Proces

Proces

Malo je djela u suvremenoj svjetskoj književnosti koja su me u tolikoj mjeri zapanjila i ispunila stanovitom jezivom slutnjom, kao knjige slavnog i neurotičnog čehoslovaka, Franca Kafke. Taj hipersenzibilni, boležljiv čovjek u plimi rastućeg tehnokratizma, na pragu velikih evropskih ratova i revolucija, kao da je bio izabran od viših sila da prenese univerzalnu arhetipsku poruku o vječnoj nevolji svih nas koji smo zalutali u ovaj iluzorni materijalni svijet. Prilikom čitanja njegove pripovijesti „Proces“ većina senzibilnih i suptilnih čitatelja će osjetiti kako smo, konačno, svi mi u procesu, kao igračke viših sila u žrvnju vlastite sudbine, unaprijed beznadno osuđeni.

Glavni lik te pripovjesti neki je poluanonimni, prosječan građanin kakvih ima na tisuće i kojeg nitko, osim same smrti, nikada ne bi našao u masi istovjetnih pojedinaca. Taj se građanin odjednom nalazi optužen za nešto nedefinirano, ali vrlo ozbiljno i pomalo zbunjujuće. Proces započinje i on je primoran redovito odlaziti u nekakve apsurdne, fantazmagorične sudnice gdje su porota, tužitelji, branitelji, sudac i razne druge osobe prisutni, ili kao dio sustava ili kao optuženi. Sve je poput snoviđenja, ali istovremeno mučno i ozbiljno prijeteće. Kroz cijeli proces naš junak argumentira, buni se protiv suđenja, brani se unajmljujući odvjetnika koji ga, naravno, ohrabruje da će sve biti u redu. Nesretnik se bori na mnoge načine, kao da se želi probuditi iz ružnoga sna, ali proces je već uzeo maha i ništa ga više ne može zaustaviti.

Nemilosrdno i uporno, tužitelji stežu svojim nepobitnim optužbama uže oko njegova vrata. Bespomoćni optuženik pruža svoj posljednji otpor, lagano se prepuštajući sudbini, uviđajući neizbježan poraz u tom tragikomičnom slučaju. Na kraju ove duge i uzaludne borbe, on se predaje u ruke svojim egzekutorima, do posljednjeg trenutka ne shvaćajući poantu ove besmislene igre u kojoj se zabunom našao. Razlog zašto su ove neobične knjige prevedene na većinu svjetskih jezika, te zauzimaju mjesta u nebrojenim domovima i knjižnicama, zašto se obrađuju u mnogim školama Zapada, i zašto nakon Kafke, kafkijansko jezivo i morbidno raspoloženje, njegov mračni, fantazmagorični stil dominira u intelektualnom stvarateljstvu ovih nekoliko desetljeća (osobito u književnoj, filmskoj i likovnoj umjetnosti), možemo pronaći u jednostavnoj životnoj činjenici da svaki pojedini čovjek koji se rodi — mora i umrijeti.

Naša ‘sveznajuća’ suvremena znanost još nije otkrila slučaj koji je izbjegao tom neumoljivom zakonu prirode. Stoga, proces je situacija svakoga od nas: duga i uzaludna borba sa snom koji ne prestaje, koji nas sigurnom rukom vodi u susret sa smrću. Da bi dobili potpuniju i jasniju sliku navest ću izjave samospoznatih mudraca koji o ovom predmetu posjeduju superiorno znanje. Oni citiraju Vede, najstarije spise svijeta, koje datiraju od prije pet tisuća godina. Tako nas Vede poučavaju da smo svi mi, živa bića koja se nalaze u ovom materijalnom svijetu, jednom odlučila napustiti duhovni svijet, Božje kraljevstvo i tako, vlastitom željom, pali iz vječnoga blaženstva u svijet materije kojim dominira ‘samsara’, tj. zakon neprestanog kruženja kroz rođenja i smrti.

nastavak teksta

Vede govore da dušu, koja napušta Boga i duhovni svijet, prožima duboki osjećaj straha i nesigurnosti kada ulazi u svijet materije, svijet smrti. Njezina lutanja kroz kraljevstvo iluzorne materijalne energije (maye) ispunjena su neprestanom tjeskobom, strahom i ludilom, baš kao u suludim životima kafkijanskih figura. Svaka duša koja je pala u ovaj materijalni svijet po zakonu materijalne prirode dobija jedno od 8 400 000 vrsta tijela, koja se na sanskritu (najstarijem jeziku svijeta) nazivaju yantre. Svako pojedino od tih tijela neizostavno podliježe procesu kojeg je i Kafka opisao. Sa samim našim rođenjem dolazi i presuda: bolest, starost i smrt. Iako se svim mogućim sredstvima i načinima pokušavamo oduprijeti ovom nemilosrdnom zakonu materijalne prirode, smrt nam grubo i bez imalo milosti skida životnu masku s kojom smo se tako duboko srasli.

Još jedna uloga na sceni kozmičke zablude je svršena, još jedan proces je izgubljen. I tako iz života u život. Do kada? Sve ovisi o nama. Budući da smo taj proces proživjeli u nebrojenim prijašnjim životima (a i sada ga ponovno proživljavamo), nije neobično da nas prožimaju trnci i neke crne slutnje prilikom čitanja Kafkinog „Procesa“. Iako se Franc Kafka često smatra dekadentom, pesimistom mračnog kruga koji uključuje još i E. A. Poa, C. Baudlera itd., on je na neki način bio medij koji je progovorio u ime svih živih bića koja pate u beskrajnom krugu samsare. Kafka je svojim arhetipskim, simboličkim jezikom dodirnuo vječni kozmički logos, što je učinilo njegovo književno djelo univerzalnim i trajnim. Međutim, ako postoji djelo koje svojom tematikom ne samo da dodiruje ovaj vječni kozmički logos, nego je i sastavljeno od njega, tj. implicira u sebi savršeno duhovno znanje, onda ono predstavlja savršenstvo literature koja neće nikada izblijedjeti. U vlastitoj potrebi za savršenom literaturom imao sam mnogo sreće. Moje otkriće je Bhagavad-gita, a njezin poklon je put koji zauvijek vodi izvan labirinta kafkijanskog pakla.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Facebooktwitterredditpinteresttumblrmail

Ostavite komentar:

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

  • Kontakt

    Ako imate bilo kakvih pitanja slobodno nam se obratite popunjavanjem obrasca ili nam pišite na e-mail adresu info@sretna-dusa.com

    Kontakt