Vatra te tjeskobe potom spaljuje strijelu u pepeo i oslobađa bhaktu bola trenutnom vizijom Gospodina (sphūrti) u svome srcu. Kušajući slatkoću Gospodinova oblika i zabava, bhakta ipak ostaje nezasićen, a njegova se žudnja za Gospodinom opet povećava. U tom stanju on prijatelje smatra beskorisnim poput suhog, zaraslog bunara, a dom trnovitom šumom. Hrana mu postaje bezukusna, a pohvale drugih poput ujeda zmije. Svakodnevne dužnosti bolne su mu poput smrti. Svoje tjelesne udove smatra nepodnošljivím teretom, a tješenje prijatelja otrovom. lako uvijek ostaje budan, budnost je kao ocean kajanja, a ako san i naiđe, čini mu se poput samrtne patnje.

Tijelo mu se čini teretom, osudom proviđenja, a udisaji i izdisaji beskorisnim poput sadnje sprženog sjemenja. Ono što su mu nekada bile omiljene stvari, sada odbacuje kao veliku nesreću. Tijelo mu se kida, čak i na samu pomisao na Gospodina. Onda, jednoga dana, prema poput magneta privuče Krišnu koji se pojavljuje pred očima bhakte. Gospodin tada preplavljuje osjetila Svoga bhakte neusporedivo povoljnim odlikama koje izviru iz Njegova vlastitog vječnoga bića: Svojom ljepotom, mirisom, milozvučnim glasom, nježnošću, okusom, velikodušnošću i samilošću. Dok ih kuša, neobična slatkoća i vječna svježina Gospodinovih odlika stvara u bhakti snažnu, uvijek rastuću žudnju. Ne postoje pjesničke riječi koje bi dovoljno dobro mogle opisati golemi ocean transcendentalnog blaženstva koji nastaje u to vrijeme, no evo nekoliko blijedih usporedbi:

Poput putnika u pustinji, iscrpljenog vrućim sunčevim zracima, koji pronalazi utočište u hladnoj sjenci golema banyanova stabla razgranate krošnje, okruženog stotinama vrčeva ispunjenih ledenom vodom Gange; poput slona uhvaćenog u šumskom požaru koji nakon dugo vremena biva oslobođen patnje beskrajnim pljuskom kiše iz gustog kišnog oblaka; poput osobe oboljele od stotina smrtnih bolesti koja slučajno popije izuzetan nektarski lijek. Nevjerojatna sreća koju osjeća svaki od njih daje samo malu naznaku bezgraničnog blaženstva koje kuša bhakta dok pije nektar preme... (nastavlja se…)

Zatvori

Audārya se odnosi na stanje u kojemu se sve Gospodinove odlike (ljepota, miris, zvuk, dodir i okus) na silu objavljuju u isto vrijeme različitim osjetilima bhakte. Tada se prema, znajući volju Gospodina, povećava do najvišeg stupnja, a zajedno s njom i golema žudnja bhakte. Prema postaje poput moćnog mjeseca u njegovu srcu, nadvija se nad oceanom blaženstva i stvara stotine valova u njemu koji oblikuju gotovo razoran rascjep okusa što se međusobno natječu u srcu bhakte. U isto vrijeme, kao predsjedavajuće božanstvo uma, prema širi svoju moć i dopušta bhakti da bez međusobnog sukoba u isto vrijeme kuša sve različite okuse. Ne bi trebalo misliti da bhakta neće biti u stanju u potpunosti iskusiti sve odlike. Upravo suprotno, osjetila, dobivši izuzetnu, nepojmljivu i zapanjujuću sposobnost vršenja funkcije svih drugih osjetila, kušaju Gospodinove različite odlike čak mnogo potpunije. Od svjetovne logike ovdje nema koristi jer ta neshvatljiva stanja preme nisu podložna svjetovnom shvaćanju:

acintyāh khalu ye bhāvā
na tāms tarkena yojayet
prakrtibhyah parth yac ca
tad acintyasya laksanam

“Ne pokušavaj stvari koje su nepojmljive (acintya) shvatiti svjetovnom logikom jer sama riječ acintya znači da je iznad dosega materijalne prirode.” (Mahābhārata, Bhīsma-parva 5.22.)

Vidjevši bhaktu kako žudi odjednom okusiti saundaryu i druge Gospodinove ljupke odlike, poput ptice cātake koja bespomoćno pokušava uhvatiti u svoj kljun svaku kišnu kap, Gospodin promišlja: “O, zašto toliko divnih odlika držim za Sebe?” Da bi omogućio bhakti da ih kuša u potpunosti, Gospodin ispoljava kārunyu (samilost), vodeću među svim Njegovim moćima. Ona je kao vrhovna vladarica smještena u središtu lotosa čijih osam latica predstavljaju osam śakti (vimalā, utkarsini, jnānā, kriyā, yogā, prahvi, satyā i iśāna).

Kārunya, poznata i kao anugrahā (ljubaznost ili blagonaklonost), pojavljuje se u Gospodinovim lotosovim očima. Bhaktama u odnosu sluge znana je kao krpa-śakti, drugima kao vātsalya (privrženost) ili ponekad kao kārunya (samilost). Za bhakte u odnosu bračne ljubavi ona je poznata kao cittavidravini-akarsini-śakti (koja rastapa Krišnino srce i ima magnetsku privlačnost). Tako je poznata pod raznim imenima u skladu s raznim raspoloženjima bhakte. Pomoću krpā-śakti Gospodinova sveprožimajuća slobodna volja (icchā-śakti) utječe na srce i uzrokuje zapanjenost čak i kod onih spoznatih duša koje su potpuno samozadovoljne (ātmārama)…

Zatvori

Moje usporedbe nalik su zubima nemirne krave, koji bezuspješno pokušavaju oskrnaviti stablo želja Tvoje ljepote, no nisu u tome uspješni.” Tako bhakta slavi Gospodina na mnogo načina, i Gospodin njime postaje vrlo zadovoljan. Razotkriva mu u skladu s njegovom željom, koliko god je to moguće, cijelo Svoje najintimnije duhovno prebivalište: Vrndāvana-dhamu, stablo želja, mahā-yogapithu, najdražu Mu voljenu (Śri Rādhu) i Njezine pratilje poput Lalite i drugih, Svoje prijatelje poput Subale, krave, rijeku Yamunu, brdo Govardhanu, brdo Nandiśvaru, šume poput Bhāndiravane, Nandu, Yaśodu, braću, prijatelje, sluge i sve vrajavāsije. Razotkrivajući sve to ispunjeno izvanrednom rasom, Gospodin uranja Svoga bhaktu u očaravajući plimni val blaženstva i zatim iznenada nestaje sa svim tim okružjem.

Došavši nakon nekoliko trenutaka ponovno svijesti, bhakta otvara oči goreći od želje da opet vidi Gospodina, no kako Ga ne može vidjeti, počinje zapomagati: “Jesam li to samo sanjao? Ne, nisam sanjao jer ne osjećam nikakvu pospanost ili težinu u očima od sna. Je li to bila halucinacija? Ne, halucinacija ne bi nikada mogla pružiti takvo blaženstvo. Ili je to neki poremećaj uma? Ne, jer nema znaka rastresenosti. Je li to bilo ispunjenje neke materijalne želje? Ne, materijalna misao nikada ne bi mogla niti prići onome što sam vidio. Je li to bila trenutna vizija Gospodina u srcu (sphūrti)? Ne, sve prijašnje vizije Gospodina nisu nikada bile toliko žive.”

Zatvori