Bogatstvo izvana ili iznutra? (prvi dio)
Jednom u dalekoj Indiji neki je brahmana obožavao velikog i moćnog poluboga Šivu kako bi od njega dobio blagoslov. Nakon dugih i mukotrpnih rituala veliki se polubog napokon pojavio i kada je čuo njegove želje, savjetovao mu je da se obrati Sanatani Goswamiju, velikom mudracu iz Vrindavana.
Zahvalan i radostan, brahmana se odmah uputio u sveti grad Vrindavan na obalama svete rijeke Jamune, gdje je ubrzo pronašao Sanatanu Goswamija zaokupljenog dubokom meditacijom na sveta imena – Hare, Krišna i Rama. Brahmana se, sa svim poštovanjem, obratio Sanatani i obavijestio ga kako mu je Šiva savjetovao da se obrati njemu i traži od njega blagoslove.
Snatana je imao kod sebe čarobni kamen koji je držao na smeću. Na molbu siromašnog brahmane, Sanatana mu je dao čarobni kamen i brahmana je bio vrlo sretan. Sada je mogao dobiti onoliko zlata koliko je htio, jednostavno dodirujući metalne predmete čarobnim kamenom. Ali nakon što je napustio Sanatanu pomislio je: “Ako je čarobni kamen najbolji blagoslov, zašto ga je Sanatana Goswami držao na smeću“? Razmišljajući o tome brahmanina je radost pomalo nestajala, a um mu je obuzimao sve veći nemir. Napokon se vratio i upitao mudraca: „Gospodine, ako je ovo najbolji blagoslov, zašto ste dragulj držali ne smeću?“
S prodornim pogledom i tajanstvenim smješkom, mudrac je odgovorio: „Postoje daleko vrijednije stvari od tvoga zlata i obilja, jesi li spreman da ih primiš?“ Brahmana promuca – da… I mudrac je tražio da najprije baci kamen u Jamunu, kao preduvjet za učenje životne mudrosti i duhovnog života.
„Sreća nije jednostavna stvar,
vrlo ju je teško pronaći u sebi,
a nemoguće — na nekom
drugom mjestu.“
— Chamfort
Zaista, gdje se nalazi sreća? Je li u materijalnom ili duhovnom bogatsvu, je li izvana ili iznutra? Prije nego se upustimo u ova razmatranja navesti ću još jedan tradicionalni primjer, ovaj puta iz budhističke tradicije. Naime, jedan stih iz Dhamapade, budističkih moralnih uputa, veli da onaj tko nije pobijedio svoj um i sprijateljio se s njim, može otići u selo, šumu, grad, planinu, pećinu itd., i uvijek će biti sa svojim neprijateljem i patiti u njegovom društvu.
nastavak tekstaU ovom ću eseju govoriti o nesumnjivim prednostima unutarnjeg, duhovnog bogatsva, osobnim prednostima mudrosti i velikog srca, te duhovnim sklonostima nad bilo kojim materijalnim bogatstvom ili stanjem. Prema pravim osobnim prednostima, velikom duhu i velikom srcu, sve prednosti položaja, podrijetla, pa čak i kraljevskog roda, bogatstva i slično, odnose se kao filmski kraljevi prema stvarima. Dok filmski kraljevi možda jedanput u životu na kratko uživaju i uzlete u toj ulozi, pravi kraljevi cijeli su život takvi, bez otriježnjujućeg vraćanja u svakodnevni život.
A svakako je za blagostanje čovjeka, pa čak i za čitav način njegova života, očito najvažnije to što postoji ili se događa — u njemu samom. Naime, u tome se neposredno nalazi njegovo unutarnje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, koje se, prije svega, javlja kao rezultat njegovog osjećanja, volje i mišljenja, dok sve ono što se nalazi izvan, ima samo posredan utjecaj. Zbog toga se iste vanjske pojave i okolnosti na svakog odražavaju sasvim različito i u istoj sredini svaki čovjek živi u nekom svom, drugom svijetu. Budući sa svaki čovjek neposredno doživljava samo vlastite predstave, osjećanja i uzbuđenja, vanjske stvari utječu na njega tek ukoliko daju povod za ta psihička stanja.
Svijet u kojem živi svaki čovjek, prije svega, ovisi od toga kako ga sam sebi predstavlja. Tako ljudi stječu različite predodžbe o svijetu već prema svojim specifičnim osobnostima; za jedne je siromašan, prazan i jednoličan, a za druge bogat, interesantan i vrlo značajan. Netko, na primjer, zavidi drugima na zanimljivim događajima koji su im se dogodili u životu, a zapravo bi trebao da im zavidi na daru shvaćanja koji je tim događajima dao značaj kakav ga ima u svom opisu; jer jedan isti događaj koji se tako interesantno predstavlja u nečijem svjesnom i budnom umu, u predstavi nekog običnog čovjeka bio bi samo neprivlačna scena iz svakodnevnog života. Tako, na primjer, kada se čita neka poezija, koja se očigledno zasniva na stvarnim događajima, budalasti čitatelj će zavidjeti pjesniku na objektivnom događaju, umjesto na maštovitosti koja je od prilično banalanog događaja nečinila nešto tako veliko i lijepo. Poznata izreka glasi: „Ljepota je u očima promatrača, ne u predmetu“, tj. ljepota je u subjektu, ne u objektu.
Tako će, na primjer, požudan mladić u lijepoj djevojci vidjeti objekt za svoje sebično osjetilno uživanje, dok će pas vidjeti možda neprijatelja ili kosti i meso, starac njegovateljicu ili medicinsku sestru, a isposnik ili bhakta vječnu dušu zarobljenu u materijalnom tijelu. Svatko, kuda god da se okrene, vidi svoje stanje svijesti. Pa tako melankolik vidi tragediju tamo gdje sangvik opaža samo interesantni konflikt, a flegmatik nešto beznačajno.
Sve ovo ima korijen u tome što se svaka stvarnost, tj. svaka ostvarena sadašnjost, sastoji od dva dijela, subjekta i objekta, mada se oni nalaze u tako neophodnoj i tijesnoj vezi, kao što se kisik i vodik nalaze u vodi. Jdnostavnije rečeno; svatko se nalazi u svojoj svijesti kao u svojoj koži, i živi neposredno samo u toj istoj svijesti kao i u svome tijelu, koje mu je sudbina dodijelila – stoga mu se i ne može previše izvanjski pomoći.
Iz tog razloga prava se humanitarna pomoć ne nalazi u materijalnoj pomoći, gdje se mijenjaju samo izvanjske okolnosti, nego u pomoći promjene svijesti, koliko je to moguće, jer je to suštinska promjena koja, ako se ostvari, čovjeku podaruje neizmjerna dobra. Prema Vedama, Božji nas zakoni stavljaju u svijet i situacije koji odgovaraju našim nivoima svijesti, psihičkim stanjima i raspoloženjima. Stoga su svijet i okolnosti u kojima živimo odraz naše svijesti i naših želja. Stoga, ako promijenimo naš nivo svijesti i želje, promijenit će se i sredina koja nas okružuje. Stoga je najvažnije za sve nas raditi na sebi, na vlastitoj svijesti, željama ili srcu, no budući da je to za većinu prilično teško, svijet se i ne mijenja toliko često. Gledajući izvana, svijet je poput kazališta u kojem netko glumi ministra, netko savjetnika ili profesora, netko slugu, vojnika, generala, svećenika itd.
Ali ove razlike imaju samo vanjski karakter, dok u unutrašnjosti, kao jezgro jedne takve pojave, kod svih se skriva jedno te isto – ubogi komedijant sa svojom bijedom i nevoljom. Razlike u položaju i bogatstvu svakomr pružaju priliku da odigra svoju ulogu, kojoj se obično pridaje previše pažnje, ali nikako ne garantiraju količinu sreće i kvalitet svjesnosti. Štoviše, iza svih tih razvikanih uloga i maski skrivaju se mali bijednici koji strahuju za svoju probavu, drhte pred mnogim opakim bolestima, tolikim nevoljama i bijedama ovoga svijeta. Svjesnost, individualitet, sreća i zadovoljstvo imaju mnoge progresivne, evolutivne stupnjeve koji se ni u kom slučaju ne određuju položajem i bogatstvom čovjeka, tj. njegovom ulogom.
Jer sve što za čovjeka postoji i sve što se događa, uvijek je neposredno prisutno samo u njegovoj svijesti i događa se za njega. Tako najsuštinskije značenje prirode samog doživljavanja i spoznavanja (koja ovisi o znanju i nivou svijesti) neke materijalističke osobe, vrlo je siromašno u usporedbi sa sviješću nekog vedskog mudraca, koji u samoći svoje pećine, za svakoga hladne i zastrašujuće, beskrajno uživa družeći se s Bogom, kušajući vječnost i duhovno carstvo unutar svoje meditacije; ili čak u poređenju sa svjesnošću jednog Servantesa koji je pisao Don Kihota u neudobnom zatvoru. Svatko sa sobom nosi svoj um i individualnost, bez obzira gdje ide, i nitko ne može izaći iz svoje individualnosti i njezinih granica, kao što životinja u svim prilikama u koje je čovjek stavlja, ostaje ograničena tim okolnostima…(nastavlja se)
Zatvori
iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)