I životinje imaju dušu

I životinje imaju dušu

Životinje imaju dušuNe postoji razlika između ljudske, životinjske, riblje ili biljne duše. Duše su nebrojene i u tom je smislu svaka individualna duša zasebna osoba. “vidya-vinaya-sampanne… Ponizni mudraci, zahvaljujući pravom znanju, vide jednakim očima učena i plemenita brahmanu, kravu, slona, psa i čovjeka koji jede pse.” Bhagavad-gita kakva jest 5.18. Gledano kvalitativno, svaka je duša po svemu uvijek ista i jednaka – bilo da se nalazi u tijelu čovjeka, zvijeri, gmaza, ribe, kukca ili biljke. Ljudski oblik života nosi posebnu odgovornost, jer predstavlja raskrižje. Nakon smrti duša može otići u niže oblike života, u neku od ljudskih vrsta, u više anđeoske predjele ili, što je najpoželjnije, u duhovni svijet.

Njegovanje duhovnosti u ljudskom obliku posebno je bitno. Sve ono što kultiviramo u svome srcu tijekom života – naš svijet misli, želja, navika, vezanosti, ukusa, impresija – definirat će naše sljedeće odredište. Ništa se ne događa slučajno, pa tako ni rođenje u određenoj životnoj vrsti, tijelu, obitelji, gradu, državi. Svatko razumije da su mogućnosti kombinacija okolnosti u kojima se čovjek rađa beskrajne. “sariram yad avapnoti… Živo biće u materijalnom svijetu prenosi svoja različita životna shvaćanja iz jednog tijela u drugo, kao što zrak prenosi mirise. Tako prihvaća jednu vrstu tijela i ponovno je napušta kako bi prihvatilo drugu.”Bhagavad-gita kakva jest 15.8. Glede duša u tijelima životinja vedska pripovijest o lovcu Mrigariju posebno je poučna… Jednom je prilikom sveti Gospodinov bhakta Narada Muni susreo Mrigarija, najokrutnijeg lovca. Mrigari je strijelama tako ranjavao životinje da ne uginu odmah, već kroz neko vrijeme, polako i u mukama.

Prolazeći šumom, Narada je primijetio sablasne prizore i pitao se kako je uopće moguće da netko čini takva okrutna nedjela. Napokon je došao i do Mrigarija koji je skriven iza drveća vrebao svoju sljedeću žrtvu. Lovac je primijetio da je netko svojom prisutnošću uplašio životinje koje su se razbježale i to ga je razljutilo. Susrevši Naradu, upita ga: “Zašto si skrenuo s glavnoga puta? Vidjevši te, životinje su se uplašile i razbježale. Tako si me osujetio u mojem poslu.” Iako je pred njim stajao krajnje bešćutan, okrutan lovac, Narada je imao samilosti i načina kako da uistinu dodirne njegovo srce. On je osoba nadnaravnih mogućnosti i moći, i stoga se nije ni najmanje bojao lovca i njegovih strijela. Dao si je vremena i strpljivo porazgovarao s lovcem, o njegovom zanimanju, navikama, izvoru stečenih vještina, obiteljskoj tradiciji. U Naradinoj prisutnosti, Mrigarijevo se srce počelo mijenjati – oslobađati zlobe, zavisti, ludila i okrutnosti. U jednom trenutku lovac je imao viziju.

Po volji anđeoskog bića Narade mogao je posve jasno vidjeti kako ga te iste životinje koje je ranjavao i ubijao nestrpljivo čekaju, da bi ga nakon smrti suočile s onom istom boli koju im je on sam kao lovac nanosio. Vidjevši jezovite prizore u kojima su ovaj put uloge bile zamijenjene, Mrigari je bio ustrašen i potresen. Odmah potom, Narada je rukom dodirnuo nekoliko polumrtvih životinja. Oslobođene rana i boli, odmah su potrčale i pobjegle. Lovac je bio zapanjen. Mrigarija je također od samoga početka zbunjivala činjenica da Narada uopće nije dodirivao tlo, već se kretao nekoliko stopa iznad zemlje. Zbog svega toga, Mrigari je bez oklijevanja ostavio okrutnu profesiju lovca. Zapravo, da bi se oslobodio strahotnih karmičkih posljedica i oživio ljubav u svome srcu, odlučio je prihvatiti Naradu za učitelja na svome duhovnom putu. Tako je Mrigari, na opće čuđenje svih koji su ga poznavali, i sam postao sveta osoba.

Jednom je prilikom Narada došao posjetiti svoga učenika. Vidjevši učitelja kako dolazi, bivši je lovac odmah pohitao s namjerom da se prostre čitavom dužinom tijela na tlo, u znak iskazivanja poštovanja. Međutim, primijetio je da posvuda mile mravi. Tad je komadom tkanine vrlo nježno sklonio mravce u stranu i potom legao na tlo. Vidjevši taj prizor, Parvata Muni, Naradin prijatelj, rekao je: “Ti si uistinu poput ćintamanija, čarobnoga kamena, koji samim svojim dodirom pretvara svaki metal u zlato.” Ova vedska pripovijest jako je poučna i svaki bi lovac, ili osoba koja na bilo koji način sudjeluje u nanošenju boli životinjama, odmah trebao prestati s okrutnošću, slijedeći Mrigarijev slavni primjer.

“Životinje su moji prijatelji, a prijatelje ne jedem.” – George Bernard Show.

facebooktwittergoogle_plusredditpinteresttumblrmail

Ostavite komentar:

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *