Duša se ne rađa niti umire

Śrīmad-Bhāgavatam 3.31.45-46.

dravyopalabdhi-sthānasya
dravyeksāyogyatā yadā
tat pañcatvam aham-mānād
utpattir dravya-darśanam

dravya — predmeti; upalabdhi — opažanja; sthānasya — mjesta; dravya — predmeta; īksā — opažanja; ayogyatā — nesposobnost; yadā — kada; tat — ta; pañcatvam — smrt; aham-mānāt — od pogrešnog shvaćanja; utpattih — rođenje; dravya — fizičko tijelo; darśanam — promatranje;

Kada oči izgube moć viđenja boje i oblika uslijed bolesti očnoga živca, osjetilo viđenja postaje umrtvljeno. Živo biće koje je promatrač i očiju i prizora, gubi sposobnost vizije. Na isti način, kada fizičko tijelo, mjesto na kojem se događa opažanje predmeta, postane nesposobno opažati, to se naziva smrt. Kada osoba počne smatrati fizičko tijelo svojim vlastitim bićem, to se naziva rođenjem.

Smisao: Kada netko kaže “ja vidim”, to znači da vidi svojim očima ili kroz naočale; gleda pomoću instrumenta vida. Ako je instrument vida slomljen ili bolestan, ili postane nesposoban za djelovanje, onda duša, kao promatrač, također prestaje djelovati. Slično tome, u sadašnjem trenutku, u ovom materijalnom tijelu živa duša djeluje, ali kada tijelo postane nesposobno djelovati, ona takođe prestaje vršiti svoje posljedične djelatnosti. Kada se nečiji instrument djelovanja potrga i ne može djelovati, to se naziva smrt. Kada osoba ponovno dobije novi instrument djelovanja – to se naziva rođenje. Ovaj proces rađanja i umiranja odvija se u svakom trenutku, neprestanom tjelesnom promjenom. Konačna promjena naziva se smrt, a prihvaćanje novoga tijela naziva se rođenje. To je razjašnjenje pitanja rođenja i smrti. Zapravo, živo biće se ne rađa, niti umire, ono je vječno. Kao što je potvrđeno u Bhagavad-gīti, na hanyate hanyamāne śarīre: živo biće nikada ne umire, čak niti poslije smrti, tj. uništenja ovoga materijalnog tijela.

(iz Śrīmad-Bhāgavatama, krunskog dragulja vedske književnosti; Prijevod i tumačenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)