Stara ura
tu odmah, kraj polja šahovskih, stara ura bdije
rijetko da se kvari, umara još rijeđe
glasnici njeni bez krila lako lete
nevidljivi i nijemi, bez ključa svud ulaze,
sekunde svete
i najglasnije stišaju, i najgoropadnije umire
i najslavnije bezimenima učine
i najljepšim očima teške vjeđe spuste,
i obraze najsjajnije u bore odjenu,
najgizdavijem kicošu kičmu savinu
i kralju najsnažnijem drhtavu ruku pruže,
s dvora vlasteline – golima učine
učenima razum zaboravom ogrnu
pred kraj zastavica vjetrom zavijori visoko
svak’ je gleda, rijedak priču čita
rijedak zbraja koliko je sati
odmah pokraj, ‘tik’ do ruba — ‘tak’ veselo
u grudima ure — meko srce kuca
(iz knjige Probuditi se na otoku; autor Gordan Jurković)
