Bog prihvaća iskrenu dušu

Sva živa bića nadahnjuje Gospodin u njihovom srcu da djeluju na različite načine. Ljudi različitih religija slave Gospodinova Sveta Imena i odlike prema gledištu njihovih spisa i Gospodin prihvaća svačije raspoloženje.

Ako je netko zloban prema drugoj religiji, zapravo gaji zlobu prema samome Gospodinu, koji se tom religijom obožava. S obzirom da je Bog jedan, takva osoba postaje zavidna na istoga Svevišnjeg Gospodina kojeg obožava.

(Haridas Thakur – duhovni genij iz 16. stoljeća)

Arnold & Terminator – what’s the difference?

Arnold has an eternal spirit soul, full of bliss and knowledge…Terminator doesn’t…

Know that which pervades the entire body is indestructible. No one is able to destroy the imperishable soul. For the soul there is never birth nor death. Nor, having once been, does he ever cease to be. He is unborn, eternal, ever-existing, undying and primeval…

(Bhagavad-gita 2.17 & 20)

Nismo roboti

Kako prije četrdeset godina tako i danas, junaci mnogih filmova upravo su roboti. Ponekad su to dobri momci, a onda se program poremeti pa postanu opasni i loši, a onda ponekad opet dobri… Terminator, R2D2 i C3PO iz Ratova zvijezda, Data iz Zvjezdanih staza – samo su neki od mnogih. Ti su roboti najčešće iznimno sofisticirani strojevi i kamerom mogu registrirati oblike, mikrofonom zvukove,nekim drugim uređajem mirise, itd. Oni mogu na razne načine djelovati ili čak izreći: “Ovaj je automobil crven i baš mi se sviđa!” No ipak, nije da te kamere i mikrofoni to uistinu i doživljavaju. Drugim riječima, roboti su uvijek i samo mrtvi strojevi koji nisu ni svjesni, ni živi. Iako po mnogo čemu mogu biti vrlo slični ljudskim bićima, oni nikad neće moći poput ljudi uistinu živjeti. Zašto je to tako? Zato što čovjek ima živu dušu, a robot je nema.

Zapravo, iako je uobičajeno poimanje da tijelo ima dušu pa je stoga živo, pravilno je shvaćanje sljedeće – duša ima tijelo i zato je ono prožeto svjesnošću, tj. životom. Bilo da je u pitanju pravo ljudsko tijelo, nastalo i rođeno od oca i majke, ili robot stvoren u nekom od japanskih znanstvenih instituta – uvijek je u pitanju stroj načinjen od materijalnih elemenata (zemlje, vode, vatre, zraka i etera) koji nikad niti nije živ. Ono što prožima tijelo ljudskoga bića (ili životinje) jest život koji je simptom prisutnosti duhovne duše. Možemo reći da je zbog prisutnosti duše tijelo oživjelo, no to se uistinu nikad ne događa.

Ono što je uvijek živo jest duša, a ono što je uvijek mrtvo jest materijalno tijelo. Kad je duša prisutna, tijelo se doima živim i živa duša u takvim okolnostima koristi grubo tijelo i suptilni um kako bi imala interakciju s materijalnom realnošću. U takvim okolnostima duša usvaja pogrešan koncept “ja sam ovo materijalno tijelo” i zamišlja da je gospodar, kontrolor i uživatelj svega što je okružuje. No, niti je gospodar, niti je kontrolor, a uživatelj – još manje. To znači da nismo ni crnci, ni bijelci; nismo ni Amerikanci, ni Rusi, ni Kinezi; nismo ni tajkuni, ni sirotani; nismo ni debeli, ni mršavi; nismo ni lijepi, ni ružni… Svako poistovjećivanje s prolaznim tijelom nužno dovodi do nekakvoga pogrešnog imenovanja, separatizma i konačno sukoba. Istinsko ujedinjenje i mir dogodit će se kad čovjek shvati da je vječna duša i da smo u tom smislu konačno svi braća i pred Bogom isti.

Budući da obrazovne ustanove nemaju znanje o prirodi vječne duše i njenom odnosu spram materijalnog svijeta, ljudska bića sve više uranjaju u ludilo nezasitne požude, pohlepe i mržnje, ratujući oko materijalnih resursa i eksploatirajući ih na krajnje destruktivan način. Majka priroda, naravno, ima svoje odgovore u vidu tsunamija, potresa, vulkanskih erupcija, uragana, poplava, nestašica, suša, epidemija… Tako čitava civilizacija klizi ka paklenim uvjetima života i to je poklon koji odrasli ostavljaju budućim generacijama (svojoj djeci) u naslijeđe. “Slijedeći takve zaključke, demonski, izgubljeni ljudi, bez inteligencije, čine beskorisna, užasna djela namijenjena uništenju svijeta. Zaplevši se u mrežu stotina tisuća želja, obuzeti požudom i srdžbom, nezakonitim sredstvima zgrću novac kako bi zadovoljili osjetila.”

Bhagavad-gita kakva jest 16.9. i 12.

“Civilizacija je neograničeno umnožavanje nepotrebnih potreba.” – Mark Twain]

Duhovna duša

Materijalno se tijelo rađa u obliku bebe, zatim raste i postaje tijelo djeteta. Nakon nekog vremena poprima oblik mladića ili djevojke, te sazrijeva do tijela muškarca ili žene. Potom postupno stari i postaje tijelo starice ili starca, i napokon u potpunosti propada i umire. Usprkos svim promjenama tijela, osoba unutar tijela uvijek je ista! Ta ista, nepromijenjena konstanta svjedok je svih mogućih promjena koje se zbivaju i u okviru grubog tijela, i na planu suptilnog uma. Drugim riječima, taj se promatrač razlikuje od objekata koje promatra – razlikuje se i od treperava uma i od promjenjiva tijela. Taj je promatrač vječna i neuništiva živa duša. “dehino ‘smin yatha dehe… Kao što utjelovljena duša u ovom tijelu prolazi kroz dječaštvo, mladost i starost, tako u trenutku smrti prelazi u drugo tijelo. Razboritu osobu ne zbunjuje takva promjena.” – Bhagavad-gita kakva jest 2.13.

Mediji nas nerijetko izvješćuju o nastojanjima znanstvenika koji žele usporiti ili u potpunosti zaustaviti proces starenja tijela. U svrhu takvih istraživanja poneki multimilijunaši sponzoriraju goleme svote novca nadajući se dostignuću besmrtnosti. No, besmrtnost je već utkana u nama, jer duša je vječna; a što se tiče materijalnog tijela, ono je neizbježno osuđeno na prolaznost, odnosno na starenje i nestajanje. Strategija dostizanja besmrtnosti leži u duhovnom razumijevanju i sazrijevanju, ne u novcu milijunaša i manipuliranju materijalnim elementima. “Trebaš znati da je ono što prožima cijelo tijelo neuništivo. Nitko ne može uništiti neuništivu dušu.” – Bhagavad-gita kakva jest 2.17.

Duša je putnik u kočiji materijalnog tijela, inteligencija je vozač, um predstavljaju uzde, a konji su čovjekova osjetila. Kad je inteligencija duhovna i moćna, tad se putovanje kroz život jako lijepo odvija. U suprotnome, osjetila postaju poput divljih konja koji potpuno neovisno od uzdi i vozača odvode putnika (dušu) na razne sulude i mračne putove. Tako čovjek zbog neovladanih osjetila i uma u raznoraznim svakodnevnim okolnostima nanosi sebi i drugima bol, učestalo izazivajući probleme i mučne situacije. Um je čovjekov prijatelj ili neprijatelj. Kad je um ovladan, tad je najbolji prijatelj, no ako je neovladan i van kontrole, onda je čovjekov najopasniji neprijatelj.

Duša lišena duhovne inteligencije u neznanju vrlo se lako poistovjećuje s umom, iako je samo svjedok, odnosno promatrač, i kao takva u potpunosti različita od njega. Kao što se Mjesec razlikuje od bijelih i crnih oblaka koji preko njega prelaze, tako se i duša posve razlikuje od raznoraznih misli što dolaze i odlaze. Vede nas pozivaju da se jako ozbiljno pozabavimo istinskim neprijateljima koji prikriveno i vrlo vješto zauzimaju razne strateške pozicije unutar našega bića, ranjavajući nas uvijek iznova. Kad mržnja, pohlepa ili zloba prožimaju čovjekov um, tad inteligencijom trebamo ponajprije otkriti njihovu prisutnost, a potom ih početi sustavno ispraćati. To se zove čišćenje ogledala uma isrca. Dakako, za to je potrebno nešto odlučnosti i upornosti. U Vedama je rečeno da um je nemiran, buntovan, tvrdoglav, veoma snažan i da ga je teže obuzdati nego vjetar.

Kad ogledalo uma postane očišćeno od svih vrsta mračnih leptira, tad lako možemo prepoznati predivnu istinu – svijet razigranih najdivnijih leptira ljubavi… Leptiri ljubavi predstavljaju emotivnu vezanost koja je prirodno stanje za svako živo biće. Svatko želi voljeti i svatko želi biti voljen. To je naša najdublja potreba, neodvojiva istina same duše i podrazumijeva razvijanje vezanosti za voljenu osobu. No, priroda je ovoga svijeta da se može dogoditi pucanje veze ili odvajanje uslijed tragičnog događaja. U tim okolnostima sav svijet svjetlosti i radosti može odjednom postati svijet mraka, tuge i očaja.

To su obično jako krizna razdoblja i pojedinim se osobama tad u mislima roje najcrnje ideje kao jedino moguće rješenje bijega od agonije. Ako su ljubav i vezanost prirodni i ako su neodvojiva istina same duše, kako je onda moguće da nas mogu dovesti do patnje? Te su teme od presudne važnosti. Prvo je potrebno razumjeti zašto uopće dolazi do vezanosti. Zašto pjesnici pjevaju: “Ti si moj svijet; ti si moja ljubav; ti si sav moj bol; ti si moja inspiracija za sve što radim, za sve što mi treba…” Vezanost se događa zato što smo nekim ili nečim – opet i neizostavno – očarani. Htjeli, ne htjeli, uslijed druženja događa se očaranost i vezanost – “to ne bira pamet, nego srce” – pjeva Đorđe.

Riječ ‘očaranost’ sasvim je prikladna jer je blisko povezana s riječima ‘čarolija’ i ‘čar’. Naime, u ovaj svijet tupih i mrtvih materijalnih elemenata (zemlje, vode, vatre, zraka i etera) utkana je čarolija estetike, emocija, karakternih odlika i, napokon, samoga života. Ta čarolija ne nastaje uslijed kaosa slučajnih interakcija materijalnih elemenata. Ne, to se nikad ne događa slučajno i takvo je poimanje vrlo neinteligentno i pogubno: “Uvjeren sam da se On (Bog) ne kocka.” – Einstein. Čarolija ljepote, pokreta, glazbe, mirisa i okusa – esencija je što daruje draž, ushit, uživanje, vrijednost, bit. Ta je čarolija suština zbog koje živimo. Svaka osoba posjeduje u nekoj mjeri nešto od tog zagonetno čarobnog ili šarmantnog – i zbog toga se događa vezanost.

Pravilno je razumijevanje da je princip privlačnosti i vezanosti uvijek i neizostavno povezan s Izvorom sveg zadovoljstva, ljubavi i čarolije. Upravo je taj Izvor sveprožimajuća stvarnost u svakom našem odnosu i vezanosti. I napokon, konačna je istina da je sam taj Izvor jedino i uvijek ono s čime smo očarani, za što smo vezani. Nikad nije postojalo, niti će postojati netko ili nešto drugo što nas očarava. To je uvijek i samo Apsolutni Izvor, koji već prema stanju naše svjesnosti prepoznajemo u Njegovu izvornom obliku ili u odrazu unutar materije. “Znaj da sve što je bogato, lijepo i slavno potječe iz malene iskre Moga sjaja.” – Bhagavad-gita kakva jest 10.41.

Kad taj Vrhovni Apsolut prepoznajemo u Njegovu izvornom obliku, onda su naša vezanost i ljubav narastajući i neprekinuti. Kad Izvor prepoznajemo u odrazu, tad je ljubav uvijek pod prijetnjom prolaznosti, jer je pomiješana i obojana nečim što ipak nije – ljubav.

“Kad bi se riječ ‘ljubav’ svugdje zamijenila riječju ‘požuda’ popularne pjesme bile bi bliže istini.” – Sylvia Plath