Sretnici

Živim i rastem pod staklenim zvonom iluzije,
moja poniznost još je u kolijevci,
a za mnom ostaje krvav trag
od krhotina lažnoga ega po kojima hodam.
Moje riječi se često iznenade
kad se okrenu, a mene iza njih nema…

Ljude u rodnom gradu prepoznajem
samo na smrtovnicama,
jedina rijeka me žuborom ne pozdravlja,
ulice i sve rjeđe drveće me više ne poznaju,
a sve drago čega se sjećam više nije tu…

Ali otkako za Tebe znam,
to mi i nije toliko važno,
sve će doputovati i otputovati,
samo ćeš mi Ti uvijek ostajati –

zar ima netko sretniji od mene?

(iz knjige Pjesma koja nije imala kraj; autor Madhurya-lila devi dasi)