Tolerancija

Tolerancija

Da bi bili u stanju osjećati i izraziti samilost tolerancija je od suštinske važnosti. Jedna od prvih lekcija koju Krišna daje u Bhagavad-giti tiče se tolerancije.

matra-sparsas tu kaunteya sitosna-sukha-duhkha-dah
agamapayino nityas tams titiksasva bharata

“O Kuntin sine, nestalno pojavljivanje sreće i nesreće i njihovo iščezavanje tijekom vremena su kao dolazak i odlazak ljeta i zime. Oni potječu od osjetilnog opažanja, o potomče Bharate, i osoba mora naučiti podnositi ih bez uznemirenosti.”

Tolerancija je preliminarni korak u razvoju samilosti. Sva živa bića su djelići i čestice Krišne. Oni su naša braća i sestre. Razumjevši to možemo uložiti svjestan napor da postanemo ponizni, tolerantni i puni ljubavi prema drugima. U Šrimad Bhagavatamu Gospodina Kapiladeva opisuje svete osobine bhakte kako slijedi:

titiksavah karunikah
suhrdah sarva-bhutanam
ajata-satravah santah
sadhavah sadhu-bhusanah

“Simptomi sadhua su da je tolerantan, milostiv i prijateljski naklonjen prema svim živim bićima. Nema neprijatelja, miran je, slijedi svete spise i sve njegove osobine su uzvišene.”

SMISAO: Kao što je gore opisano, sadhu je Gospodinov bhakta. Njegovo je zanimanje, stoga, da prosvjetljuje ljude o predanom služenju Gospodina. To je njegova milost. On zna da je ljudski život bez predanog služenja Gospodina upropašten. Bhakta putuje po čitavoj zemlji, od vrata do vrata i propovijeda: “Budite svjesni Krišne. Budite bhakta Gospodina Krišne. Ne upropaštavajte svoj život jednostavno zadovoljavajući svoje životinjske sklonosti. Ljudski život je namijenjen za samospoznaju ili svjesnost Krišne.” To su poruke sadhua. On nije zadovoljan samo vlastitim oslobođenjem. Uvijek misli na druge. Najsamilosnija je osoba prema svim palim dušama. Jedna od njegovih odlika je stoga karunika, velika milostivost prema palim dušama. Dok je zaokupljen propovijedanjem susreće se s toliko mnogo protivnika i stoga sadhu ili Gospodinov bhakta mora biti veoma tolerantan. Netko se može loše ophoditi prema njemu, jer uvjetovane duše nisu spremne primiti transcendentalno znanje o predanom služenju. Ne sviđa im se, to je njihova bolest. Sadhu ima nezahvalan zadatak da im ukaže na značaj predanog služenja.

nastavak teksta

Ponekad se nad bhaktama radi nasilje. Isus Krist je bio razapet na križ, Haridasa Thakura je bio bičevan na dvadeset i dva trga, a glavnog pratitelja Gospodina Caitanye, Nityanandu, grubo su napali Jagai i Madhai. Ali svi oni su ipak bili tolerantni, jer je njihova misija bila izbaviti pale duše. Jedna od odlika sadhua je da je veoma tolerantan i milostiv prema svim palim dušama. On je milostiv jer je dobronamjernik svih živih bića. Važno je naučiti kako tolerirati i izbjeći razmišljanje da su oni koji zadovoljavaju moja osjetila moji prijatelji, a oni koji ne zadovoljavaju moja osjetila su neprijatelji. Kada razmišljamo u smislu prijatelja i neprijatelja, samo određeni ljudi će biti predmetom naše empatije, a drugi neće, jednostavno zato što ne ugađaju našim osjetilima.

To nije svjesnost Krišne, već egocentrizam. Učitelji Prahlada Maharaja pokušavali su ga naučiti ovom konceptu prijatelja i neprijatelja. On je te razlike odbacio kao demonske. Nažalost, većina nas još uvijek nije odbacila tu dvojnost. Međutim, postoje konkretne situacije kada nije prikladno tolerirati određeno ponašanje. Primjerice, osoba ne treba tolerirati bogohuljenje Krišne ili Njegovog bhakte ili fizičko nasilje. Takva netolerancija je zapravo duhovna, zato što dolazi iz ljubavi, a ne iz osujećene požude. Ako čujemo da netko kaže: “Krišna potječe od Brahmana.”, ili “On je neosoban.” to rađa srdžbu; zato što osoba voli Krišnu. I možete izraziti tu srdžbu, ali pravilno, filozofski. Takva vrsta srdžbe proizlazi iz ljubavi prema Krišni. To nije frustracija, već ljubav.

Kako možemo razviti toleranciju?

Možemo je razviti tako što djelujemo na način koji Krišni pruža zadovoljstvo. Ako djelujemo iz ljubavi prema Krišni, onda ćemo biti spremni tolerirati zbog Njega. Priča koja ilustrira kako možemo razviti toleranciju je priča o biku Dharmi. Njega je tukao Kali i stajao je na jednoj nozi mokreći. Kada je Maharaja Parikšit došao i upitao ga: “Tko ti je ovo učinio?!” bik Dharma nije odgovorio: “Kali je to učinio! Uhvati ga! Da vidimo sada kako pati!” On je umjesto toga odgovorio: “To je veoma teško ustvrditi.” On je vidio Gospodina iza tih teških okolnosti. Bik Dharma je rekao da ako bilo tko krivi neposrednog počinitelja, koji se čini kao uzrok, postaje jednako kažnjiv kao i neposredni počinitelj. Da je bik Dharma rekao Maharaji Parikšitu: “Kali je kriv. On je prouzročio moju bol”, postao bi jednako kažnjiv kao Kali.

Slično tomu, od neprocjenjive je vrijednosti za prakticirajuće bhakte da toleriraju sve što im se dešava, dobro ili loše i to vide kao rezultat svojih prošlih aktivnosti, da im je to dato za pročišćenje. Postoji lijep stih u Šrimad Bhagavatmu koji je izgovorio Brahma, koji nas uči kako da postanemo tolerantni. tat te ‘nukampah susamiksamano bhunjana evatma-krtam vipakam hrd-vag-vapurbhir vidadhan namas te jiveta yo mukti-pade sa daya-bhak “Moj dragi Gospodine, onaj tko iskreno čeka da mu Ti podariš svoju bezuzročnu milost, dok sve vrijeme strpljivo ispašta reakcije svojih prošlih zlodjela i odaje Ti poštovanje svojim srcem, riječima i tijelom je sigurno podoban za oslobođenje, jer je to postalo njegovo zakonito pravo.” 4 Ponekad je lakše tolerirati teške situacije, više nego ugodne, jer ugodne situacije imaju sposobnost da nas zbune više nego one izazovne. Od suštinske je važnosti da kao bhakte vidimo Krišnu iza svega.

Za bhaktu, svaku situaciju direktno daje Krišna. Ako netko još uvijek nije prihvatio svjesnost Krišne, onda je to reakcija koju usmjeravaju zakoni karme. Za onoga koji je na putu duhovnog napretka, to je Krišna i On to radi da bi nas naučio konkretnoj lekciji. Krišna kaže u Bhagavad-giti:

yo mam pasyati sarvatra sarvam ca mayi pasyati
tasyaham na pranasyami sa ca me na pranasyati

“Za onog tko Me vidi u svemu i sve vidi u Meni, nikada nisam izgubljen, niti je on ikada izgubljen za Mene.”

Ako osoba to tako promatra, onda shvaća da štogod da se desi je za njegovo vlastito dobro. To je Krišna uredio. Šrila Prabhupada također kaže: “Niti vlat trave se ne pomiče bez volje Svevišnje Božanske Osobe.” Razvoj ovakvog mentaliteta nam može pomoći da razvijemo toleranciju, koja je preduvjet za samilost. Prabhupada je savršeno pokazao ove osobine, toleranciju i samilost. Jedan od razloga Šrila Prabhupadovog uspjeha je da je bio istinski tolerantan. Možete li zamisliti stupanj tolerancije koju je on imao?

U Vrindavanu je bio kod kuće i okružen vaišnavama, ali u Americi je živio s ljudima koji su bili nečisti i bavili se gnusnim aktivnostima. Njegova braća po Bogu su ga kritizirala. Bez razumijevanja su rekli: “O, on je bio uspješan zato što se volio družiti sa zapadnjacima.” No, Šrila Prabhupada je bio tako uspješan zato što je kao nitya sidha (čisti bhakta) Mahabhagavata bio uronjen u ljubav prema Krišni i svim Krišninim djelićima i česticama. Prabhupada nas je volio kao što majka voli svoju djecu. Šrila Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakur je ilustrirao nužnost tolerancije. Rekao je: “Da bi napravili bhakte morate dati litre krvi.” Također je rekao: “Ako žele meso, dajte im meso, ali dajte im svjesnost Krišne.” Nije stvar u tomu da zapravo trebamo dijeliti meso. To je bio primjer njegove tolerancije, primjer koji ne slijedimo doslovno. Njegovo raspoloženje je bilo da učinimo bilo što što je potrebno da bi ljude doveli do svjesnosti Krišne i da usput toleriramo njihove loše navike. Šrila Prabhupada je također pokazao taj najveći aspekt, tu najvišu demonstraciju empatije i tolerancije.

U našim spisima pronalazimo brojne primjere velikih tolerantnih ličnosti. Jedna od mojih najdražih je Prahlada Maharaja. Prahlad se nije molio Gospodinu da ubije Njegovog oca. Tijekom vremena kada su ga mučili nikada nije zatražio od Gospodina Nrisimhadeva da uništi njegovog oca. Ponekad ljudi postanu radosni kada vide da netko drugi pati. Ako netko počini ubojstvo i zbog toga ga usmrte smrtonosnom injekcijom ili električnom stolicom u Americi, vidimo da se izvan zatvora dešava događaj pod nazivom ‘zabava na parkiralištu.’ Ljudi se okupe, sjede u svojim kamionetima pijući pivo, čekajući da se smaknuće osobe desi. Čim se pronese vijest da je osuđenik mrtav, oni skoče i viču: “To je odlično! Sad je mrtav!” Naravno mi razumijemo da je u nekim slučajevima smrtonosna kazna potrebna za dobro osobe koja je kažnjena i za društvo. Međutim, ne treba je primjenjivati u raspoloženju odmazde.

Prahlad Maharaja nije bio takav. Cijelo vrijeme dok ga je otac mučio, Prahlad je samo mantrao Krišnina sveta imena. Nikada nije osjećao animozitet prema svom ocu i nikada se nije naljutio na one koji su ga napadali. Nikada ih nije smatrao svojim neprijateljima, niti se molio za svoju tjelesnu zaštitu. Njegove molitve su bile za dostizanje čistog predanog služenja, kao i za dobrobit onih koji su ga mučili. Kada je Gospodin uništio Hiranjakašipua, Prahlada nije rekao: “Drago mi je što je moj otac ubijen. Neka pati!” Umjesto toga, zatražio je od Gospodina Nrisimhadeva: “Molim Te, spasi ga!” Poslije te kušnje, pokazao je samilost prema svim palim uvjetovanim dušama. Čak i kada mu je Gospodin ponudio bilo što Prahlada je prvobitno odbio rekavši da on nije trgovac (netko tko radi službu i za uzvrat traži nešto). Konačno je nešto i zatražio, iako ne za sebe. Prahlada je bio toliko preplavljen empatijom prema uvjetovanim dušama, osobito prema ocu da je preklinjao Gospodina da im podari svoju milost. Prahladu smatram savršenim primjerom vaišnavske tolerancije, ljubavi, milosti i čistoće. On je blistav primjer inspiracije za mene u mom duhovnom životu.

Zatvori

iz knjige: Spoznaja naše empatijske prirode povezane s Krišnom; Bir Krishna Das Goswami)

Škola ljubavi (prvi dio)

Ljubav utažuje glad

Život je škola ljubavi. U toj školi nismo samo gladni, već i skapavamo za ljubavlju. Skapavanje je po život opasno. Osoba koju snađe takva nevolja želi preživjeti, no ne dobije li na vrijeme hranu i vodu, razboljet će se, čak i umrijeti. Zamislite kako je teško živjeti takozvani normalan život ako nemate hranu, vodu ili krov nad glavom. Velika muka. Promislimo Ii o ovome korak dalje, shvatit ćemo da je naša prava hrana i utočište ljubav, jer duša je stvorena za ljubav. Na kraju krajeva, u životu su najvažniji duhovni izražaji, koji uključuju potpunost, znanje i sreću. Ti će se duhovni izražaji očitovati kad prepoznamo svoju vječnu prirodu. Mi smo vječna bića, što znači da nismo stvoreni za prolazna iskustva. Ako sebe smatramo privremenim bićima, to znači da će i naši ciljevi biti privremeni. No, budući da smo vječni, predodređeno je i da su naše aktivnosti vječne.

Dok nastojimo udovoljiti različitim tjelesnim prohtjevima, tragamo za određenim iskustvima, pogodnim prilikama i odnosima koji nas mogu osloboditi dublje izgladnjelosti i nahraniti nas. Zapravo čeznemo za odnosima, jer želimo zajednicu ljubavi. Želimo živjeti punim životom jer sam je život doista ljubavna veza. To znači da itekako imamo problema s kvalitetom svog postojanja ako nismo u sredini ili odnosima ispunjenim ljubavlju. Ustvari, kad razmišljamo o različitim emocijama, bit će nam još jasnije kako je život škola ljubavi i kako se izražava u svoj svojoj punini kroz ciljeve religije, koji streme zadovoljavanju Gospodina. Ono što zadovoljava Gospodina zapravo zadovoljava dušu.

Naš prirodni položaj

Pretvaramo se na raznorazne načine i izigravamo Boga umjesto da priznamo da smo stvoreni za ljubav i da nas Svevišnji voli više nego što možemo i zamisliti. Shvatimo li da smo vrijedni sve ljubavi, kako ikad možemo pasti u očaj? Ako doista prihvatimo da smo stvoreni za ljubav i da smo duboko voljeni, možemo li biti neaktivni? Nikad ne bismo bili mrzovoljni jer bismo uvijek imali mogućnosti primati ljubav i davati ljubav. Ako uistinu prihvatimo da je život škola ljubavi, kako ne bismo svakog trenutka bili pažljivi? Neprestano bismo pokušavali doći do hrane koja nam pomaže djelovati u skladu s našim prirodnim položajem. Kao što stroj najbolje funkcionira kad se pravilno koristi za ono za što je i namijenjen, tako i mi postižemo najbolje rezultate kada djelujemo u skladu s onim za što smo stvoreni. I obmuto, kada stroj koji ima određenu svrhu nepravilno koristimo, stvorit ćemo mnoge probleme.

Kad nismo sretni, to znači da zaboravljamo svoj identitet i svrhu. Naše nezadovoljstvo znači da propuštamo prilike da dijelimo ljubav, dajemo ljubav i primamo ljubav. Na primjer, kad nas uhvati malodušnost, to znači da ne šaljemo dovoljno ljubavi. To je škola ljubavi. Neki ljudi uvijek iznova doživljavaju neuspjeh jer nekako ne shvaćaju. Neki imaju vrlo uzbudljive trenutke u životu, ali i prolaze kroz iznimno zamršene razdoblja. To znači da ponekad dobiju ljubav, ponekad ne. Neki pokušavaju pronaći ljubav samo u jednoj osobi. Pokušavaju pronaći ljubav samo u jednoj aktivnosti, rasi, religiji ili političkoj skupini. Jednostavno je ne dobivaju jer, budući da su stvoreni za ljubav, ne mogu dobiti hranu samo na jedan određen način samo u odredeno vrijeme. Moraju je uvijek imati, a ona mora dolaziti iz brojnih područja. I ne samo da ljubav mora dolaziti iz različitih smjerova, već se također mora davati na raznorazne načine. S druge strane, neki su oduševljeni životom ljubavi. Svaki trenutak vide kao priliku da iskuse još više od onoga što već doživljavaju. Nekako u tome uspijevaju…(nastaviće se)

(iz knjige Duhovni ratnik II; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Što je empatija?

Što je empatija?

“Empatijska komunikacija (EK) može se primijeniti na sve razine komunikacije: intimne odnose, obitelji, škole, organizacije, terapije, pregovaranja, konflikte, itd. Nije potrebno da druga osoba poznaje proces EK ili čak bude motivirana da ga koristi. Jedna je osoba dovoljna da započne proces povezivanja. Šrila Bhaktivinoda Thakura spominje da mi imamo i materijalne i duhovne potrebe te da bi glatko napredovali na duhovnome putu trebamo se pozabaviti s obje vrste potreba. S ovim razumijevanjem na umu pokušao sam shvatiti zašto mnogi bhakte imaju problema u svom duhovnom životu i odnosima. U svjetlu uputa Bhaktivinoda Thakura, uvidio sam da učenja Marshalla B. Rosenberga, autora knjige “Nenasilna komunikacija: jezik života” pomažu u razumijevanju ovog izazova (i kako se nositi s njim). Rezultat toga je Empatijska komunikacija. Koristim termin empatijska, zato što znači imati samilosti za druge što je pečat naprednog bhakte. Moj interes je mijenjanje odnosa tako da bhakte u društvu svjesnom Krišne mogu živjeti funkcionalne živote, materijalno i duhovno.

U ovoj knjizi naći ćete preporuke koje možete koristiti da vam pomognu razviti samilost i empatiju sukladno procesu svjesnosti Krišne, kao što je to dala Njegova Božanska Milost Šrila Prabhupada. Kada kažem proces, ne mislim na neki puki mehanički proces. Iako prvobitno ima nešto mehanike, to je zapravo pitanje mijenjanja srca, biti brižan prema drugima i željeti se povezati s njjma. Stoga, to nije samo jezik, iako koristimo jezik za mijenjanje naše svjesnosti. Ako nismo pažljivi koje riječi koristimo, ljude možemo otjerati od Krišninih lotosovih stopala, umjesto da ih do njih dovedemo. Empatijska komunikacija (EK) može se primijeniti na sve razine komunikacije: intimne odnose, obitelji, škole, organizacije, terapije, pregovaranja, konflikte, itd. Nije potrebno da druga osoba poznaje proces EK ili čak bude motivirana da ga koristi. Jedna je osoba dovoljna da započne proces povezivanja. To nam može pripomoći da situacije dovedemo do rješenja i pomoći da se oslobodimo od ometajućih učinaka prošlih iskustava i uvjetovanosti. Empatijska nam komunikacija dozvoljava da prekinemo obrazac razmišljanja koji se nalazi u samoj srži rasprava, srdžbe i depresije, da konflikte riješimo mirno i izgradimo odnose na obostranom poštovanju, samilosti i suradnji.

nastavak teksta

Osoba treba znati razliku između prave samilosti (bilo transcendentalne ili materijalne) i čistog sentimentalizma ili suosjećanja (vidi prvo poglavlje). Ova razlika između empatije i suosjećanja, bit će objašnjena u prvom poglavlju. Ako razumijemo razliku, bit ćemo u stanju razlučiti istinsku samilost od sentimentalnog suosjećanja. Stoga, fokus prvog poglavlja je u vezi samilosti. Drugo poglavlje istražuje kako strukture društva doprinose nepovezanosti i nasilju, kako koristimo moć u raznim odnosima i kako blokiramo samilost u komunikaciji. Treće poglavlje detaljno obrađuje potpuni proces EK kao i kako razraditi strategije koje se mogu praktično koristiti u empatijskoj komunikaciji (od povezivanja sa sobom i drugima do nošenja sa srdžbom). Četvrto poglavlje je o empatijskom odgoju djece u svjesnosti Krišne i peto se poglavlje bavi izričajem iskrene zahvalnosti i poštovanja. Što je empatija? “Briga za druge je simptom nekoga tko ima meko srce i tko ne voli vidjeti druge u boli. Bhakta ne voli vidjeti nikakvu vrstu patnje, bilo materijalne ili duhovne. Kada su bhakte pogrešno indiferentni prema patnji drugih, tendencija je da im srca postanu tvrda i time riskiraju postati nezainteresirani da drugima daju svjesnost Krišne.

Razlika između empatije i suosjećanja

Koja je razlika između empatije i suosjećanja? Uobičajeni engleski jezik zapravo ne čini razliku između empatije i suosjećanja. Ponekad se empatija koristi kao sinonim za suosjećanje, ali suosjećanje često ima negativnu konotaciju i osuđujući ton, stoga preferiram koristiti empatiju. Suosjećanje se bavi mojim osjećanjima prema drugome. Dok se empatija bavi mojim pokušajem da shvatim osjećanja i potrebe drugih. Stoga, ova knjiga određuje pravu ili istinsku samilost kao empatiju. Postoji potreba da razlučimo pravu samilost (bilo transcendentalne ili materijalne) i sentimentalnu samilost, koja može biti štetna po živa bića. Prabhupada daje primjer dječaka koji je patio od bolesti jetre. Njegov brat, koji je suosjećao s njim, dao mu je prženu hranu i slatkiše. Oboje je veoma loše za oštećenu jetru. Ovo je primjer kako bez pravilnog razumijevanja, djela motivirana samilošću, mogu povrijediti živo biće. To važi i za materijalno i duhovno ophođenje. Samilost (empatija) je u skladu sa šastrama. Kada smo suosjećajni s nekim, fokus je na našim emocijama koje su povezane sa njihovom situacijom. Na primjer, ako kažete osobi koja pati od zubobolje “Baš mi je žao zbog tebe,” što to zapravo čini za tu osobu? Ne puno.

To što mi osjećamo da nam je “žao” zbog unesrećene osobe ne pomaže niti njima niti nama. Zamislite da vas muči bol i da netko kaže kako mu je zaista žao zbog vas. Kako to utječe na vas? Neće učiniti da bol nestane. To je suosjećanje, jer nije u skladu s nečijim osjećanjima. Poprilično je drugačija od samilosti svjesnosti Krišne. Prije no što sam se pridružio pokretu moja majka je običavala uključivati se u razne karitativne aktivnosti. Kada sam je upitao u vezi njenih milosrdnih djela, rekla je da se zbog toga osjeća dobro. To je bilo suosjećanje. Ti biraš učiniti nešto zato što to “čini da se osjećaš dobro” ili zato što “čini da se osjećaš krivim”, ako to ne učiniš. Motivacija je osobna i nije povezana sa osjećanjima ili potrebama druge osobe. Suosjećanje znači da mislimo na sebe. Žalosno je da se čak i mnogi terapeuti ophode na taj način sa svojim klijentima. Jednom sam promatrao profesionalnog socijalnog radnika kako savjetuje bhaktu koji je kao dijete pretrpio traume. Socijalni radnik je rekao: “Osjećam tugu zbog tebe.” To nije ponudilo nikakvu dobrobit osobi, jer se suosjećanje ne bavi priznavanjem osjećanja ili potrebe te osobe. To je samo još jedan primjer govora o sebi. Važno je zapitati samog sebe: “Gdje je fokus – na meni ili njima?”

Kao suprotnost postoji empatija koja osjećanja i potrebe druge osobe stavlja u centar svog fokusa. Termin na sanskritu za to je para duhkha duhkhi, što znači da su tuđa osjećanja važnija od naših vlastitih. Osobi pomažete više ako ste empatični. Kako stići do točke da ste para duhkha duhkhi umjesto samo suosjećajni? Vratimo se natrag na primjer zubobolje. Zaista patite i netko na samilostan i reflektirajući način kaže: “Čini mi se da te jako boli zub i da te to prilično uznemiruje.” Ovo je izričaj empatije. Na primjer, ako je netko vidljivo tužan, mi možemo izraziti tu emociju govoreći: “Čini mi se da danas nisi posebno sretan.” Ovaj osobni odraz može pružiti utjehu. Također, trebate izraziti njihova osjećanja putem tona glasa i govora tijela. Empatija počinje s unutarnjom namjerom povezivanja s drugim bićem. Ne radi se o riječima, već o osobnoj povezanosti. Empatija znači nazočnost. Biti tu za nekoga, biti u kontaktu s njegovim ili njenim osjećanjima i u isto vrijeme u kontaktu sa sobom, sa svojim vlastitim osjećanjima i potrebama. To čini vezu osobnom i potpunom, recipročnom. U trećem poglavlju ove knjige objasnit ću to opširnije praktičnim izrazima. Empatija – ili nazočnost – je fokus.

Pitati se, brinuti i namjeravati. To je briga za ljude bez osuđivanja. Empatija nije gnječenje, analiziranje, preporučivanje, savjetovanje, obrazovanje, upravljanje ili popravljanje. Fokus i briga će potaknuti empatijske veze. Neki profesionalni terapeuti kažu da morate sjesti u određeni položaj i ponašati se na određeni način da bi komunicirali samilost. Na tečaju koji sam pohađao rekli su nam da se, kako bi zaista bili empatični prema ljudima, morate nagnuti naprijed, pokazati interes i ne prekrižiti noge. U mom iskustvu to tako ne funkcionira, zato što je prava empatija stanje svjesnosti. Ako se oslonimo na izvanjske detalje onda to postane umjetno i statično. Empatija znači povezivanje tako što smo osobno (i srcem i umom) nazočni i potpuno svjesni osjećanja i potreba druge osobe. Možete sjediti na bilo koji način koji vam dozvoljava da se ta povezanost desi. Očigledno ne bi trebalo stalno gledati na svoj sat. Gledati u drugu osobu je važno, kao što je i svjesnost o govoru tijela i tonu glasa – više od riječi. Zapravo, ne morate ništa ni reći. Empatija se izražava vlastitom svjesnošću. Ono što treba podijeliti, bit će podijeljeno. Empatija je holistička i izražava se svakim aspektom vlastitog bića.

Zatvori

(iz knjige: Spoznaja naše empatijske prirode povezane s Krišnom; Bir Krishna Das Goswami)

Glad za vječnim (drugi dio)

Glad za vječnim (drugi dio)

Intoksikacije (alkohol i narkotici)

Ne treba posebno spominjati ogromnu raširenost i proizvodnju proizvoda te vrste u suvremenom svijetu. Bar što se tiče nekih vrsta droga mladi ljudi šezdesetih i sedamdesetih, dakle hipiji, koristili su ih za tada vrlo popularnu promjenu stanja svijesti, traganje za alternativom, spoznajom, nirvanom. Interesantno je primjetiti kako nakon dužeg perioda materijalističke malograđanštine, s vrhuncem besmisla i nehumanosti – ratom u Vijetnamu, dolazi snažni radikalni revolt ili, s naše metafiziče perspektive: snažan i masovni poriv bezbrojnih duša prema transcendenciji, napuštanje uskih granica na bilo koji način. To je upravo bilo osnovno obilježje hippy filozofije i way of life : „Otkačiti se!“ Poezija, glazba, umjetnost, budhizam, tantra, seks, yoga, sve vrste droga, same ili kombinirane s nekim, ili više navedenih elemenata, bili su redoviti sastojci hippy – psihodeličnih laboratorija posvećenih traganju za vrhunskom ekstazom – visinama koje dodiruju vječnost.

Čitajući između redova, opet vidimo dušu koja se propinje do svjetlosti nakon mrtvog perioda, baš kao sjeme koje klija kada se otope zimski snjegovi. U vrhuncima narkomanskih doživljaja mogu se vidjeti ponovno ona zrnca i trenutci vječnosti, prisutni kod nekih orgazama, koji na isti način stvaraju neodoljivu fascinaciju, ovisnost i ropstvo. Ponovno ti trenutci provociraju i bude u duši njezin imanentan i neuništivi apetit za izgubljenom vječnošću i svjetlom Božjeg kraljevstva. Naravno, to ne znači da je požudna osoba koja žudi za seksom jednaka svetoj osobi koja žudi za Bogom. U dubokom ishodištu poriv je isti, ali ovisno o nivou i čistoći svjesnosti taj poriv dobiva pozitivno ili negativno usmjerenje – prema nebu ili prema zemlji.

Kao i seks, moglo bi se reći da intoksikacija ima relativno pozitivnu i negativnu primjenu, odnosno višu i nižu primjenu. Viša bi bila, prema tome, ona koja teži prema višim stanjima, inspiracijom itd. Naime, poznato je da su neki poznati kompozitori skladali simfonije pod utjecajem vina, a pjesnici pisali pjesme pod utjecajem opijuma, itd. Niža ili destruktivna primjena je ona koja teži prema nižim stanjima, tj. zaboravu, apatiji, ludilu itd. Konzenkventno rečeno, intoksikacija je ipak samo negativna, budući da je umjetni surogat, artificijal, štetna i otrovna zamjena za prirodno i duboko duhovno iskustvo.

nastavak teksta

Mediokritetski spektakli (kao što su nogometne utakmice, masovni koncerti, itd.)

Mladići bez osobite perspektive, stanovnici urbanih kvartova, sačinjavaju u najvećem broju slučajeva „fanove“ i navijače popularnih nogometnih klubova. Velika Britanija je vodeća u tom pogledu. Engleski nogomet je poznat po vatrenim obožavateljima „kulta“ sportskih zvijezda. Tu je interesantno pogledati kako bezazleni mladići, tvornički radnici, školarci, nezaposleni, mehaničari, trgovci, konobari, sasvim jednostavni pitomi ljudi iznenada postaju nekakvi divlji Siouxi, sa svim ratnim bojama i usklicima, okupljeni pod zastavom „Tigrova iz Liverpoola“, „Crveni Bikovi“, ili nešto slično, sasvim ludo. Svaka ekipa, ili mogli bismo reći pleme, ima svoj specifični „image“, svoje usklike, svog poglavicu, ratnike odmjerenih snaga, i puno euforije i uzbuđenja pojačanih drogom i alkoholom. Takve su horde poznate po divljoj razularenosti i nasilju.

Tu se možda ne može govoriti o žudnji duše za vječnim, već prije o spontanom revoltu ljudske psihe na sterilnost i otuđenost nehumane urbanizacije i industrijalizacije. Taj revolt je kao urlik zvijeri zatočene u kavezu, koja se ne želi i ne može sasvim prilagoditi i pripitomiti. Također, cijeli taj show daje nešto romantike i samopoštovanja monotonom i beznadnom životu u kojem su jedinke neki mali, slab i jeftin dio stroja; jedan broj među tisućama brojeva kojeg je lako zamijeniti. Stupajući u pleme „Crvenih bikova“, depersonalizirani dio stroja postaje ratnik koji juri prerijama metropole i kanjonima podzemnih željeznica, slijedeći svog hrabrog i snažnog poglavicu i ostale junake. Vjerujem da je sličan slučaj s punkerima i ostalim likovima rock kulture, undergrounda i kontra kulture; vjerujem da slični motivi leže u pozadini: isticanje vlastitog identiteta, revolt protiv otuđenosti, protiv utapljanja i nestajanja u masi, kao i protiv uniformiranosti i tehnokracije. Ovo bi išlo u prilog jasnijeg shvaćanja, najblaže rečeno – pogrešnog usmjerenja suvremena civilizacije.

Doba Aquarius

Ovaj fenomen je povezan sa spomenutim hipijima i rapidnim poboljšanjem komunikacija i transporta nakon drugog svjetskog rata što je omogućilo masovna kretanja i cirkulaciju ideja i naroda iz jedne zemlje ili kontinenta na druge. Aquarius je doba Vodenjaka ili doba spiritualnog buđenja i masovnog interesa za spiritualno, ezoterično, mistično, duhovno i parapsihološko svake vrste. Šezdesetih godina, hipiji su bili nositelji tog širokog spektra, eteričnih senzibiliteta, egzotičnih metafizičkih interesa, što je također uzrokovalo dolazak velikog broja učitelja iz Indije i ostatka Azije. Moglo bi se reći da se. tzv. Aquarius nastavlja u novije vrijeme pod nazivom „New Age“, i u nekoj mjeri je zaslužan za ono što se naziva multireligioznost ili „religiozni pluralizam“. Jednostavno rečeno, tisuće religija i duhovnih zajednica grade svoje kuće vjere u svim metropolama svijeta.

Nove religije, učenja i spiritualne organizacije niču poput gljiva nakon kiše. Fenomen jedinstven u povijesti čovječanstva govori nam, više od ičega, o snažnoj metafizičkoj potrebi ljudskog bića koje je, kako Vede kažu, u najdubljoj suštini atma ili vječno duhovno biće, odvojeni djelić Boga. Ono, poput kozmičke lutalice, luta bez prestanka tražeći svoj dom, izgubljeni dom, izgubljeno carstvo. Iako suvremena znanost želi reducirati svijet i ljudsku psihu na procese kemije i fizike, ljudi sami nalaze svoj put, i na tisuće načina ukazuju na transcendentalnu esenciju naše egzistencije. Ovaj kratki esej, s nekoliko šturih primjera, neka bude putokaz maštovitom čitatelju za otkrivanje mnogih drugih, svakodnevnih primjera prirodne žudnje prema vječnom – prema izvoru svog postojanja.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Glad za vječnim (prvi dio)

Glad za vječnim (prvi dio)

U zadnjih 40-ak godina populacija zapadnog svijeta kao da osjeća više nego ikada proročanske riječi: „Što vam vrijedi da dobijete čitav svijet, kada ćete izgubiti vlastitu dušu!“

Tehnološkom revolucijom i industrijalizacijom kao da je svijet dobijen, ako se uopće može koristiti riječ ‘svijet’ za programiranu automatiku urbane svakodnevice. Ljudski život strahovito reduciran na robotski, s pogledom na veliku količinu kemikalija koje čine nebo i zemlju. Ledena psihoza otuđenosti (kako od ljudi tako i od prirode) regularno prožima urbanog pojedinca koji gleda kroz prozor svog malog kaveza na trinaestom katu nebodera neprestanu tutnjavu rijeke automobila, dok vjetar njiše grane bujne prašume antena izrasle nad krovovima.

Ja sam vreća kemikalija, ovaj grad je gomila poludjelih kemikalija i energija – ovaj svemir je beskraj kemikalija – tako propovijeda znanost – religija sintetičkih primitivaca s kraja dvadesetog i početka 21. stoljeća. Čovjek je samo organizam, stroj s elektromagnetnim impulsima u glavi i svijet je samo gomila smeća koja sasvim slučajno na nešto liči. Takva suvremena vizija svijeta odvodi na tisuće ljudi na psihijatrije, dovodi ih u depresije, neuroze, alkoholizam, narkomaniju i bezbrojne druge destrukcije. Kao što je Krist pretkazao, čovjek zaista gubi dušu i ako to neki smatraju hrabrim, pozitivističkim i progresivnim korakom čovječanstva, još su očigledniji pokušaji da se povrati duša, odnosno, da se opet uspostavi odnos s nekim ili nečim vječnim i božanskim, u čemu su stare civilizacije, pa čak i naši nedavni preci, uživali u izobilju.

Jedan od glavnih pionira i utemeljitelja suvremene svjesnosti je, pored Charlesa Darwina, svima poznat Sigmund Freud. Sa zastavom progresivnog razvoja, na ruševinama mitske i naivne prošlosti, on hrabro poziva čovječanstvo na herojski korak prema surovoj realnosti, napuštajući napokon svoje djetinjstvo i infantilna vjerovanja u Boga, zagrobni život i sve takve stvari. Freud je smatrao da čovječanstvo treba prestati živjeti u dječjem raju, opijenosti religijom i Bogom, te da je sazrelo vrijeme za muški korak u okrutni, realni svijet. Uzevši u obzir Freudovu glavnu okupaciju i opsesiju, odvažni heroji novog doba bi se trebali klanjati pred genitalijama i svetim duhom libida, umjesto pred Bogom i simbolima duhovnosti. Gledajući u tom svjetlu čini se da su životinje ispred nas na zagonetnim stubama evolucije.

nastavak teksta

Kao rezultat teoretizacija i spekulacija čitave povorke „super-intelektualaca“, među kojima Freud zauzima istaknuto mjesto, nastao je evropski prosječni džentlmen, simbol vanjske politure i plitke ograničenosti racionalizma i empirizma. Prazan, pretjerano pametan, pohlepan i proračunat, uobražen, tašt i samodopadan, razmažen i beskarakteran – samo su neke brze linije skice jednog zapadnjaka na pozornici civilizacije raskoši i lažnoga sjaja. Gledajući iz jedne dublje perspektive, većina zapadnjaka u bolesnom je i hendikepiranom stanju. Carl Gustav Jung – poznati psiholog iz prve polovice dvadesetog stoljeća, iskreno primjećuje nakon razgovora s američkim Indijancima: „Ako s ovim usporedimo našu samodopadljivost, smisao naših života, kako ga izražavamo pomoću svog razuma, ne možemo a da ne uvidimo vlastito siromaštvo. Tek iz puke zavisti možemo se podsmjehivati bezazlenosti Indijanaca i šepuriti se vlastitom pameću; jer u suprotnom otkrili bismo koliko smo siromašni i površni.”

Od najprimitivnije religije pa do najkompleksnijih sustava koje su ljudi upražnjavali i u koje su vjerovali u prošlim vremenima, sve su davale duboku i neophodnu povezanost ograničene ljudske svijesti s dubljim i vječnim dijelom vlastite psihe kao i s cjelokupnim ljudskim rodom. Odlučivši se za racionalizam i empirizam, za mali apstraktni razum, čovjek se lišava svog dodira s duhovnim i vječnim, i tako postaje prepolovljeni bogalj na otoku svog malog mozga. Međutim, instinkt i snažna svjesna ili nesvjesna žudnja za vječnim izbija i traži kompenzaciju na mnogo različitih načina. Kako kažu drevne Vede – svaka duša teži ka Bogu i vječnosti ali zbog „maye“ ili iluzije, odnosno neznanja, to traži na krivom mjestu. U sljedećem tekstu ćemo analizirati neke od najprominentnijih fenomena suvremenog svijeta u ovom svjetlu:

Seks i seksualna ljubav

Više nego ikada ljudi su predani seksu. Seks je sveprožimajući epicentar svih događanja, zadnji motiv svih poduhvata. Neodoljivi intenzitet seksualne privlačnosti duguje svoju snagu upravo onim rijetkim zrncima i slutnjama vječnosti koje donose neke izvanredno uspješne kulminacije ili orgazmi. Iako tragično kratka iskustva, dovoljna su da izbezume dušu da bez prestanka traga za ponavljanjem takvih doživljaja. Kao što je Nietzsche rekao: „Svaki užitak teži ka vječnosti“. Tako i ova ovisnost žudi za neprestanim ponavljanjem. Također, čovjek kao vrsta je vječan, dok je pojedinac kratkog životnog vijeka, tj. prolazan je. Vrsta vječno postoji zahvaljujući seksualnosti i začeću, stoga su seksualnost i genitalije jedina veza između prolaznog i beznačajnog pojedinca i vječne vrste. Vjerojatno su radi toga mnoge stare civilizacije obožavale figure ili skulpture genitalija (u Indiji lingam).

Stoga kod snošaja, koji nisu postali monotona navika ili rutina, postoji neki instiktivni osjećaj vječnosti, kao da je vječni duh ljudske vrste prisutan, prožimajući i čineći da beznačajni pojedinac doživi svoj kozmički značaj dajući svoj doprinos „mayi“ tj. postojanju vrste. Kasnije kada pojedinac obavi svoj zadatak, osjeća kako se vraća svojem beznačajnom životarenju, koje je sada još beznačajnije i dosadnije. Zato su mnogi ljudi nakon snošaja tužni. Aurelije Augustin davno je primjetio: “I životinje su tužne nakon snošaja“. Također, seks i sve vrste erotskih aktivnosti služe zaboravu. Suvremeni čovjek očajno želi pobjeći od svoje dosade, praznine, tjeskobne egzistencije, frustracije – on želi postati uzbuđena životinja i zaboraviti sve, prije svega visoki nivo svijesti svojstven čovjeku i odgovornost koja ga prati. Kao i većinu drugih fenomena koje ćemo analizirati, seks je postao jedan instant surogat, nešto što može barem na tren pružiti psihi zadovoljenje njene neuništive žudnje za vječnošću.

Bez ikakvog kontakta s nečim intenzivnim, s nečim što nas čini da zaboravimo sebe, teret vremena i nesigurne egzistencije, život je suviše mlak. Svatko traži neke trenutke apsorpcije u kojima kao da izmiče vremenu, nalazi neke male utješne vječnosti. Svatko to traži i pronalazi i ovdje i tamo i nijedan normalan čovjek ne može živjeti bez toga. Gotovo sve što nas okružuje govori nam o prolaznosti i ukazuje na našu beznačajnost. Pritisnut tim osjećajem, očigledno depresivnom situacijom, čovjek instiktivno traga za trenutcima vječnosti koji će potvrditi vrijednost i označiti volju njegovog kratkog i neprimjetnog života. Dakle, ono što su nekad davale snažne i žive religije, kao npr. drevna vedska duhovnost – otkrivajući pravi, vječni identitet s dubokim zanosom bhakti yoge, sada u sekularnom svijetu, nudi industrija instant užitaka, komercijalnih zanosa, među kojima seks zauzima istaknuto mjesto.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Bezmesna prehrana u religijskim tradicijama

Bezmesna prehrana u religijskim tradicijama

Svakog se dana rađa na tisuće ljudi i svakog ih dana na tisuće umire. Katkad izgleda da je svijet tek nešto više od ogromnog oceana rađanja i umiranja. Životinje se također bore kako bi ostale na životu, i premda se naše životne aktivnosti mogu razlikovati, kraj nam je nepromjenjivo isti. Što se tiče smrtnosti, ljudi i životinje potpuno su jednaki. Naravno, ljudski se život razlikuje od drugih oblika života, i to je, možda, najbolje izraženo u ljudskoj potrazi za duhovnim znanjem. Čovjekova potraga za Bogom bez obzira na određenu tradiciju razdvaja ga od životinje. Na primjer, životinja sigurno neće uzeti ovu knjigu, čak ni da bi je letimično pogledala.

Iako se religije razilaze u pitanjima teologije i obreda, jednodušno se slažu oko potrebe za moralnim pravilima i etičkim načelima. Ono što samo po sebi proizlazi iz tih pravila i načela jest neophodnost vegetarijanstva i samilost prema životinjama. Ova knjiga želi pokazati kako su glavne religijske tradicije svijeta i njihovi rani sljedbenici zaista bili skloni bezmesnom načinu života i da su u mnogim slučajevima isticali vegetarijanstvo. Samo pitanje vegetarijanstva i religije prekriveno je plaštom religijskog licemjerja koje u isto vrijeme propovijeda bratstvo i ubijanje među ljudima.

Dok su milosrđe i samilost odlike koje prihvaćaju svi pobožni (i mnogi nepobožni) ljudi, glavne su religije svijem učinile malo na njihovu populariziranju. Zaista, svojim susjedima ljudima namećemo nasilje i štetu upravo u trenutku kad ih namećemo životinjskom svijetu. Ustvari, čini se kako religija potiče nasilje umjesto da ga eliminira. Primjeri su brojni : križari, inkvizicija, neprestani sukob između katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj, beskrajno neprijateljstvo između Židova i njihovih susjeda muslimana, medusobno ubijanje između hindusa i muslimana u poslijeratnoj Indiji i krvoproliće između sikha i hindusa danas. Očito, usprkos duhovnom punomoćju glede milosrđa i samilosti, mnoge religije iz svog polja djelovanja isključuju ne samo životinje, već također i ljude iz drugih religijskih tradicija.

nastavak teksta

Tu nešto nije u redu. U idealnom slučaju, religioznost se ne bi smjela slagati sa netolerancijom. Odlike ljubavi, milosrđa i samilosti – priznati ciljevi svih glavnih religijskih tradicija – veličaju se, dok se mržnja, nasilje i predrasude osuđuju. Premda sve religije to propovijedaju, praksa ih često demantira. Kao što je pomenuto, neke od najkrvavijih povijesnih bitaka vođene su u ime religije. Dok ova činjenica, u sebi i po sebi, ne obesnažuje organiziranu religiju, nameće se pitanje koliko učinkovito religijske institucije sprovode ono što propovijedaju. Ako su oni koji primjenjuju religiju vođe, filozofi, teolozi i priznati sljedbenici zbunjeni glede toga kako da tretiraju ljude iz drugih religijskih tradicija, zar ne mogu isto tako biti zbunjeni i glede toga kako da tretiraju životinje? Nisu li možda povukli umjetnu granicu milosrđa?

Dok su takve granice danas evidentne, raniji su oblici religije govorili nešto drugo. Ustvari, što se dalje vraćamo unatrag u religijskoj povijesti, to nalazimo više poštovanja prema životu u svim njegovim oblicima. Sasvim prirodno, vegetarijanstvo je u tom poštovanju prema cjelokupnom životu igralo bitnu ulogu. Na primjer, islam, najmlađa od velikih religija svijeta, nastao je prije 1.300 godina i nije jak zagovornik vegetarijanskog ideala. Kršćanstvo, staro 2.000 godina, nudi nešto više podataka o praktičnosti bezmesnog načina života. A judaizam, star oko 4.000 godina, ima dugu tradiciju vegetarijanstva. Jedna od najstarijih poznatih religija, hinduizam, čvrsto zagovara princip vegetarijanstva. Buddhizam i jainizam, stari tek nekih 2.500 godina, u biti su hindu inovjerja, pa tako u cijelosti podržavaju principe vegetarijanstva koje zastupa njihova matična religija, često i u puno većem omjeru.

Postoje i izuzeci od ovog pravila. Neke suvremene vjerske sekte zaista šire vegetarijanstvo. Na primjer, adventisti sedmog dana, kvekeri i mormoni imaju udjela u bezmesnoj ishrani. I dok su sufiji izuzetak među muslimanima, baha’i vjera takoder prihvaća vegetarijanstvo (premda mesni proizvodi nisu strogo zabranjeni). E sad, za mnoge je činjenica da starije religijske tradicije podupiru vegetarijanski ideal dokaz da je vegetarijanstvo zastarjeli koncept, primitivan ideal koji se podržava praznovjerjem ili neznanjem. Drugima je starost vegetarijanstva glavni pokazatelj njegovog primata u religijskoj misli, prije nego što su čistoća vjere i doktrine bile izložene kasnijim revizijama, tumačenjima ili prilagodavanjima.

Najraniji oblici religijskog izraza potpuno prihvaćaju vegetarijanstvo ako ne uvijek u praksi onda barem u načelima spisa. Spisi se ovdje definiraju kao ona literatura na kojoj se izvorno zasniva religija, za razliku od kasnijih interpretativnih pisanih djela. Bilo koje objašnjenje učenja spisa – uključujući i moje vlastito u stanovitom je smislu “interpretativno”. Ali budući da spise njihovi sljedbenici smatraju svetim, treba ih se shvatiti onako kako su bili izvorno zamišljeni. Ova knjiga stoga nastoji ostati onoliko vjerna izvornoj zamisli koliko je to moguće, oslanjajući se na primarne izvore i vjerne prijevode. Na primjer, čitatelj može usporediti i provjeriti sve navode iz Biblije u ovoj knjizi konzultirajući Reuben Alcalayev Potpuni hebrejsko-engleski rječnik za Stari zavjet i Nestleov interlineari grčko-engleski za Novi zavjet.

Naravno, većina ljudi ne čita svoje spise na taj način. Vjernici su skloni prihvatiti svako izdanje ili prijevod izvomog spisa kojeg u nekom određenom vremenu favorizira njihova crkva. A većina takvih popularnih izdanja nije prevedena dosljedno ili sa namjerom da se shvati izvorno značenje tekstova. Međutim, filozofski i teološki problemi koji zbog toga nastaju znatni su. Vrijednost neizmjenjenog spisa analogna je vrijednosti uputstva za kompjuter. Nije potrebno reći kako jedan takav složeni uređaj kao što je kompjuter treba imati uputstvo za pravilno rukovanje.

U složenom kozmosu kojeg nastanjujemo spisi djeluju kao uputstva za rukovanje, vodeći nas kroz zamršenosti kozmičkih zakona i funkcija. Nadalje, tamo gdje uputstva za rukovanje koja je stvorio čovjek mogu biti nesavršena i podložna reviziji, Božji zakoni su, po definiciji, apsolutni i vječni, uz neznatna odstupanja s obzirom na vrijeme, mjesto i okolnosti. Ukoliko se, dakle, pokaže kako se izvorna namisao glavnih religijskih spisa ogleda u poticanju bezmesne ishrane, onda ova knjiga tvrdi da nijedna osoba, bila ona čak i nominalni sljedbenik neke određene vjere, ne može moralno opravdati nevegetarijansku ishranu.

Zatvori

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

H.H. Bhakti Tirtha Swami

H.H. Bhakti Tirtha Swami


Kao jedini afričkoamerički vaišnavski guru, s diplomom sveučilišta Princeton iz psihologije, međunarodnog prava i međurasnih odnosa i afrički poglavica u svim svojim knjigama i u svom svakodnevnom životu spaja istočnjačka i zapadnjačka i afrička stajališta. On je nježna duša puna ljubavi, a sam je njegov život njegova poruka. Primjer je moći i mira koji dolaze od služenja čovječanstva i stvaranja jedinstva kroz različitost. Želja mi je da svi oni koji pročitaju ovaj dragocjeni dar služenja budu nadahnuti da razmisle o tome koje darove i mi možemo ponuditi kako bismo pridonijeli dostizanju novih razina ljudske svjesnosti i jedinstva.

Godine 1893. Svjetski parlament religija organizirao je religijski samit i obilježio početak dijaloga između religijskih tradicija Istoka i Zapada. Stotinu godina kasnije, u Chicagu je ponovno osnovan Parlament svjetskih religija, a dijalog se produbio. Okupilo se preko osam tisuća ljudi iz cijelog svijeta kako bi istražili religijske i duhovne reakcije na kritična pitanja s kojima se međunarodna zajednica suočava. Taj je skup moćno proslavio ulogu različitosti u stvaranju harmonije među ljudima. Nije slučajno što se konferencija Parlamenta svjetskih religija održala 1999. god. na afričkom kontinentu u Capetownu, u Južnoj Africi.

Mnogi su smatrali da je to dokaz razvijanja obrazaca jedinstva u svijetu. Južna Afrika predstavlja svijet u malome, a njezina je povijest u posljednjem desetljeću dvadesetoga stoljeća dokaz sposobnosti ljudi da surađuju kako bi stvorili nove razine materijalnog i duhovnog oslobođenja društva. Dok ide trnovitim putem rekonstrukcije svoga društva u sljedećim desetljećima novoga stoljeća, Južna Afrika smišlja nove načine kako bi ljudi mogli živjeti i raditi zajedno. Taj proces utjelovljuje duh i svrhu Parlamenta svjetskih religija, a Južna se Afrika pokazala prikladnim modelom izražavanja našeg cilja.

nastavak teksta

Konferencija Parlamenta svjetskih religija održana 1999, izmirila je svjetske religije u najkritičnijem trenutku u ljudskoj povijesti. Neki od najvećih problema s kojima se čovječanstvo suočavalo krajem dvadesetog stoljeća su sektaštvo, rasizam, plemenski sukobi, sukobi među spolovima i religijski fanatizam. Ti problemi razdjeljuju planet i potkopavaju temelje ljudskih društava diljem svijeta. Stoga je za pobožne ljude i institucije bilo od presudne važnosti da se ujedine kako bi se suprotstavili tim planetarnim neprijateljima dijeleći stajališta i duhovna rješenja, te poduzimajući praktične korake za promjenu. Širi krugovi jedinstva, osnovani na konferenciji Parlamenta, čak i danas potiču kolektivnu snagu da se bori protiv problema doba i razvija svijet.

Glavni je cilj Parlamenta 1999. bio da nadahne pojedince, organizacije, narode i religijske zajednice da ponude darove služenja kako bi se postigle dugoročne promjene u svijetu. Njegova Svetost Bhakti Tirtha Swami posvetio je ovu novu knjigu “Duhovni ratnik III: Utjeha srcu u teškim vremenima” kao takav dar služenja cijeloj ljudskoj zajednici. To je još jedna ponuda na njegovu dugom popisu služenja namijenjenog napretku ljudske svjesnosti i duhovnosti. “Duhovni ratnik III” i njegova prethodna knjiga “Vodstvo za doba više svjesnosti” govore o tome kako se za materijalne probleme mogu naći duhovna rješenja. Izvanredan međunarodni dosje H.H. Bhakti Tirthe Swamija koji obuhvaća međuvjerske dijaloge, međunarodne odnose, rješavanje sukoba, savjetovanje sa svjetskim vođama i razvijanje samodostatnih zajednica dokaz je njegove posvećenosti stvaranju zdravog, globalnog načina razmišljanja.

Dr. Amy Marks
Dopredsjednik,
Parlament svjetskih religija, Južna Afrika, 1999.
Zatvori

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Loša kvaliteta života, opseg ljudskih potreba i zavedeno obožavanje

Loša kvaliteta života, opseg ljudskih potreba i zavedeno obožavanje

Bezbroj ljudi juri od mjesta do mjesta zbog hitnog posla ili jednostavno preturajući po papirima na sofisticiraniji način. Godinama ne jedu domaću hranu, a čak i ako jedu, spravljena je u mikrovalnim pećnicama. Sjede pod fluorescentnim svjetlima, jedu denaturiranu hranu. Cijeli dan rade u prostoru bez prozora i voze se auto-putevima udišući otrovne kemikalije. Kad procjenjujemo “napredak” društva, moramo ispitati što je društvo žrtvovala da bi steklo tobožnje pogodnosti. Suvremeno je društvo žrtvovalo zajedništvo radi robe. Žrtvovali smo znanje radi informacija, a mudrost radi propagande. Žrtvovali smo religiju radi politike i, što je najžalosnije, ljubav radi požude.

Žrtvovali smo dobrobit milijarde ljudi na oltaru ekonomskog uspjeha radi relativne manjine. Više od polovine ljudi u suvremenom svijetu svake noći idu na počinak gladni. Jedna četvrtina ljudi na ovom planetu je nepismena, a preko polovine stanovnika Zemlje nema pitku vodu. Milijuni ljudi su beskućnici. Ti problemi nisu ograničeni na određene rasne ili sociološke grupe. Čak je i Amerika, najbogatija nacija na svijetu, pogođena neishranjenošću. U dobu u kojem imamo mogućnost da se oslobodimo toliko mnogo vrsta patnje žalosno je što se najosnovniji ljudski problemi opstanka pretjerano povećavaju.

Jedan od najvećih problema u svim dijelovima svijeta jest težak položaj izbjeglica. Njihova je situacija zastrašujuća. Milijuni su ljudi morali ostaviti sve i pobjeći da bi spasili glavu ili su se morali odseliti na neko drugo mjesto da bi zadovoljili osnovne potrebe za hranom, vodom i skloništem. Danas u svijetu ima oko 30 milijuna izbjeglica čak i više ako računamo one koji ne mogu napustiti svoju zemlju, a ipak nisu sigurni u vlastitom domu. Ne samo što svakodnevno gradimo svetišta novcu i sustavu slobodne inicijative, već i obožavamo mnoge javne osobe koje su manje vrijedne od poželjnih uzora.

nastavak teksta

Suvremena kultura obožava ljude degradiranih vrijednosti. Prije nekoliko godina engleska je rock grupa izvela predstavu u Indiji za koju je indijska javnost smatrala da vrijeđa jednu božicu. I tako su Indijci, Bog ih blagoslovio, prosvjedovali s takvim žarom da je grupa bila prisiljena napustiti zemlju. Taj primjer pokazuje kako su mnogi Indijci odlučni očuvati čistoću duhovnog života. Ali kako Amerikanci reagiraju na požudne, polugole, bogohulne rock zvijezde? Prosvjedujemo li? Naravno, ne. Obožavamo ih, oponašamo, kupujemo njihove ploče na milijune i od njih pravimo ogroman uspjeh.

Što Amerikanci rade s prostim voditeljem talk-showa koji može potaknuti sve vrste nasilja između različitih grupa i pokazati potpuno nepoštovanje prema svemu što je sveto? Obožavamo ih, snimamo filmove o njima, dajemo im duže vrijeme u radio i televizijskim emisijama i nagrađujemo ih većim plaćama. Zabavljači koji pobuđuju našu požudu i želju za seksualnošću postaju idoli koje mnogi Amerikanci obožavaju. Istodobno, banke, kockarnice i osiguravajuća društva su zdanja koja nam služe kao mjesta obožavanja. Svi ti čimbenici doprinose povećavanju propadanja suvremene kulture.

Za ljudska je bića uobičajeno da se zaokupljaju raznim oblicima obožavanja. U našoj kulturi obožavamo zabavljače, sportaše čak i kriminalce. Televizija se usredotočuje na kriminalce u takvoj mjeri da često osoba koji počini najokrutnije djelo postane slavna. Ljudi koji gledaju te uzore su čak nesvjesno skloni da ih oponašaju.

Zatvori

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

Iskrivljenja u materijalističkom svjetonazoru

Iskrivljenja u materijalističkom svjetonazoru


S ulaskom u dvadeset i prvo stoljeće zapadnjački materijalistički model društva stekao je prevlast diljem planeta. Nažalost, zbog ozbiljnih iskrivljenja u materijalističkom gledanju na svijet čovječanstvo ne može imati održivu budućnost ako ne promijenimo nazore na svijet i ponašanje. Kada druga ljudska bića i ovaj planet smatramo samo fizičkim entitetima i predmetima koji su namijenjeni samo ostvarenju naših sebičnih ciljeva, nismo motivirani da preispitamo grananje i dublji smisao onoga što činimo.

Mislimo samo na ono što je trenutačno ekonomski korisno ili što će donijeti moć i vlast sada, ne vodeći računa o budućim posljedicama. Ako ne uzmemo u obzir oba čimbenika, i fizički i duhovni, velika je mogućnost da ćemo naškoditi drugima a na kraju i sami sebi.

Prije nekoliko godina prisustvovao sam sastancima s tadašnjim predsjednikom Zambije, Kaundom. Želio je prirediti gozbu u našu čast u znak zahvalnosti za rad našega Instituta u njegovoj zemlji. Naravno, pozvao je članove Centralnog komiteta, koji su uglavnom bili marksisti. To se pokazalo veoma zanimljivim. U razgovorima sam taktično izazvao članove njegovoga komiteta da ozbiljno razmotre proturječnost osjećaja svoga identiteta: “Nazivate se marksistima”, rekao sam. “No ipak, vi ste i Afrikanci i duhovni ljudi.

Odrasli ste okruženi drevnim proročanstvima i drevnom mudrošću. Zar ne vidite kako marksizam ne pristaje vašem afričko-duhovnome usmjerenju? Marksizam je biheviorističko stajalište koje polazi od pretpostavke da je ljudsko biće samo mehanički entitet, neusklađen sa svemirom ili s bilo kojim višim sustavom postojanja. Kako se te dvije filozofije mogu pomiriti kad su po prirodi suprotne?”

Kad sam pridobio njihovu pozornost, priznao sam da marksizam ima dobre namjere jer u biti zastupa ideju da se trebamo brinuti o svojoj braći i sestrama. Također napada klasne razlike i rasizam. Međutim, unatoč dobrim nakanama, ne drži se svojih premisa. Kako možete biti zaštitnik svoje braće i sestara kad poričete postojanje božanske Majke i Oca? Što vas čini braćom i sestrama ako nemate zajedničke roditelje? Slično tome, kako možete biti zaštitnici braće i sestara kad se uzdate samo na materijalne stvari koje su potpuno prolazne i privremene?

Danas vidimo da se komunistički poredak raspao. Ali duhovno govoreći, mala je ili nikakva razlika između takozvane kapitalističke nacije i komunističke nacije jer nijedna istinski ne potiče višu svjesnost. Oba politička i društvena sustava dijele slično materijalističko gledanje stvamosti. Također imaju zajednički središnji motiv: iskorištavanje. Zar ima neke razlike ako vas iskorištavaju komunisti ili kapitalisti, monarhija ili oligarhija? Iskorištavanje je iskorištavanje.

(iz knjige Duhovni ratnik III; autor Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com

H.H. Bhakti Tirtha Swami

H.H. Bhakti Tirtha Swami


Kao jedini afričkoamerički vaišnavski guru, s diplomom sveučilišta Princeton iz psihologije, međunarodnog prava i međurasnih odnosa i afrički poglavica u svim svojim knjigama i u svom svakodnevnom životu spaja istočnjačka i zapadnjačka i afrička stajališta. On je nježna duša puna ljubavi, a sam je njegov život njegova poruka. Primjer je moći i mira koji dolaze od služenja čovječanstva i stvaranja jedinstva kroz različitost. Želja mi je da svi oni koji pročitaju ovaj dragocjeni dar služenja budu nadahnuti da razmisle o tome koje darove i mi možemo ponuditi kako bismo pridonijeli dostizanju novih razina ljudske svjesnosti i jedinstva.

Godine 1893. Svjetski parlament religija organizirao je religijski samit i obilježio početak dijaloga između religijskih tradicija Istoka i Zapada. Stotinu godina kasnije, u Chicagu je ponovno osnovan Parlament svjetskih religija, a dijalog se produbio. Okupilo se preko osam tisuća ljudi iz cijelog svijeta kako bi istražili religijske i duhovne reakcije na kritična pitanja s kojima se međunarodna zajednica suočava. Taj je skup moćno proslavio ulogu različitosti u stvaranju harmonije među ljudima. Nije slučajno što se konferencija Parlamenta svjetskih religija održala 1999. god. na afričkom kontinentu u Capetownu, u Južnoj Africi.

Mnogi su smatrali da je to dokaz razvijanja obrazaca jedinstva u svijetu. Južna Afrika predstavlja svijet u malome, a njezina je povijest u posljednjem desetljeću dvadesetoga stoljeća dokaz sposobnosti ljudi da surađuju kako bi stvorili nove razine materijalnog i duhovnog oslobođenja društva. Dok ide trnovitim putem rekonstrukcije svoga društva u sljedećim desetljećima novoga stoljeća, Južna Afrika smišlja nove načine kako bi ljudi mogli živjeti i raditi zajedno. Taj proces utjelovljuje duh i svrhu Parlamenta svjetskih religija, a Južna se Afrika pokazala prikladnim modelom izražavanja našeg cilja.

nastavak teksta

Konferencija Parlamenta svjetskih religija održana 1999, izmirila je svjetske religije u najkritičnijem trenutku u ljudskoj povijesti. Neki od najvećih problema s kojima se čovječanstvo suočavalo krajem dvadesetog stoljeća su sektaštvo, rasizam, plemenski sukobi, sukobi među spolovima i religijski fanatizam. Ti problemi razdjeljuju planet i potkopavaju temelje ljudskih društava diljem svijeta. Stoga je za pobožne ljude i institucije bilo od presudne važnosti da se ujedine kako bi se suprotstavili tim planetarnim neprijateljima dijeleći stajališta i duhovna rješenja, te poduzimajući praktične korake za promjenu. Širi krugovi jedinstva, osnovani na konferenciji Parlamenta, čak i danas potiču kolektivnu snagu da se bori protiv problema doba i razvija svijet.

Glavni je cilj Parlamenta 1999. bio da nadahne pojedince, organizacije, narode i religijske zajednice da ponude darove služenja kako bi se postigle dugoročne promjene u svijetu. Njegova Svetost Bhakti Tirtha Swami posvetio je ovu novu knjigu “Duhovni ratnik III: Utjeha srcu u teškim vremenima” kao takav dar služenja cijeloj ljudskoj zajednici. To je još jedna ponuda na njegovu dugom popisu služenja namijenjenog napretku ljudske svjesnosti i duhovnosti. “Duhovni ratnik III” i njegova prethodna knjiga “Vodstvo za doba više svjesnosti” govore o tome kako se za materijalne probleme mogu naći duhovna rješenja. Izvanredan međunarodni dosje H.H. Bhakti Tirthe Swamija koji obuhvaća međuvjerske dijaloge, međunarodne odnose, rješavanje sukoba, savjetovanje sa svjetskim vođama i razvijanje samodostatnih zajednica dokaz je njegove posvećenosti stvaranju zdravog, globalnog načina razmišljanja.

Dr. Amy Marks
Dopredsjednik,
Parlament svjetskih religija, Južna Afrika, 1999.
Zatvori

(iz knjige Duhovni ratnik III; autora Bhakti Tirthe Swamija)
www.duhovniratnik.com