Voljeti druge i imati povjerenja u njih

Prava je ljubav postojana unatoč nevoljama. Ljubav nam daje hrabrost da zadržimo svoj položaj — čak i neprivlačan — u svakom okruženju. To ne znači da moramo biti budalasti ili naivni. Poricanje neugodnih činjenica suprotnost je ljubavi; prava se ljubav temelji na iskrenosti i povjerenju, ne na izbjegavanju. Voljeti bližnjega svoga kao samoga sebe znači jako ga voljeti, onako kako bismo željeli da sami budemo voljeni. Iskrenost privlači iskrenost, a povjerenje privlači povjerenje. Bez tih odlika nema ljubavi. Možemo pitati kako voljeti osobu koja je očito odbojna ili kako vjerovati nekome tko nije zaslužio naše povjerenje.

Takvoj osobi možemo prići kao što bismo prišli problematičnu djetetu. Roditelji obično ne prilagođavaju svoje ponašanje ponašanju djeteta. Umjesto toga, pomažu djetetu da se popravi pokazujući primjerom što je praviIno ponašanje i potičući ono što je pozitivno. Svatko ima neke dobre odlike. Roditelji poznaju ograničenja svoje djece i svjesni su što je za njih opasno. Nude iskustva u skladu sa stupnjem zrelosti djece, potiču njihov razvoj i štite ih od zahtjeva koji bi mogli biti previše naporni. Odbijemo li gledati druge osobe kao neprijatelje, čak i ako nas pokušaju povrijediti, možemo voljeti gotovo svakoga.

Moramo se uvijek sjetiti da naši takozvani neprijatelji imaju očajničku potrebu za ljubavlju, koju izražavaju najbolje što mogu, iako to rade na negativne načine. Kao duhovni ratnici uvijek imamo izbor u takvim okolnostima. Možemo odgovoriti samilošću ili možemo gledati na takve ljude u nevolji kao na neprijatelje koji u svojim glavama imaju naše uništenje. Ako reagiramo na drugi način, tada i sami postajemo destruktivni jer druge svrstavamo u kategoriju štetnih elemenata. No ako ih gledamo kao zalutale tragače za ljubavlju, bit ćemo i dalje ispunjeni ljubaviju i moći ćemo tu ljubav izražavati na neprijeteće načine.

Ne možemo voljeti osobe u koje nemamo povjerenje. Kako onda možemo povećati ljubav i vjerovati nepouzdanim ljudima? Naravno, ne želimo sebe ili druge praviti žrtvama i zanemariti njihovo negativno ponašanje. Moramo samo biti dovoljno inteligentni i znati njihova ograničenja, podržavajući pozitivne karakteristike i odbijajući davati im iskušenja kojima neće moći odoljeti. Na primjer, nećemo ostaviti blago nadohvat ruke lopovu. No ako svoje dragocjenosti stavimo na sigurno, možemo vjerovati lopovu čak i u svome domu. Možemo vjerovati alkoholičarima da neće piti ako uklonimo alkohol iz njihove blizine.

Drugim riječima, vjerujemo drugima shvaćajući njihova ograničenja, uklanjajući iskušenja i izražavajući ljubav. Ako smo dovoljno pametni da imamo realno viđenje njihovih slabosti, možemo njihove jake strane njegovati do te mjere da oni prevladaju svoje negativno ponašanje.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Postati transcendentalan

Kad iskreno služimo drugu osobu bezuvjetnom ljubavlju, predajemo se Božjoj volji. Vlastite interese stavljamo na stranu i činimo ono što je potrebno, bez obzira na cijenu. Zbog svoje ljubavi, ne reagiramo čak i ako je netko kritičan ili ljut. Jednostavno pokušavamo pronaći taktičniji način služenja. Nastavljamo biti ponizni, što znači brinuti za druge i činiti još više za njih nego što bismo činili za sebe jer ih volimo više nego što volimo sebe. To je istinska bezuvjetna ljubav.

Takvo postojano ponašanje znači da postajemo transcendentalni, umjesto da ostajemo samo sentimentalni. Sentimentalni smo onda kad smo vezani za to da se osjećamo dobro, da zadržimo mir pod svaku cijenu ili kad podnosimo nedjela drugih kako bismo izbjegli njihovo nezadovoljstvo. To je oblik osjetilnog uživanja koji je smetnja duhovnome životu. Kao što smo vidjeli, prava se ljubav ne temelji na želji da se dobro osjećamo, mentalno, psihički ili fizički. Središte takva površnog pristupa jest sebičnost jer samo koristimo odnos, čak i s Bogom, kako bismo dobili ono što želimo.

Postajemo transcendentalni kad se uzdignemo iznad materijalnog djelovanja i iznad razine svakodnevne osrednjosti. Uzdižemo se usredotočavajući se na cilj, ustrajavajući u duhovnoj praksi i prolazeći svakodnevne testove. Ne smijemo dopustiti zaprekama, kao što su naša osjetila ili osjetila drugih ljudi, da nam stoje na putu.

Ljubav ne znači uvijek da imamo i održavamo kontakt s drugom osobom ili da smo blagi i ljubazni. Ponekad moramo otići ili izreći oštre riječi. Ali takvo je djelovanje nježno prema srcu jer je pobuda nesebična. Ako smo sposobni za pravu ljubav, ne prestajemo voljeti druge, čak i ako odlučimo biti žestoki ili prestati se družiti s njima. Unatoč nastupu, prioritet nam uvijek treba biti njihovo najviše dobro.

Kao duhovni ratnici, trebali bismo uvijek nastojati podići razinu energije oko sebe. Kad uzdižemo svoju okolinu, brzo napredujemo jer zračimo božanstvenost i ljubav gdje god idemo. Prema zakonu karme, što god damo drugima, primit ćemo natrag. Stoga, što više ljubavi dajemo, više ćemo je iskusiti.

To nas dovodi do teme osposobljenosti. Iako možemo željeti pomoći drugima, možemo vjerovati da nemamo dovoljno ljubavi za dati. U takvim situacijama, Gospodin koji prebiva u našim srcima može se odazvati na naš poziv, osposobljavajući nas za služenje iznad naših uobičajenih sposobnosti. Doista, visoko duhovni ljudi ne oslanjaju se isključivo na vlastitu inteligenciju ili na svoje uobičajeno razumijevanje. Njihova duboka, čista predanost donosi neograničenu ljubav, znanje i spoznaje iznad njihovih osobnih granica. Zbog toga se, kad postanemo prijemljivi za Božju pomoć, čuda počinju događati.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav je nemotivirano služenje

Ljubav je mnogo više od sladunjavih riječi; ona postaje istinska jedino kroz naše ponašanje. Ljubav izražavamo kroz ono što činimo. Ako netko izjavljuje ljubav drugome, ali nije voljan služiti tu osobu, ta ljubav nije duboka. Ona je teoretska i nije istinska. Ako ne pokazujemo ljubav kroz dinamičko djelovanje, nešto nije u redu. Što je ljubav dublja, to ćemo je više izražavati nesebičnim služenjem objekta naše ljubavi.

To razumijevanje ljubavi kao služenja osnova je svih velikih svjetskih religija. Iako se te religije, površno gledano, razlikuju, ujedinjuju se oko jedne središnje točke: prava religija znači služiti Boga. Kako god da se nazivamo – kršćaninom, židovom, muslimanom, budistom ili hindusom – to nema neki poseban značaj niti ga imaju obredi koje izvodimo. Iza svih izvanjskih djelatnosti stoji činjenica da je svaki religijski put nastao kako bi nam omogućio određene načine da volimo i služimo Boga.

lako ljubav transcendira gledanje, slušanje i osjećanje, svi se ti elementi mogu uključiti u nesebično služenje. Kad je naša ljubav bezuvjetna, ne tražimo neko određeno iskustvo za vlastitu dobrobit, kao što bismo tražili ako bismo se upustili u koristoljubive djelatnosti zadovoljavanja svojih osjetila. Sebične nam djelatnosti ne dopuštaju da razvijemo dublju povezanost s Bogom, već se temelje na “ja”, “moje potrebe”, “moje želje”, “moje tijelo”. Nisu istinski usmjerene na drugoga ili na služenje voljene osobe.

Što više dajemo i dijelimo ono što imamo, to više stavljamo Boga na prvo mjesto, prihvaćajući poteškoće kako bismo Njega služili. Ako imamo malo, dajemo komad kruha ili čašu vode. Imamo li samo bananu, onda ćemo to ponuditi. Ako imamo bilo što za jesti, onda bi i druga osoba trebala imati mogućnost da jede.

Kad nekog volimo, želimo se brinuti o njemu: žarko želimo izraziti ono što iznutra osjećamo čineći nešto za predmet naše ljubavi. Čovjek koji voli svoju ženu i djecu neće im samo govoriti o tome: provodit će vrijeme s njima i brinut će se za njihove potrebe. Žena može tvrditi da voli muža i dijete, ali ako ne hrani dijete i ne pomaže mužu, onda s pravom možemo sumnjati u njezinu iskrenost.

Katkad možemo govoriti ljubavne riječi, iako osjećamo suprotno, kako bismo dobili priznanje ili potvrdu da smo sami voljeni. Takvo ponašanje ne odražava ni ljubav ni služenje. Ne bismo trebali govoriti neiskreno samo da bismo bili nagrađeni. Ako je naša ljubav istinska, davat ćemo se slobodno i iskreno voljenoj osobi bez pitanja: “Što tu ima za mene?”

Kad bi se ljubav sastojala u očekivanju određena odgovora, što bi se dogodilo kad ne bismo dobili onaj koji želimo? Kad ljubav izjednačavamo sa zadovoljavanjem osjetila, izlažemo se opasnosti da postanemo ljuti, mrzovoljni ili razočarani kad god nismo zadovoljni. Ipak, većina nas uz ljubav postavlja uvjete jer najviše nam je stalo do vlastite udobnosti. Ali bezuvjetna ljubav nadilazi osobno zadovoljstvo pojedinca, pa čak i do tog stupnja da se osoba izlaže velikim neugodnostima u korist voljene osobe.

Služenje je prirodno. Uvijek služimo nekoga ili nešto, a oni koji se međusobno vole razumljivo žele izraziti ljubav kroz služenje. Zbog toga imamo Zlatno pravilo: “Čini drugima ono što bi htio da drugi tebi čine.” Kad vidimo sebe kao slugu voljene osobe, spontano nastojimo zadovoljiti tu osobu izražavajući na taj način svoju ljubav. Ravnodušni smo prema pohvali ili pokudi. Ali nažalost, iako možemo pokušavati poletno služiti, naša je pobuda često nečista; želimo biti prepoznati i cijenjeni. Moramo naučiti služiti s veseljem čak i u odsutnosti bilo kakva uzvraćanja ili priznanja.

Trebali bismo uvijek imati na umu da je način na koji se ophodimo prema drugima zapravo način na koji se odnosimo prema sebi jer nam se sve, prije ili kasnije, vraća. Zbog čega neki ljudi uvijek dobivaju toliko puno pomoći i brige? Zato što je daju i zbog toga im se vraća na isti način. Zašto nitko ne vjeruje onima koji ne vjeruju drugima? Zato što im se ta energija nepovjerenja vraća. Moramo biti pažljivi u onome što činimo i kako mislimo jer naše misli i djela odašilju sile koje nam natrag donose rezultate.

Možemo napraviti pokus radeći anonimnu uslugu nekome do koga nam je doista stalo. U pravilu, kad poklanjamo nekome nešto, šaljemo i kartu kojom identificiramo sebe kao darovatelja i dajemo do znanja da očekujemo priznanje za našu darežljivost. Očigledno, to nije nesebično, bezuvjetno ponašanje jer se temelji na slavljenju sebe. Test nesebičnog i nemotiviranog služenja možemo proći kad pomognemo nekome ne očekujući pohvalu, sretni jednostavno zato što znamo da smo pravilno postupili.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Duhovni je život naše pravo

Duhovni je život naše prirođeno pravo i dostupan je svakome od nas. Da bismo odbacili materijalne okove, najprije moramo shvatiti što nam se nudi i tada shvatiti svoju odgovornost da tražimo nasljedstvo na koje imamo pravo. Ako vjerujemo da nam je duhovno carstvo nedostižno i da zahtijeva previše muke da bi se dostiglo. onemogućavamo vlastiti napredak. Duhovna svjesnost naše je prirodno stanje i dostupna je svakome od nas ako to uistinu želimo.

Kad Bog postane naš glavni prioritet, spremni smo učiniti nešto da se pročistimo i da služimo. Tada je milost Gospodinovih slugu uvijek dostupna i pomaže nam da svladamo sve zapreke i odbacimo slojeve karme tako da možemo brzo napredovati u predanom služenju. Nažalost. mnogi ljudi sporo napreduju, ako uopće napreduju. Kad se pomičemo presporo, možda nećemo biti sposobni prestići materijalne energije koje nas prate velikom brzinom. Sve ima cijenu.

U svjetovnom životu cijena određena cilja možda je previsoka da bi bila vrijedna njega. No u duhovnom životu krajnji je rezultat vječna ljubav i blaženstvo zbog kojih moramo napustiti sve materijalne vezanosti i egocentrične borbe koje nam ionako donose samo patnju. Je li to preteško? Razmislite o tome. Lutamo iz života u život, iz tijela u tijelo, iznova i iznova, tisuće ili milijune puta. S tog stajališta, ako odlučimo posvetiti ovaj život da bismo jednom zauvijek završili taj proces, ne žrtvujemo puno.

Dostizanje Božjeg kraljevstva vrijedno je toga, bez obzira na cijenu koju moramo platiti. Čak i kad bismo morali živjeti svaki dan u tjeskobi i frustraciji, neshvaćeni od čitavog svijeta, takva bi patnja bila beznačajna u usporedbi s onim što bismo vječno dostigli. Da cilj nije tako predivan ili da nije stalan, možda bi cijena bila visoka. Ali cilj je i predivan i stalan: nema više smrti, bolesti, starosti ili borbe — samo blaženstvo, ekstaza i neprekidne ljubavne razmjene u Božjem kraljevstvu. Možemo ostaviti sve patnje za sobom ako bezuvjetno posvetimo ovaj život Bogu. Zašto to ne učiniti?

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Pravo oslobođenje

Ljudska bića imaju urođenu žudnju za slobodom, za oslobođenjem od prisila i ograničenja koji nas primoravaju na patnju. Također osjećamo duboku želju za zajedništvom i odnosima ispunjenim ljubavlju. Međutim, uzrok povećanja broja ubojstava, samoubojstava i ekoubojstava na cijeloj Zemlji može se naći u činjenici da smo izgubili znanje o tome kako možemo zajedno živjeti na ovome planetu. U neviđenoj potrazi za slobodom zaboravili smo što sloboda doista znači.

Sloboda nije samo stvar vladanja prirodom i nasilnog vađenja bogatstava iz nje. Sloboda je pitanje skladnog života s drugim živim bićima i Majkom Prirodom jer kad je ona zadovoljna s nama, njezino drveće obiluje plodovima i daruje nam obilje biljaka, hrane, lišća i ljekovitog bilja.

Naše pravo oslobođenje neće doći preko vladanja Zemljom niti kroz društvenu reformu. To nije stvar zamjene jednog materijalnog sustava drugim, cijenjenja jedne rase na račun druge, pridruživanja jednoj političkoj stranci protiv druge.

Ono što moramo promijeniti jeste sklonost u svakome od nas da vladamo, manipuliramo i iskorištavamo. Također moramo prestati sa zgrtanjem zaliha i varanjem prirode, otimajući više nego što nam po pravu pripada. Konačno, moramo se usmjeriti na pročišćenje vlastita srca i svjesnosti kako bismo mogli pročistiti atmosferu oko sebe. Tada, i tek tada, možemo napustiti carstvo ograničenja i ponovno ući u vječnu zbilju, kraljevstvo Boga Majke-Oca.

Da bismo se izbavili iz ovoga zatvora i stekli slobodu, postoji određena duhovna znanost. Ta znanost obuhvaća pročišćenje i promjenu našeg karaktera, stjecanje svrsishodnog znanja i, konačno, ponovno povezivanje s božanskom voljom kroz služenje i djelovanje kako bismo ponovo uspostavili ljubavni odnos sa Svevišnjim. Materijalisti kojima nedostaje to znanje u nepovoljnom su položaju. Bez razumijevanja zakona karme, djelovanja i popratih posljedica, kratkovidni izbori temeljeni na trenutačnom uživanju kasnije nas samo još više zapliću u materijalni svijet.

Gdje god pogledamo u materijalnoj sferi vidjet ćemo da živa bića pokušavaju glumiti Boga u različitim svojstvima. Stalna tema materijalnog postojanja jest pokušaj vladanja drugima kako bi se uspostavila zamišljena nadmoć. No ipak, najveća je sreća ljudskoga života potpuno predavanje služenju Gospodina s ljubavlju, napuštajući sve želje za vlašću i kontrolom.

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Kriza mentalnog zdravlja

Više od ikog drugog, terapeuti, savjetnici i svećenici uviđaju ozbiljnost problema povezanih sa slabom komunikacijom i nedostatkom zajedništva u društvu. Zbog nedovoljne povezanosti i krnjih odnosa, bezbrojne se osobe osjećaju osamljeno, zlovoljno, depresivno i frustrirano, a mnoge gube želju za djelotvornim funkcioniranjem u normalnim područjima života. Mnogi vode život ‘potpunog očaja’, dok se drugi okreću nasilnom i destruktivnom ponašanju. Kao što smo ranije rekli, Svjetska zdravstvena organizacija izjavila je da će jedna od najvećih zdravstvenih kriza s kojima će se suočavati cijela svjetska zajednica tijekom slijedećih dvadeset godina biti mentalna bolest.

Različiti oblici mentalnih bolesti već se približavaju epidemijskim razinama jer ogroman broj ljudi diljem svijeta doživljava pogoršavanje obiteljskih odnosa i duboka razočaranja u životu.

Tijekom ljudske povijesti pitanje mentalnoga zdravlja usko je povezano s politikom i ugnjetavanjem. Danas više nego ikada mentalno zdravlje stanovnika svijeta ostavljeno je na milost i nemilost utjecaja koje ne mogu kontrolirati. Otvorena zlouporaba i zlostavljanje bili su pravilo u prošlosti, a zacijelo se nastavljaju i danas.

Suptilna manipulacija i kontrola putem medija, postali su novo, moćno oružje u rukama elite, s razornim posljedicama. Kad izvanjske sile manipuliraju našim umom, naša degradacija i porobljavanje mogu postati kobni.

Kao što smo vidjeli, mediji potiču svoju publiku da se usredotoči na materijalne aspekte života na račun više svjesnosti. U korijenu povećanja mentalnih bolesti, nasilja, ubojstava i samoubojstava leži činjenica da, unatoč potpunom odavanju materijalnim užicima, većina ljudi duhovno gladuje. Svi imamo urođenu, prirodnu želju za ljubavlju i dubokim odnosima s drugima.

Međutim, društvo se sve više oslanja na mehaničke i površne stvari, što je potpuno oprečno potrebama naše prirode. Kao rezultat građenja kula u zraku, ljudi uzimaju utočište u materijalnoj svjesnosti i pribjegavaju još rafiniranijim oblicima osjetilnog uživanja. Mnogi od nas iz dana u dan žive poput zečeva što trče za mrkvom koja im je ispred nosa, ne shvaćajući neizvjesnost situacije. Kad izvršavamo naloge svojih nesavršenih osjetila i uma, izlažemo se neizbježnim posljedicama koje se javljaju kad nam trenutačno zadovoljstvo više nije dostupno.

Da bismo popravili stanje, moramo nadići ortodoksne pristupe mentalnome zdravlju. Očito je da tradicionalni pristupi psihijatrije, psihologije i savjetovanja nisu bili dovoljni da spriječe ljudske tragedije koje se zbivaju diljem svijeta. Ti se problemi ne mogu riješiti na razini na kojoj se pokazuju; treba im se pristupiti s duhovne, holističke razine s koje poteškoće gledamo u daleko širem kontekstu, nego što su to trenutne brige svakodnevnog života.

Jedno od obilježja koje nas čini ljudskim bićem jest naša slobodna volja. Bez razvijene volje lako postajemo žrtvom sila koje ne možemo kontrolirati. Zbog toga je važna duhovna praksa, jer je izvor istinske slobodne volje više stanje svjesnosti. Ako se redovito ne bavimo nekom ozbiljnom duhovnom disciplinom, već svu pažnju usmjeravamo na materijalne užitke, imat ćemo malo pristupa slobodnoj volji. Postat ćemo robovi sila materijalne prirode i dopustit ćemo da nama manipuliraju lukavi tirani koji su nas već uvjerili da obožavamo novac, ugled i materijalne tekovine.

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Neslavno slavljenje samoubojstva

Želja za oduzimanjem vlastita života vjerojatnije će se pojaviti kad članovi društva i njihovi vođe ne uspiju prepoznati duhovne dimenzije postojanja, već se usredotočuju na materijalne aspekte ljudskoga postojanja ili metafizičke puteve koji ne prodiru duboko u pravi smisao života. Ako nismo dovoljno povezani s transcendentalnim carstvom, može nas lako odnijeti veliki val apatije i očaja. Kad ljudi počine samoubojstvo, mogu otvoriti put drugim pojedincima i skupinama da učine isto, jer smo svi društvena bića podložna trendovima oko nas. Zanimljivo je primijetiti da oni koji s materijalnog stajališta “imaju sve” češće vrše samoubojstvo od ljudi u drugim društvenim skupinama.

Osim toga, neki od najinteligentnijih članova društva zastupaju stajališta koja ohrabruju negativne stavove prema ljudskome životu. Na primjer, filozofija egzistencijalizma, koja je utjecala na cijelu generaciju, potekla je od najvećih intelektualaca-takozvanih velikih umova kao što su Albert Camus i Jean Paul Sartre. Novokolumbijska enciklopedija kaže da Sartreova egzistencijalistička djela “gledaju na čovjeka kao na odgovorno, ali osamljeno biće opterećeno zastrašujućom slobodom izbora i prepuštanja sudbini u besmislenom svemiru.” Ti su mislitelji, naravno, bili iznimno inteligentni s materijalnog stajališta, no budući da su bili ateisti i da su prepoznavali samo materijalne pojave, njihove analize povijesti i ljudskoga stanja dovele su ih do zaključaka o ispraznosti i beznađu.

Mnogi od onih izloženih toj filozofiji neizbježno su se zapitali: “Kakva je korist od života ako smo se rodili samo da bismo se borili i na kraju umrli?” Vođeni načelima egzistencijalizma, pogrešno tumače slobodu. Prema njihovom mišljenju, ako život nema smisla, samoubojstvo postaje dopustivo i opravdano djelo. Sylvia Plath je još jedan primjer slavljenja samoubojstva. Bila je poznata spisateljica i pjesnikinja čije se pjesme i romani cijene i predaju na mnogim tečajevima suvremene engleske književnosti. Ona i još jedna suvremena spisateljica, Virginia Woolf, postale su gotovo legendarne pop heroine, dijelom zbog odbacivanja zahtjeva Života, što je u oba slučaja na kraju dovelo do samoubojstva.

Plathova se ugušila stavljajući glavu u pećnicu, a Woolfova je na se svezala velik kamen, a potom se bacila u vodu. Ta su samoubojstva naravno tragična, ali velika je tragedija i to što akademski krugovi gotovo obožavaju te žene. To njihov izbor čini još privlačnjim i prihvatljivijim. Kada ih slave kao velike spisateljice, postaju uzori drugim frustriranim intelektualcima. Tada im je lakše proglasiti da je priznavanje bijede uzimanjem pilule ili pucanjem u sebe, pošten i hrabar čin.

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Poricanje vječnosti duše

“Američki san” postupno postaje noćna mora. Možda je najužasnija komponenta tog “američkog sna” zatajivanje informacije o reinkarnaciji. Diljem svijeta glavne religije i općenito prihvaćene vjerodostojne filozofije prihvatile su koncept reinkarnacije. Reinkarnacija je zapravo sastavni dio filozofije američkih urođenika, afričke filozofije, hinduizma, budizma, taoizma, drevne grčke filozofije, mističnog judaizma i mističnog islama. Učenjaci koji proučavaju povijest religija također mogu potvrditi da je reinkarnacija neodjeljivi dio ranog mističnog kršćanstva.

Tek u šestom stoljeću, nakon što je car Justinijan reinkarnaciju proglasio neprihvatljivom i heretičkom doktrinom, kršćani su je počeli odbacivati. Djela ranih kršćana, kao što je sv. Jeronim u četvrtom stoljeću, objašnjavaju da se reinkarnacija smatrala ezoteričkom doktrinom koju bi kršćanska filozofija trebala shvatiti i definirati. U drugome stoljeću Origen u svojoj knjizi ‘O prvim načelima’, koja se i danas može naći u knjižnicama, raspravlja o temama reinkarnacije. Ako istražujemo različite svete spise, još uvijek u svima njima možemo pronaći naznake reinkarnacije.

Istina je da su drevni filozofi, suvremeni mistični jogiji i liberalni spiritualisti uvijek priznavali vječnost duše. Doista, taj je koncept toliko široko prihvaćen u mnogim dijelovima svijeta da se oni koji ne vjeruju u reinkarnaciju smatraju zavedenima. Međutim, ovdje na Zapadu, zatomljivanje i obezvrjeđivanje tog koncepta toliko su istaknuti da su čak i oni koji priznaju vječno postojanje duše na kraju dovedeni u iskušenje da odbace to duboko razumijevanje. To je odbacivanje krajnje omalovažavajuće za dušu jer uvjerava ljude da moraju živjeti samo na fizičkoj razini “ovdje” i “sada” i odbaciti sve što ima višu, suptilniju prirodu. Naravno, održavanje takva sna zahtijeva hodanje u snu, a svatko zna da se mjesečar izlaže velikoj opasnosti nesreća, padova i povreda.

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Opsjednutost tijelom

Većina televizijskog programa predstavlja beskrajnu kampanju za zagovaranje tjelesnih udobnosti jer ljudi koji podupiru većinu televizijskih programa proizvode artikle namijenjene tjelesnim udobnostima. To zauzvrat stvara opsesivno zanimanje za tijelo i veliko skretanje od duše. Usredotočivanje na tjelesne udobnosti krajnje je proturječno ljudskome napretku. No ipak, svakoga dana nesvjesno se nastavljamo izlagati utjecajima koji najsnažnije potiču tu opsjednutost tijelom na račun duše.

Zbog svih negativnih misli i slika koje nas neprekidno bombardiraju, oni koji ne rade na uzdizanju svjesnosti bit će posve nesposobni slobodno razmišljati. Ako se ne bavimo nekim procesom duhovnog pomlađivanja ili molitvom i pročišćenjem, odnijet će nas struja egocentričnosti, natjecanja, mržnje i na kraju nasilja.

Ne želim reći da je televizija sama po sebi loša i zla. Samo naša potpuna zaokupljenost onim što televizija nudi stvara problem. Takva zaokupljenost ima tendenciju da nas odvrati od djela ljubavi prema drugima i raspitivanja o višoj prirodi. A kad nismo svjesni više svrhe života ili kad se osjećamo osamljeno i odvojeno od drugih ljudskih bića, postajemo zatupljeni, rastrzani, očajni ili čak skloni samoubojstvu.

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Ljubav je jača od sumnje

Ljubav mora nadići svaku sumnju koju možemo imati glede vrijednosti duhovnoga života. Neprestane sumnje uvijek su štetne za duhovni napredak, čineći nas podložnim materijalističkim obmanama i slabeći našu povezanost s duhovnim vodstvom i zaštitom. To ne znači da bismo trebali biti zaslijepljeni sljedbenici koji prihvaćaju duhovna učenja bez pitanja. Sumnje se prirodno pojavljuju dok napredujemo na duhovnome putu.

Ali da bismo izbjegli opasnosti koje su sastavni dio otegnutih, dugotrajnih sumnji, trebamo postaviti svako pitanje odmah nakon što se pojavi. Iskreno raspitivanje može umiriti sumnje, a da ne ostavi prostora negativnim utjecajima koji bi nas naveli na stranputicu. Duhovni život zahtijeva veliku snagu, snažnu vjeru i čvrsto uvjerenje.

Neriješene sumnje čine da nam se tijelo i um vraćaju u prijašnje stanje, ponašajući se poput ovisnika o drogi koji se priklanjaju svom poznatom utočištu u drogi kad god život postane težak. Ako su nam vjera i snaga nestali, prirodno pribjegavamo prijašnjim mehanizmima svladavanja poteškoća kako bismo našli neku utjehu. Doista, većina smo ovisnici. Jako smo ovisni o osjetilima i svojoj nižoj prirodi, koji su nam stalni pratitelji već dugo vremena. Dok se duhovno razvijamo, moramo paziti da ne postanemo previše neuravnoteženi jer bismo se mogli vratiti starim obrascima. Zbog toga moramo razriješiti svoje sumnje što prije i što iskrenije.

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com