Bogatstvo izvana ili iznutra? (drugi dio)
Naročito granice njegovih duhovnih moći neposredno određuju sposobnost za uzvišena uživanja. Ukoliko su one uske, uzaludna će biti sva naša nastojanja izvana, beskorisno će biti ono što za njega mogu učiniti ljudi i sreća jer neće biti u stanju prekoračiti mjeru uobičajene poluživotinjske ljudske sreće i uživanja – on ostaje osuđen na senzualna uživanja, na odan i vijeran obiteljski život, na ispraznu i vulgarnu razonodu. Čak ni obrazovanje ne može mnogo promijeniti taj vidokrug, mada daje neke (diskutabilne) rezultate, jer najizvrsnija, najviša, najraznovrsnija i najtrajnija upravo su duhovna uživanja koja kulminiraju u ljubavi prema Bogu. Ova uživanja uglavnom ovise o duhovnoj moći ili kapacitetu koji ovisi o našoj zrelosti i pratećoj odlučnosti, a u najvišim instancama isključivo ovise o onom što se zove Božja milost.
Bez milosti nemoguće je dobiti ljubav prema Bogu, a bez te ljubavi vrlo je teško vinuti se u istinske duhovne sfere, u one najviše — upravo nemoguće. No bez obzira na te najviše ciljeve, do sada je već jasno koliko mnogo naša sreća ovisi o onome što jesmo, o našem individualitetu. Međutim, većina ljudi, ipak, obraća pažnju samo na sudbinu, samo na ono što imamo, ili na ono što predstavljamo, tj. na našu ulogu. Prevrtljiva sudbina može se promijeniti na bolje ili na gore, ali brahmana, ili onaj tko posjeduje unutarnje bogatstvo, neće se puno obazirati, očekivati ili zahtijevati od nje. S druge strane, jadnik ostaje jadnik, budalast do svoje smrti, makar živio u najraskošnijem kraljevstvu, ili pak, u samom raju okružen blistavim polubogovima. Da je za našu sreću i naše zadovoljstvo subjektivno nesrazmjerno važnije od objektivnog, potvrđuje se u svemu – počevši od toga da je glad najbolji začin za jelo i da starac ravnodušno gleda boginju mladića, a svaki zdrav prosjak sretniji je od bolesnog kralja.
Ono što je čovjek sam po sebi, a prati ga u samoći, što mu nitko ne može dati ili oduzeti, za njega je bitnije od svega onoga što posjeduje, ili što može biti u očima drugih. Iz tog razloga Bhagavad-gita kazuje da su učenost, devocija prema Krišni, strogost, milostivost, tolerancija, čistoća itd. jedino bogatstvo brahmane, jer to je unutarnje i moralno bogatstvo koje uvijek ide s njim i nitko mu ga ne može otuđiti ili uništiti, kao što se može uništiti bilo koje vanjsko ili materijalno bogatstvo. Čovjek pun duha i razvijene svjesnosti se i u potpunoj samoći izvanredno zabavlja svojim mislima, meditacijom ili molitvom, dok budalu ni neprestana promjena drušva, novih i najnovijih predmeta, prizora, šetnji i zabava nije u stanju obraniti od mučne dosade. Barem malo spiritualan, umjeren i miroljubiv čovjek može biti zadovoljan i u neimaštini, dok pohlepnog, zavidnog i zlog ne zadovoljava nikakvo bogatstvo. Kada bi pohlepni čovjek osvojio čitav svijet, lakomim bi očima gledao na druge planete. Nasuprot tome, duhovno bogata osoba, naročito ona u dodiru s Bogom, neprestano uživa izvanredan, duhovno imanentan individualitet i zadovoljstvo unutar sebe.
Njima većina užitaka kojima masa teži sasvim je suvišna, čak ih smatraju tegobnim smetnjama. Tako je i Sokrat, ugledavši luksuzne predmete koji su bili izloženi na prodaju, primjetio: „Koliko mnogo ima onoga što mi nije potrebno“. A u svim monaškim i duhovnim tradicijama oni koji su krenuli putem duhovnog svršenstva; prema potpunoj duhovnoj punini i potpunoj svjesnosti Boga, obavezno uzimaju zavjet siromaštva ili odvojenosti, kao što kaže Gita, ističući odricanje i nevezanost, dakle potpuno se opredjeljujući za unutarnje bogatstvo, zanemarujući materijalni prosperitet i program. Prema svemu tome, za našu životnu sreću apsolutno prvo i najbitnije je ono što jesmo, naša osobnost i karakter, jer oni djeluju neprestano i u svim okolnostima. Osim toga, to nije, kao bogatstvo i položaj, toliko podložno sudbini i ne može se otrgnuti od nas. Ustvari, prema drevnim Vedama, duhovne i moralne odlike koje smo kutivirali tokom života neposredno utječu na naša buduća rođenja u procesu reinkarnacije, zadržavaju se i uzdižu nas u sve više sfere egzistencije, kao na primjer, u svjetove viših bića i polubogova.
nastavak tekstaOne su poput ušteđevine u zlatu čije nam kamate omogućavaju boravak u luksuznim hotelima. I budući da je čitav svemir zamišljen kao pedagoška ustanova za tretiranje buntovnih, egocentričnih i moralno izgubljenih, upravo su moralnost, pobožnost i rad na sebi put prema savršenstvu i slobodi. Na osnovu toga duhovno bogatstvo i uzvišen, spiritualan individualitet vrijednosti su koje se mogu nazvati apsolutnim, nasuprot čisto relativnoj vrijednosti kategorija, kao što su položaj, bogatstvo, moć, slava itd. Otuda slijedi, također, da je čovjek daleko manje podložan sudbini i vanjskim okolnostima nego što se to zapravo misli. S druge strane, svjetlucavo bogatstvo, tj. veliko izobilje malo pomaže našoj sreći. Zato se mnogi bogataši osjećaju nesretnima; oni su bez duhovnog razvoja, bez znanja, bez viših ciljeva i potreba i, stoga, bez ikakvih objektivnih interesa, istinski umni i duhovni univerzumi potpuno su nepristupačni, što čovjeka osuđuje na dosadu i tupost poluživotinjskog životarenja.
Dok je takav čovjek zauzet npr. borbom za profit među konkurentima ili potrebom za seksom, gdje mu je životna volja neposredno pobuđena, on je, da tako kažemo, u svom elementu i vrijeme mu brzo prolazi. Međutim, kada nema što raditi ili ima previše vremena, hvata ga mučna dosada i nervoza. Iz tog razloga takvi se ljudi zapliću u bezbroj aktivnosti, bojeći se viška vremena i svog šupljeg individualiteta. Iako tako uporno bježe od dosade, ova ih hvata na sve strane, što je naročito vidljivo nedjeljom poslijepodne, kada postaju bespomoćne žrtve te bolesti. Tokom vožnje u vlakovima ili autobusima oni pomažu jedni drugima igrajući karte, koje, s mogućnošću profita, dodiruje ili uzbuđuje pohlepu, tj. volju i tako sve postaje vrlo interesantno. Ako u vlaku nema društva i ne mogu zaspati, onda će uzdisati pod teretom dosade, paliti mnoge cigarete i bubnjati prstima, neznajući kamo sa sobom. Ono što bogatstvo može pružiti, i pored zadovoljenja stvarnih i prirodnih potreba, neznatno utječe na naš stvarni osjećaj ugodnosti i sreće.
Naprotiv, ovaj osjećaj ometaju mnoge i neizbježne brige povezane s održavanjem velikog imetka. Ne treba niti spominjati kako se svatko na bogatstvo brzo navikne, pa se osjeća kao da ga i nema, a prepoznaje ga tek kada ga gubi ili ga nešto ugrožava, onda se plaši i strahuje za imovinu (čega je lišen onaj tko tog bogatstva nema). Ipak ljudi se tisuću puta više trude da steknu bogatstvo nego duhovni razvoj, dok je sasvim izvjesno da ono što čovjek jest, ili koji nivo svijesti ima, daleko više doprinosi našoj sreći nego ono što ima ili što predstavlja u društvu, tj. koju ulogu igra. Zbog toga i vidimo tolike ljude, koji neumorno i vrijedno rade kao mravi, od jutra do sutra, da bi povećali svoje bogatstvo. Osim toga, oni ne znaju i ne vide ništa iznad uske sfere novca: njihov je duh prazan i, stoga, neosjetljiv za sve drugo. Njima nisu dostupna viša duhovna uživanja, koja uzaludno pokušavaju nadoknaditi prolaznim osjetilnim uživanjima, što traju kratko i često koštaju mnogo novaca. Na kraju će, kao rezultat svog životnog djela, ukoliko im se sreća osmjehne, pred sobom gledati veliku hrpu novca, koju potom ostavljaju nasljednicima, da bi je isti uvećali ili protratili.
Jedan takav životni put, mada vođen s vrlo ozbiljnim i važnim izrazom, upravo je glup kao i onaj koji je za simbol imao kapu sa zvončićima dvorske lude. Dakle, za čovjekovu životnu sreću najbitnije je ono što ima u samome sebi; ako je to šuplje i vulgarno, takva će mu biti i sreća. A ako je, s druge strane, to uzvišeno, čisto i plemenito, ako je to ono vrhunsko, naime moralna čistoća i bhakti – predanost i ljubav prema Bogu, onda takva sreća neće znati granice, po kvaliteti i kvantiteti. Samo zahvaljujući tome što je za sreću najbitnija svjesnost tj. ono što imamo u sebi, većina onih koji su lišeni borbe s nevoljom osjećaju se, u suštini, isto tako nesretnima kao i oni koji se još uvijek s nevoljom bore. Praznina uma, plitkost svijesti i siromaštvo duha pobuđuje ljude da traže društvo sebi sličnih, a to je zato jer, kao što kaže stara latinska poslovica: „similis simili gaudet“ ili „Sličan se sličnom raduje“.
Tada počinje zajednička hajka za zabavom i razonodom, koje prije svega nalaze u senzualnim uživanjima i zadovoljstvima i najzad — u razvratu. Izvor užasnog raspiništva, zahvaljujući kojem mnogi bogati nasljednici, često za nevjerovatno kratko vrijeme, protrate veliki dio nasljedstva, ustvari nije ništa do samo dosada, koja potiče od upravo opisanog siromaštva i praznine duha. Osobe izvanjski bogate, ali u duši siromašne, uzaludno teže k tome da unutarnje siromaštvo nadoknade izvanjskim bogatstvom. Oni nalikuju starcima koji se pokušavaju pomladiti družeći se s mladim djevojkama. Oni koji se odaju rasipništvu unutarnje siromaštvo na kraju dovodi i do vanjskog siromaštva. Kao što kaže mudri stih iz Dhamapade: bilo gdje da ideš, tvoj um ide s tobom, a tvoj um je kao tvoj individualitet, oni te prate uvijek i svugdje, i njima je obojeno sve što vidiš, sve što doživljavaš, misliš, želiš ili osjećaš. Stoga, ima li što važnije od rada na sebi, unutarnjeg i duhovnog života? S informacijama o vrhunskom unutarnjem, duhovnom bogatstvu, bhakti i svjesnosti Boga, Bhagavad gita nam snažno poručuje da nema.
„Ali onaj tko nalazi zadovoljstvo u jastvu, tko je svoj ljudski život posvetio samospoznaji i tko je potpuno zadovoljan samo u jastvu, nema dužnosti“. B.G. 3. 17
„Takva oslobođena osoba ne osjeća privlačnost prema materijalnom osjetilnom zadovoljstvu, već uvijek u sebi uživa u transu. Na taj način samospoznata duša uživa u neograničnoj sreći jer se usredotočuje na Svevišnjeg.“ B.G. 5. 21
„Onaj tko nalazi sreću u sebi, tko aktivno uživa u sebi i čiji je cilj unutarnje prirode, savršeni je mistik, oslobođen je u Svevišnjem i na kraju dostiže Svevišnjeg.“ B.G. 5 .24
Zatvori
iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)
