Jogijeva pećina
U međuvremenu smo se i mi spustili do rijeke. Jogi je nestao u svojoj pećini. Bala Gopala i ja odlučujemo da ga posjetimo. Uspinjemo se putem širokim jedva šaku kojeg je on ugazio bos. Na ulazu ga zovemo, ali plahi nas jogi ne želi pozdraviti. Sležući ramenima se okrenemo, vratimo se nekoliko desetaka koraka, a zatim još jednom pogledamo unatrag. Tamo se na ulazu u pećinu pojavljuje jogi poput sramežljivog djeteta. Treba razumjeti da ti jogiji već dugo vremena žive u samoći. Hrane se potpuno drugačije od nas (neki samo od prane u zraku), a bave se isključivo duhovnim djelatnostima. Mora da im se mi “stanovnici doline” činimo kao zaostali ljudi budući da nemamo niti jednu od njihovih sposobnosti, kao na primjer da preživimo ledenu zimu bez centralnog grijanja. Budući da nas jogi ne gleda neprijateljski, opet se uputimo prema gore. Odajem mu svoje poštovanje. Ne pada mi teško poštivati takve ljude. Jogi se smete.
Zatim nas upitno pogleda, što je naša namjera, a mi mu pokazujemo da bismo rado razgledali njegovu pećinu. Odmah postaje vrlo gostoljubiv. Čini se da njegove oči govore: “Ako je to sve – samo naprijed!” Pećina ima dva dijela: u jednom se nalazi jogijev oskudni noćni ležaj i nešto posuđa (nekoliko lonaca i vrčeva), a drugi je dio pećine sakralne područje. Vidimo oltar sa žrtvenim ognjištem i veliku sliku Krišne. Izgleda da ovdje redovito prinosi vatrenu žrtvu Krišni.
Ponudi nam pregršt voća sa svog oltara – jedino jestivo što mogu otkriti u njegovom domu. Znamo da ćemo ga duboko uvrijediti ako odbijemo, pa tako bez pogovora prihvaćamo znak njegove gostoljubivosti. Prije no što napustim pećinu, ostavim dvadeset rupija ispred izlaza. Osjećam se jadno. Na neki me način taj jogi podsjeća na svetog Franju Asiškog koji je cijelo svoje bogatstvo poklonio gubavcima. lscrpljeni i u tišini vraćamo se u Manu gdje nas čeka vozač s džipom. Ponovno svatko hoda za sebe.
U tišini leži božanska tajna. Onaj tko cijelo vrijeme priča, ne može razumjeti Krišnu. Iako je susret s jogijem bio kratak, a mi smo se jedva mogli sporazumjeti, ipak je ostavio dubok dojam u mome srcu. Kaže se da srce čovjeka govori glasnije od njegovih riječi: “To što jesi reci mi tako glasno da ne mogu čuti što mi govoriš.” Tako su me se jogi i njegova jednostavnost duboko dojmili. Njegova askeza sigurno se ne može oponašati na Zapadu. U tradiciji bhakti govori se o yukta-vairagyi, “praktičnom odricanju”.
Pod tim se podrazumijeva da se sve, pa i materijalne stvari, vidi kao Krišninu energiju koju « doduše bez vezanosti za vlastito uživanje koristimo za služenje Krišne. Ovo je drugačiji put odricanja od onog kada se materijalne stvari izbjegavaju s uvjerenjem da su one obmana i da zato nisu korisne za služenje Krišne. Pokušati ovo drugo moj je put. Ipak, veoma je nadahnjujuće vidjeti primjer drugih, čak i ako se njihov put ne podudara s mojim vlastitim.
(iz knjige Put velikog rastanka; autor Sacinandana Swami)
