Glad za vječnim (prvi dio)
U zadnjih 40-ak godina populacija zapadnog svijeta kao da osjeća više nego ikada proročanske riječi: „Što vam vrijedi da dobijete čitav svijet, kada ćete izgubiti vlastitu dušu!“
Tehnološkom revolucijom i industrijalizacijom kao da je svijet dobijen, ako se uopće može koristiti riječ ‘svijet’ za programiranu automatiku urbane svakodnevice. Ljudski život strahovito reduciran na robotski, s pogledom na veliku količinu kemikalija koje čine nebo i zemlju. Ledena psihoza otuđenosti (kako od ljudi tako i od prirode) regularno prožima urbanog pojedinca koji gleda kroz prozor svog malog kaveza na trinaestom katu nebodera neprestanu tutnjavu rijeke automobila, dok vjetar njiše grane bujne prašume antena izrasle nad krovovima.
Ja sam vreća kemikalija, ovaj grad je gomila poludjelih kemikalija i energija – ovaj svemir je beskraj kemikalija – tako propovijeda znanost – religija sintetičkih primitivaca s kraja dvadesetog i početka 21. stoljeća. Čovjek je samo organizam, stroj s elektromagnetnim impulsima u glavi i svijet je samo gomila smeća koja sasvim slučajno na nešto liči. Takva suvremena vizija svijeta odvodi na tisuće ljudi na psihijatrije, dovodi ih u depresije, neuroze, alkoholizam, narkomaniju i bezbrojne druge destrukcije. Kao što je Krist pretkazao, čovjek zaista gubi dušu i ako to neki smatraju hrabrim, pozitivističkim i progresivnim korakom čovječanstva, još su očigledniji pokušaji da se povrati duša, odnosno, da se opet uspostavi odnos s nekim ili nečim vječnim i božanskim, u čemu su stare civilizacije, pa čak i naši nedavni preci, uživali u izobilju.
Jedan od glavnih pionira i utemeljitelja suvremene svjesnosti je, pored Charlesa Darwina, svima poznat Sigmund Freud. Sa zastavom progresivnog razvoja, na ruševinama mitske i naivne prošlosti, on hrabro poziva čovječanstvo na herojski korak prema surovoj realnosti, napuštajući napokon svoje djetinjstvo i infantilna vjerovanja u Boga, zagrobni život i sve takve stvari. Freud je smatrao da čovječanstvo treba prestati živjeti u dječjem raju, opijenosti religijom i Bogom, te da je sazrelo vrijeme za muški korak u okrutni, realni svijet. Uzevši u obzir Freudovu glavnu okupaciju i opsesiju, odvažni heroji novog doba bi se trebali klanjati pred genitalijama i svetim duhom libida, umjesto pred Bogom i simbolima duhovnosti. Gledajući u tom svjetlu čini se da su životinje ispred nas na zagonetnim stubama evolucije.
nastavak tekstaKao rezultat teoretizacija i spekulacija čitave povorke „super-intelektualaca“, među kojima Freud zauzima istaknuto mjesto, nastao je evropski prosječni džentlmen, simbol vanjske politure i plitke ograničenosti racionalizma i empirizma. Prazan, pretjerano pametan, pohlepan i proračunat, uobražen, tašt i samodopadan, razmažen i beskarakteran – samo su neke brze linije skice jednog zapadnjaka na pozornici civilizacije raskoši i lažnoga sjaja. Gledajući iz jedne dublje perspektive, većina zapadnjaka u bolesnom je i hendikepiranom stanju. Carl Gustav Jung – poznati psiholog iz prve polovice dvadesetog stoljeća, iskreno primjećuje nakon razgovora s američkim Indijancima: „Ako s ovim usporedimo našu samodopadljivost, smisao naših života, kako ga izražavamo pomoću svog razuma, ne možemo a da ne uvidimo vlastito siromaštvo. Tek iz puke zavisti možemo se podsmjehivati bezazlenosti Indijanaca i šepuriti se vlastitom pameću; jer u suprotnom otkrili bismo koliko smo siromašni i površni.”
Od najprimitivnije religije pa do najkompleksnijih sustava koje su ljudi upražnjavali i u koje su vjerovali u prošlim vremenima, sve su davale duboku i neophodnu povezanost ograničene ljudske svijesti s dubljim i vječnim dijelom vlastite psihe kao i s cjelokupnim ljudskim rodom. Odlučivši se za racionalizam i empirizam, za mali apstraktni razum, čovjek se lišava svog dodira s duhovnim i vječnim, i tako postaje prepolovljeni bogalj na otoku svog malog mozga. Međutim, instinkt i snažna svjesna ili nesvjesna žudnja za vječnim izbija i traži kompenzaciju na mnogo različitih načina. Kako kažu drevne Vede – svaka duša teži ka Bogu i vječnosti ali zbog „maye“ ili iluzije, odnosno neznanja, to traži na krivom mjestu. U sljedećem tekstu ćemo analizirati neke od najprominentnijih fenomena suvremenog svijeta u ovom svjetlu:
Seks i seksualna ljubav
Više nego ikada ljudi su predani seksu. Seks je sveprožimajući epicentar svih događanja, zadnji motiv svih poduhvata. Neodoljivi intenzitet seksualne privlačnosti duguje svoju snagu upravo onim rijetkim zrncima i slutnjama vječnosti koje donose neke izvanredno uspješne kulminacije ili orgazmi. Iako tragično kratka iskustva, dovoljna su da izbezume dušu da bez prestanka traga za ponavljanjem takvih doživljaja. Kao što je Nietzsche rekao: „Svaki užitak teži ka vječnosti“. Tako i ova ovisnost žudi za neprestanim ponavljanjem. Također, čovjek kao vrsta je vječan, dok je pojedinac kratkog životnog vijeka, tj. prolazan je. Vrsta vječno postoji zahvaljujući seksualnosti i začeću, stoga su seksualnost i genitalije jedina veza između prolaznog i beznačajnog pojedinca i vječne vrste. Vjerojatno su radi toga mnoge stare civilizacije obožavale figure ili skulpture genitalija (u Indiji lingam).
Stoga kod snošaja, koji nisu postali monotona navika ili rutina, postoji neki instiktivni osjećaj vječnosti, kao da je vječni duh ljudske vrste prisutan, prožimajući i čineći da beznačajni pojedinac doživi svoj kozmički značaj dajući svoj doprinos „mayi“ tj. postojanju vrste. Kasnije kada pojedinac obavi svoj zadatak, osjeća kako se vraća svojem beznačajnom životarenju, koje je sada još beznačajnije i dosadnije. Zato su mnogi ljudi nakon snošaja tužni. Aurelije Augustin davno je primjetio: “I životinje su tužne nakon snošaja“. Također, seks i sve vrste erotskih aktivnosti služe zaboravu. Suvremeni čovjek očajno želi pobjeći od svoje dosade, praznine, tjeskobne egzistencije, frustracije – on želi postati uzbuđena životinja i zaboraviti sve, prije svega visoki nivo svijesti svojstven čovjeku i odgovornost koja ga prati. Kao i većinu drugih fenomena koje ćemo analizirati, seks je postao jedan instant surogat, nešto što može barem na tren pružiti psihi zadovoljenje njene neuništive žudnje za vječnošću.
Bez ikakvog kontakta s nečim intenzivnim, s nečim što nas čini da zaboravimo sebe, teret vremena i nesigurne egzistencije, život je suviše mlak. Svatko traži neke trenutke apsorpcije u kojima kao da izmiče vremenu, nalazi neke male utješne vječnosti. Svatko to traži i pronalazi i ovdje i tamo i nijedan normalan čovjek ne može živjeti bez toga. Gotovo sve što nas okružuje govori nam o prolaznosti i ukazuje na našu beznačajnost. Pritisnut tim osjećajem, očigledno depresivnom situacijom, čovjek instiktivno traga za trenutcima vječnosti koji će potvrditi vrijednost i označiti volju njegovog kratkog i neprimjetnog života. Dakle, ono što su nekad davale snažne i žive religije, kao npr. drevna vedska duhovnost – otkrivajući pravi, vječni identitet s dubokim zanosom bhakti yoge, sada u sekularnom svijetu, nudi industrija instant užitaka, komercijalnih zanosa, među kojima seks zauzima istaknuto mjesto.
Zatvori
iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)