoma glasno uzvikivao Krišnina sveta imena.

Takvo spontano očitovanje zanosnih osjećanja čistoga bića ljubavi kao što je Gadadhara bila je svakodnevna pojava. Međutim, ovaj put okolnosti su bile nešto drugačije. Preplavljen zanosom, protrčavši pored zapanjenih stražara na dverima imanja, Gadadhara je usred noći došao do palače i započeo svoju transcendentalnu izvedbu. Uh, kako je to razbjesnilo vlasnika posjeda, suca i lokalnog moćnika, Kazija. U cijeloj oblasti nitko nije bio tako ozloglašen i griješan kao Kazi, koji bijaše strah i trepet za svakoga. Obuzet zlobom i gnjevom nerijetko bi kažnjavao sve one koji su pjevali sveta imena Gospodina. A sada, netko se odvažio doći na njegov posjed i ispred njegove kuće na sav glas pjevati: „Hari! Krišna! Govinda! Gopala!” I povrh svega, u takvo nedoba, usred noći! Van sebe od bijesa Kazi se čudom čudio i pitao tko je mogao biti toliko hrabar ili lud da učini tako nešto?

Spreman oštro kazniti drznika hitro je istrčao van i napokon uvidio tko je njegov neočekivani noćni posjetitelj: „Gadadhara! To je Gadadhara!” Vidjevši blistavu pojavu svete osobe na čijem su tijelu bili vidljivi svi simptomi transcendentalnog blaženstva, poput drhtanja, ježenja kože i znojenja, ne mogavši izustiti niti riječi, Kazi je ostao zapanjen. Gadadhara je snažno povikao: „Kazi! Poslušaj zašto sam došao! Gauranga i Nityananda, najmilostiviji Avatari, sišli su u ovaj materijalni svijet kako bi svakome podarili slatki nektar Harijevog svetog imena! Ti si jedini koji ne pjeva! Zašto čekaš? Odmah sada pjevaj najpovoljnija sveta imena Harija i ona će te osloboditi svih grijeha!” Zbunjeni Kazi, čija je ljutnja u potpunosti nestala, nasmiješio se i odgovorio: „U redu Gadadhara, sutra ću pjevati sveto ime Harija. Ali, sada molim te odi kući.”

Čuvši Kazija kako je omaškom izgovorio sveto ime, Gadadhara ga je zagrlio i ushićeno uzviknuo: „Zašto sutra, kada si već sada izgovorio Harijevo sveto ime? Izgovorio si ime Harija i zato je tvoj život postao svepovoljan! Oslobodio si se svih grijeha i od danas nikada te više neće snaći nikakva nesreća!” Od toga trenutka, potpuno poražen čistoćom i ljubavlju Gadadhara Goswamija, Kazi je prihvatio utočište te neuobičajeno moćne svete osobe. Postavši njegov učenik bivši je nasilnik postao sveta osoba. Družeći se s bićem ljubavi i sam je postao biće ljubavi.

(iz knjige ‘Sunčani Predjeli’, Gordan Jurković)

Što je ljubav?

Što je ljubav ?

Svi želimo biti voljeni bezuvjetnom, vječnom ljubavlju — ljubavlju koja gleda s one strane ljepote, inteligencije ili bilo koje druge površne odlike. Želimo biti voljeni jednostavno zato što postojimo. Istodobno, svi imamo prirodnu, urođenu težnju da dijelimo ljubav s drugima. Ta se zaokupljenost ljubavlju pojavljuje jer smo u stvarnosti vječna bića puna ljubavi, čije su duše ispunjene znanjem i blaženstvom. Iako smo u fizičkom utjelovljenju privremeno prekriveni materijalnom energijom, naša je izvorna priroda božanska, te uvijek tragamo za blaženom ljubavi duhovnog kraljevstva gdje nas čeka pravo ispunjenje.

No čini se da uvijek nešto krene po zlu. Unatoč neprestanoj potrazi, obično doživljavamo razočaranje, otkrivajući da je naše iskustvo ljubavi prolazno. lako smo možda pokušavali ostvariti razne odnose i pri tome doživljavali neuspjeh, i dalje vjerujemo da negdje postoji prava osoba. lz nekog tajanstvenog razloga, čini se da nikada nismo na pravome mjestu u pravo vrijeme. Danas se nebrojeno ljudi u svijetu nikada nisu osjećali istinski voljenima. Nemaju nikakvu predodžbu o tome što ljubav uistinu jest, unatoč tome što duboko čeznu za njom. Ustvari, u svakodnevnim odnosima pojam “ljubav” poprimio je odveć neodređeno značenje, pa može čak označavati i nešto posve suprotno, kao što je kontrola ili potreba.

Primjerice, pojam ljubavi često se svodi na puku tjelesnu razmjenu ili na proces kojim se pokušava dobiti ljubav od nekoga, ako je potrebno i silom. To nije ljubav. Problem nastaje zato što tražimo odgovore na krivim mjestima. Zaboravili smo duhovnu dimenziju života. Društvu bez duhovne jezgre nedostaje “kozmičko ljepilo” koje bi omogućilo da sve funkcionira kako treba. Ljubav je to kozmičko ljepilo koje nas drži na okupu dok se učimo upoznavati i uspostavljati odnose jedni s drugima i, konačno, sa Svevišnjem Božanskom Osobom.

Čini se da je suvremeno društvo to zaboravilo. Ali duboko u sebi, iako nas doživljaj ljubavi često zaobilazi, znamo da je ljubav naše prirođeno pravo. To je kao kad bi netko ispred nas držao nešto prekrasno, ali izvan našeg dosega. Želimo to, znamo da je dostupno, ali to nešto nismo u stanju dohvatiti. Stoga ga zamjenjujemo nečim drugim, nadajući se da ćemo naći sreću u bogatstvu, ugledu i moći. Pogledajmo dublje kako to funkcionira tako što ćemo najprije proučiti što ljubav nije.

nastavak teksta

Bit ljubavi nije u dobivanju

Pravu ljubav ne zanima osobni dobitak, već kvaliteta razmjene. Kad mislimo samo na sebe, pokušavajući urediti stvari kako bismo dobili ono što želimo, ne izražavamo ljubav. Bezuvjetna ljubav nikada se ne temelji na pokušaju dobivanja. Naprotiv, to je iskustvo davanja i radosna djelatnost u kojoj svaki sudionik teži biti velikodušniji od drugoga. To je posebno važno za društvo u kojem se ljubav često izjednačuje sa seksom. Seks omogućuje jedan od najvećih užitaka koje možemo iskusiti, te pokušavamo uživati u njemu što je češće moguće. Gotovo svi veći pokušaji utjecaja na našu svjesnost temelje se na tome da nas seksualno privuku.

Nažalost, taj pokušaj porobljavanja ljudske civilizacije i predobro uspijeva. Kao što smo već vidjeli, danas bezbrojne reklame pokušavaju pobuditi seksualnu želju javnosti kako bi se povećala prodaja. Kao posljedica toga ljudi su usmjereni na izvanjske stvari i ne pridaju nikakvu važnost međusobnom upoznavanju. Ustvari, budući da ne mogu nadići “tjelesnu igru”, njihova svjesnost ostaje zarobljena i podređena tjelesnim strastima. No ljubav nema nikakve veze s količinom seksualnog zadovoljstva koje možemo dobiti od druge osobe.

Ljubav nije seks. Ljudi često kažu: “Hajdemo voditi ljubav“, a ustvari misle: “lmajmo seks.” Kad vjerujemo da je seks ljubav, tada čak i incest postaje prihvatljiv jer otac koji voli svoju kćer osjećat će se slobodnim da joj priđe seksualno. Uistinu, posvuda u svijetu incest je u porastu, a ranije smo spomenuli kako brojne žrtve incesta nose strašne rane, ponekad cijeli život. Ljubav nema nikakve veze s izrabljivanjem. Ona nije trgovina niti sustav obračunavanja koji zahtijeva da jedna osoba namiri račun druge osobe. Umjesto toga, ljubav izražava istinsku brigu za dobrobit drugoga. To je teško razumjeti u našem “daj mi” društvu koje smatra da ljudi iza svojih djelovanja uvijek imaju skrivene motive.

Često se odlučujemo za sigurne odnose koji funkcioniraju kao trgovina: “Ti zadovolji mene, a ja ću zadovoljiti tebe.” Nažalost, čim se u našem ugovoru pojavi uznemirenje, spremni smo potražiti drugu vezu. Ustvari, prava ljubav nema ništa s onim što netko drugi govori ili radi. Ona se temelji na nama, ne na drugoj osobi. Ta je ljubav izraz onoga što jesmo, što imamo i što možemo dati. Kad volimo nekoga, želimo nešto učiniti za tu osobu. Ako nam je doista stalo do našeg muža, žene, djeteta ili prijatelja, bit ćemo sretni zbog svake prilike da ih služimo. A kad jednom služimo, postat ćemo sretniji jer smo mogli pomoći. Kad god se pojavi neka poteškoća, izgarat ćemo od želje da napravimo nešto za one koje volimo, kako bismo pokazali pažnju i odanost, ne očekujući ništa zauzvrat.

Zatvori

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Beskorisne zamjene za ljubav

Razmislite koliko u vašem životu ima sreće, uzbuđenja, aktivnosti i sigumosti. Ako nam ovi aspekti ne ispunjavaju život, mogli bismo otkriti da smo zapravo zasuti njihovim suprotnostima. Tuga je suprotnost sreći. U školi ljubavi sretni smo onoliko koliko poštujemo svoj pravi identitet, a tuga je povezana s našim zaboravom. Suprotnost uzbuđenju je dosada. Kad se dosađujemo mislimo da nemamo prilike davati ljubav; zato postajemo ravnodušni i tupi. Ne vidimo sve prilike koje nam se pružaju. Suprotnost je aktivnosti pretjerana neaktivnost. To znači da omalovažavamo povoljne prilike, poričemo ih ili ih doživljavamo kao neprilike. Razmislite o sigurnosti nasuprot nesigurnosti. Kad se osjećamo sigurnima mislimo da se nalazimo na pravome mjestu u pravo vrijeme i osjećamo se zaštićenima.

Nesigurnost dovodi do suprotnih osjećanja, kao što su zbunjenost i strah. Ovakav je mentalitet prikriveni ateizam jer zaboravljamo da je Gospodin uredio stvari čak i ako uvijek ne shvaćamo razlog. Gospodin ne ide na odmor, ne zanemaruje nas niti ima miljenike. Uvijek duboko voli svaku dušu i uređuje izazove i avanture za svakoga od nas. Oslanjanje na zamjene za ljubav znači da još nismo dovoljno gladni. Glad je prisutna, ali je pokušavamo utažiti neprimjerenim zamjenama. Od toga nema nikakve koristi. Ako vam je rezervoar za gorivo prazan, ne možete očekivati da ćete moći voziti automobil ako u njega sipate vodu. Voda će napuniti rezervoar, ali auto se neće pokrenuti. Slično tome, ne možemo očekivati da ćemo biti sretni u duhovnom životu ispunjavajući se stvarima koje ne uvažavaju našu pravu svrhu i identitet.

Međutim, podsjetimo li se da smo stvoreni za ljubav i da smo duboko voljeni, ponovno ćemo osjetiti sreću, uzbuđenje, aktivnost i sigurnost dok čekamo dodatno razumijevanje i podršku. Bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo, uvijek postoji mnogo načina na koje možemo iskusiti i pružiti ljubav. Zamislite ljude koji pokušavaju tu ljubav pronaći na relativan ili privremen način, koji je zapravo požuda. Suočit će se s brojnim zaprekama i neće se isticati u ovoj školi. I što se događa nakon nekog vremena? Kad netko sluša neki predmet u školi ali ne shvaća gradivo, nakon nekog vremena odustat će, a možda će poželjeti napustiti školu. Ljudi koji obavljaju razne aktivnosti i idu odredenim religijskim putem također će odustati od svojih ciljeva ako nekako ne krenu brže i ne napreduju.

Napustit će instituciju ili predavanja. Pobjeći će od onoga što bi im moglo pomoći da steknu potpunu slobodu. Trebamo imati na umu da je svaki dan prilika za učenje lekcije i život uvelike postaje uzbudljiviji jer se počinjemo zaljubljivati u svakoga s kim dolazim u dodir, i vidimo koliko osvježavajuće i okrepljujuće takve razmjene mogu biti. Ne marim tko je tko jer je svatko jedinstven aspekt Gospodina, sastavni djelić istoga Boga. U svakom odnosu možemo iskusiti duboku kvalitetu postojanja dok nešto dijelimo, ma kako malo to bilo. Samo razmislite o tome da je svatko stvoren za ljubav, da ste vi stvoreni za ljubav i da je jedini pravi ljubavnik Majka-Otac Bog. Odnosi u svom najdubljem izrazu usredotočeni su na Boga i povezani s ljubavlju, što umanjuje mogućnost smetnji ili stalnih briga.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com