Samilost

Samilost

Samilosni ljudi zanemaruju/zaboravljaju svoj osobni interes kako bi pomagali drugima. To je veoma uzvišena razina. Da, možemo početi vježbati na našoj razini napretka tako što ćemo se potruditi da razumijemo značenje samilosti i potom djelovati prema tom razumijevanju. Prabhupada nam je rekao da djelovanje u znanju daje spoznaju. “Osoba koja nije u stanju podnositi tuđu nevolju naziva se samilosnom”, kao što je rečeno u Nektaru uputa, samilost i ljubav za sva živa bića pečat su svjesnosti Krišne. Najveća je patnja ne znati vlastiti izvorni položaj vječnog Krišninog sluge.

Živa bića još od pamtivjeka lutaju ovim materijalnim svijetom. Samo ih milost bhakte može osloboditi. No ako tu milost ne prenesemo na samilostan način, ljudi je neće biti voljni prihvatiti. Smatrat će da ih bhakte osuđuju i da na silu žele promijeniti njihov život. Korisno je da bhakte steknu odgovarajuće komunikacijske vještine kako bi svjesnost Krišne dijelili na uravnotežen način i također da budu s vaišnavama, a da ih ne vrijeđaju ili ranjavaju. Idealno vaišnavsko društvo zasnovano je na načelu samilosti. Ono što je predstavljeno u ovoj knjizi nije puko teorijsko znanje ili analiza duhovne teme, već nešto od suštinskog značaja što se treba primijeniti u praksi.

“No nitko ne zna kako se samilost treba primijeniti. Samilost prema odjeći utopljenika je besmislena. Čovjek koji je upao u ocean neznanja ne može biti spašen tako što spašavamo njegovu odjeća – grubo materijalno tijelo.”

Od ključne je važnosti da budemo jasni što su naši prioriteti, a naš je prvi prioritet da sami budemo svjesni Krišne i da svjesnost Krišne damo drugima. Tako bhakte iskazuju svoju duhovnu samilost prema palim dušama. Među bhaktama mogu postojati razne pogrešne koncepcije. Bhakte mogu misliti da nismo zabrinuti za materijalne patnje ljudi kao što su bolest, glad, siromaštvo, prirodne nepogode, ratovi itd. Oni pretpostavljaju da davanje svjesnosti Krišne drugima nije samo najvažnija, već i isključiva aktivnost socijalne skrbi. Naša je glavna briga dijeljenje transcendentalnog znanja drugima, stoga, ne trebamo se uključivati u bilo kakvu drugu aktivnost, ali kada imamo priliku ljudima osobno pomoći, važno je pokazati našu samilost za njihovu materijalnu patnju.

Kao ljudska bića imamo sposobnost razumjeti bol koju osjećaju drugi. Bhakte su sretni kada podijele prasadam gladnim ljudima ili kada pomognu nekome starom ili bolesnom jednostavnim ljubaznim djelima. Kada vidimo prosjake, mi im damo nešto prasadama (duhovne hrane) ili nešto sitnog novca. Šrila Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakura je korigirao svoje učenike u Vrindavanu jer je njihovo odbijanje da nešto daju bilo dokaz njihovog lažnog ponosa da su veliki bhakte. On im je rekao: “Ako ne date milostinju, misleći da ste bolji od prosjaka zato što ste bhakte, to će vam otvrdnuti srce.” Šrimad Bhagavatam s tim dovodi u vezu sljedeće:

“Stoga su se okupili svi veliki sveci i nakon što su zapazili zvjerstva okrutnog Vene, zaključili su da se velika opasnost i katastrofa približava ljudima svijeta. Stoga su iz samilosti počeli međusobno razgovarati, jer su i sami vršili strogosti.”

nastavak teksta

SMISAO: Prije no što je kralj Vena ustoličen na prijestolje, svi veliki sveci su bili u velikoj tjeskobi želeći vidjeti dobrobit društva. Kada su vidjeli da je kralj Vena veoma neodgovoran, okrutan i grozan, ponovno su počeli razmišljati o dobrobiti naroda. Trebamo razumjeti da mudraci, svete osobe i bhakte nisu nezabrinuti za dobrobit ljudi. Obični materijalisti su zauzeti stjecanjem novca za zadovoljenje osjetila, a obični učenjaci društveno su distancirani dok spekuliraju o oslobođenju, ali istinski bhakte i svete osobe žude vidjeti da ljudi postaju sretni i materijalno i duhovno. Stoga su veliki mudraci započeli međusobno savjetovanje o tome kako da izađu iz opasne situacije koju je stvorio kralj Vena.

Briga za druge znak je nekoga tko ima meko srce i tko ne voli vidjeti druge u boli. Bhakta ne voli vidjeti nikakvu vrstu patnje, bilo materijalne ili duhovne. Istovremeno mi ne možemo jednostavno promijeniti svoje prioritete i postati humanitarna organizacija umjesto one koja dijeli bhakti. Kada su bhakte pogrešno indiferentni prema patnji drugih, tendencija je da im srca postanu tvrda i time riskiraju postati nezainteresirani da drugima daju svjesnost Krišne. Ako su obje vrste svjesnosti prisutne, bhakta je istinski samilostan. Empatija će napredovati paralelno sa žudnjom da damo milost Svetog Imena. Kao što Bhaktivinoda Thakura kaže: “jive doya, krsna-nama- sarva-dharma-sara.” Suština svih oblika religije samilost je prema živim bićima i pjevanje Krišninih imena. Samilost će se pojaviti u našim srcima kada slijedimo upute duhovnog učitelja.

Uključivanjem u propovijedanje, dijeljenjem knjiga, pjevanjem Svetih Imena u javnosti, dijeljenjem prasadama ili bilo kojom duhovnom aktivnošću da pomažemo drugima, naše će srce postupno postati mekše. Čisti bhakta ima meko srce. Ako osoba čuje za patnju drugih i samo kaže: “To je život ili to je njihova karma”, to je pokazatelj tvrdoga srca. Bhakta mekog srca osjeća se ponukanim da nešto učini. Šrila Prabhupada je zaplakao kada je u Mayapuru vidio da se djeca bore s psima za ostatke hrane. Odmah je izdao naredbu da nitko u određenom krugu oko hrama ne smije biti gladan. To je meko srce. I mi trebamo težiti k tome da razvijemo taj osjećaj samilosti i empatije za druge. U suštini to je ono što osobu čini vaišnavom.

Kako razviti samilosnu prirodu?

Razvijati samilost i djelovati samilosno od suštinskog je značaja. Ne možemo odvojiti svjesnost Krišne od samilosti prema drugima. Možemo razviti ove osobine na praktičan način tako što se družimo s vaišnavama i služimo ih. Teorijski, prvi je korak u razvoju vizije samilosti razumjeti da su sva živa bića djelići i čestice Krišne i da On nije zadovoljan ako svoju ljubav usmjerimo samo prema Njemu. To je potvrđeno u Šri Isopanisadi: yas tu sarvani bhutany atmany evanupasyati sarva-bhutesu catmanam tato na vijugupsate “Onaj tko sve vidi u odnosu sa Svevišnjim Gospodinom, tko sva živa bića vidi kao Njegove djeliće i čestice, i tko vidi Svevišnjeg Gospodina unutar svega, nikada ništa i nikoga ne mrzi.”

U vedskoj književnosti postoji mnogo sličnih stihova. Kada vidimo svakoga da je povezan s Krišnom, onda razumijemo odnos koji imamo sa svima ostalima, a to je obiteljski odnos. Upravo kao što je majka empatična prema svome djetetu, zato što prirodno brine za njegovu dobrobit. Šrila Prabhupada je rekao da je ta ljubav, koju majka ima prema djetetu, najbliža čistoj ljubavi koju možemo naći u ovom svijetu. Razlog zašto nismo u stanju istinski voljeti ljude je taj što ne doživljavamo istinsku povezanost (sambandhu) s njima. Stoga, kako možemo razviti sambandhu? Prvi korak je razviti naš odnos s Krišnom, a to možemo učiniti slijeđenjem procesa bhakti-yoge. Meditirati i sjećati se činjenice da su svi djelići i čestice Krišne pomoći će nam da vidimo druge i sebe povezane s Krišnom. Na taj ćemo način vidjeti sve kao djeliće naše duhovne obitelji i nećemo postati žrtvom mentaliteta koji Gospodin Kapila osuđuje u Šrimad Bhagavatamu.

aham sarvesu bhutesu
bhutatmavasthitau sada
tam avajnaya mam martyah
kurute rca-vidambanam

“Onaj tko obožava božanstvo u hramu, ali ne zna da je Svevišnji Gospodin kao Nad-duša (Paramatma) prisutan u srcu svakog živog bića, mora da je u neznanju i uspoređuje se s onim koji sipa ponude u pepeo.

Zatvori

(iz knjige: Spoznaja naše empatijske prirode povezane s Krišnom; Bir Krishna Das Goswami)

Facebooktwitterredditpinteresttumblrmail

Ostavite komentar:

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

  • Kontakt

    Ako imate bilo kakvih pitanja slobodno nam se obratite popunjavanjem obrasca ili nam pišite na e-mail adresu info@sretna-dusa.com

    Kontakt