Neslavno slavljenje samoubojstva
Želja za oduzimanjem vlastita života vjerojatnije će se pojaviti kad članovi društva i njihovi vođe ne uspiju prepoznati duhovne dimenzije postojanja, već se usredotočuju na materijalne aspekte ljudskoga postojanja ili metafizičke puteve koji ne prodiru duboko u pravi smisao života. Ako nismo dovoljno povezani s transcendentalnim carstvom, može nas lako odnijeti veliki val apatije i očaja. Kad ljudi počine samoubojstvo, mogu otvoriti put drugim pojedincima i skupinama da učine isto, jer smo svi društvena bića podložna trendovima oko nas. Zanimljivo je primijetiti da oni koji s materijalnog stajališta “imaju sve” češće vrše samoubojstvo od ljudi u drugim društvenim skupinama.
Osim toga, neki od najinteligentnijih članova društva zastupaju stajališta koja ohrabruju negativne stavove prema ljudskome životu. Na primjer, filozofija egzistencijalizma, koja je utjecala na cijelu generaciju, potekla je od najvećih intelektualaca-takozvanih velikih umova kao što su Albert Camus i Jean Paul Sartre. Novokolumbijska enciklopedija kaže da Sartreova egzistencijalistička djela “gledaju na čovjeka kao na odgovorno, ali osamljeno biće opterećeno zastrašujućom slobodom izbora i prepuštanja sudbini u besmislenom svemiru.” Ti su mislitelji, naravno, bili iznimno inteligentni s materijalnog stajališta, no budući da su bili ateisti i da su prepoznavali samo materijalne pojave, njihove analize povijesti i ljudskoga stanja dovele su ih do zaključaka o ispraznosti i beznađu.
Mnogi od onih izloženih toj filozofiji neizbježno su se zapitali: “Kakva je korist od života ako smo se rodili samo da bismo se borili i na kraju umrli?” Vođeni načelima egzistencijalizma, pogrešno tumače slobodu. Prema njihovom mišljenju, ako život nema smisla, samoubojstvo postaje dopustivo i opravdano djelo. Sylvia Plath je još jedan primjer slavljenja samoubojstva. Bila je poznata spisateljica i pjesnikinja čije se pjesme i romani cijene i predaju na mnogim tečajevima suvremene engleske književnosti. Ona i još jedna suvremena spisateljica, Virginia Woolf, postale su gotovo legendarne pop heroine, dijelom zbog odbacivanja zahtjeva Života, što je u oba slučaja na kraju dovelo do samoubojstva.
Plathova se ugušila stavljajući glavu u pećnicu, a Woolfova je na se svezala velik kamen, a potom se bacila u vodu. Ta su samoubojstva naravno tragična, ali velika je tragedija i to što akademski krugovi gotovo obožavaju te žene. To njihov izbor čini još privlačnjim i prihvatljivijim. Kada ih slave kao velike spisateljice, postaju uzori drugim frustriranim intelektualcima. Tada im je lakše proglasiti da je priznavanje bijede uzimanjem pilule ili pucanjem u sebe, pošten i hrabar čin.
(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com
