Razgovori materijalista i impersonalističkih filozofa māyāvāde mogu se usporediti s kreketanjem žaba. Uvijek govore besmislice i tako pozivaju smrt da ih zgrabi. Međutim, vladanje govorom ne znači samonametnutu šutnju (izvanjski proces maune), kao što misle filozofi māyāvāde. Šutnja može izgledati korisna neko vrijeme, ali se na kraju pokazuje propalim pokušajem. Značenje ovladana govora kakvo zagovara Śrīla Rūpa Gosvāmī uključuje pozitivan proces krišna-kathe, odnosno uključivanje procesa govora u slavljenje, Svevišnjega Gospodina Šri Krišne. Na taj način, jezik može slaviti Gospodinovo ime, oblik, odlike i zabave. Propovjednik krsna-kathe uvijek je izvan zagrljaja smrti. To je značaj ovladavanja nagonom govora. Kad se um usredotoči na Krišnina lotosolika stopala, osoba može ovladati njegovom nemirnom ili nepostojanom prirodom (mano-vegom). U Caitanya-caritāmriti (Madhya 22.31) rečeno je:

krsna – sūrya-sama; māyā haya andhakāra
yāhān krsna, tāhān nāhi māyāra adhikāra

Krsna je upravo poput sunca, a māyā upravo poput tame. U prisustvu sunca, nema govora o tami. Slično tome, kad se u umu nalazi Krišna, māyin utjecaj ne može uznemiriti um. Proces yoge kojim se negiraju sve materijalne misli neće biti od pomoći. Pokušaj da se u umu stvori vakuum je neprirodan. Vakuum se neće zadržati. Međutim, ako osoba uvijek misli na Krišnu i na to kako Ga najbolje služiti, um će joj prirodno biti ovladan. Slično tome, i srdžbom se može ovladati. Ne možemo je u potpunosti zaustaviti, ali ako se naljutimo na one koji kleveću Gospodina ili Njegove bhakte, vladamo svojom srdžbom u svjesnosti Krišne. Gospodin Caitanya Mahāprabhu se rasrdio na nitkovsku braću Jagāija and Mādhāija, koji su klevetali i udarili Nityānandu Prabhua. Gospodin Caitanya je napisao u Svojoj Śiksāstaci: trnād api sunīcena taror api sahisnunā : “Osoba treba biti poniznija od trave i snošljivija od drveta.” Stoga se možemo zapitati zašto se Gospodin razgnjevio.

Smisao je u tome da osoba treba biti spremna podnositi sve uvrede nanesene njoj samoj, ali čim se kleveće Krišna ili Njegov čisti bhakta, pravi se bhakta razljuti i protiv klevetnika djeluje poput vatre. Krodha, srdžba, ne može se zaustaviti, ali se može pravilno upotrijebiti. Hanumān je u bijesu zapalio Lanku, ali se obožava kao najveći bhakta Gospodina Rāmacandre. To znači da je svoju srdžbu pravilno upotrijebio. Arjuna predstavlja još jedan primjer. Nije se želio boriti, ali je Krišna potaknuo njegovu srdžbu: “Moraš se boriti!” Nije se moguće boriti bez srdžbe, ali ona je ovladana kad se upotrijebi u služenju Krišne. Što se tiče nagona jezika, svi imamo iskustvo da jezik želi kušati ukusna jela. Jeziku uglavnom ne smijemo dopustiti da jede ono što želi, već njime trebamo ovladati tako da mu dajemo prasādam. Bhaktin je stav da će jesti samo kad mu Krišna da prasādam. To je način na koji se ovladava nagonom jezika. Osoba treba jesti prasādam u točno određeno vrijeme, a ne u restoranima i slastičarnicama samo da bi zadovoljila hirove jezika ili trbuha.

Držimo li se načela da jedemo samo prasādam, možemo ovladati nagonima trbuha i jezika. Na sličan način, porivom spolnih organa, spolnim nagonom, može se ovladati tako da ih se ne koristi bez potrebe. Spolni se organi trebaju koristiti za začeće djece svjesne Krišne; inače se ne trebaju upotrebljavati. Pokret za svjesnost Krišne ne ohrabruje brak radi zadovoljenja genitalija, već radi rađanja djece svjesne Krišne. Čim djeca malo odrastu, šalju se u našu školu, gurukulu, gdje se obučavaju da postanu bhakte potpuno svjesni Krišne. Potrebno je mnogo takve djece svjesne Krišne i onome tko je sposoban donijeti na svijet potomstvo svjesno Krišne dopušteno je koristiti spolne organe. Tek kad se osoba u potpunosti izvješti u metodama ovladanosti u svjesnosti Krišne, postaje osposobljena da bude vjerodostojan duhovni učitelj. U svome objašnjenju Upadeśāmrte, Anuvrtti, Śrīla Bhaktisiddhānta Sarasvatī Ṭhākura piše da naše materijalno poistovjećivanje stvara tri vrste nagona – nagon govora, nagon ili prohtjeve uma i prohtjeve tijela.

Kad živo biće padne žrtvom ovih triju vrsta nagona, život mu postaje nepovoljan. Osoba koja odolijeva ovim prohtjevima ili nagonima naziva se tapasví, onaj tko se podvrgava askezi. Takvom tapasyom osoba može izbjeći da je muči materijalna energija,vanjska moć Svevišnje Božanske Osobe. Kad govorimo o nagonu govora, mislimo na beskorisno pričanje, poput onog impersonalnih filozofa māyāvāde, ili na pričanje osoba zaokupljenih koristoljubivim djelatnostima (koje se stručno nazivaju karma-kānda), ili pak na pričanje materijalističkih ljudi koji u životu žele uživati bez ograničenja. Sve takvo pričanje i sva takva književnost predstavljaju praktično ispoljavanje nagona govora. Mnogi ljudi pričaju besmisleno i pišu tomove beskorisnih knjiga, a sve je to rezultat nagona govora. Da bismo suzbili ovu sklonost, trebamo skrenuti razgovore na teme o Krišni. To je objašnjeno u Śrīmad-Bhāgavatamu (1.5.10–11):

na yad vacaś citra-padaṁ harer yaśo
jagat-pavitraṁ pragrṇīta karhicit
tad vāyasaṁ tīrtham uśanti mānasā
na yatra haṁsā niramanty uśik-ksayāh

“One riječi koje ne opisuju slave Gospodina, koji sam može posvetiti ozračje cijeloga svemira, svete osobe smatraju nalik mjestu hodočašća za vrane. Budući da su svesavršene osobe stanovnici transcendentalnog prebivališta, ne nalaze nikakvo zadovoljstvo na takvu mjestu.”

tad-vāg-visargo janatāgha-viplavo
yasmin prati-ślokam abaddhavaty api
nāmāny anantasya yaśo ’ṅkitāni yat
śrnvanti gāyanti grnanti sādhavaḥ

“S druge strane, ona književnost koja je puna opisa transcendentalnih slava imena, slave, oblika, zabava i ostaloga, neograničenog Svevišnjega Gospodina, drugačija je tvorevina, puna transcendentalnih riječi kojima je cilj izazvati revolucije u bezbožnim životima ove zavedene civilizacije. Takvu transcendentalnu književnost, čak i ako je nesavršeno sastavljena, slušaju, pjevaju i prihvaćaju pročišćeni ljudi koji su besprijekorno pošteni.”

Zaključak je da se od beskorisnih i besmislenih razgovora možemo uzdržati samo kad govorimo o predanom služenju Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Uvijek trebamo nastojati da sposobnost govora koristimo isključivo za spoznaju svjesnosti Krišne. U pogledu uznemirenja koja stvara treperav um, možemo ih podijeliti na dvije vrste. Prva se naziva avirodha-prīti, neograničena vezanost, a druga virodha-yukta-krodha, srdžba koja nastaje iz razočaranja. Slijeđenje filozofije māyāvādija, vjerovanje u koristoljubive rezultate karma-vādīja i vjerovanje u planove koji se temelje na materijalističkim željama naziva se avirodha-prīti.

Jnānīji, karmīji i materijalisti koji kuju planove uglavnom privlače pozornost uvjetovanih duša, ali kad materijalisti ne mogu ostvariti svoje planove i kad se njihove zamisli osujete, postaju srditi. Osujećivanje materijalnih želja izaziva srdžbu. Slično tome, prohtjevi tijela mogu se podijeliti na tri kategorije – prohtjeve jezika, želuca i spolnih organa. Što se tijela tiče, možemo primijetiti da su ova tri osjetila fizički smještena na istoj liniji i da prohtjevi tijela počinju od jezika. Ako netko može ovladati prohtjevima jezika tako što jede samo prasādam, automatski uspijeva ovladati i nagonima želuca i spolnih organa. Glede toga, Śrīla Bhaktivinoda Ṭhākura kaže:

śarīra avidyā jāla, jadendriya tāhe kāla,
jīve phele visaya-sāgare
tā’ra madhye jihvā ati, lobhamāyā sudurmati,
tā’ke jetā kathina samsāre

krsna baḍa dayāmaya, karibāre jihvā jaya,
sva-prasāda-anna dila bhāi
sei annāmrta khāo, rādhā-krsna-guṇa gāo,
preme dāka caitanya-nitāi

“O, Gospodine! Ovo je materijalno tijelo hrpa neznanja, a osjetila su mreža staza što vode u smrt. Na neki smo način pali u ocean materijalnoga osjetilnog uživanja, a od svih osjetila jezik je najpohlepniji i najteže ga je upokoriti. U ovome svijetu jako je teško upokoriti jezik, ali Ti si, dragi Krišna, vrlo ljubazan prema nama. Poslao si nam ovaj ukusan prasādam da bi nam pomogao upokoriti jezik; zato uzmimo ovaj prasādam do punog zadovoljstva i slavimo Vaša Gospodstva Śrī Śrī Rādhu i Krišnu te s ljubavlju zovimo u pomoć Gospodina Caitanyu i Prabhua Nityānandu.”

Postoji šest vrsta rasa (okusa) i osobom koja je uznemirena nekim od njih upravljaju nagoni jezika. Neke osobe privlači jedenje mesa, ribe, rakova, jaja i svega ostalog što je nastalo od sjemena i krvi, a što se jede u obliku mrtvog tijela. Druge privlači jedenje povrća, puzavica, špinata ili mliječnih proizvoda, ali samo da bi zadovoljili prohtjeve jezika. Osobe svjesne Krsne trebaju se odreći takve hrane koja služi ugađanju osjetila, a koje uključuje i uporabu većih količina začina kao što su čili i tamarind. Uporabom pana, haritakíja, betelovih oraščića, različitih vrsta začina koji se koriste za spravljanje pana, duhana, LSD-a, marihuane, opijuma, alkohola, kave i čaja osoba se odaje zadovoljenju nedopuštenih prohtjeva.

Ako uspijemo uzeti samo ostatke hrane koja je ponuđena Krišni, možemo se osloboditi māyina ugnjetavanja. Povrće, žitarice, voće, mliječni proizvodi i voda prikladna su hrana koja se može nuditi Gospodinu i koju Sam Gospodin Krišna propisuje. Međutim, ako netko prima prasādam samo zbog njegova dobrog okusa, pa jede previše, također postaje žrtvom pokušaja da udovolji prohtjevima jezika. Šri Caitanya Mahāprabhu poučio nas je da izbjegavamo jako ukusna jela čak i kad jedemo prasādam. Ako Božanstvima nudimo ukusna jela s namjerom da ih sami pojedemo, uplićemo se u pokušaj da udovoljimo prohtjevima jezika. Ako prihvatimo poziv bogataša u namjeri da jedemo ukusnu hranu, također pokušavamo udovoljiti prohtjevima jezika. U Caitanya-caritāmriti (Antya 6.227) rečeno je:

jihvāra lālase yei iti-uti dhāya
śiśnodara-parāyana krsna nāhi pāya

“Onaj tko juri unaokolo kako bi zadovoljio svoje nepce i tko je uvijek privržen željama svoga želuca i spolnih organa, ne može dostići Krišnu.”

Kao što je već rečeno, jezik, želudac i genitalije nalaze se u nizu i pripadaju istoj kategoriji. Gospodin Caitanya je rekao, bhāla nā khāibe āra bhāla nā paribe: “Ne odijevaj se raskošno i ne jedi vrlo ukusnu hranu.” (CC. Antya 6.236) Oboljeli od želučanih tegoba očigledno ne mogu obuzdati nagone trbuha, barem prema ovom izlaganju. Kad želimo jesti više no što je neophodno, samim tim stvaramo mnoge neprilike u životu. Međutim, ako se pridržavamo dana posta kao što su Ekādaśí i Janmāstamí, možemo obuzdati prohtjeve želuca. Nagoni spolnih organa su dvojaki: dolični i nedolični, odnosno spolni odnosi mogu biti zakoniti ili nezakoniti. Kad čovjek dostigne zrelost, može se oženiti u skladu s pravilima i propisima śāstra te upotrijebiti spolne organe da začne dobru djecu. To je zakonito i religiozno.

U protivnom, zna se dogoditi da bez ikakva ograničenja koristiti razna umjetna sredstva kako bi zadovoljio prohtjevima spolnih organa, pri čemu se ne bi nimalo suzdržavao. Kad se netko upušta u nedopušteni spolni život, koji je definiran u śāstrama, bilo tako da razmišlja o njemu, kuje planove, razgovara o njemu, upušta se u sam seksualni odnos, ili zadovoljava spolne organe na umjetne načine, uhvaćen je u okove māye. Ove se upute ne odnose samo na obiteljske ljude, već i na tyāgīje, one koji su u odvojenom redu života. U sedmom poglavlju svoje knjige Prema-vivarta, Śrī Jagadānanda Pandita kaže:

vairāgī bhāi grāmya-kathā nā śunibe kāne
grāmya-vārtā nā kahibe yabe milibe āne

svapane o nā kara bhāi strī-sambhāṣaṇa
grhe strī chādiyā bhāi āsiyācha vana

yadi cāha pranaya rākhite gaurāngera sane
chota haridāsera kathā thāke yena mane

bhāla nā khāibe āra bhāla nā paribe
hrdayete rādhā-krsna sarvadā sevibe

“Dragi moj brate, u odvojenom si redu života i ne bi trebao slušati razgovore o običnim svjetovnim stvarima, niti razgovarati o svjetovnim stvarima kad susretneš druge.

O ženama nemoj misliti čak ni u snu. Prihvatio si odvojeni red života sa zavjetom koji ti zabranjuje druženje sa ženama.

Ako se želiš družiti s Caitanyom Mahāprabhuom, moraš se uvijek sjećati slučaja Chote Haridāse i kako ga je Gospodin odbacio.

Ne jedi obilna jela i ne odjevaj se raskošno, već ostani uvijek ponizan i u dubini svoga srca služi Njihova Gospodstva Śrī Śrī Rādhā-Krsnu.”

Zaključak je da se osoba koja može vladati govorom, umom, srdžbom, jezikom, želucem i spolnim organima treba zvati svāmījem ili gosvāmījem. Svāmí znači gospodar, a gosvāmí gospodar goa, osjetila. Kad netko prihvati odvojeni red života, automatski dobiva titulu svāmíja. To ne znači da je gospodar svoje obitelji, zajednice ili društva; mora biti gospodar svojih osjetila. Ako osoba nije gospodar svojih osjetila, ne treba se nazivati gosvāmījem, već go-dāsom, slugom osjetila.

Slijedeći stope šestorice Gosvāmíja iz Vrndāvane, svi svāmíjí i gosvāmījí trebaju se u potpunosti uključiti u transcendentalno služenje Gospodina s ljubavlju. Nasuprot tome, go-dāse bave se služenjem svojih osjetila ili materijalnog svijeta. Nemaju drugih dužnosti. Nadalje, Prahlāda Mahārāja opisao je go-dāsu kao adānta-goa, što označava osobu čija osjetila nisu ovladana. Adānta-go ne može postati Krišnin sluga. U Śrīmad-Bhāgavatamu (7.5.30), Prahlāda Mahārāja kaže:

matir na krsne paratah svato vā
mitho ’bhipadyeta grha-vratānām
adānta-gobhir viśatāṁ tamisram
punaḥ punaś carvita-carvanānām

“Oni koji su odlučili i dalje živjeti u ovom materijalnom svijetu da bi ugađali svojim osjetilima, nemaju nikakvih izgleda da postanu svjesni Krišne, bilo pomoću osobnih napora, uputa ili savjeta drugih. Razuzdana ih osjetila vuku u najtamnije predjele neznanja i tako se ludo upuštaju u ono što se naziva žvakanje prožvakanog.”

Zatvori